-
Together (2025)
Prirodna rupa u šumi krije zvonik crkve sa mističnim simbolima, a prilikom potrage za izgubljenim parom psi spasioca se okrepljuju vodom iz izvora sa neobičnog mjesta. Vlasnik odmah primjećuje čudno ponašanje svojih životinja koje su se na neobjašnjiv način stopile u jednu. Misteriozno stapanje ima temelje u okultnom ili nadprirodnom, što je samo paravan za priču o paru koji svoje probleme pokušava da riješi preseljenjem u vangradsku sredinu.
Tim je muzičar koji se svjesno odriče svoje karijere da bi slijedio Millie, učiteljicu koju je posao usmjerio na pomenuto vangradsko naselje u čijoj se blizini i nalazi rupa. Muškarac odmah žali zbog donesene odluke, ali nije u stanju da smogne snage i izrazi svoje mišljenje zato što ga ni nema. Evidentni su psihički problemi koje vuče od tragične smrti oca i gubitka razuma majke: ona je lišena zdravog razuma danima ležala pored leša supruga i udisala miris truleži. Taj miris proganja Tima još od najranijeg djetinjstva, jer čim se usele u kuću istreniranim njuhom nalazi isprepletana tijela mrtvih pacova u lusteru.
Milie je uzemljenija u realnosti, ali je i sama zavisna od odnosa sa nezrelim muškarcem. Sve ono što bi se dalo očekivati od momka ona od njega ne dobija a zbog vidnih psihičkih problema nemaju ni redovan seksualni odnos. Njoj (kao i njemu) nedostaje hrabrosti da pogleda istini u oči, glasno i jasno prelomi da se nalazi u vezi koja ih je učinila pasivnim, nezadovoljnim i spremnim da se okrive za sopstvene neuspjehe. Šetnja u šumi koja treba da ih rastereti i iznova poveže ih vodi do mračnog mjesta u kojem prinudno provode noć i gdje ispijaju vodu sa otrovanog bunara i pokreću pakleni proces ujedinjavanja iz kojeg nema povratka.
Racionalno zaključivanje djeluje kao da su žrtve halucinacije, ali kada krene da im se koža lijepi, ekstremiteti prepliću i privlače se kao magnetnizmom postaje jasno da je đavo odnio šalu. Njihova veza je stavljena na najveću probu i uzajamnu zavist jedno od drugog moraju da presječu na najbolniji mogući način; ili da se naviknu da se stapaju u jedinku, u novo nakaradno biće koje čini kombinaciju njihovih djelova.
Svaka osoba u vezi preispituje sopstvenu individualnost i pokušava da proračuna gubitke ličnih ambicija nauštrb suživota sa polovinom za kojom smo stalno u potrazi. Nekada je potrebno sasvim jasno priznati da veza, a naročito suživot sa voljenom osobom trajno mijenjaju pojedinca i da ta promjena nije nužno tragična. Čak iako dođe do pomenutog preplitanja potrebno je pokazati dozu karaktera i zrelosti da se pojedinci ne pretvore u bezobličnu masu samo zarad osjećaja zajedništva. Primjer da je tako nešto moguće vidi se i na kraju ove psihološke drame bogate hororom tjelesnog deformiteta – roditelji od Millie koji dolaze u posjetu nisu stopljeni kao parovi na koje smo dotada naišli, tako bi se ovakav završetak mogao protumatiči kao nedostatak zrelosti i preuzimanja individualne odgovornosti novijih generacija.
Priča je dovoljno jednostavna i reditelj daje slobode glumcima da udahnu lični pečat svojim ulogama. I Dave Franco i Allison Brie se odlično snalaze u ulozi urbanog, razmaženog gradskog para koji nije spreman da raskine vezu sa svojim adolescentskim snovima. Scene u kojima se stapaju u masu kostiju i mesa pojačavaju horor utemeljen uvjerljivim psihološkim konfliktom među njima; grafički prizori stapanja tijela služe da približe priču o paru koji se gubi u zajedništvu. Čak i trenutak u kojem odluče da prestanu da se opiru neminovnoj privlačnosti savršeno je funkcionalan u kontekstu ne samo njihove situacije, već i uopšteno među partnerima. Iskrenost je fundamentalna za zdravo funkcionisanje, a uviđanje da se afiniteti vremenom mijenjaju i da prilagođavanje ne znači nužno tragični gubitak sopstva je jedini način na koji je moguće sačuvati ono što je unikatno za svakog pojedinca.
-
Blood Beach (1980)
Ispod oronulog doka nešto se kreće i sprema se da napadne mještane priobalnog dijela – prva žrtva je gospođa sa psom, komšinica glavnog junaka Harrya. Harry ima prošlost sa Catherine, gospođinom ćerkom koja ostavlja posao umjetnice da sazna nešto više o nestanku majke. U standardnoj romantičnoj postavci ono što nije standardno je način na nestanka žrtava – guta ih pijesak i propadaju u zemlju bez traga i glasa. Nepravilni uglovi pod kojim kamera snima zapušteni zabavni park nagovještavaju prisustvo nekakvog stvorenja van platežne moći stvaraoca ovog jeftinog, a zabavnog filma B produkcije.
Sva ubistva su van ekrana i osim otvaranja zemlje i nestanka rijetko što od specijalnih efekata je vrijedno spomena (obezglavljenu mačku na stranu XD). Skladnost jedne naizgled nekoherentne priče je nesporna; Policajci tapkaju u mraku dok neznaveni posjetioci plaže stradaju na neubičajeni način; Stručnjaci nisu mnogo od pomoći – patolog koji kao da je sam sebi izvršio lobotomiju ne umije da protumači nalaze; geolog je zanesenjak teorijom da je stvorenje u evolutivnoj, fazi ali ne nudi nikakve konkretne mjere koje bi se preduzele. Tako da je kapetan koga tumači John Saxon prepušten sam sebi i borbom sa dosadnim odbornicima koji želi momentalne rezultate. Royko je detektiv kojem svaki trud predstavlja napor preko i radije bi se našao u svom Chicagu, gdje bi (možda) bili adekvatnije njegovi morbidni, politički nekorektni komentari. Njegov kolega Pian je malo bolji, ali istraga ne pokazuje nikakve rezultate i zajedno sa junacima smo, bukvalno zaglavljeni u pijesku.
Mali suludi detalji i brojni elementi eksploatacione kinematografije čine satirično hororični naslov ne samo gledljivim, već i komičnim, ne zbog svoje namjere, nego načina egzekucije. Rijetko koga će uplašiti stvorenje nalik na repliku biljke mesožderke koje se ni ne pomjera, a već spomenuta ubistva nisu ni približno krvava da utole žeđ horor obožavaocima. Ali jump scare sa kućnom mačkom sa zvučnim efektom divlje, Roykova nebulozna cinična priča uz drvenu glumu Harrya i još drveniju Catherine stvara nenamjerni, dobro uobličeni haos. Vrhunac Harryevog doprinosa priči je kada očopli ćošak od leba i u njega ubaci posoljeni celer i nervozno ga pojede.
Ljudska rasa se nikada nije na najbolji način suočavala sa nepoznatim, za to je i primjer eksplozivno finale u kojem ni ne pokušaju da uhvate čudovište već da ga dignu u vazduh. Takav način rješavanja stvari se, naravno, uvijek obije o glavu nevinim ljudima, a ne donosiocima tih nesrećnih odluka. Veliki broj stradalih ne umanjuje čovjekovu volju da se rashladi u moru i uživa na suncu, pa tako u epilogu svako zrnce pijeska na predivnoj plaži predstavlja opasnost iz koje vreba podzemna neman spremna da proguta svoju žrtvu.
Film vješto balansira između napetosti i nespretnog humora — kamera voli nepravilne uglove i prigušene kadrove koji pokušavaju da stvore atmosferu tajanstvenosti, dok statično ‘stvorenje’ samo sjedi i uporno radi na svojoj repeticiji: progutaj, sačekaj, ponovi. Ako gledalac traži logiku i budžet veći od džeparca za kokice, baci peškir — ova plaža nije za tebe. Film ne skriva svoja ograničenja — on ih pretvara u prednost: siromašni specijalni efekti i loša gluma često prelaze u neplaniranu komiku, pa umjesto užasa dobijamo čudnu mešavinu nelagodnosti i smijeha. John Saxon je jedini sidro u moru haosa, dok Burt Youngov Royko kroz tompus sipa sve postojeće predrasude, pokušavajući da racionalizuje pičvajz u koji su se obreli.
-
Eephus (2024)
Glas radijskog voditelja donosi nemile vijesti mještanima Douglasa u Massachusettsu – lokalni teren za bejzbol, poprište rekreacionalnih obračuna brojnih generacija se pretvara u novu srednju školu što, u teoriji, treba da olakša živote žiteljima i skrati dugo putovanje učenicima. U praksi, uklanjanje igrališta označava i kraj jedinom izduvnom ventilu pripadnika radničke klase. Za njih je dijamantski travnjak obilježen bazama mnogo više od sporta – to je prilika da zaborave na nedaće i urone u omiljenu igru. Zato je i oktobarsko nedjeljno popodne tako posebno – to je prilika za oproštaj od voljene igre i od tradicije koja je junacima bitnija od poslovnih karijera.
To je to što se tiče sinopsisa u klasičnom smislu – ostatak vremena posvećen je danu sa običnim ljudima željnim nadigravanja i demonstraciji svih čari koje donosi njihov omiljeni sport. Jedan od najvažnijih likova je stari zapisničar Franny, koji uredno popunjava bodovni saldo. Svaki meč je jedinstven upravo po izmjenama, osvojenim bazama i broju ispadanja kojima bacač izbacuje iz igre udarače.
Različiti tipovi muškaraca ujedinjeni su u ovoj magičnoj igri i prevazilaze razlike koje bi u stvarnom životu bile nepremostive. Svima je zajednički cilj dati maksimum tokom slobodnog dana ali su im fizičke mogućnosti različite. Od potencijalnih koledž talenata do okorelih starih igrača koji igrajući odbijaju da se pomire sa bremenom starenja ili neumjerene kilaže. Junaka u tipičnom smislu nema, junak je bejzbol, ulog je slobodno vrijeme a provod je uživancija u svakom malom ritualu koji čini ovaj najpopularniji američki sport tako voljenim.
Jutarnja svjetlost, kad se tek provlači kroz drvorede i obasjava izblijedjele linije na livadi, donosi sa sobom i neku vrstu nade – da će svaki naredni udarac pravo kroz srce dijamanta biti prilika za novo vječno pamćenje. Kamera polako prati znojava čela i zgrčene mišiće, a publika osjeća kako dah olakšanja i iščekivanja diše u ritmu svakog zamaha palicom. U tihim, meditativnim kadrovima na površinu izbija priča o vremenu koje se ne može zaustaviti jedino savršenim zamahom.
Kako se sumrak produbljuje, a svijetla automobila kao improvizovani reflektori obasjavaju prazne tribine, likovi otkrivaju neizrečene misli: stariji bacač shvata da se oproštaj ne mjeri samo zadnjim bacanjem, već i količinom ljubavi utkane u svaki tren proveden na terenu; mladi naduvani talent, gledajući ga s poštovanjem, uči da pravo umijeće nije samo u brzini ili snazi, nego i u strpljenju i pažnji prema najmanjim nijansama igre. U tim nijansama – pogledu u prazan otvoreni teren, šuštanju kape na vjetru, otkucajima srca prije bacanja – reditelj dolazi do poente: ono što je naizgled sporo i neprimjetno, često postaje povod za najdramatičnije trenutke našeg postojanja.
Svako doba dana odvojeno je zasebnim poglavljem i citatom neke od legendi sporta. Dok jutro i podne donose igrački maksimum kasno predveče i sumrak stavljaju na test determinisanost entuzijasta i ličnu posvećenost igri. Kada dnevna svjetlost ustupi mjesto tami večeri i sami postaju svjesni da je to poslednja utakmica koju će odigrati zajedno tako i pritisak rezultata inače nevažnih mečeva počinje da dobija da značaju. Ishod nije toliko bitan koliko činjenica da znaju da su pružili maksimum mogućnosti u poslednjem meču. U takvim trenucima i pod tim okolnostima rađaju se legendarni potezi i nezaboravni poeni. Jedan od takvih zlatnih trenutaka sporta je upravo famozna spora lopta koja leti toliko sporo ka bacaču da on, u nedostatku strpljenja zamahuje prije vremena. Zapravo cilj bacanja neobičnog imena je da zamrzne sadašnji trenutak kao što igrači teže pružanju maksimuma iz čega proizilazi prisustvo u trenutku. Ovim ljudima je sigurno nepoznata istočnjačka filozofija prisustva u sadašnjem momentu ali su oni, kroz obožavanu vještinu udaranja lopte palicom intuitivno uspjeli da dođu do nje i približe se istinskoj ljudskoj prirodi.
-
Relay (2024)
Nakon razmjene dokumenata od velike važnosti ucjenjivač nastavlja dalje sa svojim životom, siguran da neće biti uznemirivan od strane opakog korporacijskog predsjednika odbora. Prerušeni muškarac nastavlja da prati ucjenjivača, a tek nakon nekoliko telefonskih poziva preko zaštićenog sistema komunikacije brzo uviđamo da se za uspješnost ucjene postarao lik kojeg besprekorno tumači jedan od najtalentovanijih glumaca današnjice Riz Ahmed. Za dalji tok recenzije potrebno je pojasniti zastarjelu skalameriju koju prepredeni, tihi samotnjak koristi za zaštitu svojih klijenata.
Telecommunications Relay Service (TRS) je državom regulisana usluga koja omogućava slijepima, gluvonijemima ili osobama sa govornim poteškoćama da razgovaraju sa ‘običnim’ korisnicima telefona. Operater je komunikacioni asistent, doslovno posrednik u razgovoru koji ‘prevodi’ otkucani tekst ili znakovni jezik. Njima nije dozvoljeno da otkrivaju sadržaj razgovora i navode da se razgovori ne čuvaju u zapisima. Međutim administrativni ili metapodaci (npr. informacije o pozivu, tehnički zapisi, lokacijski podaci uređaja) mogu ostaviti trag, pa tvrdnja da ‘nema nikakvih zapisa koje bi agencije mogle tražiti’ ima određeni smisao, ali je zarad umjetničke slobode banalizovana – forenzički tragovi i tehnologije praćenja mogu lako ući u trag pozivima.
Dugo neimenovani junak u priči štiti klijente ugrožene od milionskih korporacija omogućivši im da unovče tajne podatke do kojih su se dokopali. Klijentica Sarah dolazi do njegovog kontakta i nakon niza komplikovanih instrukcija postaje njegova štićenica. Ne treba zaboraviti ni emocionalni aspekt u priči jer posmatrajući targetiranu djevojku zaštitnik razvija osjećanja prema svojoj klijentkinji. Samoproglašeni zaštitnik veoma dobro organizovan da drži ekipu unajmljenu za praćenje u mraku, sve dok ne spusti gard i zaobiđe svoje pravilo posredne komunikacije i direktnom telefonskom vezom se obrati djevojci i time ugrozi i svoju i njenu bezbjednost.
Naravno da u ovakvoj vrsti napetih trilera treba očekivati obrte na svakoj strani ali uvjerljivost Ahmedovog lika je tolika da od samog početka želimo da uspije. Karakterizacija je zasnovana na dugim sekvencama u kojim bez ikakvog dijaloga rutinski obavlja komplikovane zadatke kao što su razotkrivanje pratilaca, bezbjednog transfera novca i nadgleda. On je kao Melvilov Samuraj ili Jarmuschov Ghost Dog ali njegove namjere nisu ubilačke – zaštitnička namjera zasnovana je na ličnoj nepravdi koju je osjetio na svojoj koži. Emotivno otvaranje Anonimnim Alkoholičarima pokazuje njegovu pozadinu i teškoću stasavanja kao Muslimana u Njujorku nakon terorističkog napada jedanaestog septembra. Potrebno je i pohvaliti rediteljevu viziju da valorizuje Ahmedov lik kroz dokazanu metodu bez govora kao i u filmu Sound of Metal za koji je zavrijedio nominaciju Akademije, te zašto mijenjati oprobani šablon koji funkcioniše?
Finalna trećina donosi zadovoljavajuće razrješenje trilera teorije zavjere, a iznenadni obrt djeluje iznenađujuće naročito imajući u vidu uvjerljivu glumu ranjive Lily Collins koja se pretvara u nezaježljivu korporacijsku grabljivicu. Ona je jednako izopštena i usamljena kao i Ahmedov Ash/Jon/James a manje je bitno da li zato što stvarno želi da se obračuna sa pohlepnom firmom koja joj je dala otkaz ili je mamac za opasnog Asha koji u svom skladištu čuva tajne koje mogu pokvariti računicu bogatašima.
Efikasna je transformacija iz saspensa u akcione sekvence, a policajka sa sastanaka AA odigrava ključnu ulogu u raspletu i raskrinkavanju opasnih biznismena koji bi sve uradili za umnožavanje dobiti. Junak na kraju uspijeva da se oslobodi samonametnutog tereta i to kroz novčano odricanje i napokon može početi da živi normalan život bez paranoje ili jedne zavisti zamijenjene drugog. Katarzični kraj prati adekvatna muzička podloga, kao i uostalom tokom čitavog filma (vlasnik je velike kolekcije ploča). Tehnički detalji oko TRS-a i komplikovanih procedura pružaju vjerodostojnost, ali srž je u odnosu koji se razvija između zaštitnika i klijentkinje što opravdava završni obrt. Na kraju Ash shvata da ne može pobijediti korumpirani sistem već odlučuje da prestane da živi u strahu.
-
Motel Hell (1980)
Ruralni gradovi duboko u unutrašnjosti su ponos i dika SAD – čast, moral, čvrste porodične (prave) vrijednosti proizilaze iz bliskosti male zajednice dobro povezanih ljudi upućenih jedni na druge. Naravno, za horor stvaraoce uvijek je bila interesantnija mračna strana koja se ne vidi od idilične slike koja je istaknuta u prvi plan, pa reditelj Kevin Connor koristi dobro oprobani šablon iz 70-ih (Two Thousand Maniacs, The Texas Chainsaw Massacre, Hills Have Eyes, Tourist Trap) da postavi scenu za groteskni slešer prožet duboko satiričnom kritikom industrije hrane i uopšte mahnito rastućeg konzumerizma.
Farmer Vincent je čuven u cijeloj regiji po svojem jedinstvenom receptu za pripremu dimljenog mesa, savršeno začinjenog i pripremljenog bez vještačkih aditiva. Očigledno je da uživa u svom poslu, jer kao vlasnik hotela sa sopstvenom farmom može da servira gostima svoje proizvode. Da li se iza njegovog čudnog hobija, kreativnog onesposobljavanja prolaznika na cesti krije veza sa porijeklom i unikatnim ukusom njegovog mesa? Svi već znamo odgovor na ovo pitanje a ako je neko i sumnjao bašta iz koje štrče glave živih žrtava kojima su odstranjene glasnice odagnava sve sumnje.
Zadovoljni patrijarh živi sa mlađom sestrom Idom koja ništa nije manje uvrnuta od brata a da bi se kompletiralo opšte porodične slavlje tu je i treći član porodice, šerif Bruce koji kao predstavnik zakona služi kao zaklon svome bratu i sestri, dok oni kanališu svoje kulinarsko / kanibalističke tendencije. Jedna od preživjelih, jadna plavuše Terry je pobudila simpatije u starom liscu Vincentu koji bi joj prenio svoj tajni recept za dimljenje mesa. Njeno bizarno ponašanje nakon nestanka vjerenika teško je pripisati šoku i ubrzo se hladnokrvno miri sa činjenicom da život nastavlja okružena očiglednim čudacima i osobama poremećenih pogleda na svijet. Ipak je to ne sprječava da se, nakon upornog udvaranja uda za čudaka i uzdigne izraz stokholmski sindrom na viši nivo.
Očigledan je parodični element na tada sve popularnije slešer naslove, ali i na sami jednodimenzionalni prikaz vangradskog stanovništva USA kao krezubih seljaka koji su zatucani i međusobno se razmnožavaju. Rory Calhoun je izdominirao svakom scenom prožimajući sebe duboko u lik Vincenta, ispostavlja se jednog od najkarakerističnijih ubica B horor filma svih vremena. Osim Vincenta čije svako pojavljivanje dodaje novi sloj ekscentričnosti liku Ida je savršena protiv teža za folie a deux, dok Bruce predstavlja razumnijeg člana koji je uspio da pronađe mjesto u društvu.
Mnogo je razloga zašto se ovaj naslov nameće kao kultni horor i nezaobilizan je dio slešer / hicksploatation podžanra filmova. Finalni obračun testerama dva brata u kojem stariji i luđi nosi okrvavljenu svinjsku glavu savršena je kulminacija dotad viđene izopačenosti. Zanimljive su i žrtve, slučajni prolaznici koji variraju od bajkera, preko prostitutki do ruskog pank sastava, naročito imajući na umu Vincentovu racionalizaciju svojih postupaka. On je ubijeđen da svijet oslobađa od viška stanovništva i rješava problem nedostatka hrane i sve savršeno ima smisla. Njegov lik je toliko ingeniozno kompleksan da razmišlja o kosmičkim reprekusijama sopstvenih djela, potvrđujući svjesnost svojih postupaka uzdižući užas na najviši nivo.
-
Rođendanski Jubilej
Treći rođendan filmaginacije. Vau. Šta reći a ne zvučati patetično, melodramatično i srceparajuće. Tri velike godine malog bloga o filmovima i praksanje u informaciono tehnološkim vještinama (lagano ti je da vodiš mreže, to ti je pet minuta posla XD). Neki dani bez ijednog pregleda, nekad i mjeseci ispod očekivanja a sadržajse gomila – od opskurne kinematografije seksploatacije i Z filmske produkcije do Oskarom nagrađenih naslova i budućih klasika. Dugo putovanje koje svakom objavom postaje sve bogatije jer blog dobija obrise filmskog dnevnika, ali je i puno više od toga.
Obzirom da ne pišem recenzije o naslovima koji mi se nisu svidjeli – ipak se ovdje nalazi probrana selekcija iz moga filmskog dnevnika. Nije stvar u tome ni da su objavljeni naslovi najbolji filmovi koje sam gledao, ali dovoljno su uticali na mene da odlučim da izdvojim slobodno vrijeme i posvetim im vrijeme i pažnju. Nisam ni tipični filmski kritičar jer sve što o filmu znam sam sam sebe naučio. Okolnim putevima, uz pomoć preporuka ljudi i online kritike ( blog filmfreakcentral.com i HorrorGeek kanal na YT kao ponajveća inspiracija i vodilja što, đe, kako i u kojem pravcu). Ponekad i sa zakašnjenjem pišem o filmovima dok čekam da budu dostupni na platformama ili za preuzimanje sa nekog od sajtova, a sve to slijedeći filozofiju shvatanja muzike iz Dupieuxovog Wrong Cops – ako ti ne pomjera unutrašnje organe nije vrijedno slušanja, u ovom slučaju gledanja.
Tačno se sjećam dana i momenta kada sam odlučio da čitavim bićem zaronim u filmsku umjetnost – imao sam 12 godina bio je sunčani subotnji dan i iz videoteke sam iznajmio McTiernanov Predator i dok sam išao sa kasetom u ruci kući rekao sebi da ću da se posvetim gledanju onih naslova koje sam propustio. Koliko je naivno nevina bila ta misao da mogu pogledati sve što nisam pogledao; koliko i dalje radim to četvrt vijeka kasnije i vidim da nisam ni zagrebao ni površinu.
Magično putovanje započeto u adolescentskom dobu i ljubav koja se do današnjeg dana umnogostručila.Filmska umjetnost mi je sačuvala razum u periodima pomračenog uma — kada sam sumnjao u sebe. Poslužila je kao psihoterapeut i kao najbolji učitelj: otvorila mi je uvid u opšte znanje, popularnu kulturu i različitost vjera, rasa i nacija. Ta neiskvarena ljubav omogućila mi je otvaranje svijesti kroz prihvatanje različitosti svih svjetskih kinematografija i značajno kreiralo poglede na svijet. Osjećam da zalazim u zonu patetike. Ali jubileji su takvi – jedinstvene prilike da se kroz retrospekciju samozadovoljno potapšemo po ramenu i kažemo (ako već niko drugi neće): ‘Samo naprijed, rokaj, nastavi da kotrljaš kamen uzbrdo, niko ne čita to što pišeš ali na koncu, uvijek se radilo o tebi i tvojoj ljubavi prema filmu’. Sada novi naraštaji i filmofili svih doba imaju priliku da gvirnu u ono do čega sam došao okolnim putevima, pa i oni koji ne govore mojim maternjim crnogorskim jezikom koji sam (linijom većeg otpora) odabrao da bude glavni jezik bloga.
Još jedna od potvrda ispravnosti puta stigla je kada sam počinjao da radim kao nastavnik engleskog jezika na poslu koji i danas obavljam. Čekao sam učenika šestog razreda na privatni čas tipične podgoričke novembarske večeri. Vjetar je šibao i rani mrak je najavljivao dugu zimu. Prišao je dječak sa naočarima dok sam stajao ispred učionice. Da bih opustio i sebe i njega od treme pred čas pitao sam ga voli li da gleda filmove. Dok sam očekivao odgovor o omiljenom filmu u skladu sa godinama iznenadio me kada je odgovorio da voli film Puzzle. ‘ -Jedini Puzzle koji znam je italijanski giallo drugog naziva L’Uomo Senza Memoria sa Ivanom Rasimoffom’ odgovorio sam mu zbunjeno a on se namrštio i brzo me ispravio: ‘- Nije sa Ivanom Rasimoffovom već sa Lucom Merendom.’ Tada nas je obojicu obasjala magična snaga celuliodne trake i pola časa smo proveli u razgovoru o specifičnom podžanru uzmrlom krajem 70-ih. Ako to nije magija – ravnopravno razgovarati sa klincem o tako specifičnoj kinematografiji onda ne znam šta je. I danas kad se sjetim te scene razvuče mi se osmijeh preko lica i prijatna jeza mi prožme cijelo tijelo.
Kratkoročni cilj je bio 5 godina recenzija a sada kada je većina puta prevaljena hrabro naprijed ka sledećoj brojci, a onda i do dugoročnog cilja od 10 godina i potencijalno publikacije u štampanoj formi. Kad Tommy Wiseaua niko nije spriječio da napravi The Room kupivši filmsku opremu da bi ga snimio tako se neću zaustaviti dok ne zagrizem svoj san.
Pored svih poslovnih i porodičnih obaveza uspio sam da radim ono što volim i da udišem svoju najveću strast – filmove iz dana u dan. Za tako nešto potrebno je imati podršku najbližih a moja supruga Jovana i dvogodišnji sin Dado su mi najveći oslonci – ona trpi i (ne)voljno gleda svakakve upitne naslove a mali batica je toliko dobar da sam sa tek rođenim njim sam uspio da uglavim film dnevno svake godine od kad je supruga ostala trudna do današnjeg dana. Nekada sam i žrtvovao previše – sopstvenu ambicioznost i stremljenje ka zgrtanju novca u kapitalističkom stilu; kućne poslove, putovanja pa i u određenom smislu društveni život. A opet vrijedni spomenuta su i dva prijatelja – Mićko koji mi je dizajnirao fenomenalni logo spreman da se nađe na majicama i stikerima i Đole koji gdje god da je otišao po svijetu sjetio se da klikne na blog da bi mi se ucrtala zemlja u kojoj se poslom obreo.
Ispunjavajući je osjećaj osvrnuti se i vidjeti koji su se sve naslovi našli na malom samofinansirajućem sajtu. Velika motivacije i da će neko od klinaca koji se nalaze na početku filmskog puta naići na neki od ovih naslova i dodati ga svojoj watchlist i prodrmati ih/natjerati na razmišljanje. Čitanje sigurno nije najpopularniji medij u doba mahnitog skrolovanja hrpe sadržaja.
Upravljanje društvenim mrežama je nešto što zahtijeva potpunu posvećenost dok sam se i dalje koncetrisao na strukturalnu i spisateljsku formu. Sledeća faza je povećanja dometa objava, dodavanje pantheona za potencijalne donacije i uspostavljanje partnerske saradnje sa zainteresovanim klijentima i ambasadama zemalja iz kojih dolaze filmovi o kojima pišem. Sa sponzorstvom ili ne filmaginacija nastavlja putovanje uz hrpu novih naslova. Zahvaljujem na ukazanom povjerenju svima koji su makar izdvojili makar i jedan klik vremena.
-
His Three Daughters (2023)
Vanvremeneski citat popularne književnosti uklesao je ime Tolstoja i među onima koji ne znaju puno o njegovom opusu. Izjava da su sve porodice srećne na isti način a nesrećne na različit nastavlja da rezonuje u podsvijesti popularne kulture i živopisno dočarava poprište brojnih unutrašnjih familijarnih drama i konflikata. Tako i drama Azazel Jacobsa dotiče duboko narušene porodične odnose između tri žene dok svaka iz svog ugla brani ekstremne, dijametralno suprotne poglede na svijet.
Poodmakla faza bolesti oca, jedinog živog roditelja prinudno ujedinjuje tri sestre Katie, Christine i Rachel. Od samog početka razumijemo da je Katie dominantno prvo dijete sa potrebom da natrljava na nos Rachel svaki potez koji napravi. Lakomislena i uvijek optimistična Christina je rasijana obožavateljka Grateful Deada i njihovih famoznih turneja sa očiglednim insinuacijama na posledice psihodeličnih droga. Rachel je tipična Njujorčanka koja između brojnih džointa uspijeva da uglavi i mnogo sati kvalitetno sportskog programa kraj tv-a prateći ishode košarkaških i fudbalskih (US) mečeva na koje se opkladila.
Sve tri junakinje vode unutrašnje borbe da bi prevazišle sopstvene slabost,i a sve to dok pokušavaju da zajedno borave u istom stanu dok čekaju neminovnu očevu smrt. Dovoljno je teška sama činjenica da moraju da progutaju gubitak čovjeka koji im je podario život bez svih grozomornih detalja o kojima se ne govori mnogo – kako se pobrinuti za detalje oko sahrane, pripremiti čitulju, izvaditi svu potrebnu ljekarsku papirologiju. Stručna pomoć koju su unajmile samo otežava stvari konstantnim naglašavanjem da je svaki trenutak poslednji i da moraju razmišljati mnogo koraka unaprijed.
Katie je ta koja je središte konflikta i izvor svih problema. Ona ima stalnu tendenciju da podbada i nipodištava Rachel koja nije čak ni najmlađa od njih tri – njen najveći grijeh je to što nije ćerka njihovog tate, već ju je prihvatio kao svoju kada se ponovo oženio sa Rachelinom majkom nakon smrti Katine i Christinine biološke majke. U kontroli ona vidi sigurnost dok Christina zatrpava sve u sebe krijući se iza Ibzenovske fasade savršene porodične žene. Rachel previše voli da duva da bi je bilo briga za bilo šta i sve teže joj pada briga o sve manje svjesnom ocu.
Iz emocijama nabijenih sukoba fenomenalnih Callie Coon, Elisabeth Olsen i Natashe Lyonne otkriva se istinska ljubav oslobođena iz sasipanja istine u lice. U svojoj uvrnutoj dinamici one su skladne, kompatibilne i bogzna zbog čega se odnos srozao na tako niski nivo. Stalno odlaganje otkrivanja pravih osjećanja okovalo je njihova srca u led koji je bilo neophodno razbiti. Svaka strana ima razumne argumente kojim opravdaju svoju tvrdoglavu determinisanost da se slijepo drže svojih skučenih pogleda. Iako ga ismijavaju kao anđela destrukcije njegovatelj Angel (lol je stvarno) je u pravu kada im je rekao da izmučeno tijelo njegovog oca će biti spremno da produži na drugi svijet kada se uspostavi sklad u kući. Zanimljiv detalj za filmofile – izmišljeni jezik kojim pričaju likovi koje tumače Carrie Coon i Elisabeth Olsen je isti koji govori Natasha Lyonne sa rođakom Marisom Tommei u Slums of Beverly Hills.
-
The Rule of Jenny Pen (2024)
Tokom izricanja presude vremešni sudija Stefan Mortensen ispoljava sindrome moždanog udara. Motorika i kognitivne funkcije polako počinju da se gase i uspješni čovjek bez porodice dospijeva u dom za stare. Cijelog života namćorasti obrazovani junak je stremio ostvarenju kroz karijeru a sada je ostao sam, okružen senilnim i nepokretnim starcima, a ima veliki problem sebi da prizna da je jedan od njih i da je nerealno očekivati čudotvorno izliječenje.
U sobi je sa nekad legendarnim ragbi igračem Tonyem, osvajačem svetskog prvenstva koji se pomirio sa svojom nemoći i jedino što mu je preostalo je da održi imidž nekad uspješnog sportiste. Toliko se zatrpao kompromisima da odbija da se suprostavi Daveu, nasilniku sa lutkicom na ruci koji je nekada radio kao bolničar u ustanovi, ima pristup svim sobama i teroriše ostale nemoćne, polusvjesvne korisnike doma. Svoju oholost demonstrira psihofizičkim zlostavljanjem slabašnih staraca, tjerajući Tonya da se potčini lutki i da po kazni liže ruku njenom vlasniku.
U sudiji pronicljivi ludak Dave nalazi ravnopravnog protivnika i započinje psihološki rat dvojice staraca. U neravnopravnoj borbi sve je na strani zlostavljača ali uprkos oslabljenom tijelu i povremenim gubicima ludicnosti on ne želi da dopusti sebi luksuz gaženja ličnog dostojanstva. Za razliku od ostvarenog porodičnog ragbiste Stefanu jedino što je preostalo je lični integritet kada je tijelo počelo da se gasi i uradiće sve neophodno da ga odbrani, kao i teoriju koju je i sam toliko puta izgovorio u sudnici – ukoliko nema lava hijene vladaju. Ali nikad ne bi sam mogao da se suprostavi opasnog manipulatoru kao što je Dave. Za to je potrebno da napravi iskorak prema Tony-u i zajedničkim naporom u nemilosrdnom finalnom okršaju uspjeli su da jedan u drugom probude uspavani ponos i svrsishodnost.
Širom auditorijumu novozelandski reditelj James Ashcroft poznat je po satiričnoj komediji Black Sheep. U ovom psihološkom hororu nema mjesta za komediju pa se oslanja na glumačku maestralnost glavnih glumaca – oskarovca Geoffrey Rusha i neponovljivog John Lithgowa. Oni dominiraju svakom scenom u kojoj se pojave, a zajedničko prisustvo na ekranu najavljuje sukob koji prijeti da uništi njihove likove. Veoma je adekvatna upotreba muzičkih podloga koje svojim tekstom nagovještavaju obračun koji slijedi.
Turobna atmosfera doma za stare prikazana je krupnim planovima glavnog junaka koji se muči da obavlja svakodnevne aktivnosti. Dok se onesposobljeni Stefan muči u kolicima Dave poskakuje i lakoćom pokreta zastrašuje i njega i sve ostale koji mu se nađu na putu. Zlostavljač se hrani ljudskom patnjom i ovo je okruženje u kojem cvjeta i time nadomještava lične frustracije i nezadovoljstvo sopstvenim životom. Pozno doba je nemilosrdno, ne samo zbog deklinacije biološke funkcije organizma, već i zbog gubitka društvene funkcije i snishodljivog odnosa mlađih članova društva.
Finale donosu dirljivu, a zastrašujuću katarzu: ono što je počelo kao psihološki rat dvojice usamljenih muškaraca prerasta u tih, odlučan čin otpora koji nema za cilj nasilje nego povratak dostojanstva. Njihov okršaj je sirov, intiman i istovremeno nostalgičan, jer obojica likova u njemu pronalaze nešto što su godinama gubili: smisao i zajedništvo. Rusha i Lithgowa ne pogađa samo nasilje tijela nego i unutrašnja transformacija; Gledaoci moraju biti spremni na neugodan, ali duboko human portret starenja i snage koja i posljednjim danima može izroditi hrabrost.
-
Kicking and Screaming (1995)
Prvi igrani film kojim se predstavio publici Noah Baumbach snimio je sa 25 godine i obiluje biografskim elementima (fakultet na kojem su podsjeća na Vassar na kojem je reditelj diplomirao, talentovani pisac izgubljen u prostoru i vremenu). Nakon sticanja diplome grupa momaka se ponovo nalazi na životnoj prekretnici i moraju da odluče u kojem će smjeru nastaviti dalje. Strah od stvarnog svijeta i šta u njemu čeka ih ispunjava strepnjom i opravdanom sumnjom. Toliko provode vremena zajedno u grupi i vrijeme posvjećuju iscrpljujućim ispraznim dijalozima o najmanjim sitnicama da počinju da svi zvuče isto. Momci ostaju u studentskom kampusu kao da se ništa nije promijenilo.
Centralna ličnost u priči je talentovani pisac Grover koji ne može da se pomiri sa činjenicom da je njegova djevojka Jane odlučila da studije nastavi u dalekom Pragu. Sa ocem na telefonu razgovora sa o problemima u kojima se nalazi ekipa New York Knicksa i to je najuzbudljiva stvar u njegovom životu. Grover je toliko razočaran da nije u stanju ni da presluša poruke koje mu ostavlja djevojka i pokušava da se izgubi u površnim vezama sa mlađim studentikanjama kojima se nudi i kao tutor.
Najbolji prijatelj Max je iz bogataške porodice i ne mora da razmišlja o novcu, pa svo vrijeme troši na ukrštene riječi uz deprimirajući pogled na realnost. Skippy vezu sa mlađom djevojkom Miami koristi kao priliku da nastavi sa odlaskom na predavanja na predmete koje tokom školovanja nije slušao. Otisu nedostaje samopouzdanja da studira mašinski fakultet koji je upisao u Milwaukeeu i dane provodi sa vječitim studentom Chetom koji je na fakultetu cijelu deceniju. Chet nije glup nego savršeno uračunat u svojoj namjeri da se profesionalno bavi studiranjem i sticanjem znanja.
Momci dane provode u trivijalnim raspravama o tv serijama, filmovima i dijalozima koji razbijaju dokolicu jer jednostavno nisu sposobni za stvarni svijet. Fakultet ih je akademski obrazovao, ali niko od njih ne posjeduje nikakvo praktično znanje i grupa momaka je nesposobna da opšti u društvu koje zahtijeva odgovornosti van njihovog pojmovnog domašaja. Pritisak sredine i insistiranje na sticanju akademskog obrazovanja za mnoge mlade se pokazuju kao prekrupan zalogaj, naročito imajući u vidu otplatu skupocjenog studentskog kredita.
Kroz Groverova prisjećanja koja započinju zamrznutom crno bijelom fotografijom vidimo kako se upoznao sa svojom djevojkom i počinje da shvata kolimo mu ona znači i to ga konačno pokreće na akciju, koja možda ne daje željene rezultate ali ga drma iz akademske hibernacije. Ostatak muškog društva svjestan je da pauza ne može trajati vječno pa i paničar Otis uzima poster Chow Yun Fata i zapućuje se u Milwaukee. Chet nema problema sa svojim stilom života jer sam svjesno donosi odluke i u njima uživa, što je odlična lekcija i za mrzovoljnog, gunđavog Maxa jer i on odluči da nastavi u skladu sa svojim mogućnostima, kao assistant u nastavi filozofije. Veza za mlađom djevojkom mu pomaže da razbije svoje mentalne blokade i počne da se otvara ka svijetu.
Nedostatak ikakvog budžeta reditelj je nadoknadio filmskih tehnikama, pa često kamera bez rezova prati junake po fakultetskom parku a objektivni kadar u prostorijama u kojima borave predstavlja postavku za kompleksno napisane dijaloge o banalnim temama. U scenariju se primjećuje i rediteljev talenat za pisanje jer njegovi razgovori podsjećaju na Mametove. Glumačka ekipa uglavnom sačinjena od prijatelja je na visini zadatka a posebno je zabavna uloga Eric Stoltza kao Cheta, zaludnog intelektualca. Očigledna je rediteljeva inspiracija naslovima u kojima je cijelo društvo središte radnje kao što su Levinsonov Diner i Stilmanov Metropolitan .
-
Sovereign (2025)
Uživanje u slobodi koju svojim građanima, na papiru donosi najuređenija demokratija na svijeti probudila je mase čudaka i ekstremista spremnih da učine sve da se suprostave vladi i državi. Horde branilaca pravih vrijednosti naoružali su se svim raspoloživim sredstvima – od brojnih rupa u zakonu, preko podkasta i društvenih mreža do pravog oružja koje je dostupno u supermarketu kao prehrambene namirnice. Tako neuračunljivi likovi se laću oružja, sukobljavaju se sa predstavnicima zakona i reda i aparatima države. Istina, ni policajci nisu svijetli predstavnici sa pretjeranom upotrebom sile, ali kada stvari pođu po zlu sve se lomi preko njihovih leđa.
Uznemirijući poziv inspirisan stvarnim svedočenjem čovjeka koji je pronašao dva mrtva policajca uvodi u priču o Jerry Kaneu, prisebnom ludaku koji ne priznaje državu niti uspostavljeni društveni poredak. Obezbjeđuje sebi izvor prihoda predavanjima i obučavajući ljude kako da se nebuloznim pravnim zavrzlama odbrane od (uistinu) nepravičnog bankarskog sistema. Sve bi to bilo u redu da direktno svojim postupcima ne uskraćuje svog sina Joea osnovnih potreba – nesrećni samoškolovani adolescent prinuđen je da iz daljine posmatra komšinicu vršnjakinju, dok izvršitelji dolaze da ga upozore da će im kuća biti oduzeta ukoliko ne izvrše plaćanje.
Otac kojeg tumači Nick Offerman potpuno je uronio u donkihotovski obračun sa sistemom da je zanemario činjenicu da je sinu, kojeg istinski voli uskratio šansu za normalan život i lišio ga svega onog u čemu prosječan tinejdžer treba da uživa. Lična tragedija gubitak novorođenčeta ne mogu i ne smiju biti izgovor samohranom ocu koji pod okriljem dobrih namjera izoluje bistrog momka i ne dozvoljava mu da ide u školu.
Paralelna priča prati uspješnog policajca Boucharta koji svojeg sina, novopečenog oca čeliči zatucanim roditeljskim savjetima. Zajedno odlaze na Akademiju gdje se mladić obučava da u uniformi nastavi očevim stopama. Ni u jednom trenutku stari policajac ne upućuje niti jednu pohvalnu riječ momku, ali ga zato uredno zatrpava očekivanja. Time se stvaraju uslovi za prikaz dvije roditeljske krajnosti sa različitih strana zakona: Jerry je ostrašćeni ludak čija borba ostavlja bez šanse izgubljenog momčića u formativnim godinama, a Bouchart usled pretjeranih očekivanja nikada nije na glas pohvalio svoje dijete.
Svijet u debitantskom ostvarenju reditelja je turobno i mračno mjesto nalik na Trachenbergov Blue Ruin. Težinu roditeljskih činjenja uvijek najskuplje plaćaju djeca pa tragično stradanje sa početka ukazuje na bezizlaznost situacije. Offermanov Jerry nije karikatura; on je radikalno uvjeren, šarmantan u trenucima dok izlaže svoje šuplje teorije, a odmah zatim potpuno emocionalno nestabilan. Tim kontrastom se stvara jezgro filma — prisiljeni smo da gledamo kako ideologija, u kombinaciji s gubitkom i ponosom, širi svoju smrtnu sjenu preko najranjivijih – djece. Paralela s Bouchartom funkcioniše kao ogledalo — ne za opravdanje nasilje, koliko da pokaže kako različiti oblici očinskog zanemarivanja mogu rezultirati istom tragedijom. Kraj nije turoban kao cijelo ostvarenje – gubitak sina mijenja percepciju okorelom policajcu prema svom unuku i sa pogledom u svitanje novog dana mogu da se nadaju boljem sjutra.
Film je inspirisan smrtonosnim obračunom koji se desio 20. maja 2010. kod West Memphisa, Arkansas: tokom rutinske saobraćajne kontrole 45-godišnji Jerry R. Kane Jr. i njegov 16-godišnji sin Joseph otvorili su vatru i ubili dvojicu policajaca; oba napadača kasnije su ubijena u sukobu s policijom. Par je bio povezan s tzv. sovereign citizen pokretom, čije anti-državne teorije i odbacivanje zakonskih normi često su istaknute u analizama ovog slučaja.
Sovereign citizens su ljudi koji tvrde da za njih ne važe državni zakoni, porezi, sudovi i slično. U praksi to znači da koriste pseudo-pravne konstrukcije (lažne obrasce, „sopstvene“ pasoše, bizarnu pravnu terminologiju) kako bi izbjegli obaveze ili osporili nadležnost države. Najčešći alati su podnošenje lažnih i besmislenih sudskih tužbi i založnih potraživanja (tzv. paper terrorism), izrada lažnih instrumenata (navodnih „računa“ prema državnim zvaničnicima), odbijanje registracije vozila i vozačkih dozvola, te širenje teorija preko seminara i interneta. Te taktike ciljaju da pravosudni sistem zaguše ili da pojedince lično finansijski i pravno destabilizuju. Za razliku od filma gdje su policajci prikazani kao početnici tek izašli sa akademije u stvarnosti su žrtve imali višegodišnje iskustvo prije ničim izazvanim sukobom sa naoružanim fanaticima.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 