-
Rumpelstiltskin (1995)
Popularnost horor žanra nikada nije prestala da jenjava od kad je izbio u mejnstrim žanr, pa su se filmski stvaraoci svojski potrudili da kreativnošću nadoknade iscrpljenost tema. Male fantazijske nemani na velika vrata je donio Danteovi Gremlini i pokrenuo lavinu naslova koji se svrstavaju u kategoriju ‘creature feature’. Od Ghouliesa i Crittersa koji imaju sopstvenu franšizu sa mnogo nastavaka, preko Trollova i Elvesa, sve do drvenih zaposjednutih lutaka direktno u devedesetim, kada manija dobija novi dimenziju u mitskom irskom stvorenju Leprechaunu. Upravo Mark Jones, reditelj prvog dijela uvrnute franšize sa Warvick Davisom u naslovnoj ulozi želi da napravi još jedan naslov slične tematike. (Ne)srećom? (XD) odustaje od Leprechauna 2 i ovoga puta kao projekat bira mitsko stvorenje koje je nastalo iz uma braće Grim i zove se Rumpelstiltskin.
U prologu, u periodu mračnog doba zli demončić oteo je prvorođeno dijete, a bijesna rulja željna osvete mu je za petama. Magija zauzdava zlokobnu nakazu i pretvara u kamen koji uspavano čeka da bude probuđen u moderno doba. Trudna Sheley nesrećnim slučajem ostaje bez supruga, policajca koji strada u pucnjavi. Iritantna prijateljica Hildy čini sve da trgne Sheley iz letargije a vrhunac njenih napora da pomogne je odlazak u uvrnutu antikvarnicu u kojoj ništa nije na prodaju. Začarani kamen pada u ruke udovici čija tuga budi uspavano zlo i Rumpelstiltskin je spreman da uzme danak za ispunjenu želju.
Sheley bježi i pokušava da zaštiti svog sina kada na putu susretne bahatog mizoginog TV voditelja Maxa sa kojim nastavlja dalje svoje bjekstvo od pomamljenog đavolka željnog njenog djeteta. Iza fasade mačo kretena kuca srce nježnog muškarca i Max viteški staje u zaštitu dami u nevolji od pogane zvijeri. Vrlo brzo priča počinje da gubi uzde realnosti i prepuštamo se ludoj besmislenoj vožnji punoj scenarijskih rupa, promašenih one linera (poneki i pogodi da budemo iskreni), bizarnih razgovora, podzapleta koji ne vode nigdje i živopisnih smrti uz rijetko efikasne opaske.
Gluma izgleda amaterski i mnoge scene kao da se ponavljaju poslije određenog vremena – čitava stvar predstavlja nezgrapnu mješavinu stilova i isjeckanog ritma, ali nikada sebe ne uzima za ozbiljno tako da je komični element mnogo efektniji nego u originalnom Leprechaunu pa se može reći da je na određeni način opravdao trostruko veći budžet (U Leprechaun uloženo 980 000 $ a u Rumpelstiltskin 3 000 000 $).
Negativac je jezivo dočaran od strane Max Grodencika u kostimu, ali teško ga je ozbiljno shvatiti za razliku od par godina kasnije snimljeno Wishmastera koji utjeruje strah u kosti. Mnogo se izgubilo od mitološke vrijednosti junaka dok reditelj, vidno oduševljen idejom o mitološkim stvorenjima iz davnih vremena koji terorišu ljude modernog doba, ne odstupa od formule koju je postavio u svom debitantskom naslovu. Njegovi junaci su usled blijede karakterizacije nedorečeni ali ljubitelji ostvarenja sumnjivog kvaliteta nikada nisu tu zbog fabule već zbog šokantnih tehničko stilskih rješenja.
Nedostatak krvi kompenzovan je velikim brojem žrtava. Samo u SAD u dotičnoj dekadi su mogli da banalizacijom upropaste jednu efektnu jezivu priču a da istovremeno bude zabavna, tjerajući gledaoca na neobuzdani smijeh. Kultne scene u kojima Rumpelstlitskin vozi motor sa naočarima i kamion cistijernu, finalni obračun na groblju, veliki broj epizodnih uloga koje služe kao žrtve đavolku čine ovaj neambiciozni naslov urnebesnim. Otvoreni kraj pokazuje želju za nastavcima ali loš prijem publike je, nažalost, raspršio snove i najokorelijim fanovima.
-
Warfare (2025)
Nema ništa glamurozno i spektakularno u vezi rata, čemu svjedoči priča koju potpisuju veteran iz Iraka Ray Mendoza i Alex Garland. Fikcija je u ratnom žanru suvišna zato što se prave priče odigravaju na bojnom polju ili u ratnoj zoni. Izmišljanje događaja može samo umanjiti istinsko svedočanstvo veterana, direktnih sudionika iz jedinice koja je na svojoj koži osjetila strahovite napade neprijateljskih vojnika. Umjesto grandioznih bitki ili prikazivanja herojstva boraca, saosjećamo se vojnicima čiji su životi usmjereni na preživljavanje svakog trenutka: od tihog osmatranja do iznenadnog raketnog napada koji u trenutku mijenja njihov svijet. Sate iščekivanja i strpljivog markiranja svakog sumnjivog kretanja prekida sinhronizovana paljba kojom je zahvaćena civilna kuća koju su zauzeli kao položaj od strateške važnosti.
Kratka i intenzivna vatra kojom su junaci obasuti kontrira dotada mirnoj misiji osmatranja civilnih ciljeva. To je prilika i da se upoznamo sa navikama vojnika čiji se angažman u vojsci nikada ne preispituje sa moralističkog aspekta. Oni su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu u pogrešnom trenutku, i moraju da smognu snage da izvuku živu glavu udaljeni hiljadama kilometara od svog doma. Svaki metak i svaki krik vješto služe za podizanje napetosti – kad eksplozija raketa razbije tišinu, let komada ljudskog tijela postaje toliko sugestivan da gledalac može osjetiti miris paljevine, baruta i nalet adrenalina u krvi. Ipak, takva eksplicitnost nije samo “šok-faktor” – ona služi kao podsjetnik da je rat bez milosti i da čak i moderna tehnološka superiornost ne može ublažiti fizičku patnju čovjeka.
Grafički prikaz nasilja ništa ne prepušta mašti pa iznutrice leže prosute na sve strane, a ekstremiteti ranjenika oklembešeni vise saa ostatka tijela. Ono što im je u ovakvoj situaciji neophodno je smirenost i moraju da iskoriste otrežnjujući užas koji im se događa da bi odreagovali na najbolji mogući način. Pojačanje koje očekuju u najavu prvo u vidu vazdušne podrške a onda i popularnih tenkova Bradley je mučno blizu i konstantno odlaganje dodatno mrcvari i one koji nisu bili žrtva direktnog udara antitenkovske artiljerije.
Suvišno je govoriti o autentičnosti imajući u vidu da se sve dogodilo scenaristi Ray Mendozi i njegovoj četi – jedini spokojni trenutak koji američki vojnici proživljavaju na početku dok za podizanje morala u uvodnoj sceni gledaju spot za hit pjesmu Erica Prydza. Od toga trenutka životi im bivaju ispunjeni neopisivim užasom. Odvratno lice oružanog sukoba ne opravdava prisustvo ovih momaka na Bliskom Istoku – njihovo stradanje je tragično ali je nemoguće poistovjetiti se njima u naspram civila čiji dom vojnici uzurpiraju, pa čak i sa lokalnim MAM (Military aged Men) koji im se suprostavljaju; demonstracija sile snagom mlaznog motora i savremene artiljerijske vatre prikazuju novu dimenziju na modernom ratištu, gdje taktika i korišćenje tehnologije smanjuju ljudske gubitke i povećavaju efikasnost na terenu. Na kraju za momcima ostaje trag nerezonskog uništenja a njima vječna trauma koja ih je ujedinila do kraja života.
-
The Neon Demon (2016)
Nedostižni ideali Holivuda sažvakali su i ispljunili brojne djevojke prepunih snova, bilo da su zadovoljili kriterijume i postali slavni samo na kratko, što ih je uništilo psihički; ili je nemilosrdna konkurencija prejaka i nikada nisu dočekali svoju šansu. U naslovu danskog reditelja Nicolas Winding Refna dotaknute se obije teme, pa se pred našim očima odvija priča koja odiše modernom estetikom – bajkoviti setovi za snimanje u kojima se miješaju objektivni i subjektivnim svijet glavne junakinje stvaraju atmosferu koja lebdi između neo noir i neo syntha.
Prepuštanje impresivnim vizualima reditelju nije nepoznanica, imajući na umu atmosferičnu folk fantaziju Valhala Rising i to je odvažni potez koji se višestruko isplaćuje, obzirom da se za komplementarni OST ambijental pobrinuo veliki Cliff Martinez. Mlada i zanosna Jesse (Ellie Fanning) dolazi željna dokazivanja u šou biznisu, svjesna da joj je najveći atribut nemjerljiva ljepota i to je karta na koju je spremna zaigrati. Nije važna ni činjenica da laže za svoje godine i predstavlja se kao punoljetnja iako ima svega 16 godina, što ne bi bio prvi put u silikonskoj dolini (Tracy Lords anyone?).
Koleginice modeli i fotografi su prekaljeni u svom poslu, spremni da se bace na svoj plijen kao panter koji se prigodno zadesio u Jessinoj motelskoj sobi. Divlja mačka nije jedina životinja koja se ukazuje: jelen u ogledalu predstavlja prostu hranu za grabljivicu. Uprkos upozorenjima koja joj se ukazuju zaslijepljena je idejom o svojoj ljepoti kada joj ljudi iz takvog svijeta ukazuju pažnju i tretiraju je kao centar univerzuma.
Osnovni motivi su dehumanizacija i moralno posrnuće zarad brze zarade kao prolaznost ljepote i upotreba fizičkog izgleda kao sistem vrijednosti. Opšte je poznata krhkost ženska ljepota i brzina kojom novi modeli mijenjaju stare pa ne iznenađuju neprijateljski nastrojene, ljubomorne koleginice koje ne tolerišu konkurenciju i još jednom se potvrđuje stereotipna ženska zloba spram drugih žena.
Učestala upotreba ogledala, osim očiglednog Jessinog rastućeg narcisizma akcentuje i prelazak likova u svijet opsesije i samouništenja. Naročito uznemirujuća scena Ruby sa tijelom u mrtvačnici se dešava upravo nakon dugog samoposmatranja ispred ogledala. Vampirizam i opsjednutost spoljašnjim izgledom bivaju suptilno provučeni kroz priču da bi se u finalu oblivenom krvlju i fizički materijalizovala žeđ za krvlju. Perverzni svijet slave i ljepote košta glave Jesse a ona je previše naivna da se upustila u nešto mnogo veće od nje što ju je sažvakalo i progutalo.
Transformacija Jesse kako odmiče vrijeme je neupitna i lako se primijeti promjena pogleda naivne djevojke sa sela u ženu svjesne svoje ljepote. Dean je momak koji je za nju istinski zainteresovan ali nikada nije dobio pravu šansu; nažalost, mračna strana života i posla u Los Angelesu brzo pokazuje svoje ružno lice i izložena djevojka postaje plijen brojnim čudacima i ne može da razlikuje ko joj je prijatelj a ko želi da je iskoristi i odbaci.
-
MadS (2024)
Šta bi se dobilo kada bi se iskoristio koncept zaražene zajednice kao u Cronenbergovom Shivers / Rabid i / ili Romerovom Craziesu, sa sve francuskim ekstremit šmekom uz blatantni omaž Gaspar Noeovom opusu? Na to pitanje usudio se da odgovori David Moreau, stručnjak za užas novog doba – od home invasiona u nepoznatoj zemlji kao meta huligana u Ils do nulte tačke kraja svijeta u bogataškom kraju.
Romain se priprema za najluđu rođendansku žurku tako što se naoružava zalihama teških droga, poznatih i nepoznatih. Mladić ne oklijeva da iskusi blast efekat nove supstance koje mu ljubazno nudi diler. Suton počinje da ustupa mjesto tami a incident tokom vožnje koji se dogodio i Dudeu Lebowskom tjera urađenog mladića da se zaustavi kraj puta. Tako maleni detalj određuje cijeli dalji tok noći jer u auto mu ušunja neobična djevojka zavijene glave – ona nije u stanju ništa da mu kaže osim da mu preko diktafona pusti informacije o sebi. Naučnik nejasno govori o retro virusu koji napada jezik i žlijezde a izaziva smrtonosnu glad za ubijanjem a svjetlost umnogostručuje snagu zaraženog. Da li je djevojka žrtva surovog eksperimenta kao u Martyrs ili je virus nastao prirodno? Da li ijedan odgovor može zaustaviti neizbježni nadolazeći haos?
Dok u prvom segmentu junak pokušava da razluči halucinacije od stvarnosti i sami preispitujemo njegovu lucidnost. Svi siptomi nepoznatog virusa jednaki su nuspojavama teških narkotika, pa gledalac napeto prati kretanje kamere izjedna, uz nadu da će dodijeljeni junak razriješiti misteriju u kojoj se slučajno našao. Tek kada se priča u srednjem dijelu preseli na djevojku Anais koja prolazi kroz identičnu transformaciju kao i njen dečko koji ju je zarazio krvlju počinjemo da razumijemo i motivaciju nepoznatih naoružanih ljudi u maskama.
Njihov posao je da zauzdaju nadolezaću pošast nastalu širenjem zaraze. Treća i završna cjelina završava Juliom koja je tu da kompletira ljubavni trougao. U početku povezuje sve što se dešava sa drogom i želi da sve to prebrodi sa Anais sa kojom je i uzela neidentifiokavnu supstancu. Trenutak u kom nezaražena uvidi o kakvoj vrsti metmorfoze je riječ oglašavaju se sirene za opasnost jer je grad pred kolapsom. Borba za goli život kratko traje jer se virus nekontrolisano proširio i svijet kakav znamo spreman je da bude uništen.
Napete sekvence jurnjave postignute su snimanjem iz ruke tehnikom jednog kadra a dodatno oprvdano i sveprožimajućim dejstvom narkotika. Razrješenje u drugom dijelu donosi usporenje u odnosu na mahnite prve dvije trećine filma, ali sve dobro funkcioniše kao uvod u zombie apokalipsu – reditelj i scenarist stavlja mlade u epicentar širenja kritikujući njihovu neutoljivu želju za provodom i pomjeranjem sopstvenih granica. Na kraju zaista inije ni bitno da li je riječ o virusu ili drogu koja je pokrenula talas samouništenja i čovječanstvo čekanagli, neslavni kraj.
U tehničkom smislu film je jasno definisan stalnim kretanjem kamere (autor snimanja Antoine Lefebvre), koja kroz dinamične dugačke kadrove i oštre kontraste hladi toplinu narkotičkog sjaja i pojačava osjećaj klaustrofobije. Zanimljiv je i izbor glumačke postave: mladi Bastien Durand u ulozi Romaina vješto balansira između zbunjenog ovisnika i svjesnog preživljavača, dok Camille Roland kao Anaïs unosi emotivnu dubinu izvedbom koja ne krije ranjivost niti brutalnost. Muziku potpisuje Jean-Marc Dupuis – minimalistički, ali disonantni instrumentalni zvučni pejzaži prate transformaciju likova i podižu napetost u svakom ključnom trenutku.
-
Slums of Beverly Hills (1998)
Viv je, kao i većina tinejdžera, nezadovoljna svojim tijelom i promjenama kroz koje prolazi sredinom 70-ih u Los Angelesu. Grudi koje su joj naglo porasle je stavljaju u centar (ne)poželjne pažnje muškog svijeta a ona odrasta u porodici okružena muškarcima. Srednje je dijete Murraya koji sa 65 godina nije u cvijetu mladosti. Stariji brat Ben voli da maltretira svoju sestru jednako kao što voli i mjuzikle za koje pokušava da dobije ulogu na audicijima, a tu je i najmlađi brat Ricky, još jedan muškaraca da potpuno brojčano nadjačaju isfrustriranu tinejdžerku.
Tata Murray svoju porodicu pokušava po svaku cijenu da ostavi u otmenom naselju Beverly Hills, često se seli kada ne može da plati kiriju i pokušava da se ogrebe za novac svog bogatog brata Mickeya. Mickey ima svojih problema sa neobuzdanom ćerkom Ritom i splet okolnosti dovodi rasijanu Ritu u porodicu Abramovitz, koja za finansijsku nadoknadu treba da izvede problematičnu, uskoro tridesetogišnju razuzdanu djevojku na pravi put.
Svaki dan za oca je nova borba za novac, makar to značilo pronalaženje novog smještaja upitnog kvaliteta ili izlazak sa imućnom udovicom Doris koja bi pronašla partnera sa kojim bi se skrasila, jer je već dva muža sahranila. Tegobe odrastanja dodatno su otežane uvrnutom disfukncionalnošću nomadsko jevrejske porodice koja na blef obitava u bogatim miljeima Los Angelesa, a i Rita svojom ekscentričnošću unosi savršenu protiv-težu tupavoj muškoj energiji. Rita pohađa školu za medicinske sestre na nagovor strica dok pokušava da saopšti momku da je u drugom stanju. Mlada Viv je zadužena da starija, na papiru odgovornija Rita ne odluta sa puta a tu joj pomaže komšija simpatija, mladi diler trave Eliot.
Prirodnost scena i bizarna uvrnutost dolaze iz scenarija sa biografskim elementima, ono što će krasiti opus talentovane rediteljke Tamare Jenkins tokom cijele karijere, uz naravno, jake izvedbe vodećih uloga, krema holivudskog glumišta. Alan Arkin dominira svakom scenom kao pretjerano ozbiljni Murray dok Marisa Tommei i Natasha Lyonne potvrđujuu svoj glumački potencijal. Bizarni likovi koji okupiraju svijet Abramowitza su tvorevine društva; oni jednako igraju važnu ulogu u priče čime rediteljka daje kompletnu sliku jednog klasnog uzdignutog društva u odnosu na ostatak Los Angelesa. Kosturi u ormaru su jednako zastrašujući kao u svakoj porodici, a gdje ima ljubavi, razumijevanja i tolerancije lako je pronaći i način na se prebrodi svaka poteškoća.
Iz muškog ugla je teško razumjeti komplekse koje djevojke vuku zbog velikih grudi. Osim problema sa leđima djevojčice od malih nogu na sebi osjećaju poglede perverznjaka raznih uzrasta. Natasha Lyonne je bila uzbuđena što je za potrebe uloge trebala da nosi vještačke grudi, ali je na insisitranje rediteljke debitantkinje morala da ih nosi cijelih 24 sata, nakon čega joj je splasnuo entuzijazam.
Drama sa crnokomičnim elementima kojom se autorka predstavila filmskom svijetu prepuna je originalnih scena koje gradacijski postaju sve luđe i upečatljivije uz eksplicitnu golotinju (korištenje tjelesnih dublerki umjesto glavnih junakinja), neprikladne šale i tjelesni humor. Žena je prikazana u inferiornom položaju u odnosu na muškarce odgojene uz rasističke, mizogine ideologije. Na damama je da pronađu način da dođu do svog glasa a to često dovodi i do žmurenja na brojne šovinističke ispade i to od najbližih članova porodice.
-
Suburban Birds (2018)
U prigradskom naselju tim geodeta pod nadzorom zvaničnih vlasti studiozno ispituje uzroke erozije koje su evakuisale stanovništvo. Monotoni posao obavljaju profesionalno a slobodno vrijeme provode uz alkohol i ni po čemu posebne dijaloge. Tek kada glavni junak Xia Hao prilikom ispitivanja terena nailazi na pustu, u žurbi napuštenu školu, pronalazi dnevnik dječaka Xia Haoa i priča se seli u prošlost na dječaka i njegovu grupu. Da li se radi o prisjećanju u prošlosti nikada nismo sigurni jer djeca prođu pored usnulih geodeta jasno ostavivši fizički dokaz svog postojanja.
Djeca kroz svoju prizmu percipiraju obećani urbanistički bum i rušenje starih kuća koje će da ustupe mjesto futurističkim soliterima i brzoj željeznici. Raspon dječijih emocija je širok a reditelj se ni ne trudi da nešto razriješi kroz linearnu radnju na koju je publika navikla. Prve avanture bez roditeljskog nadzora, prva ljubavna iskustva i sve ostalo što donosi lakoća djetinje bezbrižnosti. U društvu su i djevojčice od kojih mu jedna postavi zagonetku koja se ispostavlja kao važan detalj u zbunjujećem arthouse mozaiku. Čitav kvart koji je trebao da bude dom velikom broju ljudi nije uspio da otjera sve ptice koje se tu nalaze i u scenama je sveprisutan živi ptičiji cvrkut.
Čestitost dječije misli reditelj nikada ne dovodi u pitanje a isto prikazuje klince kao ružne nus pojave zanemarivanja prirode – kroz uništavanje rijetkih ptičijih gnijezda. Ogroman je priliv novca u metropole pa je očekivana i nagli rast prigradskih naselja na štetu majke prirode. Stanovništo namamljeno u građevine izgrađene na zemljištu sa podvodnim rijekama prinuđeno je da se suoči sa gubitkom domova a djeca, nažalost, kao krajnje žrtve spoznaju na teži način kratkotrajnosti sreće i prolaznosti zadovoljstva. Problem konstantne gradnje pod okriljem napretka mijenja teren do nepreznonavanja ne ostvavši ljudima koji tu žive čak ni uspomene za koje se mogu uhvatiti.
Dva preplićuća prikaza vremena ne vode gledaoca ni do kakvog logičnog zaključka ili razrješenja ali to nikada nije ni bila namjera već introspekcija stvarnosti kroz oči običnih ljudi koji nikako ne utiču svojim djelima na radnju. Misaoni procesi koji se odvijaju u junacima su bitniji od fabule kao i mjesto na koje oni stižu.
Izvor kinematografske vrijednosti leži upravo na rediteljevoj sposobnosti da pripovijeda priču a da je ne razrješava. Egzatkni posao kao premjeravanje zemljišta je nezahvalno za karakterizaciju a čak mu i to uspješno mu polazi za rukom jer jer lako poistovjetiti sa uobičajenim muškim društvo sa svojim rutinama a još lakše sa stanjem djeteta neopterećenog brigama i ozbiljnim problemima.
Djeca glumci su na visini zadatka i ta zamka je uspješno izbjegnuta. Gledalac nakon projekcije nije siguran da li je gledao egzistencijalnu dramu sa jako naglašenim umjetničkim elementima ili unikatni naučno fantastični svijet u kome se prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Dva mlada ornitologa u potrazi za rijetkom plavom pticom vide djecu dodatno komplikuju ionako zamršene paralelne narative.
-
Lammbock Lammbock (2001)
Kategorija stoner flickova predstavlja podžanr komedije u kojem su situacije i humor prilagođene predstavljanju i živopisnijem dočaravanju kanabis kulture. Često su meta kritike zbog svoje banalnosti i jednostavnosti zapleta, ali uživaoci kanabisa su veoma široka ciljna grupa, pa kritika ‘struke’ ne ometa u uživanju ogromni auditorijum ljubitelja zelene biljke i stila života koji sa sobom nosi. Naslov iz Njemačke potrvđuje univerzalnost jezika trave, najpristupačnije opojne biljke koja je na zlom glasu zato što se ‘sa travom počinje’ kako rekoše predstavnici autoriteta i neželjenog normiranja.
Stefan i Kai su dva ortaka kojima je napušavanje sve u životu. Oblak dima i smrvljene hedove su uglavili svoje živote pa se Stefan bori sa ispitima na pravnom fakultetu slijedeći stope oca sudije, a Kai je zaokupljen zakulisnim pričama o zvijezdama Baywatch serije i ulozi ugrađenih silikona u društvu, kao i njihova bezbjednost prilikom avio transporta. Momci troše dane pušeći enormne količine marihuane, igrajući igrice (ovdje se stvara prilika za moticaionu analogiju u finalnoj trećini a sa kojom je u vezi vrhunski fudbaler Mehmet Scholl) a novac obezbjeđuju dilovanjem pririvenim iza legalne dostave pica.
Kai ne želi da sve uvijek bude isto, da se nikad ništa ne promijeni, a Stefan nije zadovoljan ni sa čim – uvijek je nešto trebalo da uradi drugačije, što mu se obija u glavu u incestoidnoj sceni koja prelazi granice dobrog ukusa, ali ako se neko odluči za duvačku komediju kao odabir filmske projekcije je spreman da snosi odgovornost svojih postupaka. Problem u priči nastaje kada biljne vaši napadnu njihovu malu plantažu van grada i u potrazi za sredstvom protiv štetočina sretnu Achima, detektiva na tajnom zadatku koji je predstavnik specijalnog policijskog odjeljenja (urnebesno komična obuka u motanju džointa) za borbu protiv narkotika. Achim zna sve duvačke finte i ne treba mu dugo da zadobije povjerenje neopreznih i stalno naduvanih glavnih junaka.
Obojica momaka imaju problem da se suoče sa svojim životima a trava je njihova sigurno bjekstvo od dosadne stvarnosti. Stvari polaze dodatno po zlu kada povedu policajca na svoju nezakonitu farmu koja je jedini izvor prihoda a tu je i lovac da dodatno zakomplikuje život momcima. U panici se sučeljavaju sa svojim nedostacima i taj trenutak na obojicu djeluje otrežnjujuće i odagnava sumnje u vezi ispravnosti sopstvenih izbora. Originalnost mlade generacije u svoj svojoj ludosti je bitna kontra uštoglenjim predstavnicima umjerenijih, zastarjelih pogleda na svijet.
Konvencionalni oprobani komični šabloni sigurno ne znače mnogo ljudima koji ne razumiju subkulturu opojne biljke, ali svakom ko je ikada konzumirao najpopularniju laku drogu na svijetu zna koliko su situacije u kojima se dva nerazdvojna prijatelja nalaze realne. Počevši od individualnih tripova Stefana, preko čudaka koji ispunjavaju njihovo okruženje koji žive u kultnom wolkswagenovom Transporteru do Dopexa koji koristi travu da bi ‘pogurao’ bijeli prah na koji je navučen. Otpadnici društa se kose sa idealom generacija čije je vrijeme prošlo ali nije na mladima da naprave taj korak prilagođavanja, već upravo na starom svijetu da shvati da novo vrijeme u kojem su kanabis i bilo koje ostale različitosti svakodnevnica koja se podrazumijeva.
Dobro je vidjeti da se naduvane ekipe ne razlikuju od ostatka svijeta pa se film njemačkog reditelja lako pridružuje serijalu Cheecha & Chonga i Friday kao i individualnim žanrovskim biserima poput Pineapple Express, This is the End, Strange Wilderness, Grandma’s Boy, High School, Puff Puff Pass, Half Baked… (od kojih će o većini / svima ovima biti riječi na blogu #stay tuned)
-
Humane (2024)
Svijet filma bogatiji je za još jedan horor naslov sa potpisom Cronenberg; nakon saradnje sa ocem Davidom i bratom Brandonom na njihovim projektima Caitlin debituje sa porodičnom dramom krcatom užasima ljudskog uma, smještenom u distopijskoj bliskoj budućnosti, tvorevinom ljudske ruke. Globalno zagrijevanje je uzelo maha, prirodni resursi su iscrpljeni i prenaseljena planeta ne može da opstane ako svaka država ne izvrši kontrolu (smanjenje) broja stanovništva. Kroz programe eutanazije i subvencije bez poreskih opterećenja vlasti mame siromašne i ugrožene da daju sopstveni život za zadovoljenje kvote.
Tendencija jačanja desnice sveprisutna je globalno i zatvaranje granica i pojačavanje primarnih nacionalističkih nagona suprotna je pravcu u kojem je cijela planeta djelovala za opšte dobro. Ogromnu štetu univerzalno prihvaćenom sistemu zajedničkih vrijednosti donijela je lična korist pojedinaca i korporacija i ekstremistički pogledi na različitost rase i boje kože ponovo su pobudili najprizemnije ljudske porive i još jednom su bogate povlašćene bijele elite su oni koji odlučuju o sudbini planete, a upravo njihovo djelovanje dovelo je do urušavanja prirodnog i društvenog poretka.
Povlašćene elite uživaju u zgrtanju novca i glava porodice York, čuveni penzionisani spiker Charles nije ni po čemu drugačiji od ostalih. Četvoro biološke djece i usvojeni sin Noah pokazuju da nije mnogo mario o planiranju budućnosti za njih, već je samo zadovoljao svoje sebične potrebe – da se ostvari kroz porodicu i da ima uspješnu karijeru. Njegova druga supruga Dawn, nekad vlasnica elitnog restorana sprema večeru na kojoj par treba da saopšti djeci da su se odlučili na ekstremni potez eutanazije koji se propagira kao herojski. Spikerova djeca su u njegovim očima neuspjesi – Jared se pretvorio u marionetu vlasti i na TVu bifla unaprijed naučene govore o pozitivnom efektu apsurdno rigoroznih zakona; Rachel je zatrpana svojom karijerom dok joj ćerka Mia trpi vršnjačko nasilje zbog majkinih svjesnih zlodjela; Ashley je zanesena ljepotom i želi da bude glumica ali nema dubine u njenim emocijama a Noah je protraćio svo bogatstvo i dobro obrazovanje jer se predao narkoticima koji su ga odveli u tešku saobraćajnu nezgodu.
Niko od junaka nije imao adekvatnog roditelja koji bi im pomogao da iskanališu svoje vrline i zauzdaju svoje nedostatke – ono što je trebala da bude večera u kojoj kvalitetno provode vrijeme sa ocem pretvara se u birokratsku noćnu moru. Dawn se predomislila i pobjegla da bi izbjegla eutanaziju što ostavlja problem izvršitelju koji u ime vlade obavlja pogubljenja – nedostaje jedno tijelo. Braća i sestre će morati da donesu odluku ko će se od njih odreći patetičnog života za koji su očajnički vezani.
Najvećom manom mogao bi se smatrat opravdani nedostatak empatije sa glavnim likovima, što se može pripisati neuvjerljivom karakterizacijom. Sve muke i borba sa kojom se suočavaju ovi antipatični junaci djeluje kao malo u odnosu šta stvarno zaslužuju, ili je teško poistovjetiti se sa ugroženošću bogatog bijelca rođenog sa kašikom u med. Nezasluženi srećni kraj djeluje teško uvjerljivo, ali treba ostaviti i minimalni procenat da je žrtva oca u djeci dostojnoj prezira probudila iskru ljudskosti koji nikada nisu imali za njegovog života.
Impresivan je debi rediteljke koja treba opravdati slavu prezimena koje u filmskoj industriji nosi ogromnu težinu sa kojom se ona nosi originalnošću i odstupanjem od očekivanja – zaobilazi fizički deformitet i fascinaciju anatomskim anolamijama, pa čak odbacuje i bratov naučnofantastični elemenat. Njena glavna karta je dramska postavka a horor je nuspojava sukoba ljudi koji međusobno dijele krv ali nemaju ništa zajedničko. Obračun na koji ih tjera preživjavanje ogolijeva njihove prave namjere a splatter i crni humor dopunjuju distopijsku sliku koja je toliko bliska da se može opipati. Totalitarni režimi se zatvaraju i svaka nacija postaje izolovana sredina, prepuna mržnje i predrasuda prema različitosti.
-
All of us Strangers (2023)
Pisac sa kreativnom blokadom izolovan u svom stanu pokušava da probudi uspomene na djetinjstvo uz fotografije iz kutije i adekvatnu muzičku podlogu. Jedna od protivpožarnih uzbuna tjera Adama napolje odakle posmatra Harrya koji ne vidi potrebu da se evakuiše, pa makar se radilo i o pravom požaru. Glavni junak je na početku previše oprezan da bi spustio gard ali sve se mijenja kada počne dublje da tone u sopstvenu podsvijest da bi pronašao inspiraciju za svoje književno djelo.
Iz ugla pisca svjedočimo karakterizaciji roditelja koji su godinama i likom mlađi od samog pisca povratnika rodnoj kući, što ne umanjuje prisnost sa kojom ga majka i otac dočekuju. Dok im govori o svom životu spušta gard i upušta se u odnos sa Harryem koji voli alkohol i buran provod u diskotekama. Nakon površne tjelesne satisfakcije odnos se produbljuje dubokim iskrenim razgovorima o osjećaju pripadnosti queer zajednici, outovanje i kako težina sopstvenih izbora nastavlja da pritiska pojedinca.
Harry je naišao na ravnodušno prihvatanje svoje porodice dok Adam nije dobio šansu da povede nijedan sličan razgovor sa svojim roditeljima, što objašnjava njegove zamišljene razovore sa ocem i majkom u kojima po svojoj duši da bi prisjetio likova svoje primarne porodice koji su ga tako naglo napustili sa 12 godina usled tragične saobraćajne nezgode. Da bi mogao da se pomjeri sa mrtve tačke u kojoj je već dugo vremena mora se vratiti u prošlost i svesti račune, rastati se sa svojima a staviti im do znanja da su neraskidivi dio njega. Prava ljubav koju ostvaruje sa Harryem ima iscjeljiteljsku ulogu ali dolazi previše kasno jer se mimoilaze tajminzi u kojem shvate da ne mogu jedan bez drugoga. Adamov život postaje bogatiji za još jednu nezamislivu tragediju sa smrtnim ishodom ali može da kroči dalje, u neki bolji svijet, živjevši u znanju da može da bude voljen i da su ljudi koji mu znače zajedno na onom svijetu.
Tok svijesti pisca ispunjen fantazijskim elementima savršeno je prikazan u razgovorima sa mladolikim roditeljima a svaki dijalog između ljubavnika je ispunjen čistotom i iskrenošću koja razara barijere obojice i ujedinjuje ih u spoznaju prave ljubavi. Izostanak srećnog kraja zapravo je šamar realnosti života u kojem ništa nije onako kako planiramo. To je i jedina stvar koju pojedinac može da uradi povodom svoje prošlosti: da se vrati u period svoje mladosti i da kaže mladom sebi da sva osjećanja koja u njemu haotično kuljaju se normalna i prirodna.
Hemija između Harrya i Adama je nesporna i glavni junaci u slatkim čijukanjima kakvo mogu samo da razmjenjuju zaljubljeni parovi otvaraju dušu jedan drugome i pružaju šansu da konačno budu srećni. Ožiljci iz prošlosti i posljedice destruktivnog stila života ipak ovu sreću naglo skraćuju ali jednom kada Adama shvati da zaslužuje da bude voljen i srećan, Harryev nagli odlazak ne djeluje tako tragično.
Snažni prisutni biografski elementi pojačani su i izborom rodne kuće za lokaciju kuće Adamovih roditelja. Muzika je veoma intiman element i trake su pažljivi izbor upravi samog reditelja Andrew Haigha. Prema njegovih riječima naročito značajna je pjesma od Franke Goes to Hollywood – Power of Love: ‘Ideja da sam volio tu pjesmu kao queer jedanaestogodišnji klinac u predgrađu Londona i da mogu da je stavim godinama kasnije u filmu nešto što nisam mislio da je moguće. Sada govorim otvoreno o svojoj seksualnosti, snimam film queer sadržaja, opet, i to sam mislio da je nemoguće. I u vezi sam, što je još nešto za šta sam mislio da je nemoguće. Je*iga, staviću tu pjesmu na kraju filma pa makar se nikome ne svidjela. Nije postojala šansa da to ne uradim.’
-
Arrebato (1978)
Za analizu eksperimentalnog umjetničkog horor filma likovnog umjetnika Ivan Zuluete potrebno je razumjeti i okolnosti u kojima je stvarao talentovani, a nesrećni umjetnik koji je bolest zavisnosti platio preuranjenom smrću od prevelike količine narkotika. Lakše je razumjeti likove imajući u vidu problematičnu istoriju sa drogama umjetnika koji je radio postere za filmove Pedra Almodovara, jednog od najvažnijih predstavnika pokreta o kojem će biti više riječi.
Stanje u španskom društvu u to vrijeme bilo je rezultat tranzicije iz autoritarnog režima Franca prema demokratskom uređenju. Smrt diktatora Franca 1975. Španiju je uvela u razdoblje političke, društvene i kulturne promjene poznato kao “La Transición” – razdoblje obilježeno živim političkim raspravama, traženjem novih identiteta i oslobođenjem iz stega fašističkog jednoumlja. Pokret La Movida bio je kulturni fenomen koji se pojavio u Španiji krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina i krasio ga je eksperimentalizam, karakterizirao je slobodni duh i odbacivanje tradicionalnih normi, što je rezultiralo širokim spektrom umjetničkih izraza, uključujući muziku, film, književnost i likovnu umjetnost.
Umjetnici su kroz pokret istakli svoju oštru reakciju na godine represije i cenzure pod totalitarnim Francovim režimom. Mladi umjetnici, muzičari, pisci i aktivisti isticali su slobodoumlje, seksualnost, drogu i druge teme koje su bile tabu u prethodnom režimu. Ono što reditelj vješto preispituje je gdje pojedinac prelazi granicu u jurenju za individualnim slobodama i kako se to odražava na stvaralački identitet umjetnika stvaraoca.
Struktura priče je jednostavna, ali se iza nje krije kompleksno značenje, disekcija kreativnog procesa i ophođenja umjetnika prema svome djelu. Pedro je uznemireni reditelj amater koji šalje poznaniku svoje rođake Joseu, proslavljenom reditelju horor filmova svoje djelo sa kasetom na kojoj je snimljeno objašnjenje i ključ od stana. Mladić ima teoriju da njegova Super 8 kamera zarobljava ljude i neprekidnim snimanjem samog sebe to pokušava da dokaže.
Uloga narkotika velika je spona u povezivanju dvoje junaka a i privijena homoseksualna naklonost obojice. Jose je udavio svoj talenat u opijatima i trajnom stanju ustondiranosti, a Pedro je kroz poročnost došao do ništavila koje mu je onemogućilo da racionalno sagleda probleme u snimanju na koje je naišao. Haos proistekao iz zastupljenosti narkotika pomračuje um obojici stvaraoca – i početniku i dokazanom reditelju, samo što je spasenje moguće za pravog ljubitelja sedme umjetnosti koji nije svoj žar ugasio željom za kratkoročnim zadovoljstvom.
Kompleksnost kreativnog procesa obuzela je i progutala mnoge stvaraoce a eksperimentalna kritika reditelja plod je uticaja njujorške scene i snažnih ličnih iskustava miješanja narkotika sa umjtenošću. Pred nama je bezkompromisni stvaralac neopterećen mišljenjem kritike, ograničen jedino vjerom u sopstveni projekat, smješen u ogoljeno okruženje kao i junak iz Driller Killera Abela Ferrare ili Fessendenovog Habita. Mikrouniverzumi iz kojih junaci premišljanjima preispituju svoj stvaralački proces snimljen neubičajenim tehnikama nema za cilj široki auditorijum, već odabranu grupu pojedinaca koji razumiju šta se krije iza gotovo banalno amaterski snimljene priče o nezavršenom filmu umišljenog umjetnika.
Pedrovi nedostaci savršeno se preslikavaju na Josea koji ima kreativnu blokadu i u destruktivnoj je vezi sa Annom, zavisnicom koju ne može da ostavi ali njegov položaj je mnogo ozbiljniji. On ne zaslužuje da se vaznese kao što je to čistotom umjetničkog duha uspio neostvareni reditelj Pedro – Joseova kazna je da bude mediokritetni stvaralac – nedovoljno poseban da bi ga proždrala kamera.
Metahoror preispitivanja stvaraočevih namjera je ostvarenje daleko ispred svojeg vremena i na žalost nije imalo zadovoljavajući odjek u trenutku objavljivanja. Srećom kao što je i Pedro uspio da se potpuno preda svom stvaralačkom geniju koliko god bio uvrnut osjeća se i rediteljeva posvećenost i razumijevanje filozofije, umjetnosti, slobodne misli i neizostavno filmske tehnike. Jezivo je precizno razotkrivena histerija masovne proizvodnje i lake dostupnosti filmske opreme ljudima koji nemaju mentalnog kapaciteta da se sa tim izbore. Stvarlac kao i u Hanekeovom Bennys Video lako gubi konce sa realnošću nauštrb snimljenog materijala i jednako je lud kao Friedrich u Lisbon Story; gotovo Lynchovska atmosferičnost sa elementima Cronenbergove obeshrabrujuće futurističke distopije pritiska prave tastere i filmske fanatike ostavlja zadivljenim kako jedan bezbudžetni naslov ne toliko prijatan za oko i težak za svariti može rezonovati u umu gledaoca.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 