-
The Last Showgirl (2024)
Surovost šou biznisa na svojoj koži osjeća plesačica Shelly – u poznim godinama, kada tijelo nije zategnuto i koža je naborana mora da potraži drugi angažman zato što je njena tačka otkazana nakon 35 godina. I to je to. Ni hvala, ni doviđenja. Čitav jedan životni vijek žrtvovanja i posvećenosti otišao je u dim. Povremeni udvarači vikendaši ne donose nikakvu satisfakciju, roditeljstvo je žrtvovala da bi se posvetila onome u čemu uživa, a samim tim ne postoji odnos sa ćerkom koja je pred završetkom fakulteta.
Junakinja u erotskom kabareu vidi umjetničku notu – to nije puki, vulgarni striptiz šou, već ukusni kabare sa bogatim plesnim tačkama i raskošnim kostimima. Ostale djevojke ne dijele njenu zanesenost jer u Le Razzle Dazzle predstavi vide samo izvor prihoda. Ali cijeli vijek je pred njima i mlada tijela i dalje su vizuelno primamljiva rediteljima i koreografima. Opcije za Shelly se sužavaju – novi početak u ovom periodu života je nemoguć i jedino joj preostaje da sa prijateljicom Annette radi kao koktel konobarica. I sama Annette je svjesna da penzionisanje nije opcija, pa pravi sebi lažni mjehur od alkohola i kocke. Uostalom to je stil života koji diktira Las Vegas, grad grijeha koji udovoljava i omogućava zadovoljene skrivenih nagona posjetilaca.
Slično kao Mickey Rourke u The Wrestleru Shelly pokušava da se sastavi sa sobom i pronađe neku drugačiju stazu. U odnosu sa ćerkom vidi potencijalni spas, ali djevojka je, sasvim razumljivo ogorčena na majku koja ju je odbacila da bi bila lokalna startleta. Momenti samoposmatranja prikazani su u tihim ili ambijentalno panoramskim prikazima famozne The Strip ulice; vrijeme leti, mijenjaju se tačke u čuvenoj ulici, a i prohtjevi gledalaca.
Kamera iz ruke koncetriše se na trenutke pripreme u šminkernici i nakon toga na junakinje bez šminke. I mlađe djevojke moraju biti svjesne težine svojih izbora a Shelly teško prihvata da gumicom izbriše sve čemu je posvetila život. Godine neumitno počinju da rade svoje odbija da se pomiri sa činjenicom da su joj koleginice igračice jedina porodica koja joj je preostala. Njen duh je toliko snažan i nesalomiv da je najveći vjetar u leđa ćerki koja želi da se bavi fotografijom i hrabri je da se odvaži i sanja. Više je time učinjela za djevojku koju je u ranom djetinjstvu toliko zanemarila, ali joj je dokazala ljubav u krucijalnim trenucima.
Filmski svijet je dobio i novog filmskog stvaraoca iz porodice Coppola. Sofijina bratanična Gia dokazuje svoju tehničku kompetenenost nošena fenomenalnom izvedbom Pamele Anderson koja demonstrira svoj glumački potencijal, koji je uvijek čamio u sijenci njene bombastične figure i jednodimenzionalnih uloga. Jamie Lee Curtis i Mike Bautista u epizodama svak na svoj način obogaćuje svijet dive seksi kabarea a šlag na torti je pojavljivanje Jason Schwartzmana kao ljigavog direktora kastinga koji junakinji Shelly sasipa realnost u lice. Ali ova plesačica, predstavnica zaboravljene umjetnosti erotike i plesnog pokreta odbija da bude pregažena. Njen oproštaj je dostojanstven, kako i dolikuje i spremna je da upusti u zastrašujuću neizvjesnu sudbinu, ili ipak zasluženu penziju.
Na kraju gledaoci dobijaju više od priče o izgubljenom pozivu – to je počasna oda svima čije su karijere tihi podvig, bez velikih finala i medijskih fanfara. Rediteljkin osjećaj za detalje i intimne kadrove daju filmu toplinu i suptilnu gorčinu. Scena u kojoj Shelly, sama u polumraku šminkernice, gleda svoj odraz i ruke koje više ne mogu učiniti ono što su nekad činile se urezuje u pamćenje; ne zato što je spektakularna, nego zato što je istinita. Nema ni lakih odgovora ni površnih razrješenja ali je junakinjino dostojanstvo njen najveći trijumf.
-
Little Children (2006)
Prvi utisak pri gledanju Todd Fieldove adaptcije romana Tom Perotte nije nužno da gledamo film – već da listamo slojevitu hroniku jednog predgrađa. To je film koji, iako je strogo kinematografski i literaran, formalno/estetski mračniji, ozbiljniji rođak super popularne serije Desperate Housewives. Paralela nije slučajna; reditelj koristi niz “TV-trikova” kao što su vinjete, paralelna montaža, fokus na rituale domaćinstva i ironično zadržavanje distance kako bi se stvorio jak osjećaj zajednice koja je u isto vrijeme komična i tragična. Moralna ambivalencija (očigledno poređenje sa Gospođom Bovari u književnom klubu starijih gospođa) i psihološka dubina tematski su bliži Solondzovom Happinessu, sa manjom dozom crnog humora.
Radnja je prilično jednostavna – Sarah (Kate Winslet) je domaćica koju guši brak i majčinstvo; njen suprug je odsutan i zakopan u internet-pornografiji; na igralištu, u društvu drugih mamika pokušava da nađe smisao života. Brad (Patrick Wilson), sportista u srednjoj školi se osjeća impotentno u sopstvenom životu, zavistan je od primanja poslovno ostvarene supruge (Jennifer Connely). Njih dvoje se susreću na igralištu, zatim na bazenu sa djecom i u momentima se među njima razvija romansa koja djeluje iscjeljujuće, jer potvđuju ličnu vrijednost jedno drugom. Poljubac, seks nakon zatvaranja bazena, te kovanje plana za zajedničko bjekstvo – veza je napeta, intimna a istovremeno – nefunkcionalna: bijeg u teoriji djeluje spasonosno ali u stvarnosti nerealistično.
U paralelnoj priči upoznajemo ozloglašenog Ronnieja McGorveya (Jackie Earle Haley), čovjeka sa mračnim zločinom u prošlosti: bivši seksualni prestupnik živi sa brižnom majkom. Komšiluk ga opravdano ne prihvata; ogovaranje i paranoične kampanje protiv njega rastu do tačke gdje njegov život gubi sigurnost. Larry (Noah Emmerich), osramoćeni lokalni čuvar zakona i reda svoju traumu prikriva opsesivnim progonom Ronnieja. Intimna, prikrivena ljubav Sarah i Brada naspram javnog linča Ronnieja priču usmjerava ka dvije eskalacije koje se sudaraju u najmračnijem mogućem trenutku.
Upravo ta dva konflikta u uzbudljivoj dramatičnoj završnici doživljavaju vrhunac – kako komšiluk sve glasnije proganja Ronniea (plakati, prigovori, upozorenje na razglasu i paranoja), Larryev život se urušava i ustremljuje sopstvenu frustraciju na dokazanog paćenika. Nakon sukoba između Larrya i May, Ronnieeve majke, starica doživljava srčani udar i umire – incident koji dodatno slama labilnog ludaka. Razapet između ljutnje, srama i majčine smrti, Ronnie pokušava završiti sa sobom brutalnim činom samokažnjavanja, a ličnom traumom skrhani Larry ga pronalazi u tim trenucima i juri s njim u bolnicu.
U međuvremenu, Brad odlaže bijeg sa Sarahom u pokušaju da impresionira sebe skejtbord trikovima, padne i onesvijesti se; mladi skejteri zovu hitnu pomoć a polusvjesni junak poljuljanog samopouzdanja traži da se obavijesti njegova žena. Sarah kasnije shvati da je bijeg sa Bradom neostariv i kraj je antiromantičan – ljubav koja je djelovala iskreno biva prekinuta spletom okolnosti. Ronnie leži ranjen u lokvi krvi, Brad je prisiljen da se vrati u porodični kavez, a mirno prigradsko naselje ostaje mirno da spava skrivajući razorene iluzije. Kraj nikome nikome nije donio oslobođenje: planovi propadaju, ostaju ranjena tijela i povrijeđena dostojanstva, a predgrađe mirno nastavlja sa svojim ritualima, kao da se ništa nije dogodilo. Kod ovakvog razrješenja najviše je problematizovana Sarahina motivacija da se vrati svome izdistanciranom, nedovoljno razrađenom suprugu.
Radnja se ne drži jednog linearne strukture; umjesto toga, film se prelama kroz niz kratkih uvida u živote više junaka koji se prepliću i dramski konfrotiraju. Narativni tok podsjeća na televizijske serije i brzom ritmu doprinose pozadinskim informacijama nepoznatog naratora. Svi prelazi između scena i kratke sekvence služe da prodube temu: lažne fasade ljubopitljivih majki u parku, seksualne i emotivne frustracije, dosada roditeljstva i društvena osuda. Domaćinstva se ogledaju jedno u drugome, a igralište,mjesto susreta privatnog i javnog simboliše zarobljenost. Neutralnost naratora oslikava likove ironično hladno, otkrivajući trivijalnosti njihovih života i istovremeno ih ogolijevajući. Takav pristup podsjeća gledaoca da su svi likovi istovremeno predmet i subjekti moralnog interesa. Na kraju, Little Children ostavlja gorak ukus: ne zato što je pesimistično mračan, već zato što razotkriva koliko su iluzije o ljubavi i bijegu krhke pred realnošću odgovornosti, traume i zajednice koja sudi.
Najveća sličnost sa spomenutim Happinessom Todda Solondza je prikaz devijantnih želja i društvene osude. Oba djela obrađuju seksualnu frustraciju, neadekvatnost i nasilne fantazije na način koji izaziva moralna pitanja. Ali ključna razlika je u tonu empatije. Solondz često ostavlja likove izložene i bez trunke oprosta – eksploatativno, provokativno, nemilosrdno. Field, s druge strane, pristupa s više socijalne i psihološke kompleksnosti: njegove figure su i osuđene i saosjećajne; film traži da ih razumijemo iako ne opravdava njihove postupke.
-
Vixen! (1968)
U maniru dokumentarne emisije o prirodi narator slaže činjenice o Britanskoj Kolumbiji, kanadskoj regiji poznatoj po neukroćenosti impozantne divljine. Hrabri osvajači toga prostora su piloti koji malim cesnama prečešljavaju prirodne terene kojima ljudska noga nije kročila. Time nas radnja dovodi i do pilota, vodiča, avanturiste Toma, koga u kolibi duboko šumi čeka supruga Vixen. Ona ne gubi vrijeme u čekanju čovjeka koji bi je zadovoljio, pa vrijeme do dolaska voljenog prekraćuje sa dikom Kanade, planinskim policajcem. Naravno, za nju je sve to samo čin fizičkog zadovoljstva jer je zaljubljena u supruga i za njega vjerno čuva svoje srce.
Naslovna junakinja koketno gleda sve turiste, mušterije njenog supruga i uključuje ih, na obostrano zadovoljstvo u ispunjavajuće fizičke odnose. Ona je svjesna svoga tijela i kako djeluje na sve u njenom okruženju i ne libi se da svoje atribute iskoristi za zadovoljavanje seksualnih i ostalih nagona. Suprug kao da za to ne mari jer je i sam svjestan kako divnu suprugu ima, pa je spreman i da previdi očigledno nevjerstvo ili se napravi lud pred par neopterećujućih incidenata.
Vixen je dovela i svoga brata Judda da živi sa njom u kolibi a on nema pametnijeg posla od uživanja na motociklu i birkanja djevojaka sa kojima bi spavao sa svojim prijateljem Nilesom. Niles je mladi afroamerički disident koji je u Kanadi potražio bjekstvo od bigotizma, rasizma i segregacije, ali vatrena Vixen je tu da ga postavi na svoje mjesto pežorativnim komentarima i kreativnim uvredama na račun boje kože. To je njen način funkcionisanja – ako ne može da kontroliše muškarca da trči i balavi za njom dovodi ga do ludila da bi u njemu probudila iskonski gnijev koji onda može da usmjeri u strastveni odnos.
Majstor i jedan od pionira američke seksploatacije Russ Meyer sa nevjerovatnom lakoćom uspijeva da se, po želji, izdistancira od pornografije. Osim što je njegov materijal vizuelno umjereniji on uspijeva da provuče i priče svojih ljigavih junaka koji orbitiraju oko moćnih žena, u ovom slučaju, samo jednom. Ništa nije van igre u ovim pričama: monogamija, lezbo afera, incestoidni odnosi, nimfomanija, rasizam, politička tenzija izazvana sijenkom ozloglašenih komunista a sve to u spokoju ušuškane kolibe. Izgleda da priroda na bilo kojoj prostorno vremenskoj tački tako djeluje na čovjeka.
Vixen nije samo predmet želje, ona je instrument kontrole, potvrda privlačnosti koja se pretvara u oružje, a stidljivost i ljubav često samo iza kulisa skrivaju prljavije igre. Rasistički komentari nisu samo šok-gag — oni pokazuju koliko su duboki i svakodnevni toksini koji personi poput Nilesa prate čak i u potrazi za slobodom. To čini rediteljeve filmove problematičnim i zahtijeva da ga gledamo ne samo kao erotski spektakl, nego i kao dokument vremena u kojem predrasude često stoje iza privida liberalnosti, a Russ Meyerov kompletan opus baziran je na razbijanju konzervi umjerenog razmišljanja.
Rediteljev lični potpis vidljiv je na svakom mjestu: ubrzana montaža, ekstremni kadrovi i fokus na tijelu kao pejzažu. Gluma nije na visokom nivou – daleko od toga – ali u toj pretjeranosti pronalazi se začin filma: ponekad je upravo karikaturalnost ta koja otkriva pravu narav likova, njihove slabosti i gluposti. Fascinira i činjenica da reditelj uspijeva da pronađe prirodne ljepotice koji možda nisu ideali društveno nametnutih standarda – a on uspijeva da ih seksualizuje, senzualizuje i lansira među zvijezde erotike kao što je učinio sa striptiz igračicom Ericom Gavin, koja je i sama bila iznenađena kako je dočarano njeno tijelo na velikom platnu.
-
The Assessment (2024)
Još jednom je čovječanstvo svojom ohološću i nemarom upropastilo planetu Zemlju, pa su nadležni organi napravili Novi Svijet, tačno na granici sa starim i zaštitili se energetskim poljem. Stari Svijet izložen vremenskim nepogodima postao je mjesto za prognanike, protivnike poretka i totalitarnog režima Države. Strogo nametnuti standardni reprodukcije zahtijevaju procjenu kandidata za roditeljsku podobnost. pa se vlasnici kuće na plaži Mia i Aaryan nalaze pred velikim testom u trajanju od sedam dana. Kriterijumi koji se traže su nepoznanica i mogu samo da se prepuste procesu, uz vjeru da će se sve dobro završiti. Procjeniteljka Virginia bezizražajno niže stavke ugovora zbunjenom paru i sprema se da u narednu nedjelju pod mikroskop stavi svaki segment njihovog života.
Par glavnih junaka odmah spoznaje nemilosrdnost ispitivanja, jer moraju da odgovore na najintimnija pitanja u vezi sebe, trpe konstantno psihičko maltretiranje jer procjeniteljka ih podbada u bolne tačke, ali to ni izbliza nije sve – Virginia se pretvara u nesnosno derle da bi simulirala dječje izlive bijesa, a roditelji treba da ostanu pribrani i umire histeričnu ženu. Kako odmiču dani tako se procjena pretvara u noćnu moru, jer se smjenjuju racionalni i iracionalni zahjevi osobe koja je od strane Države ovlašćena da odlučuje o tako važnom segmentu njihove budućnosti.
Aaryan je programer zaslužan za kreaciju vještačkih kućnih ljubimaca, pošto je mudra i sveznajuća Država istrijebila sve stvarne ljubimce; žrtva je ekoterorističkog napada pobunjenika, što mu je ostavilo povrijeđena leđa i traumu od požara u kojem je izgorela laboratorija. Mia je botaničarka i u vještačkim uslovima uspjela je da odgoji preko hiljadu biljki. I jedno i drugo su dali nemjerljiv doprinos zajednici koja produžava životni vijek zahvaljujući tabletama, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi dobili priliku da se ostvare i kao roditelji. Par pokušava da prevaziđe lične probleme vezane za porodicu – Aaryanova majka je hladno ograđena od sina, a Miina majka je prognanat u Star Svijet zbog toerija zavjere protiv države. Na večeri koja je dio procjene gosti otkrivaju njihov prljav veš i saznaju stvari jedno o drugom za koje nisu bili ni svjesni i tu, na prvi pogled savršeno skladni supružnici počinju da se emocionalno razdvajaju.
Naravno da je cijeli proces samo izgovor da ih glatko, bez pojašnjenja glatko nakon što ih je procjeniteljka izmrcvarila do krajnjih granica izdržljivosti. Nije se Država nikada previše opterećivala željama građana, zasebnih pojedinaca, a ni Novi Svijet nije ništa drugačiji. Zatvorenost u zaštitni mjehur, tablete koje omogućuju dugovječnost i materijalna namirenost treba da su im sasvim dovoljni bez sebičnih prohtjeva za prenaseljavanje ovog vještački kreiranog raja.
Rediteljkino debitantnsko ostvaranje vjerno očarava distopijsku varijaciju civilzacijske propasti i umjereno balansira minimalističko futuristički uređene enterijere i suprostavlja ih spoljnoj sprženoj zemlji i plažnoj lokaciji. Glumački trojac Olsen, Patel i Wikander maksimalno koriste pozorišno jedinstvo mjesta, vremena i radnje – uspjeli su da udahnu originalnost svojim likovima i tako učine uvjerljivim distopijski pakao koji vreba iza ugla. Minnie Driver fantastično koristi svoju kratku epizodu i za večerom sasipa sve manjkavosti sistema u čijim povlasticama i sama uživa. Poslednja trećina donosi konflikt između ženskih glavnih likova u kojem procjeniteljka obrazlaže svoju problematičnu motivaciju, što donosi tragične reprekusije jer jednom upropaštenim odnosima nema popravke.
-
Conte d’été (1996)
Trajekt siječe talase dok se polako primiče turističkom ljetovalištu jednog vrelog julskog dana. Na njemu je pretjerano obučeni mladić sa gitarom koji pronalazi smještaj i sam, gotovo u totalnoj tišini se upoznaje sa lokalitetom koji nikada prije nije posjetio. Njegovo usamljeno lutanje prekida konobarica u palačinkarnici Margot i među njima se razvija iskreno platonsko prijateljstvo. Tokom šetnji djevojka koristi priliku da ga upozna sa mjestima koja nisu toliko popularna među običnim turistima, a sve to ispunjeno duboko intimnim filozofskim razgovorima.
Nema teme koje se dvoje vršnjaka ne dotiču, jer se Margot ne boji da postavi škakljiva pitanja i podbode na pravo mjesto nesigurnog Gasparda – od očekivanja u ljubavi i vezi, preko kreativnog stvaralčkog procesa, sreće, sudbine do ličnih pogleda na svijet i onoga što je pokretačka snaga za njih oboje. On joj se otvara da je u ljetovalište došao da bi se sreo sa djevojkom Lenom, curom koja mu se sviđa ali je van domašaja; muzičar je trapav u izražavanju osjećanja i kanalisanju svojih želja, ili je to tipični muški sindrom jurenja onoga što je nedostižno. Cura zbog koje je došao nije se ni udostojila da mu se javi da će kasniti, a ipak je željno iščekuje kao lakovjerni tinejdžer. Bilo da su ga razgovori sa Margot natjerali da se otvori ili je držao vješto skrivena svoja osjećanja on se upušta u novi odnos sa Solene, drugaricom od Margot. Treća djevojka u priči koristi vikend da posjeti ljetovalište i nije tipična laka djevojka, iako ima otvorene poglede na odnose i imala je dva momka koja je sklonila sa lagera i sada je otvorena za novo iskustvo upravo sa introvertnim momkom. Ona je sušta suprotnost Lene kojoj je Gaspard čak i komponovao pjesmu inspirisan poznantsvom sa Margotinim sagovornikom oko doktorske disertacije (etnologija).
Muzika ima ogromnu važnost u priči – osim mornarske pjesme koju je napisao a zatim posvetio muzikalnoj Solene, sklonost ka akustičnoj umjetnosti je jedina koja može natjerati mladića da nešto čvrsto odluči i nedvojbeno presječe sve veze sa djevojkama. Naravno, tu je i pjesma koju je zapjevala Lena (Hugues Aufray – Santiano) za koju je odmah pomislio da je lično vezana za njega – spominje se djevojka Margot i mjesto koje su zajedno posjetili. Posvećenost muzici jača je od bilo kakve ljubavi i priču završava na trajektu u tišini kao što ju je i započeo, bogatiji za iskreno prijateljstvo i dvije, tri neuspjele ljubavne afere.
Gaspardov lik utemeljen je na rediteljevim ličnim iskustvima i kroz njega sa publikom dijeli svoja intimna gledišta i dvojbe koje ga preokupiraju. Često je pretrpan odjećom zbog očiglednih problema sa samopouzdanjem i željom da se ne izloži ljudima i prikaže se ranjivim. Tek kada prolete kao rukom poneseni dani u ispunjavajućim šetnjama sa Margot počinje da se oslobađa i pretvara se u trapavog mačo zavodnika, ali ni u toj ulozi ne uspijeva da ostvari odnos koji želi – ni sa neuhvatljivom, sobom preokupiranom Lenom, niti sa odlučnom Solene koja želi iskrenost. Toliko je neodlučan da želi da drži sve opcije otvorene do samog kraja, a ni sam ne zna da žongliranje više djevojaka odjednom ne uspijeva čak ni Sam Maloneu, zavodniku iz Cheersa XD. Jedino je u scenama sa Margot potpuno otklonjen od spoljnog svijeta, bez hrpe turista na plažama i sa njom dobija priliku da bude potpuno svoj a on ni to nije u stanju, jer ni sam nije siguran šta želi.
Specijalnost i zaštitni znak francuskog reditelja Erica Rohmera su filmovi bez uobičajene radnje, ispunjeni dijalozima koji služe kao karakterizacija i prikaz kompleksnosti ili banalnosti sopstvenih junaka. Ovdje mu polazi za rukom da prikaže junaka koji je non stop u pokretu, kojem spori dani ljetovanja prolijeću dok pokušava da spozna ljubav suprotnog pola. Ljeto kao godišnje doba je ispunjeno kupanjem i uživanju na suncu u dugačkim danima koji nalikuju jedan drugom. Vrućina, mirisi mora i monotoni ritam dana pojačavaju osjećaj prolaznosti i mladalačke tjeskobe. Toliko su dopadljivi ti trenuci odmora da vrijeme neumitno leti a (prva prava) odgovornost početka novog posla se polako nadvija nad Gaspardom – iako nije krunisao uspio ni sa jedno djevojkom u interakciji sa njima uspio je da pronađe i mnogo više nego što je tražio.
-
Eddington (2025)
Pandemija virusa Covid-19 razotkrila je sve manjkavosti savremenog društva – od nadobudnih teoretičara zavjere koji tvrde sa je bolest vještački proizvedena u laboratoriji do dušebrižnika za građanska prava koji, ne samo što ne žele da nose maske i zaštite ostale od sebe nisu u stanju ni da ispoštuju socijalnu distancu. Jedinstvena situacija i ogroman broj smrtnih slučajeva zatekao je civilizovani svijet nespremnim i ružna, egoistična priroda ljudi uma spremna je da ispliva na površinu, a reditelj Ari Aster se zdušno bacao na zadatak prikazivanja psihički neuravnoteženih osoba, uz posebnu pomoć svog miljenika Joaquin Phoenixa.
Upravo je oskarom nagrađeni glumac glavni ‘junak’ priče Joe Cross – šerif okruga Eddington u Novom Meksiku; on pokušava da radi na svom braku sa, iz nekog razloga vidno traumatizovanom suprugom Louise ( dvostruka oskarovka Emma Stone). Da sve bude još gore sa njima živi i njegova tašta Dawn (Deirdre O’Connell) koja zasipa anksioznu ćerku teorijama zavjere. Joe imam animozitet ka gradonačelniku Tedu Garciji (Pedro Pascal), slatkorječivom ljigavcu koji bi za političke poene izdao i najrođenije. Ipak Ted je prihvatljivije od dva zla jer donosi razumne odluke da bi osvojio pokoji glas i naklonost guvernerke. Naravno da njihova netrepeljivost ima korijene u prošlosti, zato što je Ted bio u vezi sa Louise, a prema riječima njene majke on ju je maloljetnu natjerao na abortus i upropastio joj život. Rivalstvo kulminira Joeovom kandidaturom za gradonačelnika, kada počinje prljava kampanja putem društvenih mreža čiji je jedini cilj diskreditacija protivnika.
Kao da sve navedeno nije dovoljno dešava se situacija sa George Floydom i pokreće se BLM pokret, što je metaforička iskra u skladištu prepunom eksploziva. Mirna zajednica spremna je da se samouništi, a sve zarad zaštite ličnih interesa i zadovoljenje sebičnih agendi. Prava istina još je grđa nego što bi tašta željela da prizna, a to se otkriva kada svoju ćerku gurne ka internet guruu i samoproklamovanom proroku Vernonu (još jedan oskarovac Austin Butler). Teorije zavjere i zloslutni scenariji joj odgovaraju kada služe njenoj agendi, a kada ispčova istina da je njen idolizovani pokojni suprug pravi zlostavljač njenog djeteta zauzima defanzivni stav i odbija da pogleda istini u oči.
Svi likovi dostojni su prezira, čak i onda kada se bore za ispravnu stvar, a još jednom su prave žrtve pežorativnih stereotipa pripadnici manjina i američki starosjedioci, što je reditelj crnokomično dočarao kada Joe propadne kroz krov i smrvi ostatke poglavice Geronima u muzeju. Jedini iskreni momenat čovječnosti u ovom paklu dolazi od starosjedilačkog likа Butterflya koji, iako povrijeđen i marginalizovan, posjeduje više časti nego cijeli grad zajedno.
Slobode koje uživamo, naročito u SAD skupo se plaćaju a cijena je potpuna dehumanizacija i izopštenost usred zajednice. Šerif, gradonačelnik, bahata razmažena omladina, bijeli supremisti, antifašistički ekstremisti, kvazi proroci i jevanđelisti koriste bol i ljudsku slabost da bi opravdali svoje nerezonsko djelovanje. Za razliku od Beau is Afraid gdje je Phoenixov junak previše pasivan i trajno traumatizovan da djeluje ovdje je Joe upravo spreman za akciju, koja doduše donosi katastrofalne konsekvence. Osim što mu se brak raspao uspio je da upropasti cijeli spokoj jednog gradiće usred pustinje a sve je to paravan za ispunjenje agende velikih korporacija. Njihov cilj je zgrtanje bogatstva i sredstvo se ne bira; kolateralna šteta su uvijek stanovnici koji plaćaju nemar svojim glavama ili lišavanjem psihičke stabilnosti.
Reditelj obožava da trese kaveze svojim junacima i uopšte ne mari za gledaočev užitak kada pripovijeda svoje hororične priče. Svijet je odvratan, gadan i kao takav ne zaslužuje uljepšavanje već upravo prikazom onakvim kakav jeste pokušava da otvori oči gledaocu da se uvijek spremi za najgore – mračnu šokantnu, obilato krvavu satiru koja bez zadrške razotkriva koliko su slobode i ljudskost krhki pred kombinacijom straha, pohlepe i ideologije.
antifa, austin butler, big guns, black lives matter, conspiracy, corporation, county, covid, detestable, drama, election, emma stone, facemask, horror, ignorance, joaquin phoenix, jurisdiction, lockdown, native american, new mexico, pandemic, pedro pascal, racism, rifles, rivalry, sheriff, social media, stupidity -
Bermuda Depths (1978)
Usnulog mladića na plaži posmatra djevojka izašla iz mora, a u njegovom snu saznajemo da se radi o Jeannie – zajedno su kao djeca pronašli kornjačino jaje i proveli zajedno nezaboravne trenutke sve dok ona nije otplivala ka otvorenom sa već tada ogromnom životinjom. Nejasne slike prekida buđenje i čini se da je Magnus uvjeren u stvarnost poznanstva sa misterioznom djevojkom.
Povratak ostrvu za Magnusa predstavlja suočavanje se neosvješćenim događajima koji su mu obilježili mladost. Nakon prerane smrti roditelja, jednako nejasne kao i san o djevojci i kornjači, bio je na psihijatrijskoj njezi i spas tražio po hipi komunama i religioznim organizacijama. Ništa od toga mu nije donijelo zadovoljenje i sada sa starim porodičnim prijateljem Ericom i Dr. Paulisom pomaže njihovom pomorskom istraživanju fenomena gigantizma kod životinja. Tu konačno mistična priča dobija utemeljenje u stvarnosti i po prvi put ne sumnjamo u razum neuračunljivog naratora.
Magnus je oličenje buntovničke mladosti koja ima problema da se prilagodi u modernom razvijajućem svijetu, a suočavanje sa psihičkim problemima predstavlja iskorak u odnosu na prethodne generacije. Njegova svjesna želja da utone u dubine podsvijesti prikazana je naspram naučno analitičnog pristupa nepoznatim fenomenima. Okeanske dubine su uprkos brojnim tehnološkim napravama neistraženije područje nego univerzum.
Neosvjetljena golema vodena površina kojom junaci rone zaista je simbol podsvijesti u kojoj se traže svi akteri ove priče, ne samo Magnus. Legenda o nesrećnoj Jeannie govori o njenoj spremnosti da nastavi život uprkos vremenskoj nepogodi u kojoj joj se zadesio brod, nije marila ni za koga drugoga i ponudila je morskom demonu sve za spasenje. Cijena koju plaća je ogromna, osuđena je na vječno lutanje i ona je poslednja osoba koju davljenici vide prije nego što ispuste dušu. Susret sa Magnusom mnogo je više od slučajnosti – iako dolaze iz različitih generacije Jeannie dobija šansu da kroz uznemirenog mladića pronađe spokoj koji će joj umiriti dušu.
Motivacija naučnika Dr. Paulisa i Erica je nešto drugačija – dok stariji stručnjak u životinjama sa gigantizmom vidi priliku da ih izučava za dobrobit nauke a dobrodušni, simpatični Eric obolijeva od sindroma proganjanja, primalnog ljudskog nagona da dominira svim živim stvorovima. Neman koju jure nema nikakvih destruktivnih sklonosti niti traži frontalni sukob. Magnus je ključ za razrješenje misterije u vezi djevojke i kornjače – spreman je da nastavi dalje tek kada dobije zadovoljavajuće razrješenje i sebi potvrdu da nije šenuo s uma.
Nekada filmski elementi nisu na zadovoljavajućem nivou u ovoj originalnoj ali niskobudžetnoj priči TV produkcije. Uvjerljivost priče je pojačana snažnim mističnim prirodnim silama okeana a suprostavljene krajnosti legende i egzaktnost nauke se prepliću i gube u morskim dubinama. Reditelj Tsugunobu Kotani je fasciniran praistorijskim životinjama, što se može zaključiti po njegovoj filmografiji – ovdje mu polazi od ruke da kreira avanturističku fantaziju sa elementima romanse. Koscenarista se zaista nakon snimanja filma preselio na Bermudska ostrva i živio tamo do kraja života. Osim jarkih ljetnjih tonova i velikog plavetnila okeana upečatljiva je i naslovna tema Jeannie nabijena snažnim osjećanjima koje pojašnjavaju motivaciju glavnog junaka:
Jennie
Is she a poem of the sea?
A sailor’s reverie?
A shadow of the deep?
Jennie
And if I doubt that she is real
Than what is it I feel?
That makes me so in love
Jennie
Have I imagined holding her?
Was it a dream my loving her?
Still feel the warmth of kissing her
I’ll spend my lifetime missing her
Jennie
Is she a poem of the sea?
A sailor’s reverie?
A shadow of the deep?
Jennie
And if I doubt that she is real
Than what is it I feel?
That makes me so in love
Jennie
-
Shrouds (2024)
Noćne more koje liče na lucidne snove i projekcije uznemirene psihe preokupiraju glavnog junaka Karsha – gubitak supruge natjerao ga je na inovativno razmišljanje, uprkos nekonvencionalnoj fascinaciji mrtvim tijelom svoje voljene i teškom bolešću skrhane drage. Kancer se proširio po tijelu i oduzeo prirodnu ljepotu Becci, ženi čija je fizička ljepota bila muškarcu sve, a njemu je ostalo da poželi da legne pored nje u hladnom grobu. Unovčavanje morbidne fascinacije smrću i tijelom u raspadanju urodilo je stvaranjem pametnog pokrova, koji uz pomoć aplikacije i pametnog nadgrobnog spomenika prikazuje tijelo pokojnika kamerama visoke rezolucije, a od sada i iz više uglova sa mogućnošću zumiranja.
Priča počinje kao intimna borba: udovac nosi teret beskrajne tuge i morbidne privrženosti prema supruzi koju je kancer razorio, a sa njenim ranim odlaskom razoreni su i zajednički supružnički snovi. Preobražavanje lične tragedije u hladnu tehnološku ambiciju — pametni pokrov i aplikacija koja ekranizuje mrtvo tijelo postaju prozor za distopijsko unovčavanje ljudske patnje. Reditelj ne prodaje teorije zavjere, on ih dekonstruiše: ne radi se samo o zastrašujućem proizvodu, nego o ljudskoj spremnosti da privatno pretvori u profit i da tehnologiju bez etike uvede u svaku poru društva.
Posao je u razvoju jer je ogroman potencijal za zaradom u kombinaciji smrti i tehnologije; vandalsko rušenje simultano izvedeno sa hakerskim napadom razotkrilo je sve manjakavosti napredne tehnologije koju je razvio, ali i natjeralo ga da posumnja na sve ljude u svom okruženju, uključujući supruginog doktora Ecklera koji je i njen stari bivši, ćaknutog Maurya i svastike Terry ka kojoj osjeća magnentu privlačnost još dok je Becca bila živa, a Karsh mora da prizna da je previše zavistan od AI asistentkinje Hunny koju je za njega projektova upravo Maury.
Snimak skrnavljenja grobova koji dobija Karsh je mnogo više od pukog revolta eko savjesne organizacije – pad sistema u jednoj grobnici omogućava hakerima pristup inače tajnim podacima korisnika aplikacije, a kako je groblje ogromno mreža svi podaci postaju dostupni sajber napadaču. Ambicija da napravi slična mjesta počinka u velikim svjetskim gradovima postaje primamljiva za uspostavljanje kontrole podataka nad koriscnicima / ožalošćenim članovima familije. Uz pomoć bivšeg zeta, tehno čarobnjaka i paranoičnog čudaka Maurya otkriva da čin nasumičnog skrnavljenja i nije tako nasumičan – da se u posmrtnim ostacima krije tajna modifikacije nastale ili nedozvoljenim eksperimentisanjem ili kao nuspojava radijacije pametnog pokrova.
Iza ambicije o globalnom pokoravanju tržišta savremenim grobnim parcelama novog doba krije se i izloženost kroz zloupotrebu tehnologije – cijeli sistem može poslužiti kao mreža za špijunski nadzor svakog mogućeg pojedinačnog korisnika i odmah se u cijelu komplikovanu priču uklapaju i špijunske agencije stranih sila, konkretno Rusije i Kine. Kina je inače i zemlja proizvođač i glavni Karshov saradnjik i imaju veliki interes i ogromni udio u investiciju mračnog udovca. Opčinjenost tijelom i u poodmakloj fazi raspadanja predstavlja logični slijed čovjeka koji je sve podredio tehnologiji i razvoju vještačke inteligencije.
Majstoru kao što je David Cronenberg potrebno je jako malo da konstruiše naučno fantastičnu priču bliske budućnosti sa špijunskim elementima, a sve sa par glumaca i dobro posloženim narativnim elementima u par sterlinih enterijera. Dok je u Crimes of the Future čovjek dostigao stadijum reprodukcije organa nepoznatih anatomiji ovdje kineska kompanija vidi priliku za uspostavljanje dominacije na tržištu i diktiranja trendova a opsesija sakaćenjem nastalim usled teških nezgoda i bolesti nova prilika za slikanje psihe mračnog uma. Smrt je samo još jedan izvor prihoda, a infuzija tehnologije u zastarjelu tehniku pokopavanja privlači bogate biznismene i ekscentrične investitore koji razumiju vrijednost takvog projekta.
-
Endless Summer Syndrome (2023)
Kraj avgusta zatiče Delphine kraj kompjutera kako radi od kuće iz ljetnjikovca sa bazenom u Correzu(departman u jugozapadnoj Francuskoj, poznat po zelenim brežuljcima, srednjovjekovnim selima i rijeci Dordogne koja prolazi kroz njega). Osim neminovnog povratka uobičajenim obavezama bliži se i dan kada će njihov usvojeni sin Aslan, studenr entomologije, otići na studije preko okeana, i to pravo u New York. Svoju pasioniranost insektima svježe punoljetni momak demonstirira u razgovoru sa takođe usvojenom sestrom Adiom u svojoj sobi terarijumu, dok muž / očinska figura Antoine kraj bazena raspaljuje ražnjiće od povrća sa cijelu familiju.
Postoje odmah očigledni nagovještaji da nije sve tako sjajno kao što izgleda. Osim Delphinine udaljenossti od supružnika postoji zategnutost u komunikaciji, i prije nego što junakinja primi poziv koji će joj izvrnuti život naopačke. Anonimna koleginica joj skreće pažnju da je na jednoj žurci njen pijani muž, nesvjestan i pod dejstvom alkohola govorio o vezi sa jednim od njene usvojene djece. U djeliću trenutka ono što je izgledao kao perfektni ljetnji sklad se urušava i advokatica po zauzimanju prelazi u tajnu istragu.
Nikada trag prosječnog heteroseksualnog mozga nije išao ka Aslanu kao pomenutom djetetu, već zajedno sa majkom gledalac sumnja usmjerava na Adiu, čije stvari detaljno pretresa i direktno se sa njom sukobljava. Taman kada je iscrpjela sve metode istrage i bila spremna da se pomiri da je poziv samo neslana šala zatiče posinka i svog izabranika u intenzivnom činu vođenja ljubavi. Iako je nagovješteno da veza traje par godina i da tajna razjeda obojicu članova porodice isto se momci nisu mnogo potrudili da se sakriju, imajući u vidu činjenicu da je i Adia zatekla sličan prizor i upoznata je sa romansom.
Kroz kadrove puževa dat je direktan omaž trileru o preljubništvu Deep Water (ima i rimejk Adriana Lynnea) a konstantno spominjanje da je jedan od njih otrovan pojašnjava zašto zatičemo jednog po jednog člana porodice u policijskoj stanici kako odgovaraju na pitanja. Dok priča prati dva dana koji su prethodili tragediji u nedjelju otkrivamo šta se to desilo i zauvjek tragično promijenilo živote jednoj, naizgled srećnoj i funkcionalnoj porodici. Minimalistička atmosfera i kadrovi ispunjeni kontemplacijom centralne ličnosti Delphine podsjećaju na još jedan slavni film francuske kinematografije Swimming Pool Jacques Deraya u kojem je postavljena mirna stajaća voda kao vjesnik burnih unutrašnjih promjena.
Strašnija stvar od razlike u godinama između ljubavnika je ta predatorska sjenka starijeg nadomoćnijeg muškarca koja se nadvija nad mlađim, pa makar vjerovali da je njihova ljubav čista. Sve odluke koje donosi Delphine djeluju savršeno lucidno, ipak ona plaća najvišu cijenu pritajene preljube i modelovanje maloljetnika u ljubavnika po mjeri. Ostaje žal za neiskorištenim prostorom za karakterizaciju Adie i Aslana ali ipak je ovo drama njihovih usvojitelja, od kojih jedno od njih (svjesno) skupo plaća cijenu nedoličnog odnosa.
Delphinin finalni postupak, a u vezi sa pomenutim otrovnim mekušcem sa kućicom, iako ponekad djeluje hladno i proračunato uslovljen je osjećajem nemoći koji se postepeno razotkriva: nije to samo bijes supruge koja je iznevjerena, već i panična potreba da se obnovi osjećaj kontrole u domu koji se pokazuje krhkim. Režija ostavlja dovoljno praznog prostora — tišine, dugih kadrova i zvukova prirode — da publika sama popuni praznine sumnjom i nelagodom, što je mnogo efektivnije od direktnog moralizovanja.
Glumački ansambl nosi taj napet balans; Delphine je napeta, ali ne karikirana, Antoine izdistanciran, dok su Adia i Aslan često samo sjenke čijih motiva ne znamo dovoljno, što je istovremeno i slabost i namjerna strategija filma: time kao gledaoci nismo prisiljeni da procjenjujemo, zauzmemo stranu ili da priznajemo vlastitu nesigurnost pred neizvjesnim dokazima. Kraj, neizbježno tragičan, ne donosi olakšanje — ostavlja gorak ukus odgovornosti i pitanja o tome šta je pravda u porodici gdje su granice zamagljene.
-
Travolti da un Insolito Destino Nell’Azzurro Mare d’Agosto (1974)
Jedrenjak jezdi po prozirnom moru Mediterana i poprište je intelektualnog obračuna dvije dominantne struje – industrijalka Rafaella brani svoje, u razumu utemeljene stavove kao da joj život zavisi od toga. Meta njenih napada su ljevičari, komunisti koji su za luksuz vlasti sebi dozvolili flert i sa religijom; Njen sagovornik ne stiže da se odbrani od gospođe samouvjerene u ispravnost svojeg gledišta kada je zapljusnut novim argumentovanim optužbama, ali u tome nema nikakvog dubljeg sukoba, osim želje za obrazovanom raspravom za rabijanje dokolice. To je način na koji povlašćeni stalež funkcioniše – u salonskim raspravama utoljuju svoju intelektualnu glad.
Posluga sa južnog, siromašnijeg kraja zemlje nije navikla na takav način funkcionisanja, niti na toliki nivo ženske empancipacije – kod njih se još uvijek zna red, a to je da je muškarac onaj koji izdaje naređenja. Pasta je prekuvana, vino nije rashlađeno, kafa je podgrijana a pri svemu tome buržujki znojavi radnici smradom nadražuju nozdrve, pa ih tjera da se presvlače prilikom serviranja obroka. Radnika Gennarina razdražuje prezahtjevna Raffaela, ali je zarada mnogo bolja od satiranja od posla u fabrici za mnogo manju zaradu. Na njeno insistiranje izvodi je temperamentni neugledni bradonja na otvoreno more gumenjakom neposredno pred zalazak, a kvar motora se postarao da ih struja odnese daleko od broda, što je početak avanture koju ni jedno ni drugo neće zaboraviti.
Borba oko dominacija brzo preovlađuje u korist sposobnog grubijana i arogantna junakinja dobija ono što zaslužuje, prvi put u životu postavljena je na svoje mjesto. Njene govorničke vještine nemaju nikakvu upotrebljivu vrijednost na ostrvu na kojem su se nasukali, i mora da nauči da se pokorava sposobnom Gennarinu, kojeg je život natjerao da koristi sve što mu priroda pruža. Njemu gospođa služi kao ventil za sve nedaće koje su ga u životu snašle. Problem u njegovom ponašanju je što on nije drugačiji od onoga što želi da reflektuje na buržuje koje tvrdi da toliko prezire. Proziva je za orgije, blud i nemoral, a on je prvi koji se diči što zna da postavi ženu na svoje mjesto dok on odlazi u razvratni provod koji smatra da mu pravedno sleduje.
Nemilosrdnost prilikom udjeljivanja šamara otkriva mračnu stranu patrijarhalnog odgoja u kojem je Jug zakopan. Sjever je progresivniji ali nasilje koje oni sprovode je psihološkog karaktera – stalno demonstriraju svoju moć nad zaposlenima koje drže maltene u robovlasničkom odnosu, podsjećajući ih da su oni, s pravom, rođeni sa zlatnom kašikom u ustima. Ostrvo privremeno briše razlike koje su izbrazdale italijansko društvo, a i jedno i drugo su svjesni da će ih povratak u civilizaciju nepovratno razdvojiti. Rođenjem su određeni za jedan život i kolika god bila ljubav (ili sado mazohistički odnos, kako ko voli) nije dovoljna da prevaziđe klasni jaz među ljubavnicima. Ako ništa drugo zauvjek im u sjećanjima ostaje negostoljubivo ostrvo koje su pretvorili u svoje ljubavno gnijezdo.
Raffaella nije samo “brbljiva gospođa koja nameće svoje mišljenje” – ona je oličenje žene koja u eri kad su obrazovanje i vlast gotovo isključivo privilegija muškaraca zahtijeva da se čuje njen glas. Ženska emancipacija nije samo salonski dijalog, nego i čin suočavanja s patrijarhalnim strukturama, čak i ako je to – kao u slučaju Raffaelle – ponekad bahato i ekscentrično. U trenutku otkazivanja motora i nailaska na nenaseljeno ostrvo emancipacija postaje dvostruka – treba naučiti kako govoriti i slušati drugog – pa i muškarca koji je zatrovan frustracijom radničke klase i seksističkim stavovima. Rediteljka ne idealizuje patrijarhat, već ga raskrinkava iznutra: scene u kojima Gennarino „nameće“ svoje stavove pukom fizičkom dominacijom (šamar, šut nogom, verbalna prijetnja, sočna psovka) istovremeno budi i sažaljenje i gnijev – jer i on je, kao i muško društvo sedamdesetih, zarobljen između nagona i kulturnih konstrukcija.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 