-
Either Way (2011) b2b Prince Avalance (2013): Veza Island – SAD
Rimejci postojećih evropskih ideja su uvijek problematični, ne zbog manjka kvaliteta već realnog pitanja – šta novi materijal može da dobije anglikanizacijom? Da li ponovo ispričanom pričom,osim dostupnosti širem auditorijumu, postoji neka veća svrha koja može opravdati prilagođavanje prelijenoj publici nevoljnoj da čita titlove? Brojni naslovi su samo puke rekonstrukcije originala od početka do kraja: tako Nueve Reinas, Funny Games i Let the Right One In ostaju primjeri potpuno suvisle ekranizacije. Primjer malenog nezavisnog islandskog filma Hafsteinn Gunnar Sigurðssona je drugačiji, zato što David Gordon Green uslišuje originalnu ideju i dodaje jedinstvene detalje koji čitavu priču izdižu na veći nivo.
Dva sezonska radnika održavanja Puteva Islanda u potpunoj osami iscrtavaju isprekidane linije na cesti usled ostrvske nedođije. Finboggi, stariji i sposobniji od dvojice odgovara na pismo vjerenice koja živi u Beču. Sezonski posao je savršena prilika za bijeg od napornog rada u inostranstvu koji je doveo do pretjeranog zamora i problema između njega i njegove partnerke. Iz odgovora zaključujemo da je drugi mladić Alfred, razmaženi nesposobnjaković konstatno opsjednut prljavim mislima, brat od Finboggijeve vjerenice kojeg je zaposlio kao uslugu djevojci.
Junaci imaju drastično različite poglede na svijet: Finnbogi traži oporavak u rodnoj zemlji na poslu koji ga zadovoljava dok se priprema za povratak u Austriju, dok Alfred jedva čeka vikende da bi ispraznio nagomilanu neiskanalisanu energiju. Monotoniju posla u savršeno harmoničnom pejzažu vulkanskog ostrva na sjeveru Evrope razbija prolaznik vozač kamiona, koji srdačno dijeli osvježavajuće napitke sa radnicima koji čine puteve njihove zemlje boljim.
Sav trud i rad na sebi pada u vodu kada vjerenica raskine preko pisma sa jednim, a drugi ne zadovolji svoje nagone tokom vikenda na način na koji je zamislio. Nakon neizbježnog sukobljavanja suprostavljenih karaktera dolazi do oslobađajućeg pražnjenja u kojem muškarci pokazuju svoju pravu prirodu. Uz malo alkohola i neizbježno pijano kreveljenje nema toga što se ne može zaboraviti i preboljeti. Zajedno odlaze na žurku na otvorenom u potrazi za ženama na koje vrijedi trošiti teško zarađeni novac.
Tema izolacije u skandinavskoj kinematografiji nije ni novost ni neistraženi teren. Mnogo je lakše kontekstualizovati i zamisliti sezonski posao radnika u dijaspori nego poistovjetiti se motivacijom David Gordon Greenovih junaka u verziji na kojoj je sarađivao i Sigurðsson. Izmještanje maltene identične priče na američki kontinent iziskivalo je adaptiranje izolacije drugačijim uslovima, pa su za tako nešto savršeno poslužili požari u Teksasu krajem 80-ih. Ogroman broj uništenih domova i nemjerljiva materijalna šteta kako prirodnim bogatstvima tako i infrastrukuri primjer je za pokazivanje prepoznatljivog američkog pionirskog duha i neizbježnog zajedništva koje se krije iza zvijezdi i pruga.
Paul Ruddov lik stariji muškarac ima naznake psihičke uznemirenosti, naglašene sitnim detaljima kao što su učenje njemačkog jezika za odlazak u inostranstvo. Ko bi pri čistoj svijesti želio da pođe iz kolijevke moderne civilizacije na vrhuncu dvadesetog vijeka? Alvin je dovoljno psihički uznemiren da je pobjegao u zabiti Teksasa i markira puteve u područjima zahvaćenog požarom. Nagovještaj prepisane terapije nadvija sijenku psihičke bolesti nad komičnim ali u prirodi potpuno adaptiranim junakom.
Njegovo predavanje nesebičnom radu je znatno humanije od Finboggijevog bijega iz stvarnosti. I jedan i drugi vješto izbjegavaju da se nose sa odgovornosti i suživotu sa partnerkom. Lance sa Emilom Hirschom dobija veću dubinu zato što je Hirsch uspio da uvjerljivo oživi napaljenog zgubidana koji nikada ni za šta nije preuzeo odgovornost u životu. Nota tupavosti indolentnog mladića je podvučena i u originalu, pa nije sramota ni priznati da je Hirscheva glumačka paleta šira od islandskog kolege.
Osim temeljnije karakterizacije u američkoj verziji primjetna je još jedna stvar izostavljena iz skandinavskog starijeg brata – regenerativno svojstvo prirode. Islandskim ljepotama teško je iskontrirati i ogromnoj zemlji bogatoj prirodnim bogatstvima kao što je SAD. Ali kvaka je u prikazivanju potentnosti regenerativnog svojstva Majke Prirode – Recikliranje nutrijenata, odnosno djelimično spaljivanje organske materije oslobađa prirodne element kao što su kiseonik, fosfor i kalijum, što doprinosi regeneraciji biljaka. Zagrijavanje otpornijih mikroorganizama donosi do mineralizaciji organske materije i ubrzava se formiranje hranljivih sastrojaka. Uklanjanje biljne mase dovodi do poboljšanja filtracije vode i prozračivanja tla, što stvara bolje uslove za ponovno uspostavljanje vegetacije. Požar može djelovati kao i okidač za regeneraciju biljaka sa sjemenom prilagođenim visokim temperaturama. Sve ovo je inkorporirano u mikrokosmos dva nesavršena muškarca mučena sopstvenim problemima, a ujedno i reflektuje njihov unutrašnji preporod.
Kada je u pitanju kovanica bromance – David Gordon Green se zlatnim slovima upisao u kanon predstavivši odnos dilera trave i mušterije James Franca i Seth Rogena. Ljubav koja se rađa između dva duvača različitih karaktera je jedan od legendarnih bratsko drugarskih odnosa. Ključ je u muškoj prostodušnosti – za sreću je dovoljno malo alkohola, pokoji prdež i priča o seksualnim poduhvatima prošlosti i budućnosti. I prijateljstvo između Ruddovog i Hirschovog lika se neosjetno uvlači pod kožu gledaocima, čime još jednom potvrđuje dokazanu klasu u komediji.
Iz dobrog djela kakav je njihov nezahvalni posao pomažu oporavku čitavog jednog kraja koji je progutao požar. Jasnija je i metafora sa bolje razrađenom gospođom koja izlazi iz kamiona. Alvin se upozna sa njom a to nije ni bio dio scenarija – na području snimanja su vidjeli gospođu koja nije profesionalna glumica kako češlja spaljene ostatke svog doma i zamolili su je da pred kamerama sa njima podijeli svoju priču. Upravo ta gospođa služi i kao pokazatelj momcima da se nalaze na pravom putu iako su trenutno izgubljeni i opterećeni svojim problemima.
-
The Quiet Maid (2023)
Sezonska radna snaga uvijek je najeksploatisanija, jer ljudima egzistencije zavise od par mjeseca u sezoni; Ana je iz Kolumbije doputovala u Španiju da potraži šansu za boljom šansom za poslom, a teško je i razmišljati šta je čeka u svojoj domovini kad je posao bez potrebnih papira bolja opcija. Djevojka nema nikakvih problema sa tim što radi – svoj posao obavlja časno, odgovorno i predano služi razmažene domaćine koji su fer, u granicama dokle domaćica zna svoje mjesto i služi ih diskretno i bespogovorno.
Dok pokušava da sakupi dovoljno novca i pošalje ga sestri kao školarinu za medicinsku školu otkriva i narav svojih gazdi – gazdarica trguje umjetninama i sprema se za veliku zabavu za kraj ljeta priređenu u čast jednog od svojih kupaca; prepotnenti gazda opterećen je da mu mačke ne pojedu povrće iz bašte i želi da ih Ana otruje specijalnim otrovom dodatim u hranu; sin i ćerka su potpuno posvećeni tjelesnom uživanju u odmoru u luksuzno opremljenoj kući sa bazenom. Svi osim Ane koriste ljeto, dana za danom ponavlja iste poteze krpom kojom glanca staklo – njena motivacija je jasna – školovanje sestre koja će steći zvanje doktorice.
Osim mačaka koje u inat starom gazdi nastavlja da mazi i hrani sprijateljuje se sa sunarodnicom Gizelom, domaćicom iz kuće pored i ona je jedino Anino društvo. Ona je i prizemljuje kada se zanese mislima da bi bogati poslodavci mogli da joj pomognu oko boravišne dozvole. Oholi bogataši ne mare za osjećanja svojih radnica dokle god su im usta začepljena. Problematičniji od nepovoljnog položaja u društvu radnica na crno je stav umišljenoj eliti koja smatra da im je sve što imaju bogomdano.
Glavna junakinja je senzualna i odiše seksualnošću, čak i u konzervativnoj odjeći domaćice sa keceljom. Trenuci u kojima sebi da oduška i otkrije svoje tijelo su joj vjerovatno i najbolji momenti u životu. Naučila je da se brani i od nasrtljivih muškaraca, bilo o nasumičnim momcima sa žurke kraj vatre na plaži na koju je pozvala zanesena Gisela ili od mlađeg gazde koji bi je, uprkos površnoj priučenoj finoći tjelesno iskoristio i dokazao svoju klasnu i polnu nadmoć. Sve te pokušaje ona odlučno odbija i sama uzima komadić pravde za koji misli da joj sleduje i sveti se svojim tlačiteljima. Teško da joj oteti novac iz kriptonovčanika razmaženog gazde može dugo potrajati, ali sam čin uzvraćanja udarca može joj dati zamajac za nove uspjehe u budućnosti.
Anina unutrašnja stanja oslikana su njenim potezima krpe preko stakla – mehanični i staloženi kada nije opterećena i neujednačeno nervozni kada joj briga o familiji na drugom kontinentu ne da mira. Ona nema pravo da bude nostalgična, niti smije da joj nedostaje nešto od komfora koji porodica na odmor kao da joj natrljava na nos. Isto tako primorana je na reakciju kada je satjerana u ćošak koja slabi njen krajnji cilj, jer način na koji došla do dragocjenog novca ništa nije bolji od bahatog ponašanja samoproklamovanog visokog staleža, sa bitnom razlikom. Njima je tih pedesetak hiljada dolara samo zrno pijeska na koralnom sprudu a ona je sa tim novcem riješila troškove obrazovanja sestri.
Tišina u prostorijama bogate kuće postaje omaž njenom unutrašnjem monologu, dok rituali dnevnih obaveza prelazi u njen misaoni tok o pravednosti i ličnoj slobodi – kao da svaki put briše i sloj sopstvenih stega u koje ju je društvo okovalo. Ovime se najbolje oslikava njena borba – nije to samo puku fizički rad dosadnih poslova koje niko ne želi da radi, već neumoljiva potraga za priznanjem sopstvene vrijednosti kroz istrajnost i.
-
The Wailing (2016)
Pecaroš u ruralnom dijelu Koreje kraj rijeke uživa u zadivljujućem predjelu ili se samo tako čini zato što je Japanac, kako ga ostali zovu glavni krivac za sve što je pošlo po zlu u zabačenom selu. Dnevnu rutinu ne pretjerano bistrog a i drugih vrlina lišenog glavnog junaka Jong Gooa prekida dvostruko ubistvo i polusvjesni okrvavljeni počinilac. Djelo je pripisano dejstvu divljih pečurki koje su pronađene u kući ubice. Međutim, odmah se dešava i novo dvostruko ubistvo a tragovi ponovo vode ka Japancu.
Praznovjerni lokalni policajci i seoski mještani razglabaju o potencijalnim teorijama koje se kriju iza gnusnih zločina i što više pokušaju da racionalizuju događaje to ih je nemoguće obraditi razumom. Svjedok tvrdi da je vidio čovjeka u gaćama kako u šumi jede lešinu jelena a to budi sumnju kod sporog ali pravde željnog policajca. Na jednom od mjesta zločina Jong Goo vidi djevojku koja svjedoči o načinu na koji su počinjena ubistva ali vrlo brzo nestane a zatim i sam vidi humanoidno biće iz šume. Iza početnog čina pecanja se krije mnogo mračnija simbolika, jer entitet kroz tijelo Japanca peca duše nedužnih i svih onih koji su spremni da zagrizu metaforičku udicu.
Ubrzo i njegova ćerka Hyo Jin ispoljava čudno ponašanje i na njenoj koži se pojavljuje osip koji su sve žrtve i počinioci imali. Da li se radi o nekoj zaraznoj bolesti ili o zlodjelu neživog bića u ljudskoj formi je glavno pitanje koje se postavlja u prvoj trećini filma. Razum ne dozvoljava mašti da preovlada i čudne stvari koje čuju i znaju o Japancu ostavljaju po strani sve dok ne postane umiješano dijete. Tada policajci odlučuju da se otvoreno suoče sa strancem oko kojeg kolaju glasine da je sam đavo što je najveća greška koju su mogli da naprave jer otvoreni rat sa gospodarom demona, oličenjem čistog zla je unaprijed osuđen na neuspjeh ljudske strane. Fotografije žrtava mrtvih i živih uz prisustvo oltara sa jarećim glavama ne uliva povjerenje i prezumpcija nevinosti dok se ne dokaže krivica brzo otpada. XD
Porodica jadne djevojčice koja u prepoznatljivom maniru zaposjednosti svoje najbliže zasipa sočnim uvredama je prinuđena da svoj život stavi u ruke moćnog šamana koji može odbraniti porodicu od snažne, nevidljive sile koja se nad njima nadvila. Ritualni ples, borba dobra i zla u kojoj plaćeni šaman baca smrtonosnu kletvu je snimljena odjednom, svih 15 minuta bez prestanka i predstavlja jednu od najupečatljivijih scena u horor filmu / fantazijskom podžanru uopšte. Tenzija od toga trenutka ne slabi do samog kraja, kada se po ko zna koji put u toku priču promiješaju karte a sa njima se mijenja i stanovište gledaoca ko je dobar a ko loš. Previranja i promjene inercije u obračune dobra i zla, bijele i crne magije jednako su zbunjujući i protagonistima kao i nama, običnim gledaocima.
Jeziva vjerovanja koja ispunjavaju ruralne krajolike svijeta su pokušaji ljudskog uma da u okvire razuma ukalupe neobjašnjive, prirodne pojave i dinamiku bića starijih od samog čovjeka. Čovjek je uvijek djelovao smiješno banalno spram zakona prirode i nevidljivih sila o kojima ne može ni pojmiti. Dugo trajanje ruralnog horora o zaposjednosti nadomješteno je uzbudljivom radnjom i čestim promjenama u dinamici. Scene zaposjednutosti i eksplicitno grafičko nasilje ništa ne prepuštaju mašti ništa, već savršeno kompletiraju mozaik strave postavljen fantastičnim scenarijom i uvjerljivim izvedbama glimaca. Uticaj hrišćanstva u zabačenim zajednicama je snažno integrisan u kolektivnoj svijesti i to, kako se na kraju vidjelo, sa punim razlogom. Potpuna transformacija kojoj prisustvuje mladi đakon nagovještava neumitnu tragičnu sudbinu koja je pogodila ove proste ljude.
Čovjek je samo pion u okršaju sila iznad spoznaje ljudske psihe, nemoćan je u potpunosti spram snage tih neznanih sila, ali upravo djelovanje čovjeka i rukovođenje prljavim i nečastivim mislima budi tamne sile, spremne da se obruše i popiju zadnju kap krvi bićima ispod sebe. Dobro i zlo se međusobno potiru – dok djevojka gornjim djelovima odjeće pokušava da odbrani ljude od kletve a đavo uzima donje djelove da bi upravo te kletve i izveo.
U glavi glavnog junaka je totalni haos zato što, osim što mora da se pomiri sa zaposjednutošću svoje ćerke, treba da razabere koji od entiteta što su ga opkolili je zloban, a koji blagonaklon. Inače, u filmovima reditelja Na Hong-Jina (naročito Chaser) policajci tapkaju u mraku ili su potpuno nesvjesni šta trebaju da čine i često se ponašaju prema policijskom poslu kao nečem što im je potpuna nepoznanica. Preplitanje mitologije hrišćanske religije sa paganskim magijskim realizmom ukazuje na dugu i komplikovanu simbiozu mono i politeistečke vjere a zlo je jednako tamno i prevrtljivo u svim oblicima i demoni koriste psihičku neuračunljivost, labilnost i nesvijest pojedinaca i onda kada su najranjiviji uništavaju im volju u potpunosti. Treba naglasiti i činjenicu da je ovaj naslov jedan od najmilijih horor filmova stvaraoca Ari Astera pa ne začuđuju određene sličnosti u horor kanonu Wailinga i Midsommara.
-
Summer of Sam (1997)
Proslavljeni novinar govori o aktuelnom razvoju New Yorka kojem svjedoči nakon teških godina borbe sa kriminalom. Jedno ljeto se naročito istaklo – 1977. grad koji ne spava je strijepio od serijskog ubice ubice poznatog kao Caliber Killer, zato što je svoje žrtve prostreljivao magnunom .44. Osam miliona stanovnika ne osjeća se sigurno na ulicama dok ubica ubija iz blizine. Svi mediji bruje o lovu na ubicu, a veliki poznavalac njujorških prilika Spike Lee uvodi u priču obične ljude i dočarava njihove unutrašnje borbe tokom nemilih događaja.
Vinnie ima bračnih problema i rješenje traži u krevetu sa svakom drugom ženom, uključujući i supruginu rođaku. To što je umalo izbjegao neuračunljivog, iziritiranog ubicu tumači kao signal od Boga, ali previše voli sebe i svoj stil života da bi išta promijenio. U kraju stoji sa momcima koji nemaju pametnija posla od dilovanja na ćošku i razglabanja o aktuelnostima koje potresaju društvo. Stereotip tipične italijanske četvri razbija Vinnijev dobar prijatelj Richard koji je oduševljen pank kulturom i londonskom scenom. Upravo različitost čini da Richard štrči iz sredine – pozitivno, tako što privuče Ruby sa kojom se upušta u iskrenu ljubavnu vezu uprkos njenoj reputaciji i negativno, kada privlači pažnju ekscentričnim izgledom i društveno neprihvatljivim ponašanjem.
U noćnim klupskim izlascima reditelj nas upoznaje sa raskošnim noćnim životom New Yorka – od disko podijuma, preko svingerskih klubova do tvrodkornih pank svirki. Sve te ljude ujedinjava strah od ubice koji upravo ordinira noću i upropaštava neponovljivi provod. Toliko je uzdrman osjećaj sigurnosti da se u potragu za ubicom uključuju i lokalni gangsteri. Poruka koju ostavlja ubica je duboko uznemirijuća, a tenzija povećana nesnovnom vrućinom neizdrživa, i svi su svjesni da je tačka pucanja jako blizu. Naviknutost na život u gradskoj džungli donijela je stanovnicima svjesnost da je dovoljna jedna iskra da sve plane, a napetosti ne nedostaje – od borbe za poslom i pukim preživljavanjem do obezbjeđenja egzistencije ili zadovoljenja sekundarnih potreba.
Prirodni razgovori i situacije u kojima Spike Lee smješta svoje junake su urnebesno komične, pa iako priča uvijek izuzetno ozbiljno tretira temu lova na serijskog ubicu i istinsku prestrašenost potencijalnih žrtava, nemoguće je ne smijati se replikama istinskih njujorčana, koji u svojoj buci, bahatosti i oholosti savršeno dočaravaju okrutne uslove za opstanak u centru civilizovanog univerzuma. Glumačka postava je krcata poznatih lica, bilo da se pojave u par scena ili u nosećim ulogama.
Direktor fotografije Dario Miranda vjerodostojno dočarava vruću, zagušljivu atmosferu ljeta ’77 upotrebom širokougaonih sočiva i jarkih zlatno-narandžastih tonova. Zvuci starih limenih automobila i stalno drndanje motora, upareni s rezovima koji prelaze iz bučnog u mirni kadar, stvaraju itekako realistični osjećaj betonske džungle. Dinamični kadrovi u ruci prate Vinijeve nesigurne korake kroz uske uličice, dok statični, mirni kadar dočarava usamljenost Ruby i Richarda u njihovim rijetkim trenucima mira. Kraktim rezovima izmjenjuju se prizori svakodnevice i nasilja što umnožava šokantni efekat – idilični porodični obroci prekinuti su sumornim izvještajima o stradalima odjekom, podsjećajući da je granica između normalnog i horora jednom već presječena.
Pravi “Son of Sam” – David Berkowitz – bio je serijski ubica čija su se zlodjela nizala od jula 1976. do juna 1977. i paralizovala čitav grad. Njegova brutalna taktika – ispaljivanje .44 magnuma u pravcu automobila – izazvala je paniku u svim njujorškim kvartovima, naročito u Queensu i Brooklynu. Istovremeno, grad je tonuo pod teretom ekonomske krize: opadajuće industrijske grane, visoka nezaposlenost i sve veći jaz između bogatog Manhattana i siromašnijih predgrađa stvorili su savršenu oluju straha i bijesa. Spike Li koristi ovaj mračni istorijski okvir ne samo da pojača napetost, već i da pokaže kako društvene nepravde i nejednakosti hrane kolektivnu paranoju i međusobnu nepovjerljivost.
-
Sinners (2025)
Masivna mreža rukavaca i kanala koja čini deltu titanskog Misisipija silom prilika gdje su se našli ljudi tamne boje kože. Njihove sudbine usko su vezane za volju povlašćenih bijelaca i trebali su da nauče da progutaju svoju budućnost ograničenih mogućnosti. Boja kože je i podsjetnik da zacrtane granice neće bez muke preći. Generacije i generacije prinudnih radnika su to dobro osjetile na svojoj koži, a u divljini američkog negostoljubivog terena njihove duše neupokojene lutaju, nesposobne da se odvoje od tijela, zakovane za bol za koji ih je neka viša svrha, usud ili sam Bog predodredio. Dok mrtvi ostaju u nematerijalnom svijetu živi pokušavaju da duši daju glas, da nadmaše poražavajući okvir koji im je predodređen, pa se bore svakim atomom snage protiv šansi – kriminalom, kao ozloglašeni blizanci Smokestack ili muzikom kao Sammie, njihov rođak i sveštenikov sin.
Rušenje barijere između živog i neživog svijeta, prošlosti i budućnosti proizilazi kroz muzičku ekspresiju. Ritam je integrisan u DNK crnih ljudi, on im pumpa u krvi od rođenja, a zvuci udaraljki su stariji od jezika i pisma zajedno. Iscjeliteljska moć zvuka nudi utjehu umornim fizičkim radnicima i sirotinji osuđenoj na sumnjive nezakonite radnje iz potrebe za samoodržanjem, a iscjeljenje dolazi po skupoj cijeni – privlači i nečastive demone koji lutaju ovozemaljskom ravni.
Dok teku pripreme za grandiozno otvaranje pratimo dopadljive antijunake kako skupljaju ekipu lokalaca koja će im pomoći sa vođenjem noćnog kluba. Kroz poznanstva sa mještanima osjećamo puls ovih izmučenih ljudi koji vape za događajem kao što je ovaj. Centalna ličnost u priči je Sammie, koji je opsjednut zvukom gitare i primamljujućom budućnosti koju život i karijera muzičara donose. Sve bi bilo lakše da ne živi u Clarkson, Mississippiju 1932-e, i da otac paroh ima popustljiviji stav i otvoreniji pogled na sinovljevu budućnost. Ali velike stvari se rađaju iz zauzimanja za sebe i arhetipskog suočavanja sa ocem. Sammiev nastup pred publikom izmješta njega i slušaoce na neku novu ravan postojanja, u kojem se presjecaju vremenski i umu poznati okviri. Zvuk njegove gitare priziva sve glasove njihovog naroda, taj iskonski duh koji je tu da im pruži prijeko potrebu utjehu i prožme ih oslobađajućim osjećajem.
Radnja prati tok jednog dana u kojem blizanci Smokestack, povratnici u rodni kraj odlučuju da naprave noćni klub po ugledu na najveće gradove koje su obišli. Novčana sredstva nisu problem a način na koji su do njih došli nije suptilno prikriven. Veterani Velikog rata, Kaponeovi ulični vojnici odlučili su se da mjesto od kojeg su pobjegli nije ništa gore od bijelog svijeta koji su obišli. Oni nemaju iluziju da je ovaj svijet lijepo mjesto, jer su najgore od njega vidjeli i proživjeli. Dok pokušavaju da kreiraju svoj mali Raj nisu ni svjesni koga će sve privući svojim razmetljivim šepurenjem – od nečastivih sila sa onog svijeta, do ovozemljaskog zla utjelovljenog u nametnutu bijelu supremaciju.
Iza čitave priče o noćnom klubu i muzičkoj ekstazi skriva se sirova refleksija o društvenim hijerarhijama i snazi kolektiva. Delta Misisipija, s njenim beskrajnim kanalima, simbolizuje razgranatu mrežu društvenih odnosa — od prinudnih radnika do povlašćenih bijelaca — u kojoj svako ima svoje mjesto ili biva isključen. Film vješto koristi tu geografsku metaforu da prikaže kako marginalizovani, kroz zajedništvo i umjetnost, mogu izgraditi sopstvene tragove otpora. Svaki trzaj gitarskih žica ili odjek bubnja na drvenom podu kluba budi kolektivnu memoriju potlačenih, pokazujući da se granice ne prelaze samo fizički, već kroz solidarnost i kulturu. U tom smislu, „Sinners“ postaje više od muzičke drame – to je i mozaik historijskih trauma, ali i svijetla tačka nade koja pokazuje da je umjetnost najmoćnije sredstvo za preobražaj društva.
-
Summer Lovers (1982)
Ostrvo Santorini je odmaralište iz snova i u to se par u dugoj vezi Michael i Cathy odmah uvjeravaju. Krcato djevojkama u oskudnim bikinijima i muškarcima u spido gaćama za kupanje brdovito ostrvo ispresijecano stepenicama pruža priliku za spoznavanje svih ljetnjih čarolija i magija, a montaža u vidu reklamnog muzičkog spota čini ovaj naslov pokretnom reklamom za ljetovanje. Ako se doda i pikantni erotski zaokret u priči – vruća zabava je zagarantovana.
U prvim danima odmora, u autentničnoj ostrvskoj kući mladi Amerikanci prvi put iskušavaju slobodu koju donosi samostalnost i nezavisnost. Cathy koristi mračnu sobu u iznajmljenoj kući i posvećuje se fotografiji, a Michaela privlači misteriozna dama sa stjenovite plaže. Opsjednut misterioznom djevojkom koja govori više jezika upušta se u površni fizički odnos; veza za Cathy je dovoljno ozbiljna da joj odma otvoreno prizna prevaru a ona se tek smiruje kada i lično upozna ljubavnicu svoga dugogodišnjeg momka.
Lina je francuska arheološkinja, otjelotvorenje slobodne ljubavi – kroz tumačenje mitologije i raskošne antičke umjetnosti ona razlaže život na proste činioce. Fizička privlačnost, otvorena veza, vrijeme provedeno sa ekscentričnim društvom daju novi uvid u stvarnost prvo Michaelu, a zatim i Cathy. Dobar osjećaj zajedničkog društva ne treba da pomrači sijenka društvene percepcije o normalnom odnosu. I ona je svjesna da užitak ne može vječno trajati i svjesno se upušta u vezu u kojoj je ona ta koja je treći točak. Osjećaj iskrene, prvi put kušane ljubavi par turista učinio je jačim – da li je sve mladalačka fantazija utemeljena u iskrivljenu percepciju zadovoljavanja fizičkog nagona? Linina racionalna strana je toga i svjesna, ali zar nije upravo boravak u sadašnjem trenutku vrhovni dokaz prisutnosti?
Još jedan sloj složenosti donosi psihološka napetost između individualne ljubavi i univerzalne slobode. Dok Michael kroz Lininu filozofiju pokušava analizirati sopstvene impulse, Cathy prolazi transformaciju iz nesigurne djevojke u osobu koja svjesno istražuje granice svoje emotivne zrelosti. U tom odnosu, Lina nije samo katalizator zapleta, već i ogledalo u kojem Michael i Cathy preispituju svoje prave želje – mladalački neukrotive i paradoksalne. Upravo tu leži ključna dilema filma – može li se autentična ljubav njegovati i uz istraživanje drugih intimnih susreta, ili će ljubomora i društvene norme neminovno dovesti do sudara i kraha vrijednosti?
Svjetlosni kontrasti između bijelih fasada kuća od krečnjačkog kamena na Santoriniju i duboko plavog Egejskog mora stvaraju gotovo hipnotički efekat, pri čemu montirani ‘muzički’ spotovi dodatno pojačavaju ritam i energiju priče, sa tim da sveprisutna muzika utihne i ustupi zvuk lupkanju talasa baš u trenucima kada se među trojcem rađa erotska naklonost. Kamera ne odustaje od dugih, panoramskih kadrova koji pritom nikada ne gube na intimnosti – čak i u gustoj turističkoj džungli bikinija i sunčanih naočara, režiser i direktor fotografije nalaze način da junake učine pristupačnim i dopadljivim.
Na kraju, iako romantična drama sa erotskim elementima ne nudi moralne pouke niti jasno razrješenje, njegova najveća snaga jeste u sposobnosti da nas ponovo podsjeti na ljepotu trenutka i neizvjesnost odrastanja. Kombinacija egzotične lokacije, sekvenci ispunjenih tjelesnom slobodom i univerzalne teme zaljubljenosti podiže film daleko izvan okvira obične turističke razglednice. U trenutku kad se odjavna špica polako vrti i zvuci mora utihnu, gledalac je prepušten sopstvenom izboru: hoćemo li se prepustiti impulsu trenutka ili potražiti sigurnost već utabanog puta?
-
Dry Martina (2018)
Kabare tačka koju izvodi zavodljiva brineta se završava naglim napuštanjem sale sa sve mikrofonom u ruci, a tekst pjesme koju izvodi naslovna junakinja govori o razočarenju u bivšeg koji je otišao sa drugom, starijom ženom. Pop zvijezda je ćerka poznatije i bolje pjevačice Juliane, oduvijek je pokušavala da pobjegne iz njene sijenke. U njenom životu sve vene – od pjevačkog talenta i karijere koja se svela na par nastupa, preko prolaznosti fizičke ljepote; oca u komi kojeg održavaju doktori na aparatima do usahlog seksualnog nagona.
Svijet oko Martine se suši, skuplja, smežurava a ni sama nema ideju kako da izađe iz krize u koju se zadesila. Pri svemu ima mačku u tjeranju koja kao da joj na nos nabija nagonsku sklonost ka razmnožavanju. Promjena u životu se događa kada upozna Franciscu, fanatičnu obožavateljku koja je doputovala iz Santiaga u Buenos Aires da bi joj rekla da imaju zajedničkog oca i da je ona plod burne avanture iz mladosti u glavnog gradu Argentine. Nadmena i cinična Martina bi sve to odmah odbacila sa lakoćom da nije osjetila hemiju sa Cesarom, momkom od Fran sa kojim provodi burnu noć i odlazi u Santiago u jurnjavi za još uzbudljivih orgazama.
Veliku ulogu u kreiranju prirodnih junaka i realističnih dijaloga ima jezička diskrepanca između argentinske i čileanske verzije španskog jezika odnosno različitosti u načinu izgovaranja određenih glasova i drugačijim žargonskim značenjima istih riječi. Žitelji Buenos Airesa su poznati po svojoj neposrednosti sa naglašenim sarkazmom i ironijom u humoru. Sa druge strane čileanci su poznatiji po suptilnijem, manje direktnom humoru.
U potrazi za načinom da probudi uspavani libido u Čileu naslovna junakinja uči da izmjesti tačku gledišta i stvari sagleda iz drugog ugla. Promjena percepcije i odbacivanje opterećujućih predubjeđenja je neophodna da bi se došlo do zahtjevnog unutrašnjeg bića, glasa iznutra koji se uvijek javlja da potvrdi ispravnost ličnih izbora. Martina je predugo bila u srećnoj vezi koja je jednostrano prekinuta i toliko očajnički želi da pronađe ponovo svoj identitet i samopouzdanje iz mlađih dana da u svojoj sebičnosti i samoživosti otima (bivšeg / sadašnjeg / it’s complicated) momka psihički nestabilnoj djevojci koja tvrdi da joj je sestra.
U iščekivanju DNK rezultata djevojke provode vrijeme zajedno i bolje se upoznaju. Fran ima ljubavnika, tamnoputog studenta književosti i repera Sama sa kojim ima savršen seks. Martina je uvijek samo razmišljala o sebi i željela uvijek ono što ne može da ima, pa i na mali djelić trenutka poželi da ima i Sama koji je ludo zaljubljen u Fran. U ekvatorijalnim zemljama okupanim suncem kao što su Čile i Argentina pogled na seksualnost i vezu je otvoren pa ne iznenađuje sveprisutni erotski naboj, naročito u dugim scenama introspekcije sa senzualnom, provokativnom Martinom koja u površnim odnosima pokušava da utoli seksualni nagon i da poslije duže vremena osjeti bilo šta što bi je trglo iz depresivne letargičnosti.
Fizički odnos koji ima sa Cesarom je čisto fizički a prelomni trenutak kada se na njegovo insistiranje Martina otvori, i u iskrenom monologu, dramskoj kulminaciji otvoreno priča o svom bogatom ljubavnom životu je ujedno i trenutak koji tjera muškarca na povlačenje. Znatno je teže ostvariti smisleni, odnos sa partnerom od pukog prolaznost fizičkog čina ljubavi i Martinino otvaranje i izlaganje ostaje nenagrađeno. U pukoj jurnjavi za komadom mesa ostvaruje duboki i iskreni kontakt sa Fran i njenim ocem i iako ostaje sama reditelj nagovještava promjenu da se u Martini koju je fenomenalno dočarala zavodljiva Antonella Costa počeo buditi usnuli nagon.
-
Over the Edge (1979)
Frustracija malom sredinom izjeda adolescente imaginarne varoši New Grenada – Carl i Richie se, ni krivi ni dužni, nalaze na zub pozornika Dobermana. Policajcu ne treba mnogo zapravo, jer su svi mladi predmet iživiljavanja odraslih i ubijanja u pojam, kao da nije dovoljno što im provod zavisi od jedne građevine namijenjene njihovoj zabavi. Mladi znaju sve finte kao i djeca cvijeća, ali sa zrelom nihilistički hladnom percepcijom – narkotike i alkohol koriste da bi prekratili vrijeme, a sitnim razbojništvima pokušavaju da pronađu bilo kakvu razonodu. Drugoga načina za čuvanje razuma nema – njihovi roditelji su zaželjeli mirnu zajednicu daleko od haosa milionskih gradova i u tome nisu uspjeli. A greške roditelja uvijek najskuplje plaćaju djeca.
New Granada je prikazana kao planski izgrađeno predgrađe na rubu prerije Colorada – ‘moderna’ zajednica kojoj, uprkos savršeno sređenim kućama i praznim igralištima, nedostaje smisao i sadržaj za rastuću generaciju tinejdžera. Grad podsjeća na stvarni Foster City u Kaliforniji, gdje je srednja klasa stvorila “idealnu” urbanu zajednicu, ali je ostavila mlade prepuštene sebi i bez perspektive. Omladinski centar i instruktorka koja ga vodi su jedino mjesto okupljanja adolescenta krcatih energijom, koji po zatvaranju ostaju prepušteni dosadi i nasilju, a odrasli ga zatvaraju kako im se prohtje. Ta tjeskobna atmosfera kulminira pobunom tinejdžera koji uništavaju školu, privatnu imovinu i policijske automobile, rezultat mladalačke odmazde za nekažnjeni zločin nad jednim od njih . Filmske scene su snimane u okolini Aurora i Greeley, Colorado, gdje je John Evans Junior High poslužila kao New Granada School, okružena prazninom koja simbolizuje gubitak kontrole zajednice.
Buntovnički duh i suprostavljanje autoritetu su prvi stepenici borbe za samostalnost i izgradnju ličnosti. Nezadovoljstvo neispunjenim planovima i promašenom investicijom roditelji automatski projektuju na njihovu djecu. Generacija bejbi bumera već tada nije mogla da prati nadolezeći galopirajući progres informacija ni da razumije sposobnost nove omladine da ih apsorbuje i pretvori u jasan znak pobune protiv svih postojećih sistema vrijednosti. Omladina na to ima i pravo jer osjećaju praktične posljedice grada duhova na sebi – bez sadržaja i iole konstruktivnog načina za provođenje slobodnog vremena oni ni ne mogu ništa da urade sa sobom. Jedina nada preostaje u gluvarenje i zloupotreba opijata ili formiranje prećutnog zajedništva sa ciljem suprostavljanja opresivnim roditeljskim autoritetima.
Odrasli su prinuđeni da prihvate činjenicu da pobunjena omladina ima lice i sopstveni identitet – to su njihovi najmlađi, samosvjesni i stasali da razmišljaju svojom glavom i snose posljedice za svoja djela. Mladi su mnogo razumniji i više u kontaktu sa modernim ramišljanjem ali je ohrabrujuće da postoji određen broj starijih koji bi dijalogom probali da izglade narušene odnose. Krivicu je lako prebaciti na druge zato je najvažnije što Carl, Claude i njihovo društvo svojim primjerom pokazuju zrelost koja zasjenjuje njihove roditelje.
Soundtrack Stuarta Copelanda (bubnjara grupe The Police) unosi u film oštre, industrijske ritmove suprostavljene popularnoj rock and roll muzici tog vremena. Kinematografija, s drhtavim kadrovima i kamerom koja se pribijena kreće uz likove, stvara se dokumentarni utisak – pratimo Carla i Richieja izbliza, osjećamo njihov (opravdani) rastući bijes kao da smo s njima na prvoj liniji pobuni. Radnja smještena u kasne ’70-e reflektuje šire ekonomske nemire – inflaciju, naftnu krizu i sve veću želju američke srednje klase da pobjegne u predgrađe. Ironija je u tome što su upravo te “sigurne oaze” postale pustare bez sadržaja za mlade. I dok roditelji uživaju u uređenim ulicama i miru, njihova djeca ostaju bez posla, kreativnih izazova i osjećaja zajedništva, pa jedini izlaz vide u narkoticima, alkoholu ili sitnim razbojništvima.
Bejbi bumeri-roditelji simbolizuju tranziciju od slobodarskog duha šezdesetih ka konformističkom komforu sedamdesetih. Njihova težnja za “normalnim životom” – zidanje identičnih kuća i travnjaka – ugušila je spontanost i kreativnost tinejdžera. Mladi lako prepoznaju besmisao tog mirovnog predgrađa i odbacuju autoritet, čime se produbljuje raskol među generacijama. Zbog eksplicitnih scena nasilja i kritike policijske brutalnosti, film reditelja Jonathana Caplana bio je u nekim američkim saveznim državama zabranjen ili teško dostupan. Ta “zabranjena” aura dodatno je učvrstila kultni status filma, a poruka mu je jasna: sistem, od lokalne vlasti do škole i policije, ne samo da ne pruža rješenja, nego i otvoreno guši glas mladih nezadovoljnika.
Pored Carla i Richieja, važni su i sporedni likovi koji predstavljaju različite faze pobune – od pasivne otpora do otvorenog nasilja. Zajedno simbolizuju načine bijega iz dosade: jedni biraju umjetnost i dijalog, drugi do razbijanja izloga ili sukoba s policijom. Njihova međusobna dinamika i rastuće međusobno razumijevanje pokazuju kako se u kolektivu rađa osjećaj pripadnosti čak i kad društvo ne nudi nijedan konstruktivan put.
-
Duplo loši fantazijski blizanci: Sorceress (1982) b2b Barbarians (1987)
Opskurne naslove upitne produkcije prati nekoliko simptomatičnih pojava: naslov koji nema veze sa pričom (centralna ličnost priče nije čarobnica); reditelj potpisan pseudonimom zbog nezadovoljstva finalnim proizvodom; crtanje uloga za Playboy-ve djevojke mjeseca / godine sa naslovnice. Kada uzmemo u obzir da se radi o produkciji Rogera Cormana koji je od Jima Wynorskog tražio scenario a ovaj ga napisao za nedjelju dana. Spektakl epskih razmjera, festival trasha, campa, (ne)namjernog humora spreman je da počne.
Slavni reditelj Jack Hill uklesao je svoje ime u eksploatacioni žanr a najpoznatiji naslovi dolaze krajem 60-ih i tokom 70-ih. Dobra stvar za vatrene obožavaoce je da nije izgubio stvaralački žar ni u poznim godinama karijere. Čarobnjak Traigon želi da prvorođeno dijete otme od svoje ljubavnice i ponudi je svemoćnoj Kalghari. Međutim i majka bliznakinja ima aduta iz rukava – mudrog bijelog čarobnjaka Kronu koji se zaklinje da će zaštititi djevojčice i prenijeti im svoje moći.
Mira i Mara odrastaju u mirnom selu sve dok Shatriasi, konjica zle princeze Delissie, sledbenice Traigona ne pohara selo i pobije staratelje koji su vješto od djevojaka krili tajnu o njihovom polu. Napaljeni, jezivi satir Pando odvodi djevojke do Baldara, čestitog vikinškog ratnika koji se zaklinje djevojkama na odanost i zajedno odlaze u potragu za vaskrslim čarobnjakom Traigonom. Usput se priključuje i zgodni vikinški princ Elrick koji bi vodio pustolovni život umjesto predviđenog dosadnog života ispunjenog ratovima i osvajanjima.
Priča je krcata fantazijskim folklorom koji je teško pohvatati a koji je rijetko utemeljen na stvarnim mitološkim ličnostima. Gluma dvije sestre bliznakinje je blago rečeno banalna što nadoknađuju željom da pokažu svoje tijelo. Šljašteći specijalni efekti su urnebesni, svaka scena brižno je postavljena na spoljnim lokacijama, demonstrirajući raskoš filmskih setova i kako uz pomoć maštovitosti mogu biti nadomješteni budžetski, tehnički i scenarijski nedostaci. Očigledi uticaj bioskopskog uspjeha Konana je očigledno poslužila kao inspiracija ali svijet kao ovaj u kojem Mira i Mara su nesvjesne svog pola dok pred sobom ne vide prave muškarce. Delissin ljubimac Hunnu je lik u kostimu koji podsjeća na mješavinu majmuna i ewoksa i ne pomaže mnogo što je glumac zadužen za ulogu proveo dosta vremena posmatrajući gorile u zoo vrtu.
Roger Corman i Jack Hill su imali neke nesuglasice oko projekta što je rezultiralo revoltom priznatog reditelja koji je uklonio svoj rediteljski potpis između ostalog nezadovoljan specijalnim efektima nakon post produkcije. Još jedan od razloga je bio odbijanje Cormana da angažuje Hillovog ljubimca, jednog jedinog Sid Haiga. Hill je posebno ulogu napisao za Haiga ali je preveliki honorar spriječio angažman još jedne legende B celuloida.
Ako se govori o eksploatacionoj kinematografiji zlatnim slovima su ispisana imena Cannon Group – produkcijske kuće iza koje stoji dvojac producenata Globus – Golan. Vizionari svoga vremena nisu se nužno oslanjali na kinematografski kvalitet, već su uspješno koristili teme koje su preokupirale publiku: nindže, Chuck Norris i raznovrsni akcioni spektakli, brejk dens okršaji i naravno, istorijske ili fantazijske priče inspirisane popularnošću Schwarzeneggera i Lou Ferigna.
Peter i David su braća bodibilderi koji su u potrazi za svojom glumačkom zvijezdom napustili rodni Connecticut i otisnuli se u Californiju. Par je napisao komični scenario o svojim životima pod nazivom Better Than One i ponudio ga Menahemu Golanu 1986. Golan je s parom potpisao ugovor o dvije slike, ali je odlučio smjestiti ih u film pod nazivom The Barbarians, objavljen 1987., čiju režiju potpisuje još jedna ikona eksploatacionog filma Ruggero Deodeto.
Ozloglašeni reditelj čiji dokumentarni pristup Cannibal Holocaust je šokirao svijet filma i cenzore nema žanra u kojem se nije oprobao, te na red dolazi i fantazijska priča o izmišljenom plemenu umjetnika Radnicks koji su se odrekli svog bogatstva za spokoj i mudrost čarobnog rubina. Kraljica Canary je veličanstvena vladarka, dostojna predstavnica miroljubivog naroda. Richard Lynch, česti negativac u Cannonovom kanonu (ha!) je Drakkar koji čvrstom rukom vlada nad svojim podanicama i želi da se domogne kamena mudrosti. Canary nudi svoju pokornost u zamjenu za živote blizanaca koje odgajaju razdvojeno na teškom prinudnom radu.
Kada Kutch i Gore dovoljno stasaju preuzimaju stvari u svoje ruke i vraću se da pronađu svoje izgubljeno pleme koje živi skriveno u šumi, izgubljeno, bez vođstva krajice zarobljene u haremu zlikovca. Sa blizancima je spomenuta i djevojka Kara što je idealna prilika prosječnom scenariju da doda misterioznost liku djevojske Ismare koja se priključuje blago zaostalim momcima i služi kao glas razuma snagatorima koji proizvode životinjske zvuke i koriste svaku priliku da se krevelje da bi opravdali naslov filma, što je nagrađeno nominacijom za nagradu Razzie za najgore debitante na velikom platnu.
Pred braćom se nalazi zadatak kao iz RPG igrica – moraju da pribave drevno oružje za obračun sa zmajem u plavetnoj, zadimljenoj močvari, a ne treba zaboraviti ni čarobnicu Chinu i Dirtmastera, opasne saradnike glavnog zločinca Drakkara. Scenarijski nedostaci nadomješteni su raskošnim setovima, kombinacijama otvorenih prostora i postprodukcijskih filtera, a sve to je obojano i originalnim kompozicijama Pinna Donnagia. Specijalni efekti čudovišta na koja nailaze blizanci obavljajući misiju su na momente komičniji od njihove tanke glume. Fantazijska zabava bez mozga je oličenje uspješne eksploatacije, jedinstvena vizija svijeta čarobnjaka i magije kroz spektar B filma. Akcione scene i jurnjave konja i kočija su dobro izvedene i sporadična grafička brutalnost potvrđuje ozbiljnost zlikovačke namjere.
Svaka scena sa braćom mami osmijeh do suza, jer je nevjerovatno odsustva ikakvog glumačkog talenta. Ne treba kriviti publiku za bioskopski neuspjeh ovog naslova a ni obožavoce diskutabilnih naslova za kultni status koji je dostigao. Kidanje omče njakanjem, konfrontacija braće, tučnjava u bordelu, posjeta haremu punom pohotnih žena se izdvajaju kao nezaboravne scene u ovom nenamjernom lošem klasiku mača i magije.
-
The Surfer (2024)
Tata pokušava sinu da dočara ljepotu surfovanja dok se primiču plaži, u kraju gdje je i otac živio u najranijoj mladosti. Jarko blješteće sunce se odbija od sunčevih talasa i zasljepljuje čak i sa zaštitnim staklima – ti šljašteći trenuci su momenti retrospekcije neimenovanog glavnog junaka koji naizmjenično vidi sebe, pa nepoznatog davljenika u vodi uz neumitno pljuskanje talasa o obalu. Idealno vezivanje oca i sina je prinudno, jer je na tatinu inicijativu sin izostao iz škole i očigledno je da u povratku mjestu iz djetinjstva želi spasiti ostatke svog života.
Na pješčanoj plaži sa razglednica lokalci nisi tako gostoprimivi prema strancima, pa ocu i sinu stavljaju do znanja da su nepoželjni. Grupa surfera koja sebe naziva Bay Boys samoproklamovano sprovodi zakon predvođena harizmatičnim vođom Scallyem (RIP McMahon). Njegova filozofija neraskidivo povezuje patnju i surfovanje i tvrdi da jedno bez drugog ne postoje. Jedini prijatniji kontakt sa mještanima Surfer uspostavlja sa beskućnikom prema kojem se mještani jednako loše ophode. Od njega saznaje da su surferi biznismeni, vlasnici nekretnika u okolini koji daju sebi oduška pred Božić, naravno na grbači siromašnijih od sebe.
Prepreke na koje nailazi neimenovani junak, jednostavno nazvan surfer otkrivaju originalnu australijsku negostoljubivost prema strancima – kako prirodnog terena tako i ljudi koji ga nastanjaju. Svaki trud mu ostaje nenagrađen i nadljudski napori da poveća zaduženje u banci da bi kupio kuću iz djetinjstva i u njoj objedinio svoju porodicu ostaju samo puki ideal, jer pod jarkim suncem sve se suši, spaljuje i pretvara u prah. Tako je i u svijetu u kojem dominiraju muškarci – ako ne satreš svoju konkurenciju i dograbiš ono što smatraš da ti sleduje cijeli život prođe u iščekivanju tog savršenog talasa.
Zatvorena zajednica surfera je svojevrsna kritika elitizma i neprijateljski odnos prema turistima naglašava problem stvaranja zatvorenih društvenih krugova. Čovjek koji je veliki dio djetinjstva proveo na jednom mjestu odseljavanjem gubi pravo da to mjesto smatra svojim, čime se vraća zastarjeli pogled na vlasništvo – ja ga koristim, moje je ili kapitalistička verzija ja sam ovo platio, a ti se gubi negdje drugo. Dehumanizacija savremenog poretka i spremnost na prihvatanje nametnunih kompromisa koštali su glavnog junaka dostojanstva. Ali u bijeloj mrlji blještavila uspijeva da razazna svoj život i da sopstvenim izborima može biti drugačiji od onih koji nameću limitirajuća pravila.
Priča o modernom zapadnom Sizifu koji svoj kamen kotrlja uzbrdo dobija i misteriozni element. U haucinogenim odbljescima svijesti Surfer vidi sebe kao beskućnika čime priča dobija na slojevitosti psihološkom karakterizacijom glavnog junaka koji ispuštajući niti stvarnosti osvještava odnos sa svojim tragično preminulim ocem. Upropašteni starac živi u automobilu gubi razum jer ne može da izbori pravdu za svoga sina i tada po prvi put može da shvati nesrećnu smrt svoga oca. Upravo ta ambivalentnost uvećava dubinu priče a sjajni Nicolas Cage je u poznoj karijeri shvatio da mu najbolje leže uloge labilnih sredovječnih muškaraca.
Naslov očarava bijelom vrelom svjetlošću australijske obale koju snima širokougonim fokusom, a minimalistička, eterična muzika skladno se miješa sa šumom mora i stvara atmosferu preispitivanja egzistencije i potrage za izgubljenim vremenom. Nicolas Cage koristi svaki mišić lica kako bi ispričao neizgovorenu priču o krivici i izgubljenom očinstvu. Njegova tišina govori više od riječi, posebno u interakcijama s beskućnikom čija sudbina prikazuje mračnu stranu kapitalističke pohlepe. Sporedni likovi, poput dopadljivog Scallyja ponekad djeluju karikirano, ali služe kao kontrast glavnom junaku čija unutrašnja borba daje filmu emotivnu dubinu. Ritam filma, izmjena paralelnih refleksija i naglih udara talasa, bolje od riječi dočarava unutrašnje oluje kojima pokušava da se probije titularni Surfer reditelja Lorcana Fineganna
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 