-
Summertime (1955)
Prije nego što će da snimi svoja dva najveća filma, (oba epohalna klasika – Bridge on River Kwai i Lawrence of Arabia, za oba dobio oskara) Sir David Lean je na ulicama Venecije snimio Summertime, ljubavnu dramu za koju tvrdi da je njegov najmiliji film a četvorostruka oskarovka Catherine Hapburn potvrđuje u svojoj biografiji da je bilo veliko zadovoljstvo raditi na ovome projektu.
Od uvodnih scena uživamo u nostalgičnom osvrtu reditelja na vikorijansku opčinjenost putovanjima i vjeru u njihovu iscjeliteljsku moć. Opsjednutost koja datira od davnina, naročito u zemlji koja ima toliko sunčanih sati u godini, a naročito u gradu, centru kulture i umjetnosti poslednjih X vjekova.
Jane je omađijana Venecijom i uživa u svim njenim čarima dok polako ne počne da se osjeća neizdrživu usamljenost. Ni gostoprimstvo ljubazne vlasnice, udovice Fiorini, ni mlađi moderni, ni stariji par Amerikanaca iz pansiona neće zadovoljit njenu potrebu za avanturom, za svim što je, kako kaže, propustila u životu.
Lutajući ulicama, posmatrajući ljubavnike i slušajući pjesmu gondolijera junakinja se prepušta primalnom instinktu i stupa u kontakt sa Italijanom Renatom, vlasnikom antikvarske radnje. Nevoljno a postepeno Jane spušta gard i između dvoje neznanaca se razvija ljubavni zanos koji u Jane budi energiju kakvu do sad nije osjetila.
Okrutno prizemljenje proizilazi iz činjenice da je Renato vjenčan i ima četvoro djece. Ljubavni zanos ne može ugasiti nikakva logika i nakon neizbježnog samoprekora prepušta se strastvenoj avanturi u raju na zemlji, idealu arhitekture i simbolu sklada sa duhom starih vremena. Iako se Jane gadi od otvorenosti koji ovi ljudi imaju prema životu, polako i sama počinje da se rukovodi emocijama iznutra koje u njoj bujaju.
Priča bazirana na pozorišnom komadu nije prva u kojoj reditelj se dotiče nemoguće strastvene veze rasplamsane iz ljubavi na prvi pogled u- Brief Encounteru (1946) (Oženjeni muškarac i udata žena imaju kratku aferu nakon što se upoznaju na željezničkoj stanici i sporazumno se raziđu jer vole svoje supružnike). Summertime je realna priča o nemogućoj ljubavnoj aferi koja budi plamen nade duboko uspavan poslom i svakodnevnim obavezama.
Jane je prizemna i moderna žena svjesna nemogućnosti ljubavi sa oženjenim čovjekom i iskustvom naučena da sve što je lijepo mora da se završi. Njena metamorfoza iz proračunate uvijek raspoložene osobe u impulsivnu djevojku koja se prepušta ljetnjoj avanturia nikada se ne bi dogodilo da nije bilo Venecije. Ona je ta koja svojom impozantnošću i kulturnom raznolikošću rastapa i najtvrđa srca, uključujući i penzionisanog McIlheny-a koji se, na početku puta grozio umjetnosti da bi, na kraju putovanja, preporučivao muzeje i govorio o umjetničkim djelima kao vrhunski poznavalac.
Uludo je komentarisati maestralnost Catherine Hapburn koja kao uragan nosi film na svojim leđima i u potpuno zasjenjuje Rossano Brazzia u ulozi skromnog ali u ljubavi vještog Renata. Najveća poteškoća je da zapravo povjerujemo da takav anđeo može da bude neispunjena usjedjelica, sekretarica iz Ohia. Scenografija i vizuelno impresivna fotografija perfektno dočaravaju slikaju Venecije sa razglednica iz snova i kniga o putovanjima, a kroz dječaka Maura imamo i odavanje priznanja italijanskom socijalnom realizmu, koji od malih nogu zarađuje za život prodajom tričarija turistima.
-
Influencer (2022)
Sudeći prema društvenim mrežama Madison uživa u čarima Tajlanda ali je realnost drugačija. Momak Ryan nema dovoljno vremena za video poziv a kamoli za putovanje koje je sam uplatio. Influenserka koja se nije snašla u inostratvu upoznaje enigmatičnu CW, djevojku koja dobro poznaje Tajland i spremna je da pokaže Madison sve što je propustila slikajući se pored bazena.
Nizom vješto pripremljenih koraka razvija se prijateljski odnos među djevojkama i CW odvede od tehnologije zavinsu Madison na pusto ostrvo. Tu priča dobija mračan obrt i antagonistkinja preuzima žrtvin identitet, nastavlja da objavljuje sadržaj dok joj ne dosadi i onda odlučuje da potraži novu metu. Nailazi na Jessicu sa još više obožavaoca ali i mnogo oprezniju od lakovjerne Madison.
Vješta manipulatorka CW se prilagođava situaciji i uspijeva da razbije Jessicin gard ali konce joj je pomrsilo pojavljivanje Ryana, momka od Madison koji nije pristao na raskid preko telefona, bez direktnog kontakta. Sumnjičavost Ryana je opravdana jer CW koristi modernu tehnologiju za savršenu krađu identiteta.
Mrežu laži i obmana koju žrtvama plete jedinstvena femme fatale je nemoguće izbjeći i jedno po jedni upadaju kao muve. Ryan uspjeva da prikupi dokaze i suoči se sa grabljivicom ali nova horor kraljica spremno uspijeva da se otarasi privremene nelagodnosti.
Triler sa horor elemtnima izvlači najviše iz jedinstvenog zapleta koji se bavi preispitivanjem moći osoba koje imaju veliki broj obožavalaca kao i izloženost nepoznatim čudacima. Obožavaoci idolizuju svoje heroje a to je upravo ono što privlači CW ka svojim žrtvama. Jedino nije računala na izdržljivost jedne razmažene influenserke i to joj je poslednja greška koju je napravila prije nego što je stigne zaslužena kazna
Treba istaći vještinu glumice Casandre Naud u ulozi CW i lakoću kojom čini negativku dopadljivom i sa njom se saosjećamo imajući u vidu oholost influenserki, samoproglašenih centara univerzuma koje treba da pratimo i slijedimo u stopu. Obožavaoci velikog broja ubistava će ostati nezadovoljni ukupnim malim brojem ubistava ali pravi horor leži u saznanju koliko je lako ukrasti identitet i nesposobnost stotina hiljada vjernih pratilaca da primijete nestanak svog uzora.
Kinematografija je zadivljujuća imajući u vidu skromni budžet zbog prikaza raznovrsnih prirodnih ljepota Tajlanda koje oduzimaju dah: od scena na vodi, do elitnih hotela i ekstravagantnim kuća i rajsko ostrvo, prirodni zatvor. Sve to doprinosi dobrom ritmu priče i dinamičnosti radnje postavljene oko malog broja glumaca.
Šablonski kraj je jedina zamjerka inače zrelom i uzbudljivom ostvarenju pa zbog mnogobrojnih nabrojanih pozitivnih elemenata lako je previdjeti ovakvu sitnicu, pogotovo imajući u vidu veliki broj ljudi riječ influenser dovodi u negativan kontekst ali oni su samo obični ljudi koji zaslužuju šansu kao i ostali
-
Top Sensation aka Seducers (1969)
Slijedivši tropsku vrućinu i umirujući zvuk talasa nailazimo na remek djelo italijanskog reditelja Otavio Allessia, koji se za sad, nažalost može samo vidjeti na DVD-u. Na skupocjenoj jahti zatičemo Mudy (Maud Beleroche), glavu porodice i oličenje beskrupulozne moderne žene svjesne svoje moći koja na svom platnom spisku ima Alda (Maurizio Bonigilia) i Paulu(Rosalba Neri), bračni par liberalnih pogleda na svijet koji na smjenu vode ljubav sa hirovitom i veoma zahtjevnom gospođom.
Dobročinstvo nije razlog zbog kojih su dostupni Aldo i Paula, već koncesije za nafnu kompaniju. Za to unajmljuju djevojku Ullu (Edwige Fenech) da zavede Tonya (Ruggero Miti) , Mudyinog dvadesetogodišnjeg sina sa umom djeteta kojem je pokušala na svaki način da pomogne uključujući i skupocjene terapije i operaciju mozga.. Poslednja nada je da kroz buđenje seksualnog nagona pokušaju da ‘unormale’ vidno uznemirenog i psihički nestabilnog mladića.
Nespretnošću Alda brod se nasukao u blizinu ostrva ali upravo na ostrvu Tony upoznaje Bebu (Eva Thulin), čobanicu udatu za prostog ribara koji iz žbuna balavi za Paulom i Ullom. U ovom svijetu svako je iskvaren do srži i ima svoju cijenu.
Tony pokazuje interesovanje za Bebu i Aldo koristeći svoju slatkorječivost i šarm je odvlači na brod da bi je Ula i Paula pripremile za seksualni odnos sa mladićem čudakom. Andro dolazi u potragu za svojom ženom i gubi se u mreži obmane, seksualnih manipulacija i psihičkih igara osione milionerke, koju od najzahtjevnijeg hira dijeli pucketanje prstiju. Iako jednako poročni, Beba i Andro svojom prostodušnošću štrče iz mase halapljivih i gramzivih predstavnika visoke klase.
Erotski naboj koji se osjeća na brodu otvorenih odnosa gotovo da se može opipati. Rosalba Neri i Edwige Fenech su opčinjavajuće u svojim oskudnim odjevnim kombinacijama(suptilna golotinja alert!), a Rosalbin lik je zastrašujuć jer je vješt u rukovanju oružjem. Ljigavi Aldo i egoistična Mudy predstavljaju se kao tipični modeli ‘mondenskog’ život – ambiciozan mladić bez morala i ostvarena bogatašica spremna da kupi sve, osim komada mira i normalnog odnosa sa sinom.
Aldo, Paula i Ula čak pokušavaju da racionalizuju i spremno prihvataju da zataškaju krvavi zločin zarad ličnih interesa nesvjesni da ih upravo Tony, koji plaća grijehe i bahatost svoje majke odvodi u sigurnu plavu smrt, jer ni za njega nada za izliječenje ne postoji.
Glavne teme ove mediteranske erotske drame su otvoreno korišćenje seksualnosti zarad ostvarivanja ličnih interesa (‘sumnjiva’ eksplicitna scena sa kozom prekinuta pucnjem) i granica koju je čovjek spreman da pređe da bi ugasio svoju nezasitu želju za bogatstvom i moći. Maestralna kinematografija na moru sa kvalitetnom glumačkom ekipom je podgrijana vrućim scenama i atmosfera brzo dostiže tačku ključanja.
Raspletom i incestoidnim epilogom reditelj ne ostavlja mnogo prostora za spas ovih pokvarenjaka prerušanih u otmenu gospodu a gledaoci pred sobom imaju zaboravljeni vreli klasik italijanske kinematografije koji zaslužuje mnogo više pažnje ljubitelja filma.
-
The Wait (2021)
Usamljena Ellie pokušava da pronađe zadovoljstvo u svome tijelu i životu sa suprugom Mikkom, parohom koji je kao sveštenik angažovan da vodi parohiju na jednom od 50 000 ostrva koja čine finski arhipelag. U doba pandemije mjesto je malo živahnije ali i dalje većinu vremena supružnici provode sami, što proizvodi osjećaj frustracije kod glavne junakinje koja često ostaje sama kod kuće dok je muž odsutan na poslu.
Zaplet počinje kada se pojavi Olavi, Mikkov dobar prijatelj iz mladosti kojeg nije vidio 15 godina a koji traži bjekstvo iz Pariza da bi radio na svojem romanu. Elli vješto sakriva svoju burnu reakciju od očiju partnera ali je odmah jasno da ima ona ima svoju istoriju odnosa sa misterioznim strancem. Kolekcija ploča, večera uz vino i prisjećanje na dobra stara vremena.
Uz prijatan doček i toplu dobrodošlicu Olavija drži budnim glasno stenjanje partnera u zanosu iako ni to ne može da ugasi strast koju osjeća prirodna i opčinjavajuća Ellie koja ne krije tragove godina na svom licu. Kada ne vode ljubav djevojka sjetno gleda ka plafonu i osluškuje njegove nervozne korake.
Vatra među bivšim ljubavnicima se rasplamsava tiho dok pratimo rituale i skladnu posvećenost Elli koja izvlači najbolje iz pejzaža ljetnjeg raja sa razglednice. Olavi već za sobom ima propuštenu priliku sa Elli i propalu vezu sa udatom ženom od koje je pobjegao iz Pariza na udaljeno ostrvo. On predstavlja sve čega se junakinja odrekla izabravši drugačiji, duhovniji stil života u skladu sa sobom. Mašta o odlasku iz mjesta je odraz ljudskih slabosti a to razumije i dobri suprug Mikko kada se obrnu uloge i on osluškuje glasne uzdahe svoje supruge.
Erotska drama koja koristi snagu ljeta kao perfektnu postavku za rasplet: snaga sunčevih zraka i izloženost tijela Suncu uz prirodu koja prikazuje sav svoj raskoš: svitanje i zalasci Sunca, pecanje na kristalno bistrom jezeru, večere pokraj obale i hlad džinovske krošnje drveta uz žurke koje se odvijaju do kasno u noć među malobrojnim ostvrskim stanovništvom. Većinu radnji Elli obavlja mehanički i tijesno je u svojoj koži i upada u zamku ljudskog uma koji želi ono što ne može imati, čekanje ili očekivanje nečega što će joj magično preokrenuti cijeli svijet.
Manji broj likova u prirodi ostavlja prostor za karakterizaciju kroz pejzaže koji oduzimaju dah. Glavna glumica je čarobna u svojoj rastrzanosti između potrebe za skladom i haosom istovremeno; emotivni lom koji doživljava predstavlja katarzično pražnjenje koje je pokreće na djelovanje. Scenario je baziran na romanu finskog pisca pa su teme sa kraja XIX i početkom XX vijeka i dalje aktuelne i prikazane kroz viziju dokazanog filmskog i TV reditelja Aku Lauhimies-a.
Snaga ljubavi ne leži u jačini strasti već toleranciji, obostranom razumijevanju i prihvatanju ali i odricanju i prilagođavanju partnerovih osobenosti. Ovo je ujedno i prvi dugometražni film koji je snimljen ‘carbon negative’ (bez emotivanja štetnih gasova prilikom proizvodnje i produkcije).
-
Interrabang (1969)
Naslov filma – interrabang ili češći oblik interrobang označavu kombinaciju upitnog i uzvičnog znaka interpunkcije, a kao simbol nalazi se oko vrata mlade i malo namrštene Valerie (Haydee Politof, fatalna žena iz Rohmerovog La Collectionneuse i razmažena aristokratkinja u Scacco alla Regina). Ona je na brodu sa svojom sestrom, uzdržanom i proračunatom Anom i njenim momkom, fotografom Fabriziom (Umberto Orsini). Fabrizio ima i svoju ličnu manekenu Margeritu i recept za savršeno krstarenje je skoro kompletan. (Umberto Orsini glumi fotografa u još jednom filmu iz sekcija Tropico Paradise: Incontro d’amore a Bali.)
Na slobodi je jedan od bjegunaca od zakona i to upravo u blizini ostrva koje su odabrali za svoje zadovoljstvo, a u Fabriziovom slučaju i posao i zadovoljstvo. Arogantan, prepotentan, snishodljivog odnosa prema ženama zauvjek mladi Fabrizio odlazi za gorivo jer motor neće da se pokrene, pa tri dame ostaju i zbilja same i fokus se okreće ka tri zanosne dame.
Ana (Beba Lončar) je svjesna moći koja proizilazi iz bogatstva, čak toleriše i Fabriziu švrljanje sa drugim ženama jer joj se uvijek vraća. Margerita (Shoshana Cohen) je zadivljujuće lijepa, ograničenog obrazovanja ali osluškuje sebe i predaje se prirodnim instiktima. Valeria je najmlađa i najviše u skladu sa tadašnjim nihilističkim pogledima mladih intelktualaca na svijet.
Margeritu je privukao zgodan čovjek koji za sebe tvrdi da je pjesnik po imenu Marco (Corrado Pinni), ali i odgovara opisu bjegunca. Valeria pronalazi leš i nikoga ne obavještava o tome da ne bi dizala paniku. Marco počinje da koristi situaciju i zavodi žene jednu po jednu, a u vrijeme seksualne revolucije slobodna ljubav se podrazumijeva.
Radnja u ovom nesvakidašnjem trileru nije glavni elemenat koji nosi radnju. Izolacija u kombinaciji sa impresivnim uklapanjem djevojaka u divne morske pejzaže omogućava da se priča raspliće u nekoliko pravaca, navodeći nas i na pogrešan trag u maniru sličnom giallo klasicima.
Crne kožne rukavice ubice iz giallo filmova zamijenjene su sa oskudnim kupaćim kostimima i suptilnom golotinjom, a umjesto krvi i žrtava dobijamo filozofske razgovore intelektualaca svog doba koji preispituju pitanja života i smrti, seksualnosti i otvorene ljubavi, bez obzira na pol i rasu, teme koje su interesantne i sa današnjeg aspekta. Stil dijaloga, kao i osviješćenost pojedinaca podsjeća na francuski nouvelle vague i tjera da se zapitamo zašto više ljudi ne govori o ovom filmu i zašto još nije izašao na blu ray?
Spori ritam je nadomješten interesantnom pričom praćenom besprijekornom kinematografijom, a uz originalnu muziku Berta Pisana (magični bossanova instrumentali sa prepoznatljivim ženskim vokalima) kao da možemo da osjetimo so na koži i jod u vazduhu.
Poznata imena italijanske glumačke scene djeluju kao dobro uigrana ekipa vođena rukom tehnički potkovanog reditelja Guiliana Biagettia. Zanimljivim scenarijom nas drži u neizvjesnosti do samog kraja i nakon par neočekivanih obrta ljetnja misterija na moru završava se tragično i psihološke igre dokonih bogataša postaju stvarna noćna mora u raju na zemlji.
60s, berto pisano, deep blue, drama, italy, love affair, ocean, photography, rich, sea, summer, travel, yacht -
The Quiet Girl (2022)
Na zapuštenoj farmi odjekuju glasovi na galskom jeziku u potrazi za djevojčicom Cait koja leži u visokoj nepokošenoj travi osluškujući tišinu. U njenoj porodici se osjeća kao uljez među tri bučne sestre a majka je zauzeta novom trudnoćom i brigom o domaćinstvu dok otac na konjskim trkama i u kafane svaki slobodni trenutak. Sa ženom se dogovara da problematičnu i neprilagođenu djevojku pošalju kod rođaka za ljetnji raspust, a što se tate tiče, njemu je svejedno da li će se dijete ikada vratiti.
Domaćinstvo pred koje je ostavio nemarni otac (brže bolje se odvezao sa djevojčinim koferom i ostavio je bez stvari) je sušta suprotnost od onoga iz kojeg Cait dolazi. Pokošena trava sređena kuća i srećan stariji par u liku Eibhilin i Seana. Žena radi sve što je u njenoj moći da bi se zanemarena djevojčica osjećala kao kod kuće. Svojom majčinskom toplinom i dobrotom pruža djevojčici nježnosti za kojima je vapila: blagu riječ, pohvalu i nježan dodir koji je mališanima tako važan.
Djevojčica doživljava preporod na imanju i na prvi pogled hladni Sean počinje da prihvata djevojčicu. Razumijevanje koje pokazuju za njenu ćutljivost višestruko im vraće napornim radom na farmi. Dani se nižu dok se po prvi put na Caitinom licu vidi blistavi osmijeh i djetinja životna radost koja joj je u rodnoj kući nedostajala.
Na farmi je sve u savršenom redu do trenutka kada Sean insistira da djevojčica kupi svoju odjeću u gradu. Sa gradom dolaze i radoznali pogledi stranaca. Kada otkrije tragičnu tajnu koju kriju njeni dobri staratelji Cait se za njih veže još prisnije i snažnije jer razumije koliko su truda uložili da bi se osjetila voljenom i njegovanom.
Dešavanja pratimo iz ugla djevojčice, a tako su postavljeni kadrovi. Kroz njenu percepciju proživljavamo dužinu ljetnjeg dana, težinu strijepnje od nepoznatog, toplinu zagrljaja majčinske figure, zadovoljstvo dobro obavljenog zadatka i znamo da su to trenuci koji ostaju urezani za cijeli život. Radnje u tipičnom smislu gotovo i da nema tako da se jednolični dani nižu jedan za drugim.
Kroz djetinju dokolicu postepeno sklapamo sve djelove priče i dobijamo ozbiljnu dramu o odrastanju sa roditeljskim nerazumijevanjem sa jedne i suočavanju sa tragičnim gubitkom sa druge strane. Ljubav je glavna snaga transformacije i to Cait shvati nakon saznanja da se mora vratiti svojoj biološkoj porodici. Ali to više nije ni važno jer je u nepoznatim ljudima pronašla snagu koja će je pokretati naprijed i dati joj snagu u ključnim trenucima. To što se ne uklapa u svoju porodicu ne znači da sa njom nešto nije u redu.
Eibhlin je zadivljuća u ulozi starateljke ali prava zvijezda je ipak tiha djevojka iz naslova pred kojom je blistava filmska karijera. Prvi film na irskom jeziku koji je dobio nominaciju Akademije za najbolji strani film predstavlja priču o ljepoti i bezbrižnosti djetinjstva i priključuje se naslovima poput Estiu 1993, Minari, Petite Maman.
-
Who Can Kill a Child? (1976)
Narciso Ibanez Serrador potpisuje ‘samo’ dva igrana filma ipak se smatra veoma uticajnim španskim producentom, piscem i rediteljem. Poznat je i pod nadimkom španski Hitchcock što će u drugom filmu Who can kill a child u velikom stilu i dokazati.
Na dokumentarnim snimcima posmatramo užase rata, u logorima smrti iz Drugog Svjetskog rata, sukob Pakistana i Indije, stradanje u Nigeriji i građanski rat u Koreji, pri čemu nas narator podsjeća da su uvijek najveće žrtve sukoba takvih razmjera djeca. Nakon morbidnih snimaka slijedimo par engleskih turista na odmoru. Tom i trudna Evie stižu sami na putovanje, a dvoje djece su ostavili kod kuće. Vrhunac turističke sezone i karnevalska atmosfera prijaće Evie ali Tom želi da posjeti mirno ostrvo udaljeno 4 sata vožnje na kojem je bio prije 12 godina, izolovani raj na Zemlji. Nad idiličnim odmorom nadvija se sijenka misterioznih leševa koji su isplivali na obalu.
Na piktoresknom mediteranskom ostrvu dječica se bezbrižno igraju dok Tom i Evie pristižu na ostrvo. Uskoro shvataju da je ostrvo pusto i da su jedini stanovnici djeca. Bez mnogo uvijanja reditelj direktno stavlja likove u neugodnu situaciju jer siu Kuće mještana otključane a sve izgleda kao da su napustili ostrvo u žurbi. Evie upoznaje jedno od djece koje je neobično fascinirano sa njenim stomakom i bebom koju nosi.
Junacima ljetovanje postaje horor kada jedna od klinki nemilosrdno štapom prebija starca do smrti. Tom pokušava da sakrije od trudne žene da je vidio djecu kako umjesto pinjate bodu mrtvog čovjeka noževima. Leševi počinju da isplivavaju a jedan od preživjelih muškaraca objašnjava šta se dogodilo. U knjizi po kojoj je film nastao djeca su došla u kontakt sa nekom vrstom žutog polena a u filmu su se samo probudila u toku noći, i od kuće do kuće, kroz igru počeli da masakriraju odrasle a niko im se nije suprostavio jer, naslov filma. 🙂
Perfektna mješavina stvarnih zvukova i napetih instrumentala kreiraju paklenu atmosferu u kojem svaki šum znači opasnost. Fascinacija reditelja Hitchcockom ogleda se u scenama skupljanja djece na trgu prije napada (omaž The Birds-u) kao i studioznom izgradnjom atmosfere nauštrb priče i dijaloga. Kretanje junaka pustim ulicama i napuštenim kućama uz dnevno osvjetljenje doprinosi izgradnji nelagodonosti u kombinaciji sa nepodnošljivom vrućinom. Jedina zamjerka bi bila sinhronizacija Engleza Toma i Evie na španski jezik uprkos protivljenju reditelja, pri kojoj se izgubio važni elemenat – problem sa komunikacijom koji Evie ima jer ne razumije jezik.
Osamljeno ostrvo koje treba da je mnogima želja i san pretvara se u pakao iz kojeg je nemoguće pobjeći. Ako je neočekivano brutalno nasilje razigranih klinaca nad odraslima šokantno, šta onda reći za Tomovu reakciju i odgovor na dječje nasilje? A tek kada fetus počinje da povređuje Evie uviđamo beznadežnost sukoba u kojem odrasli muškarci i žene ne mogu izaću kao pobjednici.
Tom, biolog po profesiji, nudi teoriju da su djeca evoluirala i prepoznala odrasle kao smrtonosnu prijetnju. Glavni likovi su uvjerljivi kao obični ljudi pred kojima je predstavljena nezahvalna moralna dilema iz naslova filma, suprotna roditeljskom instinktu i zdravom razumu. Pesimistično apokaliptični kraj djeluje kao zaslužena za sva zvjerstva ljudskog roda pokrenuta zlobom, pohlepom i jurnjavom za ličnim interesima. Oni koji najviše ispaštaju spremnu da uzvrate udarac i mnogo više od toga. Atmosferični psihološki triler sa realnim horor elementima koji ne odstupaju od realnosti uz originalni Village of the Damned i White Ribbon se izdvaja kao najbolji iz žanra djeca ubice. Film nakon kojeg ćemo djecu posmatrati sa manje rezerve a više opreza XD.
-
Swimming Pool (2003)
Poznata spisateljka Sarah Morton (Charlotte Rampling) je ostvarena u svom poslu i za sobom ima serijal knjga o detektivu koji rješava misteriozna ubistva. Ipak, ona se ne osjeća ugodno u svojoj koži i nedostaje joj nježnosti. Ostvarenjem kroz karijeru zapostavila je sebe i svoje potrebe.
Brine se o svom starijem ocu a John je zahjevni agent koji se uvijek krije iza rokova i smjernica za ispravku. Ljubomorna je na mlađe pisce i razočarana kada joj John, inače čuveni ženskaroš ponudi ključeve od svoje vile sa bazenom u Francuskoj, ne traživši od nje ništa za uzvrat.
U mediteranskom rajskom krajoliku suprotno od uvijek kišnog i sivilom okovanog Londona junakinja kroz odmor počinje da se osjeća znatno bolje i spore, jednolične dane odmora ispunjava pisanjem a živost u monotoni odmor unosi Johnova ćerka Julie, koja je mlada i prepuna životne energije.
Između dvije žene se javlja rivalski odnos jer Sarah je ugrožena tjelesnom i fizičkom ljepotom znatno mlađe zanosne djevojke. Ljubavnici koje dovodi nisu ništa drugo nego instrumenti za trenutno zadovoljavanje požude, nešto što spisateljki djeluje tako daleko. Pogledom kroz prozor posmatramo kako autorka stvara svoju junakinju, sopstveni alter ego i kanališe ličnu frustraciju kroz kreaciju. Ćerka koju je Sara kreirala ima zajednički prezir prema Johnu, ženskarošu koji je razorio dom.
Navodno počinjeni zločin je teško razdvojiti od realnosti zbog rediteljeve majstorske postavke autorke u perfektno mirnom ambijentu idealnom za kreaciju. Zločin koji se dogodio otkriva da se cijelo vrijeme radi o priči savršeno konstruisanoj u Sarinoj glavi jer je to njen prepoznatljivi stil. Svjesna da se iskrivljena slika neće dopasti Johnu skuplja hrabrosti i oslobađa se okova zavisti njegovog odobrenja i potpisuje za drugu izdavačku kuću.
Susret sa pravom Julie nam otkriva ono što je reditelj suptilno uvijao u tragove tokom razrade misteriozne drame: da je Julie pored bazena plod spisateljkinje mašte koja radi sve na šta Sarah se nije usudila da pomisli od mladosti.
Transformacija kroz koju prolazi stvarajući mladu junakinju suprotnu uštogljenoj autorki detektivskih romana podsjeća na transformaciju gusjenice u leptira: prirodna ljepota je uvijek bila u njoj sada je ponovo našla način da gleda. Erotski naboj pored plavetne vode bazena pod suncem Azurne obale dolazi do tačke usijanja dok junakinja osvještava svoje zarobljene/uspavane nagone.
Charlotte Rampling polazi za rukom ono što većina glumica može da sanja: da sa lakoćom i nevjerovatnim stilom nosi sporu, maltene statičnu radnju. Reditelj Francois Ozon je već sarađivao sa britanskom divom na znatno mračnijem projektu Sous Le Sable i minimalističku priču podređuje svojoj zvijezdi. Sjajna je i mlada dama u ulozi Julie a zanimljiva priča o ljetovanju sa misterioznim obrtom predstavlja odličnu disekciju stvaralačkog procesa.
-
Happy Together (1997)
Oksimoron po definiciji predstavlja dvije riječi koje čine frazu a suprotnog su značenja. Naslov popularne pjesme sastava The Penguins predstavlja nedodirljivi ideal kojem dva mlada momka teže, iako su svjesni da je razlika između njih nepremostiva.
Lai Yui Fai (Tony Leung) je narator iz čije perspektive se upoznajemo sa komplikovanom vezom sa ekstrovertnim i komunikativnim Po Wingom(Leslie Chung). Po ko zna koji put nakon raskida daju vezi novu šansu ovoga puta u Buenos Airesu. Nakon neopisivog iskustva posjete legendarnom vodopadu Iguasu veza među njima ponovo puca i osuđeni su na lutanje stranom zemljom, udaljeni 18 000 km od svoga, dodatno pojačavajući osjećaj izopštenosti iz društva prepoznatljiv za azijsku kinematografiju.
Fai se prihvata svakog časnog posla i odgovorno ga obavlja dok je Po taj koji juri za lakim provodom i zaradom ne razmišljajući o posledicama. Sa posledicama svoga prevarantskog stila života se suočava nakon što mu polome ruke zbog očigledne krađe. Jedino mjesto gdje može otići je kod Faia koji je čvrsto riješio da se otkloni od Poovog štetnog uticaja.
Komplikovan ljubavni odnos između dva muškarca prikazan je raznovrsnim kinematografskim tehnikama. Radnja počne u boji dok ne stignu do vodopada Iguasu gdje reditelj koristi dokumentarni stil da bi življe dočarao impozantnost prirodne pojave. Kada konačno stigne boja ručno snimani subjektivni kadrovi se smjenjuju sa objektivnim situacijama i precizno oslikavaju haotičnu promjenljivost i neizvjesnost svakodnevnice u nepoznatoj državi i milionskom gradu koji nikad ne spava.
Dva ljubavnika predstavljaju dvije krajnosti u kojem je jedan od njih nezavistan i samostalan dok drugi zavisi od pažnje i uložene njege. Faiev kolega sa jednog od brojnih poslova Chang je tu da prikaže različitost među nama i otvorenost izbora pred kojima se nalazimo.
Destruktivne veze neophodno je prekinuti koliko god ta odluka bila teška. Odnos između Faia i Poa podsjeća na legendardni Midnight Cowboy i Jon Woighta i Dustin Hoffmana. Ostaju jedan sa drugim iako su svjesni da su duboko nesrećni. Po Wingov nemarni apolonski homoseksualni ljubavnik podsjeća na Van Santovog lika kojeg tumači River Phoenix u My Own Private Idaho.
Na kraju svi likovi prolaze kroz neizbježnu transformaciju koja dolazi kasno za tipični hepiend i svaki od njih završava usamljen ali ispunjen na način na koji nisu mogli da zamisle. Muzika u kombinaciji sa raznovrsnim tehnikama snimanja demonstrira Kar Wai Wongovo nenadmašno poznavanje kinematografije i filmske istorije koji u svojoj filmografiji pridodaje još jedan dragulj ništa manje sjajan od njegovih najpriznatijih ostvarenja kao što su Chunking Express (1994), Fallen Angels (1995) i In the Mood for Love (2000).
Osim savršenog poznavanja tehničkog aspekta ogroman dio priče iznose dva glumca sa kojima se lako poistovjetiti zbog nespornog glumačkog kvaliteta. Na kraju dobijamo mnogo više od ljubavne drame: u dubini se krije priča o potrazi sa individualnošću i pravom ljubavlju u negostoprimivoj sredini. Teškoća prekida veza iz prošlosti koja nas je nekada ispunjavala a sada donosi jad i negativne misli je zanemarljiva pri rezultatima ako se od loših uticaja i crnih misli otkačimo kao naš junak Fai. Kroz njegovu transformaciju se preobratio Po i mogu biti srećni daleko jedan od drugog ali makar su iz sopstvenog odnosa izvukli pokretačku energiju koja ih snažno vuče naprijed u nove životne izazove.
-
Infinity Pool (2023)
Većina ljudi pokušava da na godišnjem odmoru napuni baterije i uživa u komforu koji pružaju lukzuzna odmarališta i pisac James u putovanju pokušava da osvježi odnos na ljetovanju u izmišljenoj primorskoj državi sa svojom ženom Em, koja nije sigurna ni da li je njen muškarac živ. Upoznaju par Gabi i Albana koji im predstavljaju alternativnu stranu noćnog provoda van granica rizorta. Kada pripiti, sanjivi James pregazi i na licu mjesta ubije jednog od mještana Gabi i Alban ih savjetuju da izbjegnu surovu policiju zemlje trećeg svijeta i ostavljaju leš pokraj puta i krišom se vraćaju u hotel.
Policija dolazi po par i inspekor brzo postavlja pred pisca sa stvaralačkom krizom izbor: ili će biti javno pogubljen od strane muškog djeteta preživjelog ili će platiti savršenu kopiju koju mogu da mu naprave uz pomoć za La Talqu karakterističnog misterioznog bazena beskonačnosti. Savršena ljudska replika izlazi iz grimiznog bazena: raspolaže osjećajem krivice i vapi za životom dok ‘originali’ moraju da posmatraju egzekuciju.
Osjećaj koji James dobija nakon posmatranja sopstvene smrti u njemu budi želju za pomjeranjem granica i Gabi i Alban ga upoznaju sa cijelim krugom ljudi koji su prošli kroz isto što i on. Šta se događa kada tropski raj postane poligon za ohole turiste da prosipaju svoje novce da bi mogli da zadovolje svoje najmračnije želje iz podsvijesti? Novcem je moguće obrisati bilo koje nepočinstvo jer u turističkom raju je sve na prodaju. Koja je cijena posmatranje sebe kako umireš i da li je Gabi u pravu kada kaže da James krvlju mora oprati prošlost i godine potčinjenosti nekompatibilnoj Em?
Nije rijetkost da se u filmskoj industriji nađu cijele porodice, pa se kanadskoj horor legendi Davidu Cronenbergu na poslu priključio i njegov sin Brandon, koji je na očevim filmovima radio kao asistant režije ali je uspio da izgradi svoj autentični stvaralački izraz i brzo izađe iz sijenke očeve reputacije. Njegovi filmovi su smješteni u sadašnjosti gdje dominira sajber tehnologija kombinovana sa genetskim inžinjeringom. U Possessoru se mladi, talentovani reditelj bavi premještanjem uma u tijelo pojedinca a u Infinity Pool odlazi korak dalje i predstavlja kloniranje kao dodatnu usluga za turiste koji se odluče da, zbog želje za provodom, prekorače dozvoljene zakonske mjere.
Glavni junak James zarobljen u psihotičnoj podijeljenoj ličnosti rastrzan između mraka sopstvenih projekcija i besmislene anahrije koja oduzima i poslednje zrno ljudskosti. Ostali turisti lagano nastavljaju sa životom vraćući se svakodnevnim obavezama kao da je bezvlašće, konzumiranje psihodelika i bahati razvrat ima katarzičan efekat i sada mogu da se vrate svojim ‘običnim’ životima.
Tužna realnost je da imaginarna zemlja koju reditelj predstavlja nije tako daleko a nije ni nasumična zemlja trećeg svijeta o kojoj iz predrasude imamo pogrdno mišljenje. To je naša zemlja i na svojoj koži možemo osjetiti nedostatak prava, slobode govora i nepotističke valorizacije najdragocjenijih prirodnih resursa.
U prvoj polovini filma Alexander Saarsgard savršeno dočarava žrtvu tragičnih okolnosti a onda se kao protivteža pojavljuje diva novog horor filma Mia Goth koja svojom pojavom i histeričnom manijakalnošću utjeruje jezu u kosti. Gabi u klimaktičnoj sceni natjera Jamesa da ubije potčinjenu verziju samog sebe u borbi za preživljavanje i pronalazak identiteta. Ali ostaje jedno pitanje na koje ne mogu da odgovore? Da li si ti osoba koja je izašla ili klon u kojem su usađene memorije?
Eksplicitno nasilje uz omaž fizičkom deformitetu je pridodata kaleidoskopska paleta boja, posledica uzimanja psihodelične droge. Snimano na hrvatskom primorju i u Mađarskoj dobijamo stvaran utisak rajskog ostrva uz snimke oronulih komunističkih fabrika koji doprinose futurističkom steampunk rediteljevom opusu.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 