-
La Piscine (1969)

Jacques Deray, francuski reditelj poznat po krimi / špijunskim filmova, predstavlja dramu sporog ritma La Piscine, što predstavlja žanrovski odskok i izazov kojeg se reditelj pokazuje dostojan. Ipak, film nije pošteđen kriminalne pozadine ovoga puta, iza ekrana. Za vrijeme snimanja tjelohranitelj Alaina Delona Stevan Marković je pronađen mrtav, a brat pokojnika je okrivio poznatog glumca i njegovog dugogodišnjeg prijatelja François Marcantonia, koji se smatra vođom Korzikanske mafije. Fotografije kasnije pronađene u automobilu pokojnog Markovića umiješale su ženu budućeg francuskog predsjednika Pompidua i pokrenule čuveni politički skandal pod imenom ‘afera Marković’. (Mi se ipak držimo vizuelno zapanjujuće drame na platnu :D)

Jean Paul (Delon) uživa pokraj bazena sa svojom djevojkom Marianne (Shneider, bivša žena Delona, na njegovo insistiranje je dobila ulogu, oživjela joj karijeru). Preplanulih tijela opijeni vazduhom i suncem Azurne obale ne mogu da sklone ruke jedno sa drugog u savršenom, i prijeko potrebno odmoru prepunom erotskog naboja.

Iluzija ljetnjeg spokoja i harmonije zaljubljenih ruši se telefonskim pozivom kojim Harry (Ronet), zajednički prijatelj najavljuje dolazak sa tek punoljetnom ćerkom Penelope (Birkin) sa kojom je na proputovanju do Italije. Iako uživaju u rajskom mjestu za odmor napetost među junacima počinje da raste zbog komplikovane zajedničke prošlosti koju troje ljudi dijele, a sve to pored centralnog mjesta radnje – bazena.

Bazen predstavlja ljudsku sklonost ka zauzdavanju osjećanja i kontroli poriva. Pokraj njega otkrivamo, kao odraz u ogledalu prava lica aktera priče. Jean-Paul je psihički nestabilan, nezreli razmaženi klinac koji je navikao da sve u životu bude po njegovom. Harry je zavistan od pažnje nepoznatih ljudi i želi biti centar svačijeg univerzuma, dok je Marianne zatočenica osjećanja koja gaji prema muškarcu nedostojnom njene ljubavi. U emocionalnom trouglu svi bivaju povrijeđeni a uvlače i nevino stvorenje kao što je Penelope, koja se osjeća inferiorno u odnosu na zanosnu Marianne.

Osim bazena ljubavni trouglovi, i to više njih, su jedan od lajtmotiva i pokretač problematičnih heroja na djelovanje. Harry je zavodnik zaljubljen u sve žene svijeta, ali sada u Marianne vidi šta je sve mogao da ima. Marianne ni poslije dvije godine nema povjerenja u hirovitog dječaka Jean-Paula, neuspješnog suicidalnog pisca koji je toliko nesiguran u sebe da Harrya doživljava kao prijetnju i baca oko na tinejdžerku Penelope, jedinu svijetlu tačku u među ovim turobnim likovima. Penelope od oca ne dobija zasluženu ljubav i pažnju pa utjehu traži u naručju slatkorječivog Jean-Paula.

Svi junaci su nesavršeni i robovi sopstvenih nagona dok ih Harryeva prijevremena smrt (za razliku od Hitchcockovog Harrya, ovaj više ne oživljava XD) koja se dogodi upravo na bazenu ne izbaci iz zone komfora. Tek nakon tragedije označene kao nesrećan slučaj par sa početka otkriva sopstvena osjećanja jedno prema drugom. I ostaju zatvoreni, izolovani u svojoj kućici ispred bazena koji reflektuje besprekornu sliku. U svom zlatnog kavezu koji su sebi sačinili mogu da nastave gdje su stali prije nemilih događaja koji su prekinuli idilični odmor.

Harizmatični glumci uz blistavu kinematografiju Saint Tropeza i soundtrack nenadmašnog Michel Legranda opijaju i djeluju osvježavajuće, kao povjetarac koji hladi kožu opaljenu suncem, od kojeg podilazi jeza. Jedan od vanvremenskih ljetnjih klasika poslužio je kao inspiracija talentovanom italijanskom reditelju Luca Guadagninu da napravi svoju verziju (ne rimejk u klasičnom smislu riječi) iz 2016te Bigger Splash sa jednako impresivnom glumačkom ekipom.
-
Suntan (2016)

Idilično ostrvo na grčkom primorju novi je dom 40-godišnjeg doktora Kostisa koji nasleđuje starog ljekara opšte prakse. Dolazak u vrijeme novogodišnjih praznika prikazuje zimsku sliku pustog ljetovališta, suprotnu onoj sa razglednica i iz mašte turista. Kišno vrijeme i izolacija su svakodnevica u malom mjestu od 800 stanovnika ali ga mještani prihvataju otvorenih ruka kao jednog od njih. Svi zavise od sezone a prilika za zaradom koja se ukazuje jedanput godišnje pa svi moraju biti na visini zadatka da zadovolje potrebe gostiju koji im ostavljaju novac.

Dolazak na posao kojem se ne može napredovati i usamljenost sredovječnog doktora su indikatori koje nas upozoravaju na buru koja se sprema iznutra a koju pokreće duplo mlađa pacijentkinja zlatno kovrdžave kose – Ana. Veliko društvo je na jednomjesečnom odmoru i vrijeme treba popuniti egzotičnim kupanjima na nudističkim plažama i razvratnim noćnim životu.

Susret sa kolegom sa fakulteta koji sa porodicom ljetuje na ostrvu predstavlja dodir sa realnošću za Kostisa dok tone sve dublje u poroke jureći ljubav energične djevojke pune seksualne energije. Kada se i nagovijesti šansa za odnos, od iščekivanja i prevelike napetosti je propušta i nikada je više ne dobija.

Sunovrat Kostisa naročito je bolan zbog uvjerljivosti glavnog lika i karakterizacije postignute dugim kadrovima junaka među ljudima koji se osjeća potpuno izolovano, što je sasvim prirodno imajući u vidu generacijski jaz.

Momenat kada pokaže svoju mračnu stranu naročito je težak jer više nema povratka kada zbog jurnjave za svojom mladošću ili nedosanjanim snovima prokocka jedino do čega mu je stalo i u čemu je uspješan – svoj poziv doktora. Nemar prema pacijentima i konačno plaća gubitkom posla a to gura preko ivice.

Mješavina lokalnog stanovništva sa turistima stvara realni osjećaj turističkog mjesta. Snimanjem na atraktivnim lokacijama na otvorenom i pod blještavom dnevnom svjetlosti grčkog raja film dobija na vedrini tonova kompatibilnoj sa privremenom Kostisovom srećom. Glumačka ekipa dopunjava komadiće slagalice oko sjajnog glavnog glumca i ljeto se osjeća u vazduhu kao u najboljim djelima žanra Rohmerovim ostvarenjima.

Kriza srednjih godina samo je početak problema stalno zamišljenog, vidno nestabilnog i bolno usamljenog junaka. Nedovršeno usavršavanje u svom poslu i popuštanje pod pritiskom očekivanja okoline koje se nagovještava iz razgovora sa starim prijateljem je preveliko breme za njega. Muškarci njegovih godina ili imaju porodice ili su kao manijakalni Takis, ljigavi ostrvski hvalisavi ljubavnik.

U Anni vidi spasenje od sebe samoga dok je ona samo mlada i raspoložena za ljetnju avanturu. Muzička kugla sa mladencima koju Ann nalazi u Kostisovom stanu nagovještava neuspješnu romantičnu avanturu koju je tragični heroj ostavio za sobom. Neminovni nesrećni ishod je utoliko bolniji što je stvarno djelovao dobronamjerno i iskreno izgubljeno, ali su ga alkohol i psihički problemi nadjačali. Shvata težinu svojih postupaka i poslednjim atomima snage se transformiše iz siledžije u doktora zaštitnika bolesnih i nejakih, nažalost suviše kasno.
-
Stone (1974)

Fascinacija filmskih stvaralaca motociklima sa kraja 60-ih i početka 70-ih, stil života odmetnika željnih slobode stigla je i do Australije, pa se Sandy Harbuttov rediteljski debi (ujedno i jedini film koji je režirao) smatra prvim australijskim bajkerskim filmom, pretečom Mad Maxa zbog očiglednih sličnosti sa legendarnim ostvarenjem George Millera. Takođe, Craig Baxley-ev junak iz beskopromisnog bajkerskog spektakla Stone Cold (1991) nosi na tajnom zadatku ime Stone (kralj tarzanke Brian Bosworth).

Nakon što pod dejstvom LSD-a Toad (samo jedno od živopisnih imena među kojima su Bad Max, Blue, Boots, Buzzard, Captain Midnight, Dr Death, Euridyce, Ferret, Go Down, Hooks, Karma, Midnight, Pinball, Scrag, Septic, 69, Skunk, Stinkfinger, Sunshine, Tiger, Undertaker and Zonk), član bande Grave Diggers, svedoči političkom atentatu cijela družina postaje meta opasnih zavjerenika.

Ubica se okomio na njih i sa surovom efikasnošću ih ubija jednog po jednog. Stone je policajac zadužen za hvatanje ubice koji dolazi među članove razuzdane bande da bi im se priključio i pratio ih na putu. Dokazuje svoju lojalnost i fer glasanjem i nizom inicijacija dobije svoju uniformu.

Stone sa ovom čudnom grupom ljudi spoznaje pravo značenje riječi i sloboda, a reditelj koji je ujedno i član band po imenu Undertaker oštro kritikuje društveni poredak i uspostavljeni sistem prepun propusta i nepravdi. Čak i ime bande Grave Digger je satirično jer se u australijskom slengu Diggerima nazivaju pripadnici mornarice. Političkom zavjerom kojoj su Grave Diggersi slučajno posvjedočili razotkriva halapljivost preduzetnika i korumpiranost političara spremnih da žrtvuju ljudske živote zbog dobiti.

Pravični heroj poistovjećuje se sa stilom života ovih ljudi, što njegova djevojka, novinarka-predstavnica bogataške elite ne može da razumije. Nemilosrdno okrutni kraj oslikava nemogućnost koegzistencije ‘normalnog’ i životnog stila Grave Diggersa, a Stone je odabrao i spreman je da snosi posljedice.

Moderni motori impresioniraju i dan danas a za scenu sahrane Go Down-a okupljeno je 400 motociklista, kojima je honorar isplaćen u pivu. Poznata je i zahtjevna kaskaderska scena u kojoj vozač pada sa motora sa ogromne litice nakon što ga automobil izbaci sa puta. Moderni progresivni rok iz toga doba sjajno je dopunjen upotrebom zvučnih efektata kao bitnim narativnim elementima. Treskavom kamerom i subjektivnim kadrovima pojačava se efekat Toadovog halucinogenog Toadovog sa početka, kao i Stoneovog ulaska u tajnoviti svijet idealista obmanutih sopstvenom vizijom svijeta.

Motoriste huligane koji su u očima zakona religiozna grupa jer služe Satani je okupila i ujedinila ljubav prema otvorenom putu žive po nizu pravila i čvrsto se drže svojih uvjerenja. Većina od njih ima iskustva u Mornarici i ostavili su svoje ‘normalne’ živote da bi jezdili uvijek slobodno sa svojom mašinom, sa kojom su neraskidivo vezani, nikada se ne zadržavajući predugo na jednom mjestu.

Idealizovani prikaz stila života pod otvorenim nebom je rezultat revoltiranosti prema sistemu, iako su i žrtve onoga protiv čega se bore – jer da bi opstajali kao zajednica, moraju pristati na zajednički utvrđena pravila. Njihov sistem nije bezgrešan ali je prikazan kao funkcionalniji, dopadljiviji i pravičniji od postojećeg. Možemo se poistovjetiti sa filozofijom bajkera ili ne, ali sigurno zaslužuju naše poštovanje jer rade ono što većina ne smije: žive slobodno i u skladu sa sopstvenim načelima.
-
You Won’t be Alone (2022)

Goran Stolevski je australijski reditelj makedonskog porijekla koji za sebe tvrdi da je filmofil pa tek onda filmski stvaralac, što se odmah može primijetiti u oba dugometražna filma koja je objavio iste godine: etno horor You Won’t be Alone i ljubavnu dramu o odrastanju Of An Age. U dva naslova reditelj prikazije sav svoj raskošni stvaralački talenat i opseg koji umjetnik može pokriti odajući poštovanje svojim omiljenim nasloveima nikada ih ne kopirajući, a sve to pod teškim bremenom balkanskog odrastanja i ovdašnjih pogleda na sistem vrijednosti, ulogu u porodici i tradiciju.

Na obroncima planinskih vijenaca dinaridske regije žena spaljenog lica, vještica Vukojetka se šunja noću i u skromnoj seoskoj lući se nadvija nad tek rođenom Nevenom. Majka uspijeva da izmoli milost od vještice obećavši joj ćerku kada napuni 16 godina. Žena iz očaja sklanja ćerku na ‘sveto’ mjesto (pećina) i drži je u zatočeništvu dok se neizbježno ne pojavi vještica i odvede sa sobom odraslu zbunjenu tinejdžerku.

Poetskom introspekcijom kroz unutrašnji glas nijeme djevojke Nevene se upoznajemo sa njenim intimnim promišljanjima i logikom kojom pokuša da protumači stvari oko sebe i svijet koji je okružuje. Svjesna je da vještica koja je preuzela ulogu majke nije dobar uzor iako prestrašena odlučuje sama da nastavi dalje.

Za nju su sva iskustva uključujući i prvi kontakt sa prirodom i svjetlošću sunca i po prvi put spoznaja drugih živih bića, male stvari koja joj je majka iz najbolje namjere (praznovjerja) uskratila. Brzo postaje svjesna svoje moći transformacije i kreće njeno putovanje kroz nesrećno udatu Bosiljku, nespretnog seoskog mladića Borisa kratko vrijeme provodi i kao životinja da bi na kraju uzela tijelo tragično stradale djevojčice Biljane i u njemu ostaje dugi niz godina.

Cijelo vrijeme tokom sopstvenog preispitivanja nadvija se nadzornička sijenka vrhovne vještice koja je upozorava na užase sa kojima će se suočiti kada ljudi otkriju nje pravi identitet. Ništa od toga se ne događa i Nevena bira život djevojčice Biljane i proživljava djetinjstvo koje nikada nije imala, pronalazi sreću u momku sa kojim je odrasla Jovanom, koji je voli i prihvata nakon što mu pokaže svoje pravo lice vještice. Toplina ljubavi koju je djevojka iskusila razjaruje ogorčenu Vukojetku koja joj zvjerski ubija supruga, ali djevojka ima veliko srce u kojem ima mjesta za oprost uz snažnu želju za životom sa svim dobrim i lošim stranama. Vrijeme koje je provela izolovana je u njoj razvilo snažan, ujednačan unutrašnji glas koji je, čak i kao vješticu drži prizemljenu.

Dok okupljene ispred vatre žene biraju da slušaju strašnu priči o Zloj Mariji, a njen glas reditelj gotovo neprijemtno izjednačava sa Neveninim uspijevamo da uvidimo tragične okolnosti koje su dovoele do katastrofalnih opekotina i ozlojađenosti ‘vještice’ Vukojetke kojom je zatrovana nekad čista i nevina djevojka, žrtva okolnosti i primitivnih običaja.

U svom debitantskom dugometražnom ostvarenju reditelj demonstrira korišćenje magijskih elemenata iz balkanskog folkora u svrsi prikaza teškog položaja žene u zatucanom patrijarhalnom društvu, kao i surovost života u ovim golemim, pustim planinama koji svojom ljepotom oduzimaju dah. Horor primitivne ljudske svijesti nadmašuje užase koje vještice čine da bi preživjele.

Traganje za sobom mlade individue kroz različita tijela uz pjesničku naraciju daje osjećaj grandioznog, gotovo dokumentarnog putovanja u kojem je atmosfera mnogo bitnija od fabule. Život je borba koja se odigrava do poslednjeg atoma snage i nismo predodređeni da budemo, već svjesno to biramo. Trenutak kada se otkačila od štita biološke majke ugledala je svijet po prvi put a kada je uništila zlo koje predstavlja Marija je odbacila okove tradicije i predrasuda.

Zasluženi komercijalni uspjeh film je doživio na Sundance festivalu i zbog uloge poznate glumice Noomi Rapace koja se pojavljuje u još jednom fantazijskom hororom sa elementima iz narodnih pripovijedanja (The Lamb (2021)).
-
Salon Kitty (1976)

Uticaj novoga talasa koji je obuzimao sve evropske i svjetske produkcije prenio se iz 60. u 70. a seksploatacija nošena talasima slobodne ljubavi iz hipi dekade dobija potvrdu na bioskoposkim kasama u prvom visokobudžetnom ostvarenju Deep Throat.

Avangradni italijanski reditelj Tinto Brass upravo za Deep Throat kaže: ‘Mogli ste da dobijete ogromni budžet i sponzorstva za eksplicitni materijal. To mi je neizmjerno pomoglo, Salon Kitty nikada ne bi bio snimljen da nije bilo toga.’ Većina finansija je utrošena na dizajn setova i kostima i iza svojih riječi čvrsto je stao reditelj koji je nekoliko godina kasnije snimio još kontroverzniji naslov – Caligula (1979), biografiju surovog rimskog empiratora sa Malcolm McDowellom u naslovnoj ulozi.

Ozloglašena nacistička tajna policija SS nije birala sredstva za borbu protiv svojih neistomišljenika pa su tako su preuzeli bordel i postavili sprave za prisluškivanje da bi kopali prljavštinu i držali u šaci ugledne posjetioce i članove njemačkog društva, što je poslužilo kao inspiracija za roman po kojem je snimljen film.

Wallenberg (legendarni Helmut Berger) je zadužen za inflitraciju njemačkih špijunki u javnu kuću kojom upravlja Madam Kitty (Ingrid Thulin). Nemilosrdnom obukom žene uče da budu ponizne i zadovolje sve muške potrebe, bez obzira na fizički izgled i perverznost zahtjeva. Walenberg ucjenom i obmanom pretvara bordel u prostorije za špijuniranje koristeći informacije u svoju korist i za dobro rajha.

Reditelju je pošlo za rukom da eksplicitnu golotinju na ivici pornografije i zadovoljavanje perverznih potreba nastranih mušterija prikaže na artistični način: Izvajana tijela muškaraca i žena u dugim scenama fizičke aktivnosti i čestih orgija služe za prikaz opčinjenošću antičkom percepcijom čovjeka.

Za distopijsko društvo nije potrebno ići daleko u budućnost. Zastrašujuća sijenka nacističke ideologije koja se nadvila nad Evropom zatrovala je i omađijala njemački narod koji je suludo pohrlio u rat pod obećanjem hiljadugodišnjeg carstva nadmoćne rase. Sledbenice i sledbenici slijepo izvršavaju komande i neupitno podređuju sve voljenom Fireru.

Kitty (zanosna Šveđanska Ingrid Thulin) pošteno obavlja svoj posao i vodi ugledni kabare za djevojkama koje su muzikalne, razdragane i uživaju u svom poslu zadovoljavanja potreba mušterija. Kabare tačke su impresivne a koreografije su zadivljujuće i predstavljaju umjetnost golotinje. Za Kitty je seks čist i prodaje ga zapakovanog u umjetnost, a političke splekte i manipulacije kojima se sa lakoćom prepušta Wallenberg su joj nepojmljive. Kada otkrije da je zloupotrijebljena sprema iznenađenje za moći opijenog SS kapetana.

Marguerita je proizvod Walenbergovih ruku i sadističke igre u kojima djevojku tjera da radi ponižavajuće stvari koje joj služe kao pokazatelj ljubavi prema vođi. Kada djevojka upozna vojnika Hansa sa kojim proživljava istinsku romansu i sazna za njegovu tragičnu smrt zbog izdaje njen sistem vrijednosti počinje da se urušava i ona i Kitty zajedno apolitični predstavnicima bordela Italijanom Dinom i Amerikancem Cliffom djeluju kao pravednice i suprostavljaju se nemilosrdnoj mašineriji.

Dizajn setova je impresivan i Ken Adam je istinski imao priliku da se iskaže nakon napornog snimanja Barry Lyndona sa Kubrickom koje ga je dovelo do nervnog sloma. Autentični perverzni kostimi uniforme koje nosi Wallenberg predstavljaju ekstravanganciju umišljenih ludaka. Tinto Brass, samo proglašeni ‘kralj ogledala’ jer je često snimao kadrove pod uglom da se ne vidi kamera kreira snenu atmosferu kabarea i prikazuje civilizacijski sunovrat koji smo za dlaku izbjegli.
-
Eyes of a stranger (1981)

Snažni uticaj slešer / home invasion kulture uspostavljene klasicima kao što su Last house on the left, Death Wish, Friday the 13th, Halloween, Maniac se osjeća na početku 80-ih i određuje Korijen leži još dublje u ostvarenjima poput Peeping Tom i Bavinih nenadmašnih giallo klasika Blood and the black lace i Bay of Blood. Dama u nevolji u visoko stilizovanim/minimalistički opremljenim prostorijama prigušene svjetlosti i pastelnih tonova gdje samo kretanje junaka kroz takav enterijer doprinosi stvaranju nadolozećeg stvarnog užasa.

Nasilni manijak je na slobodi i u tri nedjelje tri djevojke su žrtve ubistva sa silovanjem. Na televiziji reportka Jane ne može da se uzdrži od bijesa prema silovatelju i otvoreno vrijeđa počinioca. Njena sestra Tracy je žrtva otmice kao klinka i od šoka je ostala slijepa i gluvonijema. U garaži zajedničkog parkinga dva ogromna tornja, stambena kompleksa uočava neobičnog čovjeka čudnog ponašanja. Slijedeći sopstveni instinkt pokušava da raskrinka čudaka uprkos razuvjeravanju Davida, razumnog momka zaokupljenog uspješnom advokatskom karijerom.

Jane je oličenje moderne i snažne žene koja nije prestrašena predrasudama, koja je uspjela samostalno da stvori dom svojoj traumatizovanoj sestri. Sama prikuplja dokaze protiv komšije za kojeg sumnja da je silovatelj a kada ga razotkrije mijenja dinamiku i igri moći i proganja progonioca. Otvorenim napadom se razotkriva i u novoj promjeni ritma psihopata prelazi u kontranapad a koletarna šteta je mlada i nevina Tracy, koja je i sama žrtva seksualnog nasilja.

Eyes of a stranger reditelja Ken Weiderhorna strpljivom gradacijom tenzije uzbuđenje dovodi do usijanja dok iščekujemo rasplet u igri mačke i miša, progonioca i progonjenog između reportera i nezaustavljivog čudaka. Žrtve se ne osjećaju bezbjedno u svojim domovima, niti u svojim automobilima a ni na parkinzima. Uskraćena sigurnost potpuno narušava idiličnu sliku američkog sna i svako može biti žrtva, isto kao što se među normalnim svijetom nalazi psihopata spreman da zadovolji svoje ubilačke instikte.

Specijalni efekti Toma Savinija su kao i uvijek besprekorni a egzekucije gnusne i krvave i u službi napete atmosfere koja je uspostavljena od samog početka. Ženski dio filmske ekipe je na visini zadatka a advokat David je nedovoljno prisutan da bi njegova iritantnost negativno uticala na opšti utisak. John Di Santi je fenomenalan u ulozi ‘prosječnog’ manijaka Stanley Herberta a i upoznajemo se po prvi po sa mladom Jennifer Jason Leigh koja je samo jedna od djevojaka koje su se razgolitile u ovom sleazy thriller/slasheru sa pregršt giallo elemenata.

Reditelj predstavlja dobre i loše strane televizije i medija: dalekosežnost i brzina prenosa informacija su pozitivne, ali sa druge strane bombastični izvještaji o zvjerskim zločinama bude maštu među ludacima koji otežavaju policiji posao. Potpuni izostanak predstavnika zakona iz filma naglašava sveprisutni, nikad aktuelniji osjećaj izolovanosti i izloženosti očima neznanaca.
-
Private Life (2018)

Tamara Jenkins (rođena 1962.) za sobom ima tri autorska dugometražna filma između kojih je postojala ogromna višegodišnja pauza: debitantsko ostvarenje Slums of Beverly Hills (1998); devet godina kasnije izašao je The Savages (2007) a treći film, 11 godina nakon drugog, krcat biografskim elementima pomaže da razumijemo razlog dugih pauza između snimanja – rediteljkinu borbu da se ostvari u karijeri i roditeljstvu.

Richard (Giamatti) je blizu 50. rođendana a sa suprugom Rachel (Hahn) pokušava da dobije dijete vantjelesnom oplodnjom. Oboje su ostvareni u dramskom svijetu kao reditelj i dramaturškinja i opsesivna jurnjava za ekspanzijom porodice je kompenzacija za godine odlaganja i izgovora vezanih za lične ciljeve.

Naspram njih je drugi par, Richardov brat Charlie oženio je Cynthiu (Molly Shannon) koja ima dvije odrasle ćerke, od kojih Sadie sa 25 godina još uvijek nije završila fakultet, što je izuzetno razočaravajuće za majku.

Problemi na koji nailaze Richard i Rachel su ogromni: od visokih cijena procedure do nerazumijevanja najbližih, nespominjući mrcvarenje organizma hormonalnom terapijom i pripremom za vještačku oplodnju sa skromnih par procenata šanse za uspjeh. Rediteljka prikazuje kroz lično iskustvo stravičan proces sa kojima se suočavaju parovi koji imaju problema sa začećem. Hladna ravnodušnost čekaonica i brigama moreni parovi čekaju svoju šansu da se oprobaju u roditeljstvu.

Veza glavnih junaka je na iskušenju sa svim promjenama u odnosu koje dolaze iz razočaranja ko zna kojim neuspjehom. Zahvaljujući vještini rediteljke, koja se perfektno snalazi sa temom ljudskog egzistencijalizma i međuličnih odnosa, preda nama su vjerodostojno prikazane stvarne osobe od krvi i mesa sa ovozemaljskim problematikama.

Prirodnost glumačkih veličina kao što su Kathryn Hahn i Paul Giammati dolazi do izražaja u zahtjevnoj dramskoj ulozi i snaga njihovog odnosa je razoružavajuća. Par uvijek savršeno precizno dozira humor i ozbiljnost, pa zajedno sa njima plačemo, smijemo se, iščekujemo pozitivne vijesti i strpljivo očekujemo kraj nemilosrdno iscrpljujućeg procesa.

U filmu su kroz ženske likove obrađeni različiti tipovi ličnosti: Rachel – ostvarena kroz karijeru sumanuto juri ka trudnoći i ostvarivanju kroz majčinstvo; Cynthia – ambiciozna i prizemljena majka koja želi najbolje za svoju kćerku ali istovremeno krivi djecu za sopstvenu neostvarenost; Sadie – energična intelektualka željna da ugasi nezasitu žeđ za znanjem i spoznajom svijeta i time dokaže svoju vrijednost uprkos majčinom negodovanju. Komplikovana situacija surogat majčinstva, neprirodnost vantjelesne oplodnje je nešto o čemu većina nema nikakvu predstavu približena je mikroskopskom preciznošću.

Balans surovo realnoj stvarnosti mnogih parova predstavlja doza komičnosti koju glavni junaci dozirano unose u izvrsno napisane likove. Brojne reference na književnost kao i na pozorišnu i filmsku umjetnost utoljuju glad među štrebere među publikom. Kamera koja snima Richardov i Rachelin svijet ne bilježi uvijek pozitivne stvari i (namjerno) nas navodi na pogrešan trag, ali ljubav i poštovanje koje posjeduju jedno prema drugom su snažnije od bilo kakvog spoljnog faktora. Odabir muzičkih numera je u skladu sa scenama i dopunjuje minimalističku kinematografiju za autentični, socijalno realistički rediteljkin pečat.
-
Dive (2022)

Mariel zauzima centralno mjesto u trećem autorskom filmu latino američke rediteljke Lucie Puenzo. Djevojka je član meksičkog tima duže od deceniju i nosilac olimpijske bronzane medalje još kao djevojčica od 14 godina. Kroz kvalifikacije ukazuje se prilika za novi nastup na najvećoj smotri sporta u Atini koje su ujedno poslednja šansa da osvoji zlato za svoj savez i svoju državu.

Pritisak očekivanja je ogroman a sport nemilosrdno i okrutno uvijek traži pružanje maksimuma i psihofizičkog napora do granica sa izdržljivosti. U sinhronizovanim skokovima partnerka joj je četrnaestogodišnjakinja super talentovana Nadia. Mariel na početku djeluje ugroženo zbog mlađe djevojke koja joj je konkurencija ali ispostavlja se da krije užasnu tajnu. Braulia, trenera nacionalnog tima Nadijina majka optužuje za seksualno zlostavljanje ali Nadia ne staje iza tužbe, već se zalaže za svog trenera. U tim momentima uviđamo da je breme koje pritiska Mariel ogromno ali ga i dalje nosi sa sobom.

Karakter glavne glumice djeluje površno ipak to je sportistkinja sa jednom stvari na umu – uspjehom. Zlatno odličje je vrhunac potvrde kvaliteta a kad prestanu da se nižu medalje nastupa identitetska kriza. Hronični problemi sa zdravljem počinju da se javljaju kao posledica potiskivanja traumatičnog događaja iz prošlosti koje je optužba koleginice iz tima u njoj probudila.

Mračna strana sporta je prikazana bez uljepšavanja a snaga koju žrtve zlostavljanja skupe da bi se suočili sa svojim zlostavljačima je zadivljujuća i ohrabrujuća. Kroz dvije djevojke različitog doba rediteljka prikazuje svijet nevine klinke prepune mladalačkih čežnji i ogromne energije kao i svijet odlazeće zvijezde nad kojom se nadvija jeziva sijenka pretpostavke o nedostignutom potencijalu i mogućoj boljoj i uspješnijoj karijeri. Starija djevojka nije imala nikada ni priliku da obradi ono sa čim se suočila niti podršku porodice u koju se zvjerski proračunao manipulativni predstavnik autoriteta, dugogodišnji zlostavljač. Kroz Marielino žrtvovanje zlatne medalje, najvažnije stvari za nju, dolazi konačan spokoj i komad mira koji nikad nije imala, jureći za sopstvenim i tuđim ambicijama sa ogromnim bolom na duši.

U glavnoj ulozi pokazuje svoj glumački opseg Carla Souza koja ujedno i nosi film. Bez podrške porodice i svojim silovitim naporima uspijeva da se izbori sa svojom traumom i strahovima i zasluženo nastavlja dalje podignute glave. Rediteljka se osim subjektivnih kadrova iz trećeg lica oslanja i na ambijentalne zvukove koje kombinuje sa plavetnilom bazena – poprištem sportskog obračuna i pojačava osjećaj izolovanosti Mariel od svoje porodice i članova tima.

Sport je najčešće izbor jeftine zabave u svim društvima i klasama. Takmičarski duh često uništava zabavni dio sporta i ostaje mračan svijet ambicije i pohlepe u kojem vlada manipulacija i obmana. Sve više sportista izlaze u javnost sa pričom o nepodnošljivom pritisku očekivanja najvećih svetskih pozornica. Dobra stvar i da u svijetu igranom filma se javno govori o bitnim temama na koje se žmurilo dekadama i predstavlja dostojnog naslednika 40godina starijeg klasika Personal Best.
-
Postmen in the Mountains (1999)

Prinudno penzionisani poštar kojem otkazuju koljena prati sina, naslednika koji treba da ga zamijeni i dostavlja poštu na ruti u seoskoj regiji Hunan početkom 80-ih godina prošlog vijeka. Jednostavan zaplet je zapravo samo vrh ledenog brijega: reditelj nas postepeno upoznaje sa porodičnim odnosima i skromnom zajednicom srećnih planinskih ljudi sa bogatim folklornim nasleđem.

Naporna pješačka tura neprohodnim stazama traje tri dana i svakog dana se pređe 100km i svojevrsno je iskušenje kojem se podvrgava mladić jer želi da impresionira svoga oca, koji mu je uzor iako ga je, sa strahopoštovanjem godinama posmatrao iz daljine. Putovanje je prava prilika za upostavljanje mnogo dublje veze, da konačno shvati šta je to tatu držalo daleko od njega i majke svo to vrijeme.

Ono što krasi ovo malo remek djelo je perfektno odmjereni ritam i savršena skladnost netaknute prirode koju se probijaju junaci predvođeni psom Buddyem. Mladić u kojem buja život željan je dokazivanja i sticanja iskustava dok prekaljeni znalac tata, na kraju karijere, koristi priliku da se oprostu od voljene staze koja ga je držala odvojenog od porodice većinu vremena i pokaž.

Nježan odnos između oca i sina koje spaja treći ravnopravni član posade pas Buddy nikada ne prelazi u zonu melodramatičnog. Iako je jaz između generacija velik ljubav i istinska povezanost kao i spiritualna veza koja se gradi na ovakvoj vrsti putovanja.

Kroz oči dvije generacije, dva različita pogleda na svijet izmješteni smo daleko od gradske vreve i haotičnog gradskog ritma života i gledamo život seljana koji svakoga dana uživaju u svom skromnom radu u selu okruženom opčinjavajućom prirorodom. Jedina veza sa svijetom im je stari dobrodušni poštar. Važnost uloge koju ima otac u životima ljudi mijenja sinov pogled i na svoga oca a posao dobija novu dubinu koji nije mogao ni da nasluti u svom mladalačkom neznanju.

Posao mladiću donosi mnogo više od običnog transporta pisama. On predstavlja jedinu sponu stvarnim ljudima iz planine (potomcima vila prema legendi), potreban im je za komunikaciju sa svijetom u kojem je većina njihovih porodica potražila bolju priliku. Iako se dostava može obaviti autobusom za mnogo manje vremena pravo zadovoljstvo i svrsishodnost dolazi iz ličnog kontakta sa ovim jednostavnim ljudima. Tata iako svjestan svoje nemoći posmatra sina da vidi da li je dostojan povjerenja toliko nevinih duša koji imaju potrebu za komunikacijom i od njega zavisa

Snimano na spoljnim lokacijama kinematografija ostavlja bez daha dok mukotrpno hodamo stazom sa glavnim junacima. Male nagrade koje netaknuta priroda nudi u vidu predaha uz vatru pored nabujale rijeke ili okrepljenje čajem koji su mještani pripremili specijalno za njih su male stvari zbog kojih je vrijednije hodati putem nego stići do cilja koji smo zacrtali. Mjesta na kojima je moguće pronaći sreću su nadohvat ruke a skrivena duboko na stazi kojom koračamo.








