-
Proposition (2005)
Australijski reditelj John Hillcoat se predstavio publici sa filmom Ghost of the Civil Dead (1988) – dramom o distopijskom maksimalno obezbijeđenom zatvoru usred pustinje gdje preispituje kako se vlasti nose sa neizbježnim, vrtoglavim porastom nasilja. To je prvi projekat na kojem je sarađivao i koji je napisao zajedno sa autentičnom rok senzacijom Nick Cave-om, koji debituje kao scenarista i glumac. Za projekat iz 2006. godine John Hillcoat je od muzičara zatražio da snimi originalni soundtrack. Međutim, saradnja je produbljena i tri nedjelje kasnije Nick Cave je imao spreman scenario za netipični vestern u australijskoj pustari.
Krajem XIX vijeka u tek kolonizovanoj Australiji za gnusni zločin, ubistvo cijele porodice krivi su braća Burns, a čovjek odgovoran za njihovo hvatanje je prekaljeni pješadinac Njenog Veličanstva, vojnik sa iskustvom po imenu Morris Stanley (Winstone). Stanley hvata dva mlađa od tri brata, Charliea (Pierce) i tinejdžera Mikeya i sprema prljavu ponudu za starijeg: Charlie mora pronaći i ubiti odbjeglog brata Arthura koji se uspješno krije u planinama sa svojom bandom ili će Mikey, koji ostaje u zatvoru biti obješen na Božić.
Od toga trenutka pratimo put Charliea krvavim tragom svog brata, na području gdje rijetko zalaze aboridžini i lovci na ucijenjene glave. Njegovo putešestvije se pretvara u duhovno iskustvo u kojem Charlie preispituje ispravnost svojih postupaka. Aboridžinsko koplje mu se zariva u meso a nepoznata puška rascvjetava glavu napadača. Surov teren stvara okrutne, grube ljude, što je idealna prilika za epizodnu rolu velikog John Hurta.
U naseljenom mjestu kapetan Stanley pokušava da zadrži disciplinu među raspuštenim vojnicima a da istovremeno i zlikovce privede pravdi i zadovolji Fletchera, koji ga na toj poziciji doveo da ‘civilizuje’ ovo mjesto. Stanleyva žena živi u staklenom kavezu u kojem je drži muž izolovanu od užasa spoljnog svijeta. Bijesna rulja gladna osvete želi pravičnu kaznu za silovatelja, pa makar i on bio golobradi klinac.
Nasilje u ovom filmu prikazano je nenametljivo a surovo, sveprisutno i neraskidivo povezano sa ovom nedirnutom okrutnom prirodom. Kolonizatori i predstavnici civilizacije i napretka su svirepe ubice i pijanci koji demonstriraju nadmoć nad domicilnim stanovništvom. Zvjerstva koja čine ljudi uznemiravaju mnogo više od divljaka sa kojima pokušavaju da se bore. U svakom stvorenju živi dobro i zlo, zavisi od toga šta hranimo svojim postupcima. Okrutnost zlikovaca se ne opravdava i nikada se ne dovodi u pitanje zločin koji su počinili. Ono što mijenja ritam priče je surovost običnog stanovništva nad nejakim uplašenim klincem čija nedovoljno snažna leđa pucaju pod udarcima biča samovoljno sprovedene kazne bijesne rulje.
Kapetan Stanley i Charlie Burns predstavljaju junake, dvije suprostavljene krajnosti koje na različite načine razjeda osjećaj krivice. Winstone i Pierce majstorski nose film a Huston je odličan u ulozi Arthura, zvjerski okrutnog revolveraša koji odlično poznaje poeziju i savršeno se dopunjuje sa likom lovca na ucijenjene glave kojeg glumi John Hurt. Emily Watson (autor teksta posebno slab na nju zbog neponovljive izvedbe u Von Trierov Breaking the Waves) savršeno dočarava nevinu suprugu koja slijepo prati svoga muža i u najudaljenijim dijelovima svijeta.
Ljudsko biće nije toliko jednostavno da možemo precizno povući granicu između dobra i zla, pa ni junaci nisu dobri ili loši u tipičnom smislu riječi. Oni pokušavaju da izvuku najbolje iz situacije, živjevši u skladu sa svojim uvjerenjima. Prizori očaravajuće australijske nedirnute prirode prikazani su impresivnom kinematgrafijom kroz kontemplativno meditativna primišljanja glavnih junaka a sve pojačano instrumentalima i tiho recitovano poezijom Nick Cavea.
Sirovo i na momente bespoštedno nasilje samo je mali fragment ovog svijeta, svijeta kojeg tek treba shvatiti da bi u njemu primijenili opšte prihvaćene civilizacijske norme. Sličnost sa vesternom proizilazi samo iz preklapanja vremena dešavanja radnje, jer je kompletna atmosfera originalna i svojstvena najmlađe naseljenom kontinentu. Još jedan dragulj u kruni bogate kinematografije Aussiea lišen predvidljivih holivudskih rješenja i žanrovskih šablona koji nam poručuje da nema veće tame od iskvarene ljudske duše. Dvojac Hillcoat / Cave nastavlja uspješnu saradnju i u trećem zajedničkom filmu Lawless (2012), istinitoj priči iz doba Prohibicije. o familiji švercera alkohola poznatih po svojoj surovosti. (izbor teme iznenađenje? :D)
-
Anima Persa (1977)
Dino Risi je poznat široj publici po filmu koji je zaradio nominaciju za Oskara za najbolji strani film Profumo della Donna (1974), a koji je kasnije, 1992. doživio holivudski rimejk i donio Al Paćinu jedinog Oskara. Produktivni reditelj je često sarađivao sa Vitorio Gassmanom, a u ovoj ekranizaciji romana italijanskog pisca Giovani Arpina svome miljeniku priključio je i francusku divu Catherine Deneuve. Bitna razlika i izuzetno važna izmjena u odnosu na originalnu priču je da se radnja dešava u Veneciji, a ne u Torinu i dobijamo još jedan od filmova u kojima je glavni lik grad na vodi star 15 stoljeća.
Tino (Danilo Mattei) se u svitanje gondolom vozi piktoresknim usnulim gradićem ka kući tetke Elise (Deneuve). Od gondolijera sluša o lokalnim legendama i čudnim navikama stanovnika ovog grada koji opsjeda maštanja turista širom svijeta. Junak koristi priliku da osvježi sjećanja na djetinjstvo i ljeto provedeno u Veneciji, a vraća se kao odrasla osoba da bi pohađao umjetničku školu.
Misteriozni ton koji obavija i grad i protagoniste prikazan je kroz snimanje Venecije po oblačnom vremenu, a simbolično tumaranje hodnicima podsvijesti glavnih junaka pojačano je sablasnom atmosferom polusređenog zamka Stoltzovih, u kojem Elisa živi sa svojim mužem, inženjerom Fabiom, obrazovanim intelektualcem plemićkog porijekla i starom služavkom Anettom. Pratimo Tina dok se upoznaje sa velelepnim prostorijama, simbolima raskoši iz prošlosti dok se sa klavira čuje melodija koji se miješaju sa prigušenim kricima sa tavana.
Fabiov brat, profesor, koji je poludio i živi u nekoj vrsti svjesnog zarobljeništva je zaključan na tavanu i jedino ga brat posjećuje i brine o njemu. Fabio i Elisa su u nefukncionalnom odnosu i ne mogu da provode vrijeme jedno sa drugim a komplikovanost i tragičnost njihovog odnosa reditelj ostavlja kao iznenađenje za sami kraj. Dualnost ličnosti inženjera Stoltza nije iznenađenje ali incestni ton šokira i pripremljene poznavaoce evropskog filma.
Sa Fabiom Tino upoznaje lice Venecije koje nemaju prilike vidjeti obični turisti. Kockanje u zadimljenim prostorije, mračni kuloari ispresijecani kanalima i neprekidna zabava sa plemićima sa fotografija do ranih jutarnjih časova. Za Tina je ovaj svijet samo usputna stanica do cilja a ovi ljudi žive razuzdanim stilom života od kad postoji Venecija kao centar Mletačke Republike. Tino je spreman da nastavi dalje svoje putovanje i ode iz ovoga mjesta a gdje će Elisa i Fabio pobjeći od sebe samih?
Prisustvo gotskih elemenata uz zadivljujuće osvjetljenje i zapuštene barokne enterijere daje ton uspješnoj psihološkoj drami jedne ugledne aristokratske porodice pridodavši i giallo elemenat – neotkrivenu tragičnu tajnu za kojom junak luta sam, na ivici razuma, sumnjajući jednako u sebe kao i u nepouzdane likove koji nisu dovoljno stabilni da bi im se vjerovalo.
Tino doživljava avanturu sa djevojkom, modelom sa časova slikanja ali taj dio priče ostaje u sijenci nerazrješenih odnosa starijeg para domaćina. Gassman potvrđuje klasu u dvostrukoj ulozi: sebe i neuravnoteženog brata dok je Catherine Deneuve fenomenalna kao žena opterećena prolaznošću ljepote. Instrumentalni soundtrack Francis Laia je još jedan od perfektno upotrijebljenih tehničkih elemenata – komadića spojenih u neobični tmurni mozaik.
-
Bones And All (2022)
Jedini način da Maren izbjegne zabranu svog strogog tate o izlasku je da obije prozor i iskoči na druženje sa drugaricama. Standardni tinejdžerski provod: lakiranje noktiju, priča o momcima i odgriza prst djevojci i to je poslednja kap u tatinoj čaši. Kaseta koju joj ostavlja uz majkin izvod iz knjige rođenih su poslednje dvije stvari što od njega dobija djevojka prepušta sama sebi. Urođeni kanibalizam od djetinjsta je problem koji je prikrivao kao što je to radila i njena majka.
Veliko američko putovanje za Maren je prva prilika da izađe u realni svijet i odma susreće misterioznog čudaka Sullivana (Mark Rylance). On joj otkriva da Eateri, kako naziva sebe i djevojku mogu da osjete jedno drugo i pokazuje djevojci kako da se prehrani. Ipak stari čudak sa perčinom ispletenim od kosa žrtava ne uliva sigurnost i putovanje odlučuje da nastavi sama.
Za kratko vrijeme upoznaje i Leea, još jednog Eatera približno njenih godina sa kojim zajedno nastavlja putovanje. Države se nižu pa prolazimo kroz eksterijere Marylanda, Ohia, Indiane, Kentuckya, Misoura i Iowe sve do konačnog odredišta, Minesote, gdje je institucionalizovana Marenina majka. Moralističko pitanje koje se nametnulo o ispravnosti stila razdvoji par koji osjeća istinsku bliskost. Po prvi put u njihovim životima se rađa nada da postoji nešto bolje od bezumnog ubijanja i krvavog proždiranja žrtava. Nažalost, sudbina i prsti koje je umiješala u njihovu sreću samo pokazuju krhkost trenutka i bespoštedne prolaznosti vremena.
Romansa koja dešava između junaka je lišena patetike. Pažljivo birana muzika koju slušaju je komad slagalice (Joy Divison – Atmosphere, Kiss – Lick it up) i prikaz stila života ovih lutalica, odbačenih od društva zbog različitosti, kao što je primjer sa najvećim brojem manjina i ugroženih grupa. Finalna pjesma Trenta Reznora sa klavirom emotivno razara i sve blokade i iskreno žalimo za ovim mladim antiherojima. Svoje unutrašnje demone pokušavaju da zajedno pobjede i toliko su bili blizu srećnom kraju uprkos paklu koji su preživjeli, ali stari čudak Sully ima nešto drugo na umu. Srećan kraj je nemoguć, jer isprazno ubijanje ih ne vodi nikuda iako su iz toga (čini se) uspjeli da se izdignu.
Prepoznatljivo sporom radnjom u cilju dublje karakterizacije reditelj Luca Guadagnino još jednom besprekorno razrađuje likove, a mladi, moćni glumački dvojac sa pridodatim veteranom Rylanceom mu pomaže da naslika svijet društvenih marginalaca koji vrebaju žrtve. Svi pojedinci, pa makar i unaprijed osuđeni i odbačeni zaslužuju drugu šansu jer Maren i Lee su kroz ljubav uspijeli da prekinu začarani krug normativne proždrljivosti. Lako je izgubiti i poslednje znake ljudskosti kad kasapiš druge ljudi golim zubima. Mark Rylance je posebno jeziv i uvjerljiv kao halapljivi grabljivac koji svaku priliku gleda da se osladi i utoli zvjersku glad.
Lako je smjestiti vampirsko kanibalistički u svijet sličnih maestralnih ostvarenja pa se pridodaje naslovima kao što su: Martin, Near Dark, Raw sa gotovo dokumentarnim elementima Ferarinog Addictiona i Fessendenovog Habbita . Kao i u Clive Barkerovom Covenu (koji i Maren, predana čitateljka u jednoj od scena i sama čita) grupa otpadnika, žigosanih i odbačenih od društva pokušava da nađe svoj komad mira u Median. (Ljudi iz kanalizacije u Futurami – Matt Groening did it again!) Netolerancija i osuda koja tako olako stiže može izopštititi iz društva bilo koga sledeće, ali dok ima čistih duša postoji, pa makar i ljudoždera, ima nade za ovu malenu civilizaciju ljudi, (u teoriji)superiornih bića a ipak prepunih strahova proizišlih iz ljudskosti slabosti.
-
Le Orme (1975): Stope na Mjesecu
Luigi Bazzoni je uspješno sarađivao sa Mariom Fanelliem (većinu karijere proveo u Jugoslaviji kao TV reditelj) na filmu Giornata Nero per la Ariette iz 1971 (Franco Nero na tragu serijskom ubici sa neobičnim šablonom). Četiri godine kasnije obnavljaju saradnju na potpuno drugačijem, stilski zahtjevnijem projektu sa Florindom Bolkan kao centralnom figurom. Reditelj je već obrađivao temu malog mjesta pokraj jezera La Donna del Lago što je poslužilo kao osnova za radnju jedinstvenog gialla sa elementima misterije.
Radnju je teško svesti na nekoliko rečenica: Alice je prevoditeljka u Ujedinjenim Nacijama koja živi sama i sanja neobične snove, inspirisane starim naučno fantastičnim filmom koji je gledala kao djevojčica; Astronaut umire gušeći se na Mjesecu dok Doktor Blackman (Kinski) naređuje slugi da dovede novog zamorca.
Nakon buđenja i odlaska na posao saznaje da je dobila otkaz na poslu jer nije dolazila tri dana i polako počinje da zalazi duboko u hodnike svoje podsvijesti prativši male tragove: iscijepana nepotpisana razglednica iz Garme, nepoznatog turističkog mjesta, krvava žuta haljina i minđuša koja nedostaje.
U Garmi je prepoznaju mještani i gosti hotela ali pod drugim imenom – Nicole. Uz pomoć djevojčice Paule pokušava da prikupi komadiće mozaike ali polako počinje da shvata da gubi razum i klizi u ludilo. Zajedno sa Alice tumaramo lavirintima njenog uma, u svijet u kojem se ne razaznaje šta je stvarno a šta plod njene mašte. Posmatrajući svijet njenim očima, bez ijednog drugog lika koji bi poslužio kao razumna protivteža, i mi postajemo svjesni psihičke nestabilnosti glavne junakinje.
U prvom dijelu filma reditelj slika distopijsku usamljenost moderne žene mučenu nemirima, zavisnu od tableta za spavanje. Futuristički enterijeri smjenjuju se sa impresivnim građevinama na otvorenom naspram kojih ljudsko biće djeluje beznačajno. Melanholični soundtrack Nicole Piovani odmjereno se smjenjuje sa zvukovima ambijenta u trenucima napetog iščekivanja uznemirene protagonistikinje.
Alice je pokušala da racionalizuje teoriju zavjere koju je umislila da bi opravdala zločin koji je počinila nad ljubavi iz mladosti. Ili je zli doktor Blackman uspio u svojoj namjeri i utišao je problematičnog svjedoka koji je jednom uspješno izmakao. Zajedno sa njom ostajemo zarobljena između dva svijeta u užasnom neznanju a dvosmisleni kraj ostavlja prostor za različita tumačenja.
Brazilka zvijeda Bolkan je savršena u ulozi djevojke podvojene ličnosti Alice i tokom snimanja je izgubila 11kg zbog stresa i da bi se što bolje saživjela sa ulogom. U idiličnom turističkog raju pod prirodnim osvetljenjem reditelj stvara surealnu atmosferu svijeta koji predstavlja neku vrstu Čistilišta u kojem glavna junakinja, usamljena Alice traga u potrazi za identitetom. Čas je posmatramo iz prostorije u kojoj se junakinja čini zatočena a čas je zamišljenu gledamo od spolja kako bezuspješno pokušava da osvježi sjećanje. Besprekorna kinematografija svrstava ovaj naslov ravnopravno uz najbolje filmove o labilnim heroinama koje tištu teške misli kao što su Repulsion, Rosemary’s Baby, Perfume of The Lady in the Black, Symptoms, All the Colors of the Dark, Lisa and the Devil…
-
Rien a Foutre (2021)
Iz francusko belgijske koprodukcije na velike ekrane stiže priča o Cassandri (26), stjuardesi low cost avio kompanije koja se u traganju za sobom i svrhom postojanja suočava se sa izazovima rada sa nezadovoljnim putnicima izvršavajaući naredbe šefova koji pokušavaju da ispune kompanijske norme i na radnike gledaju kao na potrošnu robu.
Djevojka uspješno obavlja svoj posao ali i nakon skoro tri godine ona je i dalje na najnižoj poziciji u firmi. Uprkos svakodnevnim putovanjima i promjenama destinacija ovaj posao je repetitivan, naporan i zabavan samo u teoriji. Dugi radni sati, beskonačni letovi i presjedanja u hotelima zajedno sa izbirljivošću putnika i budnim okom nadređenih su samo neki od problema sa kojima se junakinja suočava. Mjehur djetinje idealizacije posla i eskapistički pogled na svijet brzo su raspršeni jer potreba radnika je uvijek u drugom planu u poslovanju velikih preduzeća.
Nedostatak ambicije i pomirljivost sa situacijom je djevojčin najveći problem. Korijen toga leži u porodici od koje je pobjegla a tokom dugih scena u kojima besciljno šeta turističkim destinacijama otkrivamo da se suočava sa smrtnim slučajem u porodici. Cassandra posmatra društvene mreže uspješnijih koleginica i mašta o Bliskom Istoku kao idealnoj destinaciji, ali i dalje se ne usuđuje da se odluči da napusti svoju low cost kompaniju, koristeći se raznim izgovorima za izbjegavanje preuzimanja odgovornosti. Ljubavni život gotovo i da ne postoji osim avantura za jednu noć koje je ne ispunjavaju.
Kada odbiju da joj produže osnovni ugovor odlazi na usavršavanje i napreduje tako što postaje šefica smjene i dobija kontrolu nad grupom djevojaka. Ali ni tu ne prestaju njeni problemi zbog toga što poznata avio franšiza ne želi nježan odnos prema osoblju kakav je ona uspostavila sa svojim timom. Kada svojim novcem plati bočicu vina preplašenoj putnici kompanija je uklanja sa posla zbog kršenja pravila.
Period bez posla djevojka koristi da posjeti porodicu i konačno saznajemo od čega je Cassandra pobjegla. Otac, ambiciozni advokat opterećen statusnim simbolima ne pokazuje razumijevanje za posao koji njegova ćerka uspješno obavlja i mlađa sestra željna provoda i trke za noćnim životom. Uprkos svojim nedostacima čovjek voli svoje ćerke u razgovoru duboko u noć govori o njihovom odrastanju i njihovoj majci. Povratak kući i prihvatanje porodičnih veza od kojih je pobjegla joj samo omogućavaju da još odlučnije pojuri ka svom snu. Ona postaje svjesna ljubavi i ličnog zadovoljstva koje osjeća obavljajući svoj posao.
Krupni subjektivni kadrovi u avionu proizvode realni efekat zatvorenosti u avionu dok pratimo Cassandru na napornom poslu. Problemi sa kojima se suočava su brojni ali djevojka na kraju razumije da je to njena profesija. karijera u kojoj je uspješna, samostalna i ispunjena. Rediteljski dvojac Emmanuel Marre i Julie Lecoustre često stavlja junakinju u dugim scenama bez ikakvog dijaloga i time pojačavaju osjećaj besciljnog lutanja. Glavna glumica Adele Exarchopoulos je veoma uvjerljiva u ulozi prelijepe a nestabilne stjuardese koja je pronašla sebe u poslu za koji je smatrala da je dobra prilika za bjekstvo. Ostali likovi u priči su tu kao instrument karakterizacije Cassandre i da nam daju širu sliku o kompaniji i njen odnos prema korporacijskoj mašineriji.
Scene snimane u avionu su autentične i pred sobom imamo kompletnu sliku zaposlenja u modernom dobu, kada se prava radnika ne stavljaju u prvi plan jer su potrošna roba. Izostanak solidarnosti i nerazumijevanje među radnicima prilikom štrajka ne iznenađuje jer u vremenu jurnjave za novcem uvijek ‘ima neko ko hoće da radi ako ti nećeš’. Uspješna socijalna drama sa (uslovno) srećnim krajem jer ni na Bliskom Istoku ne cvjetaju ruže ali je makar smogla snage da prekine veze za prošlošću koje su je mučile.
-
Alley Cat (1984)
Zahvaljujući napretku tehnologije i Blu Ray restauraciji starih traka izdavačke kuće su počele da se nadmeću u tome koja će oživjeti opskurniji naslov a sve to za užitak nas, krajnih konzumenata i ljubitelja ‘tamne’ strane sedme umjetnosti. Ovaj naslov pripada kategoriji filmova koje je potrebno vidjeti svojim očima da bi se stvarno uvjerili da je nešto takvo ikad snimljeno i distribuirano.
U središtu priče je Belinda, majstorka karatea, koja demonstrira svoje vještine nad bandom kradljivaca guma i kada ozloglašeni vođa ‘originalnog’ nadimka Scarface pošalje svoje siledžije da zastraše Belindinu porodicu tragično strada njena baka. Junakinja ponovo nailazi na zlikovce i spašava prostitutku od silovanja u parku. Probisvjeti ubrzo na svojoj koži osjećaju da sa ovom uličnom mačkom nema šale.
Radnja je smještena u Kaliforniji iako je priča nastala po istinitom događaju, kada se djevojka u Detroitu odbranila od silovatelja i na kraju bila optužena zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja. Pravni sistem i policija nisu na visini zadatka i Belinda biva kažnjena a zlikovci su ponovo na slobodi. Podzaplet u ženskom zatvoru zadovoljava i najizbirvljije poznavaoce eksploatacione kinematografije sa dugim scenama ispod tuša, ženskim tučama i ljubavnim aferama koje ne vode nigdje.
Mladi i neiskvareni policajac Johnny pomaže Belindi suprotno savjetima starijeg kolege sa kojim se i fizički obračunava. Uprkos njenom odbijanju upornost mladića se isplatila i među njima se rađa ljubav. Zlikovci predvođeni Scarfaceom su banalni u svojoj zlobi i željni osvete, ali lična priča djevojke koja se našla nasuprot nepravičnom sistemu zasjenjuje njihovu ulogu u centralnom zapletu. Belinda se samoinicijativno sukobljava sa bandom dok Johnny detektivskim poslom preuzima pravdu u svoje ruke. Neizbježni finalni okršaj u tipičnom maniru borbe dobra protiv zla karataška majstorica bez problema privodi u svoju korist, što dovodi do očekivanog i više nego zasluženog srećnog kraja.
Produkcijske vrijednosti su ispod prosjeka a banalni scenario prikazuje mizogino, šovinističko društvo. Neprijatni krupni planovi, glumaca c klase u koreografisanim tučama sa otrcanim replikama su elementi koji podsjećaju na najbolja loša ostvarenja tog doba (Miami Connection, Lady Avenger, Tenenment, sve od Cannon filma XD). Nasilje i golotinja uz autentičnu synth muziku su najsvjetlije tačke ovog zabavno lošeg ostvarenja.
Satiričnim prikazom loše situacije u kojem se nalaze pravosuđe i policija rediteljski trojac pokazuje da zna šta radi uprkos evidentnom nedostatku budžeta. 80-ih godina se često ponavljala tema svijeta u kojem vladavina prava ne pruža zaštitu pojedincu sve dok sam ne preuzme pravdu u svoje ruke. Nažalost prva i jedina uloga na velikom platnu Belinde nije joj donijela željenu popularnost ali je svojim borilačkim vještinama pronašla obožavaoce. Autentično haotična akcija 80tih nudi pregršt golotinje, katastrofalnu glumu, interesatno koreografisane tuče a sve to spojeno snažnom feminističkom porukom da žene moraju da istupe i izbore se sa svoja prava.
-
Holy Spider (2022)
Težak i podređeni položaj žene u islamu ne predstavlja nikakvu novost, ali jednako je žalosno vidjeti da u modernom društvima i dalje žive obespravljene . U svijetu umjetnosti sa teškim stanjem u društvu upoznali su nas grafički romani Marjane Satrapi (Persepolis, Suve Šljive, Vezenje) i surovo brutalni film Jafar Panahija The Circle (2000) o bezizlaznosti položaja udovica i žena bez muškaraca u iranskom društvu. Vijesti koje su obišle svijet krajem 2022. su teška realnost i linija manjeg otpora i potpuno prepuštanje i potčinjavanje muškarcima preostaju kao jedini način za opstanak duša osuđenih na propast zbog polne pripadnosti.
Drugi film koji potpisuje Ali Abassi obrađuje istinite događaje sa početka XXI vijeka kada je ubica iz radničke udavio 16 prostitutki u svetom gradu Mashadu. Iz ugle jedne od žrtava posmatramo muškarca na motoru i kroz dalju karakterizaciju se upoznajemo sa njegovim navikama.
Nervozan i plah, ratni veteran koji je objavio džihad bludu i razvratu ubica je porodični čovjek sa poslom u građevinskoj industriji ne može da se iznese sa pritiskom ‘normalnog’ života uprkos podršci jednog od prijatelja veterana koji pokušava da prijatelja navede na pravi put. Saeed je dobar otac dječaka i dvije djevojčice i odan suprug ali sve teže pokušava da sakrije svoj neusahli ubilački nagon. Obavještava urednika lokalnih novinara Šarifija o svojim poduhvatima i gdje može da pronađe tijela. Novinarka Rahimi iz Teherana pokušava da pokrene istragu ali pored Šarifijevog upozorenja da ne uključuje religiozni fanatizam ubice u svom članku nailazi na zid muškog šovinizma hotelskih radnika i prepotentnosti predstavnika zakona.
Trenuci u kojima oduzima život jadnim ženama su prikazani ekspilicitno i uračunljivost i lucidnost pri oduzimanju života utjeruje strah u kosti više od bilo kojeg horora. Rahimi u potrazi za istinom korača mračnim ulicama u potrazi za ubistvom. Jedini prijatelj na njenoj strani je kolega iz lokalnih novina Šarifi koji je podsjeća na aferu zbog koje je otpuštena iako je bila žrtva seksualnog uznemiravanja. Čak je i majka je emotivno ucjenjuje. Junakinja je snažna i dolučna jer je kaao žena cijelog života morala je da pliva protiv struje da bi se dokazala u seksističkom društvu neravnopravnosti i netolerancije. Zahvaljujući njenom trudu i volji da bude mamac za religiozno ostrašćenog psihopatu policija uspije da zatvori manijaka iza rešetaka, iako je čak i šef policije iskoristio priliku da je učini nemoćnom i potčini svojim niskim strastima.
Pritisak na pravosuđe stiže od mase istomišljenika koji smatraju da prostitutke nisu dostojni članovi društva. Dokumentarni pristup i snimanje kamerom iz ruke bez stativa i tipične filmske simetrije nas smješta u klaustrofobično tijesne ulice Mashada i na sopstvenoj koži osjećamo okove predrasuda. Saeed Azizi jeste krvnik i zaslužuje sve što pravosudni sistem može da isporuči ali i on je žrtva nepravičnog sistema. Ratni veteran sa PTSP poremećajem samo je još jedna od neupotrebljivih mašina za ubijanje, zastarjelih instrumenata ratne industrije koji na svojoj koži osjeća sve nepravednosti sistema, iako je za državu i vjeru dao sve, uključujući i svoj razum.
Zatucane religijske dogme i patrijarhalnost društva ostaju teško breme, ali i jedina utjeha za najugroženije grupe, siromašne i neobrazne. Kroz istoriju se pokazala velika manipalucija onima koji su u vjeri pokušali da nađu utjehu. Na povratku za Teheran nakon riješenog slučaja hrabra novinarka pregledava snimke na kojima Ali rekonstruiše očeva ubistva prepun ponosa. Morbidna stvarnost je da se istorija ponavlja i najveći strahovi jedne zajednice da među njima hara serijski ubica sa sopstvenim moralnim kompasom su mučna realnost.
-
The Peace Killers (1971)
Peace Killers se svrstava u jedan od nasilnijih predstavnika iz bikesploatation žanra, popularnog krajem 60-ih i početkom 70-ih, u kojima prikazuju život iz ugla zajednice bandi motociklista. Koristeći popularnost legendi koje su kružile o pravim bandama kao što su Hell’s Angels, a i imajući u vidu popularnost nezaboravnog klasika nezavisnog filma Easy Rider i simbol motocikla kao simbola buntovništva i slobode. Obožavaoci su mogli da uživaju dok se razvijao kult filmova inspirisanih stilom života slobodnih otpadnika na žestokim dvotočkašima.
Jeff sa svojom sestrom Kristy jedva uspijeva da umaknu neprimijećeno sa benzinske pumpe kada Jeff prepozna članove zlokobne motobande Death Row čiji je vođa okrutni Reb(skraćeno od Rebel, toliko je lud XD), Krystin bivši momak od kojeg je pobjegla.
Djevojka je i sama svjedočila zvjerstvima dok je bila član motorizovane bande, ali sada je uspjela da nađe mir u komuni koju vodi mirom vođeni isusoliki Alex. Alex je miroljubiv i poziva na nenasilan otpor, ali zlikovcima kao što su Gadget, Cowboy i naravno Reb civilizovani jezik je nepoznanica, što demonstriraju mučenjem starca na benziskoj pumpi. Kada se dočepa odbjegle djevojke planira da je kazni prema mjerilima koja je sam postavio. Srećom po nju, članovi bande su idioti željni piva i kartanja pa nenadano (komično) lako uspjeva da se oslobodi.
Unutar komune se javlja dilemma iz želje da zaštite djevojku i preispituju sami svoja nenasilna shvatanja i odlučuju se za upotrebu nasilja kao nužnog zla, suprotno protivljenju Alexa, koji i dalje razmišlja o pasivnom otporu i razumnom dogovoru. Uz pomoć bande Branded Banshees, sačinjene od afroameričkih i azijskih manjina predvođene osvetom vođenom Black Widow postavljaju zamku za Reba i njegove neinteligentne prijatelje.
Prizor krvi pale braće u zakletim miroljubivim hipicima budi zvjerski nagon za preživljavanjem i nemilosrdno istrebljuju neprijatelja. Konačna transformacija bijesa zahvata i Alexa i čistom fizičkom nadmoći uništava neprijatelja u duelu između dva ideala, dvije kontradiktornosti izražene u naslovu, dva različita pogleda na svijet.
Alex i Kristy zajedno pokušavaju da pronađu novi put nakon jalove pobjede, ali predstavnici zakona prećutno im daju šansu, iako bi pravičnije bilo da i oni plate cijenu gaženja sopstvenih uvjerenja.
Konačni obračun sa kreativnim egzekucijama i obilnim krvarenjima, zajedno sa scenama silovanja i drogirane svakodnevice dokonih bajkera kompletiraju idealnu eksploatacionu sliku. Gluma je na srednje zadovoljavajućem nivou a prosta priča djelotvorno spaja dva popularna svijeta toga vremena, oba sa slobodom kao osnovnim: svijet hipika, pasivnog otpora, slobodne ljubavi i beskrajnog polemisanja o kosmičkim pitanjima, a naspram njega tu je bezumno oktansko nasilje praznoglavih, primitivnih bajkera u vječnoj potrazi za uzbuđenjem i konfliktom.
Većina filma je snimano na spoljnim lokacijama i kinematografija je na visokom nivou. Simbolično razapinjanje Alexa na univerzalni znak mira i upotreba metalnog simbola kao oružje izdvajaju se kao najupečatljivije scene, a dvije originalne country rock kao dio soundtracka savršeno dopunjuju i dočaravaju prizore srednjeameričkog zapada.
-
Old Man (2022)
Lucky Mckee, jedan od američkih autora nezavisnog filma XXI vijeka uspio je da se izdistancira od blještavog holivudskog glamura ne bi li zadržao autentičnost i neiskvarenost kreativnog izraza. Njegov prvijenac May iz 2002 dostigao je kultni status među obožavacima horora u kojem se neshvaćena tinejdžerka koja voli filmove Argenta suočava sa problemima odraslih. Za njim je uslijedio niz horora i svi rediteljevi filmovi su projekti koji ne zavise od velikih filmskih studija i zajedno posmatrani, kompletiraju ne baš veseli mozaik američkog društva iz ugla žena. Bez pomoći velikih studija potpisuje ostvarenje sa iskusnim Steven Langom u centralnoj ulozi, snimano uglavnom u jednoj prostoriji.
Starac iz naslova kojeg glumi Lang se budi iz noćne more i baulja do gutljaja domaće žestine iz tegle da bi pokušao da se razbudi dok se trudi da dozove Rascala, za kojeg ne znamo ni da li je osoba ili ljubimac.
U drvenoj kolibi okruženoj netaknutom divljinom Smokey planina dominiraju zvuci prirode a idilu narušava kucanje zalutalog planinara Joea koji ne zna kako se izgubio sa staze. Sumnjičavo stari propituje gosta i iz njegovih paranoičnih misli saznajemo da ima ženu sa kojom se dugo nije vidio.
Nakon početne napetosti, željan društva, starac spušta gard i iskreno razgovora sa zbunjenim mladićem. Kako se razvija poznanstvo među dva aktera sudbine tako se vrijeme spolja mijenja i donosi olujni pljusak kao najavu eskalacije sukoba među junacima.
Pogled kojim starac posmatra svijet je zastario i prepun govora mržnje prema ljudskom rodu, a nije naročito oduševljen ni prodavcima, iako je u mladosti i on bio jedan od njih. Sam u divljini je potražio spokoj ali ni na tom nije mjestu nije mogao da se sakrije od mraka svoje duše, od užasnog djela koje je počinio i pokušao da izbriše iz sjećanja. Dijeli sa prestrašenim mladićem Joeom priču o prodavcu Biblija koji ga je posjetio i kojeg je podvrgao jednako rigoroznim metodama ispitivanja kao i nesrećnog Joea. Iza Joeovog nevinog lica krije se psihička uznemirenost a tajna noža koji se nalazi u torbi baca sijenku na njegovu nevinu spoljašnjost.
Scenografija je bitan instrument priče i svaki detalj pažljivo je postavljen u rustičnoj kolibi. Simbolika planinskog lava kao trijumfa čovjeka nad divljinom naročito je naglašena u finalnom činu. Kada se brižljivo postavljenoj pozornici pridoda kretanje kamere i precizna montaža u maniru Hitchcockovih trilera napetost izolacije postaje nepodnošljiva i zajedno sa starcem dolazimo do tačke pucanja.
Vidne promjene raspoloženja i sveprisutne naznake demencije kod staroga perfetktno dočarava Steven Lang svojim impresivnim glumačkim naporom i nadomještava predvidljivost finalnog čina. Rastrzanost između tragedije iz mladosti i lovca probuđenog praiskonskim zovom krvi ostavlja starca zarobljenog u vrtlogu sopstvenih misli, na istom mjestu na kojem smo ga zatekli na početku ovog ‘malog’ impresivnog trilera skromne produkcije a visoke tehničke vrijednosti.
-
Enchanted April (1991)
U turobno sivom Londonu zalivenom obilnim padavinama na kraju Velikog rata početkom 20. godina dvije žene koje se jedva poznaju čitaju isti oglas u novinama o dvorcu koji na izdavanje u Italiji tokom aprila. Lotty i Rose pripadaju različitim staležima ali im je zajedničko nezadovoljstvo bračnim životom, kao i želja za avanturom i nadahnjujućom promjenom. Skupljaju novac i odvažno plaćaju avans vlasniku, gospodinu Brigsu, i da bi podijelili trošak uključuju još dvije žene: uzdržanu i rigoroznu udovicu Fisher i bogatu, hirovitu Lady Dester koja je centralna ličnost svih javnih zbivanja i predmet obožavanja muškaraca.
Dvorac je rajsko mjesto sa poslugom spremnom da udovolji svim zahtjevima nevještih turistkinja. Iako se ne poznaju kroz uživanje u idiličnom krajoliku među ženama počinju da se javljaju snažne veze. U dugim momentima samovanja, svaka u svom kutku malog sa razlogom idealizovane Italije pronalazi ono što joj je nedostajalo.
Lotty je pokretačka energija koja je ujedinila ove žene u jedinstvenoj avanturi. Vidi najbolje u drugima i ljepotu svoga uživanja ne može a da ne podijeli sa mužem Mellerchem (Alfred Molina – jedini na setu je znao italijanski i koristio je filmskoj ekipi za sporazumijevanje sa lokalnim stanovništvom) koji često bezobzirno samo priča o poslu, pa uz njenu pomoć doživljava transformaciju vođen ljubavlju. Rose želi da izađe iz sijenke uspješnog oholog supruga i preispituje svoja osjećanja. Gđa Fisher živi okružena velikim engleskim majstorima književnosti dok joj život polako prolazi pred očima a Lady Dester je zatrpana (ne)željenom pažnjom zbog svoje ljepote i pokušava da se nosi sa svojom tragedijom, tragičnim gubitkom voljenog čovjeka u ratu.
Dokolica savršenog odmora u Italiji prikazana je kroz autentične snimke na divnoj lokaciji. Mjesto umirijuće djeluje na žene i međusobno postaju najveća podrška jedna drugoj jer je pred nepoznatom osobom lakše ponašati se prirodno. Dolazak gostiju mijenja ritam priče i unosi nelagodu među rezidentima vile i atmosfera od napetosti se mijenja do ushićenosti melodramatičnim srećnim raspletom u kojem svaka od žena nalazi svoj spokoj a glavni katalizator sreće i unutrašnje promjene je magični dvorac.
Prvobitno sniman za televiziju film je usled popularnosti prikazivan i u britanskim i američkim bioskopima. Glumačka ekipa poznatih velikana britanske kinematografije vidno uživa u svojim ulogama dajući junacima koje tumače jedinstveni lični pečat, dok centralne figure Lotty i Rose iznose najveći dio tereta. Nad engleskom, gotovo fetišističkom opsjednutošću putovanjima i odmorom se nadvija sijenka, posledica tek završenog Velikog rata. Prepoznatljiva ostrvska uštogljenost i zarobljenost ritualima je izvrnuta ruglu kao u najboljim djelima E.M Forstera i D.H. Lawrencea, a suprostavljanjem italijanskog vedrog i živopisnog svijeta mračnom i tmurnom engleskom zbiljom reditelj opravdava želju junaka za izmiještanjem iz rutine i ostavlja nas sa vjerom u bolju budućnost nakon teškog perioda ratnih razaranja.
april, castle, chick flick, drama, england, friendship, italy, portofino, spring, tourism, travel, xx century
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 