Iz nekog nejasnog razloga, drugi od tri igrana filma proslavljenog scenariste Andrew Birkina naišao je oštre reakcije kritike, što je, iznenađujuće imajući u vidu pozitivne reakcije i za debitantski Burning Secret (1988) (dvije nagrade na festivalu u Veneciji) i Cement Garden (1993) (Zlatni medvjed na festivalu u Berlinu). Prema riječa kritike jedan od razloga za slab prijem je neuvjerljivost motivacije glavnih likova: obrazovane Škotlanđanke francuskog porijekle George i prostog ribara Gavina. Sa ove vremenske udaljenosti uviđamo da su negativne recenzije bile preoštre, a nemoguća strastvena romansa pokrenuta čistotom prave ljubavi uz zadivljujuće poznavanje kinematografije i snimanje na autentičnim lokacijama naglašava epohalnost i snagu zanosa ljubavnika u ovom prvorazrednom ‘chick flicku’.

Na sahrani Gavina slušamo naraciju zamišljene djevojke George koja se prisjeća ljeta kada je upoznala pokojnika (kojem se cijelo vrijeme tokom naracije intimno direktno obraća) na bezbrižnom ljetovanju u Škotskoj. Na plaži, bez ikakvog fizičkog kontakta George recituje mrzovoljnom Gavinu kojem je ribarska budućnost predodređena od rođenja. Stihovi Mathew Arnolda ostaju zauvjek ubilježeni u Gavinovom srcu:

The sea is calm tonight. The tide is full, the moon lies fair 

Upon the straits; on the French coast the light 

Gleams and is gone; the cliffs of England stand, 

Glimmering and vast, out in the tranquil bay. 

Come to the window, sweet is the night-air! 

Only, from the long line of spray 

Where the sea meets the moon-blanched land, 

Listen! you hear the grating roar 

Of pebbles which the waves draw back, and fling, 

At their return, up the high strand, 

Begin, and cease, and then again begin, 

With tremulous cadence slow, and bring 

The eternal note of sadness in. 

George se vraća studijama u Parizu i ostvaruje površnu vezu sa učiteljem klavira. Kao djeveruša Gavinove sestre dolazi na vjenčanje i saznaje da je Gavinovo vjenčanje sledeće, jer je vjeren sa zajedničkom prijateljicom Josie što im ne smeta da provedu nezaboravno veče na plaži u pećini. 

Vrijeme prolazi a strast među ljubavnicima je nemoguće ugasiti. Njihova veza se seli u magični Pariz gdje dolazi da je zaprosi i George ga odbija. Različitost svjetova iz kojih potiču je upravo korijen njihove privlačnosti, ili tako makar George pokušava sebi da racionalizuje razlog zašto ga odbija. U tom trenu nije mogla znati da je to bio Gavinov vapaj spasa za bijeg od životne rutine za koju je predodređen.

U naivno banalnom susretu na protestu ribara u Londonu ponovo se srijeću i zakazuju susret na Djevičanskim ostrva gdje moraju da pobjede opstvenu nelagodu da bi probudili nekad nezaježljivu privlačnost. Par godina nakon toga, u Montrealu, kao zreli ljudi, objektivno posmatraju svoj odnos i zahvalni su što u haosu modernog vremena imali jedno drugo da vole.

Sjajni tandem D’Onofrio i Scachi su bili u vezi za vrijeme snimanja filma i hemija među njima je opipljiva a komunikacija među njima govorom tijela jedan od brižnih detalja na koje je reditelj posebno stavio naglask. Erotske scene su urađene ukusno, nikada ne prevršivšvi mjeru dobrog ukusa sa pretjeranom golotinjom. George ima dijete sa muškarcom kojeg samo spomene, a za čovjeka sa kojim živi dijeli interesovanja i ljubav prema obrazovanju se ne osjeća vezanom i

Dvoje ljudi prolaze kroz neminovne promjene tokom godina, ali osjećanja koja imaju jedno prema drugom su snažnija nego ikada. Odnos prema naivnoj supruzi Gavina čini llicimjerni jer ostaje sa ženom koju ne voli. Pojednostavljen odnos idealizuje dvoje ljubavnika opravdajući njihovu tajnu vezu, ili prosto Gavin nije pronašao mirnoću luke u majki svoje djece koju je  tražio, već u ženi koja je u njegovom srcu bacila sidro i  probudila čistoću duha kroz poeziju.  Na tragičnom kraju za koji smo od početka pripremljeni Gavin plaća cijenu dvostrukog života preranom smrću bez previše objašnjenja. Pri poslednjem susretu i rastanku koji ne podnosi dobro, Gavin iznenađuje George i dovršava pjesmu Mathew Arnolda koju mu je recitovala prilikom prvog susreta na plaži, dokazajući da je cijeli život vrijedan njihovog impulsivnog odnosa:

 Ah, love, let us be true

To one another! for the world, which seems

To lie before us like a land of dreams,

So various, so beautiful, so new,

Hath really neither joy, nor love, nor light,

Nor certitude, nor peace, nor help for pain;

And we are here as on a darkling plain

Swept with confused alarms of struggle and flight,

Where ignorant armies clash by night.