Svijet koji Almodovar kreira i u kojem postavlja pozornicu za svoje junake je šarenolik i prepun ekscentričnih i živopisnih karaktera. Kroz komične, često nemoguće situacije proživljavamo njihove životne nedaće i neprestano se divimo njihovoj odvažnosti. Mučeni unutrašnjim konfliktima, osudom zajednice, često dualne seksualnosti i/ili neurotične prirode oni jurišaju u probleme i u maltene karikaturalnim situacijama u koje ih reditelj smješta preispituju svoje najmračnije nagone  kojima se predaju i koji ih pokreću. 

U drugoj polovini 90. u pričama se gubi  gubi se komični element i priče postaju u Carne Tremula (1997) a onda i  (zasluženo) 1999. Oskarom nagrađen All About My Mother. Potresna psihološka drama koja govori o gubitku, suočavanju sa sijenkama prošlosti i uzajamnom prihvatanju različitosti. Reditelj nam prikazuje drugu stranu pozorišne umjetnosti i mračne tajne koje se kriju iza opčinjavajuće svijetla pozornice i svoje djelo posvećuje svim majkama, ženama i onima koji imaju drage žene u životu, pa i muškarcima sa osviješćenom ženskom stranom svoje ličnosti.

Manuela je medicinska sestra i samohrana majka tinejdžeru Estebanu sa kojim ima prisni i odnos pun povjerenja. Momčić se ne odvaja od svog rokovnika i ima velike snove o karijeri pisca. Iako svu podršku svijeta ima u majki nedostaje mu očinska figura. Nakon što za Estebanov rođendan pogledaju pozorišnu predstavu Tramvaj zvani želja u jurnjavi za glavnom glumicom koja tumači Blanche Humom Rojo (Marisa Paredes) mladić strada u saobraćajnoj nesreći . Bol sa kojim se suočava Manuela je nemjerljiv na šta je podsjećaju doktori kada od nje traže dozvolu za donaciju organa. Hladno pristaje i miri se sa neizbježnim da joj život više nikada neće biti isti i kaada se uvjerila da je srce njenog sina našlo novog vlasnika smogla je snage i pokušala da nastavi dalje sa svojim životom.

Nakon što joj se cijeli svijet raspršio u trenutku Manuela odlučuje da se iz Madrida vrati u Barselonu i kaže Estebanovom ocu da uopšte ima sina, a i da je umro. Za prelazak između gradova Almodovar je simbolično smjestio Manuelu u tunel uputivši je u (ne)poznatom pravcu da se suoči sa drugim životom od kojeg je pobjegla, sa Estebanom u stomaku.

Povratak u Barselonu znači i razotkrivanje detalja njene burne mladosti koju je provela na ulicama velegrada u sumnjivom društvu. Jedna od prijateljica je Agrado, poznata i voljena u Španiji po svojim komično dramatičnim monolozima. Manuela postaje prijateljica i sa mladom Rosom (Penelope Cruz), bogatom djevojkom koja volontirajući pomaže HIVom ugroženoj populaciji da dođe do čistih špriceva i besplatnih kondoma. (Još jedan od brojnih zaštitnih znakova 90.)

Manueli su ukazala nova prilika da započne život ispočetka i zapošljava se kao asistentkinja Humi koja u Barseloni ima stalnu postavku čuvenog pozorišnog komada. Huma je zaokupljena svojim problemima u vezi sa mladom koleginicom i zavisnicom od droga Anom. Zadaci koje obavlja Manuela za Humu dok juri za Anom poznatim mračnim kuloarima prevazilaze njene dužnosti, ali je to njen način za suočavanje sa nenadoknadivim gubitkom.

Kroz mrežu podrške žene su snažna podrška jedna drugoj iako pripadaju različitim društvenim slojevima. Jedino kao oslonac jedna drugoj nalaze svrhu i mogu da se izbore sa demonima u sebi i izazovima sa kojima se suočavaju. Manuelina impresivna snaga i neprestana borba spaja sve ženske likove snažnim majčinskim instiktom. Muke i izazovi sa kojima se suočavaju pripadnici LGBT populacije su teško pojmljivi iz uma heteroseksualnih, ‘normalnih’ ljudi. Mračan svijet u kojem su prinuđeni da se skrivaju od društva, etiketirani ‘čudaci’ i životni stil koji nosi velike rizike je breme preteško za većinu.

Na vrhuncu tragično dramatičnog raspleta Rosa objavljuje da je trudna sa Estebanom i da je oboljela od HIVa i ona sama. Manuela je njeguje kao svoju ćerku i podsjeća da ima svoju majku koja za nju brine uprkos tome što ne može da je razumije. Na Rosinoj sahrani konačno se pojavljuje Lola, transrodni otac i Manuelino veliko srce joj dopušta da prihvati i njega kojem su dani takođe odbrojani jer je on zarazio Rosu. 

Jedan on najčeščih često ponavljajućih motiva u filmovima španskog majstora je veza između drugih umjetnosti i filma. U filmu inspiranom svim majkama i ženama adekvatno je u prvi plan istaknuta tragedija Tenessee Williamsa Tramvaj zvani žena. Glavna junakinja Blanche nije mogla da se nosi sa seksualnošću svoga supruga i pretvorila se u ulogu žrtva koja ju je na kraju gurnula u ludilo. Stella, njena sestra sa druge strane odriče se obrazovanja i prihvata supruga radničke klase ne znajući da je svojim izborom gurnula sestru u ludost. I sam pisac legendardnog pozorišnog komada je homoseksualne orjentacije, kao i sam Almodovar koji je tu temu detaljnije kasnije razrađivao u Mala Educacion i Pain and Glory.

Reditelj obožava da radi sa svojom glumačkom postavom, pa ne eksperimentiše sa kastingom i za glavne uloge izabrane su Cecilia Roth (podsjeća ga na Romy Scheider), Marisa Paredes (poput Bette Davis) i Penelope Cruz (Emmanuelle Beart) sa kojima je već sarađivao. ‘Penelope je glumica koju ćete tek oktriti. Najviše liči na Emmanuelle Beart jer je lijepa, zdrava, ne mora mnogo da se sređuje kada izlazi. Sa druge strane, ima nečeg neobuzdanog kod nje, nečeg vrlo blisko ludilu’ rekao je za Almodovar za glumicu nakon trijumfa u Kanu i Berlinu 1999). 

Za Marisu Paredes je bila napisana ulogu pozorišne dive Hume Rojo, suprotno od uobičajene rediteljeve prakse da scenario prilagod nakon izbora glumaca. Blanche u pozorišnoj predstavi gubi razum nakon što odbija da se suoči sa ličnom tragedijom. Stella, njena sestra bira nadmenog Stanleya i gura sestru u ludost. Junakinje u stvarnosti su mnogo snažnije i žilavije od pozorišnih likova i nadčovječnom odlučnošću, uz dodatak podrške i ljubavi bližnjih mogu da se izbore sa svim izazovima koji im se nađu na putu.