-
A Dragonfly for Each Corpse (1975)

Kada govorimo o žanru filmova giallo ne možemo a da ga ne povežemo sa italijanskom fenomenom petparačkih kriminalističkih priča inspirisanih Edgar Valasom, Agatom Kristi i Konan Dojlom, štampanih na žutim koricama koje su preplavljivale italijansko tržište. Popularnost žanra je stigla i do nas (Lunovi romani) a i u obližnju Španiju, pa se svestrani reditelj Leon Klimovsky oprobao u ovom 70-ih godina popularnom žanru, sa jednim od najkarakterisičnijih eksploatacionih portreta: Paul Naschyem.

Misteriozna ubistva raznovrsnim oružjem sva imaju zajedničku osobinu: Ubica ostavlja vilinog konjica kao potpis. Detektiv Paolo sa tompusom u ustima prati zamršene tragove ne bi li riješio slučaj. Komesar ga podsjeća da bude obazriv jer su među žrtvama rođaci poznatih političara i javnih funkcionera. Kod kuće Paolo ima priliku da se opusti sa ženom Silvanom, zaposlenom u modnoj industriji i okruženom zanimljvim krugom milanskih intelktualaca. Jedini trag koji ima je neobično dugme pronađeno u ruci jedne od žrtava.

Istraga odvodi Paola u zamku i tom prilikom dobija batine od neo nacističkih bajkera i poruku da se ne miješa u poslove Mohameda Kabouria, jednog od osumnjičenjih za trgovinu ljudima. Vrlo brzo se među žrtvama nalazi i Mohamed.
RItam priče se nekoliko puta mijenja, pogrešno nas navodeći na zločine, da bi se u završnici u istragu uključila i Paolova djevojka Silvana. Osim Paola svi drugi likovi su nedovoljno razrađeni i teško je poistovjetiti se sa njima, a naročito sa motivacijom ubice, lika koji se pojavio na kratko da nam njegov motiv djeluje jeftino i neuvjerljivo. Visok broj ubistava i impresivna kinematografija nadoknađuju sitne tehničke nedostatke. U giallo filmovima prepoznatljiva atmosfera i upečatljivi vizuelni identitet imaju prednost u odnosu na zaplet i nedostatak karakterizacije jednodimenzionalnih junaka.

Raznovrsnim likovima odlično je dočarana atmosfera vremena u kojem je snimano. Kroz veliki broj grešnika i pohotnika spremnih da se nađu pod sabljom misterioznog ubice objektivno posmatramo sve slojeve društva. Efektno je iskorištena muzika iz Bavinih filmova nenadmašnih remek djela Blood on Black Lace i Bay of Blood.

Zanimljiva priča praćena grafičkim ubistvima uz modernu kinematografiju, a sve to snimano u raskošnim enterijerima 70tih. Veliki broj giallo elemenata je ispoštovam uključujući i snimanje iz ugla ubice, kožne rukavice, serijski ubica, pogrešan trag, policija bez ideje… Poročnost je prikazana bez uljepšavanja a u svijetu prljavštine ne postoji niko ko je čist i bezgrješan.

Paul Naschy je na visini zadatka u ulozi Paola, zamišljenog policajca kojem je rješenje slučaja jedina privremena satisfakcija. Njegova supruga Silvana se pokazuje kao bitna u rješavanju zločina dokazajući svoju ravnopravnostu društvu muškaraca. Sumnja da li je ubica muško ili žensko je zanimljiv dodir, naročito imajući u vidu seksualne slobode po kojem su 70te naročito poznate (Euro Sleaze anyone?).

Drmusavom kamerom, iz ugla ubice, poremećenog manijaka opsjednutog čistotom, upoznajemo se sa svijetom narkotika, poroka i bludničenja moderne svjetske metropole. Taj svijet ne razlikuje društveno nametnute klase pa u njemu zatičemo ugledne članove društva, koji licimjerno sami kritikuju to što rade. Konačan rasplet koji je nepotrebno komplikovan kvari sveukupan vrhunski utisak kompletnog gialla, sa zadovoljavajućim nivoom golotinje i prepoznatljivom raskošnom scenografijom.
-
Triangle Of Sadness (2022)

Trougao iz naslova može imati nekoliko značenja: trougao tuge je izraz kojim jedan od kasting menadžera okarakteriše očajnički izraz lica mladog modela osjećaj koji se prožima kroz ostale likove kako ih poznajemo. Među pomorcima i nesrećnim brodolomnicima je poznata legenda o Bermudskom trouglu, a tri su čina ove crne komedije. Uz ljubavni trougao iz finalnog čina zaključujemo da se radi o složenoj priči sa čestim promijenama uglova gledišta i mjesta zbivanja radnje.

Kroz intervju za posao upoznajemo se sa Karlom, iskusnim (ostarelim) modelom koji je za tu vrstu posla već na zalasku karijere. Nekada prvo lice na modnim časopisima sad se ponovo suočava sa kastinzima i padom u drugi plan u svijetu visoke mode. Njegova djevojka Yaya je glamoruzni supermodal na vrhuncu popularnosti, koja pritom i vješto koristi ljepotu da zadovolji svoje potrebe što dovodi do neprijatno dugog konflikta sa Carlom. Krstarenje vide kao priliku da ponovo rasplamsaju strast koja je utihnula i ustupila mjesto sitničavim zamjeranjima i psihološkim igrama.

Na jahti za multimilijardere (za snimanje su koristili legendarnu Onazisovu Jackie O) Carl i Yaya uživaju u dokolici dok se upoznajemo sa šarenolikim svijetom trulih bogataša i posluge zadužene da zadovolji sve njihove potrebe. Reditelj ne koristi očiglednu priliku da bi prikazao oholost vladajuće klase, naprotiv, daje ljudsku crtu ljudima koji ne bi ni mogli da steknu ogromno bogatstvo da ne posjeduju određenu vrstu društvene inteligencije. U dugoj sceni večere u sali kroz ljuljanje kamere se na vrlo slikovit i učinkovit način upoznajemo sa neugodnostima nevremena na otvorenom moru a kulminacija u stilu Monty Pythona stiže kada posluga donosi ekstravagante kulinarske đakonije. Mlazevi povraćke ne potresaju mnogo Dimitrija(Zlatko Burić) kralja đubriva, kao ni anksioznog marksistu(ali ne i komunistu) kapetana Thomasa (Woody Harelson), čiji se razgovor pretvara u pijano bančenje. Vrhunac groteske stiže sa piratima koji potapaju brod i na pustom ostrvu se postavlja nova pozornica za preživjele brodolomnike.

Treći dio govori o preživljavanju i opstanku u divljini. Bogataši, naravno, su potpuno neupotrebljivi i spas pronalaze u Abigail, sposobnoj čistačici koje demonstrira vještine preživljavanja i preuzima vođstvo. Promjene igre moći donose unutrašnje razdore i unose nove podjele među ionako razdijeljenim preživjelima. Kada se pojavi tračak nade za izbavljenjem novoproglašena vođa Abigail mora donijeti odluku da li da se vrati svom običnom životu u civilizaciju ili nastavi da vlada ljudima koji je slijepo prate. Neizbježna tragedija lebdi nad junacima u otvorenom kraju iako su se potpuno adaptirali na novonastale okolnosti.

Triangle of sadness nije uvijek prijatno iskustvo za gledanje zbog neprijatnih razgovora i dugih sporih kadrova koje služe za približavanje realne slike. Sporo razvijajuća priča o klasnim razlikama, odnosima među partnerima i polovima ispričana sa šarmatnim ali bizarnim crnim humorom je oduševila publiku u Kanu koja je film nagradila osmominutnim aplauzom, a žiri Zlatnom Palmom. Apsurdnost situacija u kojima su zatečeni junaci prikazana je kroz krive a perfektno simetrične uglove kamere. Glumačka ekipa odrađuje posao na visokom nivou i sa posebnim uživanjem i knedlom u grlu uživamo u poslednjoj ulozi prerano umrle božanstvene Charlbi Dean.
-
Todo Sobre Mi Madre (1998)

Svijet koji Almodovar kreira i u kojem postavlja pozornicu za svoje junake je šarenolik i prepun ekscentričnih i živopisnih karaktera. Kroz komične, često nemoguće situacije proživljavamo njihove životne nedaće i neprestano se divimo njihovoj odvažnosti. Mučeni unutrašnjim konfliktima, osudom zajednice, često dualne seksualnosti i/ili neurotične prirode oni jurišaju u probleme i u maltene karikaturalnim situacijama u koje ih reditelj smješta preispituju svoje najmračnije nagone kojima se predaju i koji ih pokreću.

U drugoj polovini 90. u pričama se gubi gubi se komični element i priče postaju u Carne Tremula (1997) a onda i (zasluženo) 1999. Oskarom nagrađen All About My Mother. Potresna psihološka drama koja govori o gubitku, suočavanju sa sijenkama prošlosti i uzajamnom prihvatanju različitosti. Reditelj nam prikazuje drugu stranu pozorišne umjetnosti i mračne tajne koje se kriju iza opčinjavajuće svijetla pozornice i svoje djelo posvećuje svim majkama, ženama i onima koji imaju drage žene u životu, pa i muškarcima sa osviješćenom ženskom stranom svoje ličnosti.
Manuela je medicinska sestra i samohrana majka tinejdžeru Estebanu sa kojim ima prisni i odnos pun povjerenja. Momčić se ne odvaja od svog rokovnika i ima velike snove o karijeri pisca. Iako svu podršku svijeta ima u majki nedostaje mu očinska figura. Nakon što za Estebanov rođendan pogledaju pozorišnu predstavu Tramvaj zvani želja u jurnjavi za glavnom glumicom koja tumači Blanche Humom Rojo (Marisa Paredes) mladić strada u saobraćajnoj nesreći . Bol sa kojim se suočava Manuela je nemjerljiv na šta je podsjećaju doktori kada od nje traže dozvolu za donaciju organa. Hladno pristaje i miri se sa neizbježnim da joj život više nikada neće biti isti i kaada se uvjerila da je srce njenog sina našlo novog vlasnika smogla je snage i pokušala da nastavi dalje sa svojim životom.

Nakon što joj se cijeli svijet raspršio u trenutku Manuela odlučuje da se iz Madrida vrati u Barselonu i kaže Estebanovom ocu da uopšte ima sina, a i da je umro. Za prelazak između gradova Almodovar je simbolično smjestio Manuelu u tunel uputivši je u (ne)poznatom pravcu da se suoči sa drugim životom od kojeg je pobjegla, sa Estebanom u stomaku.
Povratak u Barselonu znači i razotkrivanje detalja njene burne mladosti koju je provela na ulicama velegrada u sumnjivom društvu. Jedna od prijateljica je Agrado, poznata i voljena u Španiji po svojim komično dramatičnim monolozima. Manuela postaje prijateljica i sa mladom Rosom (Penelope Cruz), bogatom djevojkom koja volontirajući pomaže HIVom ugroženoj populaciji da dođe do čistih špriceva i besplatnih kondoma. (Još jedan od brojnih zaštitnih znakova 90.)

Manueli su ukazala nova prilika da započne život ispočetka i zapošljava se kao asistentkinja Humi koja u Barseloni ima stalnu postavku čuvenog pozorišnog komada. Huma je zaokupljena svojim problemima u vezi sa mladom koleginicom i zavisnicom od droga Anom. Zadaci koje obavlja Manuela za Humu dok juri za Anom poznatim mračnim kuloarima prevazilaze njene dužnosti, ali je to njen način za suočavanje sa nenadoknadivim gubitkom.

Kroz mrežu podrške žene su snažna podrška jedna drugoj iako pripadaju različitim društvenim slojevima. Jedino kao oslonac jedna drugoj nalaze svrhu i mogu da se izbore sa demonima u sebi i izazovima sa kojima se suočavaju. Manuelina impresivna snaga i neprestana borba spaja sve ženske likove snažnim majčinskim instiktom. Muke i izazovi sa kojima se suočavaju pripadnici LGBT populacije su teško pojmljivi iz uma heteroseksualnih, ‘normalnih’ ljudi. Mračan svijet u kojem su prinuđeni da se skrivaju od društva, etiketirani ‘čudaci’ i životni stil koji nosi velike rizike je breme preteško za većinu.

Na vrhuncu tragično dramatičnog raspleta Rosa objavljuje da je trudna sa Estebanom i da je oboljela od HIVa i ona sama. Manuela je njeguje kao svoju ćerku i podsjeća da ima svoju majku koja za nju brine uprkos tome što ne može da je razumije. Na Rosinoj sahrani konačno se pojavljuje Lola, transrodni otac i Manuelino veliko srce joj dopušta da prihvati i njega kojem su dani takođe odbrojani jer je on zarazio Rosu.

Jedan on najčeščih često ponavljajućih motiva u filmovima španskog majstora je veza između drugih umjetnosti i filma. U filmu inspiranom svim majkama i ženama adekvatno je u prvi plan istaknuta tragedija Tenessee Williamsa Tramvaj zvani žena. Glavna junakinja Blanche nije mogla da se nosi sa seksualnošću svoga supruga i pretvorila se u ulogu žrtva koja ju je na kraju gurnula u ludilo. Stella, njena sestra sa druge strane odriče se obrazovanja i prihvata supruga radničke klase ne znajući da je svojim izborom gurnula sestru u ludost. I sam pisac legendardnog pozorišnog komada je homoseksualne orjentacije, kao i sam Almodovar koji je tu temu detaljnije kasnije razrađivao u Mala Educacion i Pain and Glory.
Reditelj obožava da radi sa svojom glumačkom postavom, pa ne eksperimentiše sa kastingom i za glavne uloge izabrane su Cecilia Roth (podsjeća ga na Romy Scheider), Marisa Paredes (poput Bette Davis) i Penelope Cruz (Emmanuelle Beart) sa kojima je već sarađivao. ‘Penelope je glumica koju ćete tek oktriti. Najviše liči na Emmanuelle Beart jer je lijepa, zdrava, ne mora mnogo da se sređuje kada izlazi. Sa druge strane, ima nečeg neobuzdanog kod nje, nečeg vrlo blisko ludilu’ rekao je za Almodovar za glumicu nakon trijumfa u Kanu i Berlinu 1999).

Za Marisu Paredes je bila napisana ulogu pozorišne dive Hume Rojo, suprotno od uobičajene rediteljeve prakse da scenario prilagod nakon izbora glumaca. Blanche u pozorišnoj predstavi gubi razum nakon što odbija da se suoči sa ličnom tragedijom. Stella, njena sestra bira nadmenog Stanleya i gura sestru u ludost. Junakinje u stvarnosti su mnogo snažnije i žilavije od pozorišnih likova i nadčovječnom odlučnošću, uz dodatak podrške i ljubavi bližnjih mogu da se izbore sa svim izazovima koji im se nađu na putu.
-
The Serpent and the Rainbow (1988)

Iako se Wes Craven se zasluženo smatra jednim od najvećih majstora horora, poznat je čak i horor laicima po franšizama Nightmare on Elm Street i Scream, rjeđe se govori o ostalim ostvarenjima iz druge polovine 80. i 90. Neki od njegovih filmova su čak previđeni i među obožavaocima, a atmosferična horor drama o vraćanju mrtvih u život smještena na Haitiju, središtu crne magije i zaslužuje mnogo više pažnje.

Wade Davis je autor istoimene knjige zasnovane na činjenicama iz njegovog života, a po kojoj je nastao film 1988. Radnja prati arheologa Dennis Allena(Bill Pullman) koji nas kao narator, upoznaje sa lošim predosjećajem koji ga prati. Upoznajemo se sa sposobnim avanturistom, čovjekom koji za farmaceutsku kompaniju u najzabačenijim dijelovima Amazona nabavlja sastojke za ispitivanje.
Susreti sa šamanom i psihodelična droga otvaraju mu vrata percepcije i budi svoju duhovnu životinju – jaguara koja ga kasnije prati i navodi u odlučujućim trenucima. Novi zadatak ga šalje da na Haitiju istraži navodno oživljavanje mrtvaca, a za pomoć je upućen na Dr. Duchamp. (Doktor je doktorica, wink wink)

Reditelj instrumentalizuje fascinaciju mističnim i predstavlja svijet Haitija iz ugla stranca. Totalitarni režim i puko siromaštvo nisu ostavili traga na duhu mještana, veselih i skromnih ljudi. Ubrzo Dennis uz pomoć lijepe doktorice Dr. Duchamp počinje shvatati da se na ovom ostrvu prepliću paganska sujevjerja sa hrišćanskim običajima. Upoznaju i oživjelog Duranda koji tvrdi da je trebao da ostane mrtav a ostali preživjeli nisu u stanju ni toliko da govore.

Crna magija i bokor Peytrand koji je na čelu tajne policije zarobljava duše neistomišljenicima u ime diktatora Duvaliera uz pomoć praha koja izaziva privremenu smrt. Ljudi proživljaju horor svoje smrti potpuno svjesni a nemoćni da išta preduzmu.

Prvo uz pomoć bijelog maga Luciena, a onda i ekscentričnog Louis Mozarta dolazi do misterioznog praha. Iz prve ruke osjeća nadmoć Peytrauda (fenomenalni Zakes Mokae), prvo kao šefa policije a onda kao crnog maga. Psihološki triler sa horor elementima u vizijima nikada se ne oslanja samo na golemo nasilje, nego strpljivp gradi napetu atmosferu zemlje gdje su zakoni magije zloupotrijebljeni za demonstraciju sile. Sva saznanja zapadnog svijeta ovdje ne vrijede ništa i Dennis mora da se direktnim sukobom uhvati u koštac sa samim sobom, a onda i sa Peytraudom, koji mu je, prvo fizički a onda i psihički stavio do znanja da za njega na Haitiju nema mjesta. Finalnim obračunom između Dennisa i Peytrauda grafičko nasilje i specijalni efekti dostižu vrhunac, stavljeni u svrhu realne priče o živim mrtvacima i kontroli uma.

Istraživanja ‘pravog’ Wade Davisa koji je tragao za prahom koji oživljava mrtve nisu dovela do željenih rezultata pa filmska magija preuzima tamo da gdje činjenice prestaju. Kroz živopisne predjele i nevjerovatne obrede uvjeravamo se da ovi ljudi nisu samo praznovjerni fanatici već da u veličanju mističnog jednako kao i racionalnog pronalaze svoju unutrašnju harmoniju. Zbog vojnog puča koji se dogodio u toku snimanja, filmska ekipa se preselila u Dominikansku republiku. Craven kritikuje halapljivost društva i želju za novcem i moći kroz korumpiranu vladu i farmaceutsku industriju koji ne prezaju ni od čega da bi ostvarili svoje ciljeve.

Smišljeno konstruisana i vješto ispričana avantura o krajevima o kojima većina ljudi može samo da mašta uz uvijek bolno otrežnjujuću realizaciju da poigravanje sa prirodnim zakonima nikada ne izađe na dobro. Bill Pullman, uz podršku ostatka ekipe ostavlja dobar utisak i zato je The Serpent and the rainbow preporuka za sve ljubitelje priča sa nejasnim granicama između stvarnog i mističnog.
-
Poser (2021)

Tribeca Festival nastao je 2002. pod okriljem Tribeca Productionsa da bi kulturno i ekonomski osnažio donji Manhattan, nakon tragedije 11. septembra . Šansu su dobili mnogi projekti autora van engleskog govornog područja, ali i brojni domaći stvaraoci pa je prikladno da prvi dugometražni film mladog scenariste i reditelja Noah Dixona (zajedno sa Ori Segevom) bude premijerno prikazan 9. juna 2021. godine, baš na ovom festivalu.

Lennon Gates je djevojka opsjednuta snimanjem ambijentalnih zvukova (Philip i Friedrich iz Wendersovog Lisbon Storya anyone XD) koja počinje da uređuje online podkast o manje poznatim muzičarima sa lokalne njujorške scene. Radi kao servirka i povremeno se viđa sa sestrom, a majku ne obilazi iako prihvata novac koji joj šalje po sestri.
Pod izgovorom izlazka iz zone komfora dublje zalazi u svijet samoproglašenih umjetnika a sve da bi zadovoljila svoju prizemnu potrebu da bude blizu pravih stvaralaca koji kanališu svoj genij kroz inspiraciju i kreaciju, nešto što je njoj nezamislivo.

Muzilčka scena kojom Lennon usamljeno luta čini mreža u kojoj se prepliću pravi geniji i umišljeni pozeri. Upoznaje se preko zajedničkog poznanika Micaha sa članovima alt pop dua Damn the Witch Siren koji čine lijepa Bobbi Kitten i Z Wolf, uvijek maskirani DJ sa maskom vuka. Kroz odnos sa Bobbi, Lennon počinje da pronalazi samopouzdanje koje joj manjka da bi i sama postala jedna od konceptualnih umjetnica. Svijet koji joj je bio nedodirljiv našao joj se na dohvatu ruke a ona, izgubljena i dalje, traži svoj lični izraz.

Noćni život Njujorka koji nikada ne prestaje perfektno je oslikan kroz oko videokamere i Lennon nas vodi u mračne klubove i napuštena skladišta na nastupe autentičnih alternativnih sastava sa scene. Sylvie Mix i Bobbi Kitten su odlične u debitantskim ulogama izgubljene klinke i ostvarene umjetnice. Priča o mladoj osobi novije generacije zaljubljenoj u umjetnost koja pokušava da nađe svoj jedinstveni glas na ogromnoj sceni na kojoj se svako bori za svoje mjesto.

Eksperimentalni umjetnici svojom stvaralaštvom čiji kvalitet možemo dovoditi u pitanje kreiraju održivi mikrosistem u kojem opstaju dugi niz godina(sjetimo se benda pjevača/umjetnika Abela Ferrare iz Driller Killer) i koji je srce i duša pravog Njujorka, suprotno od bogataške iluzije Upper East Sidea i Wall Streeta. U doba masovne produkcije kućnih studija, alternativnih nastupa, šokantnih performansa i slobodoumnih pogleda na svijet lako je, kao Lennon zalutati i izgubiti se. Tanka je linija između jezivog obožavaoca i ostvarenog genija, pravog umjetnika i umišljenog suludnika. Ljudi u Njujorku, kao renesansni umjetnici u Firenci, pronalaze utočište gdje mogu da puste svoj glas da dođe do izražaja, da rezonira do uha koje je spremno da čuje, bitno je samo nešto reći i podijeliti, nešto svoje i jedinstveno.
-
Laserblast (1978)

Još jedan od naslova iz Full Moon Production čiji je osnivač Charles Band za koje je neophodno vidjeti da bi se uvj dolazi naučno fantastični bezbudžetni spektatkl , a ujedno i jedini film koji je snimio reditelj Michael Rae. Snimljen za tri vikenda (!) iskoristio je popularnost Star Warsa i doživio relativni uspjeh u bioskopu iako je komično tupav i potpuno neozbiljan.

Svemirski brod slijeće i dva vanzemaljca od plastelina neutrališu zombi bjegunca sa smrtonosnim zrakom koji ispaljuje iz puške na ruci. Nakon obavljenog zadatka tuđini odlaze a reditelj nas upoznaje sa našim glavnim junakom tinejdžerom Billyem. U prvom susretu zaključujemo da je u pitanju nedovoljno zrela osoba vezana za majku.
Zajedno sa Billyem upoznajemo se i sa malim gradom u američkoj pustari krcatom živopisnim likovima. Zamjenici šerifa koji marihuanom prekraćuju vrijeme, nepodnošljive šaljivdžije i Billyevi rivali Froggy(demonstrira potpunu operisanost od glume urnebesnim facijalnim ekspresijama) i Chuck, kao i Kathy sa svojim djedom, ratnim veteranom sa PTSP-om čine ovo mjesto živopisnim. Billy je dežurni gubitnik i njegov život je niz neprijatnosti dok ne naiđe na intergalaktičku pušku i ogrlicu. Zabavlja se uništavajući stvari kroz pustinju ali nije svjestan opasnosti u kojoj se našao.
Vanzemaljci od plastelina primaju signal od svoga šefa (takođe od plastelina) da povrate pušku a specijalni agent Craig iz Washingtona je na tragu misterije. Kada stavi ogrlicu i upotrijebi pušku Billy se pretvara u deformisanog čudaka koji uništava sve pred sobom i nesvjestan je svojih postupaka jer ga u potpunosti kontroliše ogrlice – intergalaktički slanik. Postepeno će agent Craig pratiti trag koji će ga odvesti do obuzetog tinejdžera koji primalnim nepotrebno dugim plesom izražava zadovoljstvo zbog nepočinstava laserom.
Likovi predvođeni Billyem u ovom filmu su svi dostojni prezira a usled nedovoljno razrade ne marimo za njihovu tragičnu sudbinu. Porijeklo lasera i vanzemaljaca nikada nije objašnjeno niti zbog čega se Billy ponašao tako kako se ponašao. Festival grotesknih likova i tupavost scenarija zapravo su hvalevrijedni. Rođendanska žurka djevojke koja je pojela pola torte jer je niko ne voli ni na koji način ne doprinosi razvoju radnje. Duge vožnje kolima uz muziku i scene sa policajcima koji se natrpavaju hranom i ne vode nikuda zapravo čine ovaj film nenadano smiješnim do granice suza. Billyevo iživljavanje laserom i njegova satisfakcija koju tom prilikom osjeća teško je rekreirati i slikovito opisati.
Veliki broj scena djeluje snimljeno samo da bi se popunio prostor ali sva praktična rješenja usled nedostatka budžeta su zapravo prednost ovog naslova. Na kraju kad se vrate plastelinski svemirci da unište Billya i oružje molimo ih i da laser usmjere ka nama da bi nam obrisali iz glave ovaj nenamjerni spektakl koji je doživio novu popularnost nakon epizode Mystery Science Theatre 3000 i BluRay restauracijom.
-
Watcher (2022)

U svom debitantskom dugemtražnom filmu Chloe Okuno (iza sebe ima kratke filmove i segment u horor antologiji V/H/S 94) kreira psihološki triler koji se bavi temom izolacije na novom i nepoznatom mjestu pojačane nerazumijevanjem partnera.

Julia i Francis su par koji dolazi u Bukurešt, gdje je Francis dobio primamljivo unaprijeđenje na poslu. Nakon početne euforije i entuzijazma slijedi bolno prizemljenje za Juliu koja preispituje svoju karijeru glumice i pošla je za čovjekom kojeg voli nekoliko hiljada kilometara daleko od svoje zemlje. Jezička barijera, pored usamljenosti predstavlja dodatnu blokadu njenom prilagođavanju. Sve što ima pred sobom je otvoreni panoramski prozor sa pogledom na zgradu preko puta, a u njoj, jezivo strpljivo i posvećeno, vreba čovjek u tami iza zavjese. Ubrzo otkriva da je neko slijedi, a u jednoj od šetnji sa Francisom nailaze na ambulantna kola koja su pokupila tijelo ubijene djevojke u njihovom komšiluku. Serijski ubica je na slobodi i kida glave djevojkama, a prije toga ih davi kesama.

Francis pokušava da provodi vrijeme sa suprugom ali rediteljka nam prikazuje jaz među njima koji nastavlja da se produbljuje iz scene u scenu: Julia ga gleda u odraz u prozoru, sjede jedno naspram drugog i neprijatnost koja se osjeća sa Francisovim prijateljem sa posla koji dolazi na večeru. Sumnja u njen razum kada se žali da je neko posmatra i prati i brzo njihova zajednica počinje da se urušava. Julia u međuvremenu provodi vrijeme sa komšinicom Irinom da bi potražila zaštitu od sveprisutnih očiju manijakalnog posmatrača. Očajna u svojoj samoći, bez razumijevanja supruga prati svog progonitelja.

Izvan zone komforta glavna junakinja djeluje dezorijentisano, a nezgode koje počinju da joj se dešavaju ne mogu da se pripišu slučajnostima i mentalnoj nestabilnosti. Socijalistički ambijent Rumunije i skriveni klub za gospodu po imenu Muzej u kojem naiđe na komšinicu Irinu pojačavaju sveprisutnu napetost. Naša heroina je zanosna, fotogenična i prekrasno fotografisana u spoljašnjem i unutrašnjem ambijentu, čime se uspostavlja atmosfera nalik na gialo filmove gdje napaćene djevojke prolaze kroz niz stvarnih i nestvarnih muka.

Maika Monroe u ulozi Julie nosi film svojom filmičnošću i zahvaljujući jednostavnom scenariju koji se oslanja na jezivi ambijent praznog stana i zalijepljenjih očiju ludaka za glavnu junakinju. Strepnja od ubice i sijenka manijaka se nadvijaju nad njom pojačavši realni efekat izolacije i odbačenosti od strane umjereno zainteresovanog supruga. Karakterizacija para, a naročito Francisa je oskudna, tako da sva napetost proiziliza iz djevojčine, strahom distorzirane percepcije. Postepeni prikaz stravične usamljenosti djevojke može djelovati dugo ljubiteljima horora i konkretnog filmskog nasilja ali finalni čin je vrijedan čekanja. Finalni obračun sa dementim ubicom koji se krije u zgradi preko puta i vreba iz mraka naših komšiluka je impresivniji ako se ima u vidu glumicin strah od noževa, koji je rediteljka vješto integrisala u napeti rasplet.

-
The King of the Kickboxers (1990)

Radnja ovog niskobudžetnog kickboxploatationa smješta nas u Bangkok 1980. Uzbudljiva borba u ringu na mitološkom Tajlandu i u takvoj atmosferi Amerikanac Sean zasluženo osvaja titulu. Sa svojim mlađim bratom upada u zamku jer nemilosrdni Khan (Billy Blanks) ne želi da nijedan Amerikanac ne odnese pojas i pred očima Jake Donahuea ubija šampiona demonstracijom superiorne fizičke nadmoći. Jake uspijeva da se izvuče sa ožiljkom i traumatičnim sjećanjem.

Deset godina kasnije Jake je najbolji policajac na tajnom zadatku a pritom voli da sve obavlja na svoju ruku, ne poštujući ni proceduru, ni hijerarhiju što vodi ka uvijek željno očekivanom ribanju od šefa. Šef ga šalje na tajni zadatak u saradnji sa Interpolom: Na Tajlandu misteriozno nestaju Američki borci a sve povezano sa snimanjem nelegalnih filmova u kojima su ubistva autentična (Snuff – još jedan mitološki element koji nam reditelj ubacuje u kašu zvanu scenario za ovaj film XD). Kada na jednoj od traka vidi Khana probudiće se u njemu snažna želja za osvetom.

Trag ga vodi do prljave i besprekorno uigrane filmske ekipe koja uživa u svom poslu i gledaocima željnim krvi isporučuje autentični proizvod, a glavni glumac je Khan. Da bi savladao Khana pronalazi Pranga koji umalo nije porazio Khana prije mnogo godina u ringu. Uz strogi trening sa mnogo spontanih i (ne)namjernih komičnih situacija na relaciji učitelj – student. Prang u ulozi alkoholičara majstora borilačkih vještina je spektakularno neuvjerljiv a scene u kojima priprema Jakea za obračun sa zlikovcem su tragikomično urnebesne. Naravno, da bi se kompletirala lista svih klišea iz akcionih filmova, tu je djevojka, Molly, nagrada od producentata snuff filmova za Khanovu usresređenost i posvećenost sa kojom ubija borce na traci. Djevojka uspjeva da pobjegne iz čeljusti zvijeri i priključila se Jake-u u kojeg se, nausput, zaljubilja. Iako su na platnu skladni par Molly i Jake nisu voljeli jedno drugo zbog sitnih nesuglasica na snimanju.

Vrijednost ovog filma leži u nenamjerno lošoj glumi Jake Donahua, preglumljivanju ostalih glumaca (Kapetan i Interpolov agent i Anderson se ističu uz tek probuđenog Pranga i neponovljivih facijalnih ekspresija Khana) Tuče su interesantno koreografisane i vidi se da su, iako loše glumci, u pitanju pravi majstori borilačkih vještina. Scene nasilja obiluju krvlju i uz sve to dobijamo i par brutalnih egzekucija. Završna scena borbe između Khana i Jake je spektakularna i snimana je pune dvije nedjelje. U prvom dijelu filma u sukobu sa braćom Billy Blanks je znatno krupniji da bi za završne scene bio lakši čak 15 kg. Sitni propusti u snimanju uz haotičnu montažu podsjećaju na stil velikana žanra lošeg filma. Cjelokupni proizvod predstavlja zabavni, haotični miks klišea akcionog filma koji je toliko loš da zabavlja, a pokušava da se dotakne i teme iskorišćavanja pravog nasilja za plasman filmskog proizvoda tiho kritikujući beskrupuloznost filmadžija.

Iako koristi popularnost borilačkih filmova i oslanja se na fascinaciju vještinom tajlandskog stila kikboksa, film ima dovoljno individualnih kvaliteta i nezaboravnih scena da se pozicionira ravnopravno uz VHS ‘klasike’ tučaroškog žanra kao što su Kickboxer, Blood Sport, Best of the Best, Perfect Weapon… Na kraju nije ni Avedon ništa manji kralj vještine od Grunera, Lamasa, Speakmana…
-
Prey (2022)

Sedmi po redu film o Predatoru, najpoznatijem lovcu i kolekcionaru trofeja u našoj galaksiji, radnju smješta u 1719 godinu u Novom Svijetu gdje Naru, djevojka iz plemena Komanča želi da postane ratnica i izađe iz sijenke svoga brata, uspješnog i dokazanog lovca Taabe-a.

Naru pomaže svojoj majci u prikupljanju ljekovitih trava, sposobna je u pronalaženju tragova i predano vježba sa oružjem, ali od majke dobija prekore zbog sulude želje za lovom. Nailazi na podsmijeh i nerazumijevanje mladih muškaraca iz plemena čak i kada pronađe ogromne tragove, veće i od medvjedovih. Sama odlučuje da ih slijedi i kompletira ceremonijalni prelaz iz djevojčice u pravu ratnicu.

Svemirski brod ostavlja nevidiljivo (nama dobro poznato) stvorenje koje se u borbi oprobava sa životinjama na koje nailazi u harmonično skladnoj, ljudskom rukom neukaljanom prirodom. Nadljudska snaga, prepoznatljiva oružja i napredna tehnologija nevidljivo čudovište čine gotovo nepobjedivim i svaku prijetnju efektno eliminiše u sekundi.

Lov je sveta, obredna stvar među starosjediocima američkog kontinenta. Potraga za životinjom, uzbudljivi susret oči u oči progonioca sa progoniteljem, neophodna smirenost uma i lucidnost su dio njihovog savršeno izbalansiranog odnosa sa prirodom. Poštuju je toliko da znaju da je se moraju plašiti a dovoljno su razumni da znaju koristiti njene resurse bez pretjerivanja. Predator takođe ima dostojanstvo u lovu uz ‘fair play’ pravilnik kojeg se pridržava i ne želi da ubije protivnika uhvaćenog u zamku, već želi da ga nadmudri i uništi u poštenom okršaju. Njega interesuje trofej iz borbe i svojim prisustvom ne narušava harmoniju Majke Prirode i njene djece Komanča. Tek kada Naru naiđe na prizore gnusnog nerazumnog istrebljenja bizona i susretne se sa predstavnicima ljudske rase u likovima francuskih trapera vidimo pravu okrutnost zvijeri i bahatu prepotenciju umišljene superiorne rase. Stvorenje je u svakom smislu nadmoćnije u odnosu na primitivne umove bijelih lovaca i njihove jalove sirove zamke, pa ih sa lakoćom i savladava i istrebljuje jednog po jednog. Taabe i Naru stvarno mogu nauditi monstrumu jer poštuju kodeks lova i razumiju njegovu suštinu (Ako krvari, znači da može umrijeti).

Amber Midthunder je zasjenjujuća kao predivna a smrtonosna ratnica Naru i zajedno sa Dakotom Beavers (Taabe) predvode domorodačku filmsku ekipu koja je snimila verziju filma i na originalnom jeziku Komanča. Perfekciju prirodnog poretka u kojem vlada sveprožimajuća ujadnačenost narušava neizbježni dolazak pretencioznih kolonizatora koji sa sobom donose uništenje narodu koji živi mirno u dosluhu sa Majkom Prirodom.





