-
The Trap (1966)
Traperi su lovci francuskog porijekla koji su pomoću zamki hvatali životinje i prodavali im kože. Kretali su se zajedno sa granicom ka zapadu i sjeveru a krajem XIX vijeka su nastanili područja Aljaske i Sjeverne Kanade (Britanska Kolumbija) jer su bijela krzna polarnih životinja skuplje plaćena. Zamkama su se služili jer vatreno oružje u to vrijeme nije bilo pouzdano.
Jean LaBete (Oliver Reed) je nakon uspješne sezone lova došao da unovči svoja krzna u skromnoj naseobini, centru trgovine pokraj vode. Među ljudima život se odvija uz uobičajenu gradsku vrevu, a jedina atrakcija je parobrod sa ženama, zatvorenicama koje kapetan broda jednom godišnje dovozi i prodaje radnicima koji kupuju sebi nevjeste na aukciji. Sramota civilizacije se ne može sakriti ni u ovom netaknutom kutku prirode. LaBete prodaje krzna trgovcu i od njega uzima novac ostavivši ga bez prihoda. Revoltirana trgovčeva žena nudi LaBetu za isti novac djevojku Eve, koju je njen muž pronašao i a koja je ostala nijema nakon što su joj indijanci pobili porodicu. Nijema, nevina a nije zatvorenica, jednom riječju ‘roba’ kvalitetnija od kapetanovih zatočenica.
Za Evie je zajednički život u početku noćna mora jer je LaBete neotesani i nezauzadni divljak bez manira u kolibi se naliva rumom i dane provodi u šumi postavljajući zamke. Često u dugim kadrovima vidimo samo Jeana ili njih dvoje nasuprot netaknutoj prirodi i dužina putovanja Jeana na početku i zajedničkog povratka potvrđuje osjećaj izolovanosti. Čovjek sa svojim požudama i spletkarenjem djeluje ništavno naspram impozantosti sjevernoameričke divljine.
Provodeći vrijeme zajedno počinju među njima da se rađaju nježna osjećanja a naročito kada je Jean brani od prevrtljivih Indijanaca koji su im cijelo vrijeme na tragu. Uprkos divljini koja ih okružuje osjeća se sigurnom sve do momenta tragičnog susreta sa čoporom vukova u kojem Jean biva teško povrijeđen. Bezuspješno Evie danima hoda za pomoć jer će ipak morati sama da mu amputira nogu. Kada se dovoljno oporavio da stane na noge Evie se vraća u civilizaciju ali shvata da sreću može pronaći samo u straćari sa sirovim čovjekom velikog srca.
Avanturistička priča o trijumfu čovjeka nad prirodom nošena maestralnim izvedbama Olivera Reeda i Rite Tushingham. Oliver je u ranoj fazi karijere silovit i glasan, uvjerljiv kao u divljini odgojeni traper dok Rita bez riječi teksta nam prikazuje paletu emocija istraumirane djevojke dovedene u bezizlaznu situaciju. Jednom prilikom je za Ritu glumac izjavio da je najljepša Engleskinja klasične ljepota i da ima oči u čijoj bi dubini plivao i hemija među njima je nesporna. Odnos oscilira od brutalnih fizičkih okršaja do mirnih trenutaka večernjeg spokoja pokraj vatre. Uz minimalistički scenario uspješna je i razrada likova. Dugi prikazi prirode kao direktnog učesnika, kao simbola prolaznosti vremena praćeni originalnom atmosferičnom orkestarskom muzikom nas izmještaju nas u ove hladne, zabite predjele. U harmoničnom okruženju i sama Evie nalazi svoj unutrašnji mir u ovoj, na prvi pogled bespoštednoj sredini. Na kraju uvidi da gruba spoljašnjost ovoga svijeta, kao i primitivna fasada trapera kriju iskonsku ljepotu prirode i iskrenost duše.
Režiser odlično balansira ljubavnu dramu neobičnih likova sa uzbudljivom pričom o preživljavanju od koje ostajemo bez daha. Film je sniman na autentičnim lokacijama u okolini Vankuvera i u Škotskoj. Kinematografija i scene borbe protiv vukova su upečatljivi kao i obično jednostavno probijanje do izolovane kolibe na kraju svijeta. Uz sve to odjekuje i pjesma trapera simboličnog imena prevednog sa francuskog – Zvijer (LaBete):
When I’m a man, I’ll take me a wife;
We’ll live in a house on the hill, the hill;
With carriage and horses all white, all white;
And she shall have diamonds and pearls, and pearls;
And she shall have diamonds and pearls.
-
Windfall (2022)
Jason Segel se tokom prvih mjeseci lockdowna javio reditelju Charlie McDowellu sa idejom za film koji bi imao malu filmsku ekipu i iz praktičnih razloga bi bio snimljen na jednoj lokaciji. Zajedno su razradili temu, reditelj je ansamblu priključio Jesse Clemmonsa (sa kojim je sarađivao na filmu The Discovery, u kojem je i Segel) i suprugu Lily Collins (Emily in Paris), što je prvi zajednički projekat bračnog para.
U filmu se ne spominju vlastita imena glavnih likova i radnja je veoma prosta: disfunkcionalni bračni par u svojoj raskošnoj vili na jugozapadu SAD-a zatiče provalnika na djelu, tek što je krenuo da napušta mjesto zločina. Uspijeva da ih zatvori i veže i ipak pokuša da tiho nestane sa plijenom, ali bezbjednosne kamere na ogradi imanja su ga snimile i još jednog mora da izmijeni svoj plan, a to znači da drži kao taoce muža i ženu.
Muž je poznati milijarder koji je bogatstvo stekao putem aplikacije (prevod značenja fraze iz naslova) i svoje bogatstvo koristi kao mamac za provalnika, ne bi li pokušao da iz teškog položaja izvuče sebe, a onda i ženu. Žena je (ne)svjesno prihvatila ulogu trofeja i uspio je da joj kupi život kakav je sanjala, ali po cijeni da mora trpjeti njegovu samoživost i bahatost, jer planira potomstvo, dok u njenoj torbi provalnik pronalazi tablete za kontracepciju. Provalnik je običan kriminalac koji ni ne pokušava da opravda svoju motivaciju melodramatičnim razlozima i proračunatošću postupaka ukazuje na iskustvo na ‘terenu’. Zajedno provode vrijeme i povezuju se u neprirodni trougao. Svo troje su dostojni prezira zbog odluka koje su donijeli u životu i, bez uljepšavanja, pred sobom imamo sliku i priliku društva u kojem u potrazi za novcem, bogatstvom i sigurnošću čovjek gubi sebe, odnosno urođenu saosjećajnost prema drugim ljudskim bićima. Oni se međusobno bore za prividni mirnim bezbolni izlazak iz teške situacije, a istovremeno pokušavaju da jedno drugo ( trećem XD) dokažu psihološku nadmoć. Grotesknost situacije u kojoj su se našli dostiže vrhunac kada na projektoru gledaju film Three Amigos.
Iako je poređenje sa Hitchcockom koje dobija ovaj naslov vjerovatno pretjeran, Windfall je učinkovit moderni psihološki neo noir triler sa sporom, gotovo stagnirajućom, interesantnom radnjom u kojoj se efektno obrađuje tema home invasion bez uobičajenog naglaska na fizičko nasilje(Funny Games anyone?). Instrumentalna muzika pojačava neizvjesnost a raskošni enterijeri vile sa nepreglednim voćnjakom ušuškana u idiličnom eksterijeru postaje mjesto obračuna, sa neizbježno tragičnim završetkom.
Glumačka trojka je i više nego uvjerljiva: Collins u ulozi ambiciozne, nadmene djevojke koju suprug posmatra kao objekat jer joj je otplatio dug za školovanje, zanimljivo je vidjeti Segela na visini zadatka u neuobičajenoj ozbiljnoj ulozi, ali ipak zvijezda šoua je Plemmons koji je savršeno dočarao lik oholog biznismena koji svojom megalomanskom energijom proždire sve oko sebe, uključujući i sebe samoga. Jedinstvo mjesta, vremena i radnje upotrijebljeno iz praktičnih razloga snimanja u vještim rukama kinematografa pretvoreno je u najjače oružje kojim ovo ostvarenje raspolaže.
-
Sinful Dwarf (1973)
Torben Bille u je glavna zvijezda u ulozi zlokobnog patuljka Olafa, koji mami djevojčice igračkama kojima je i sam opčinjen. Glavni mozak operacije je majka koja vodi lanac prostitucije u svojoj kući. Djevojke drže zatvorene u nehumanim uslovima i kontrolišu ih tako što su ih navukli na heroin koji dobavljaju spakovan u plišane medvediće.
Zaljubljeni, tek vjenčani par Peter i Mary iznajmljuje sobu kod Gospođe Lash u potrazi za jeftinim smještajem. Peter je pisac u potrazi za poslom a Mary ostaje kod kuće i pokušava najbolje što može da stvori dom za njih dvoje. Nakon romantične prve noći ispunjene bračnim obavezama Mary ima osjećaj da je neko posmatra. To misli i sa pravom zato što ih je tokom vođenja ljubavi posmatrao jezivi perverznjak Olaf. Kad se tome doda i čudna buka koju čuje praćena lupnjavom Olafovog štapa Mary počinje da gubi razum. Muž je uvjerava da je sve u redu, ali Mary je i dalje uznemirena, odnosno pokušava da glumi uznemirenu osobu.
U međuvremenu kod gđe Lash stiže prijateljica i u ležernoj pijanci među prijateljicama saznajemo da je Lyla Lash bila vlasnica restorana kojeg je požar uništio a onda se i rodio Olaf i od tada kraću njene poteškoće. U pijanoj ekstazi izvodi kabare tačke po kojima je bila poznata uz pratnju Olafa na klaviru na oduševljenje pijane drugarice.
Mušterije se nižu jedna za drugom u seksualnom brlogu a Mary sve dalje odmiče u svojem ispitivanju kuće dok ne otkrije vrata koja kriju jadne žrtve. To otkriće je skupo košta zato se nalazi sama zatvorena sa djevojkama. Ali bitno je da je Peter pronašao posao i to upravo kod dilera heroine gđe Lash koji ga šalje po robu u Pariz. Uskoro Peter povezuje sve tragove (stvarno? XD) i uz pomoć policije uspjeva da iščupa svoju dragu iz kandži bolesne majke i gnusnog Olafa. Tragičan kraj je nezibježan za naše karikaturalne zlikovce koji posjećaju na junake John Watersa (Pink Flamingos neko?)
Jednostavna radnja u kombiniciji sa dugim scenama seksa i prava pornografska akcija mogu biti odbojni nepripremljenom gledaocu. Ovaj naslov takođe nećemo izabrati zbog vrhunske glume i kvalitetnog scenarija. Prava vrijednost ovoga nenamjernog remek djela je suludost priče, groteskosnti facijalnih ekspresija Torben Billea. Bizarno prijateljstvo gđe Lash i prijateljice, pijani kabare, radnja sa igračkama u kojoj se prodaje heroin, diler po imenu Deda Mraz, kao i scena u kojoj Olaf zlostavlja Mary (glumica koja tumači ulogu Mary je Torbenova supruga, kojeg je pratila reputacija ženskaroša) sa oba kraja štapa neće ostaviti ravnodušnima ni najpripremljenije poznavaoce euro sleaze-a.
Opskurni danski erotsko/pornografski spektakl danskog režisera Eduarda Fullera potrebno je vidjeti da bi povjerali i predstavlja jedan od najslikovitijih primjera podžanra koji je naročito slavu dostigao kod fanova: Euro Sleaze. Kada je izašao film je bio zabranjen u Švedskoj i Zapadnoj Njemačkoj koje su poznate po liberalnim pogledima na film što govori u prilog politički nekorektnom i u svakom smislu uvredljivom danas već legendardnom naslovu bizarne strane kinematografije.
-
Men (2022)
Psihološki horor smješten u harmoničnom britanskom zaseoku predstavlja kratki opis Alex Garlandovog trećeg autorskog filma. Harper (Jessie Buckley) je djevojka koja pokušava da se izbori sa još uvijek nejasnom traumatičnom smrti svoga supruga. U procesu bolovanja prisjeća se trenutka kada je ostavila supruga koji joj je zaprijetio samoubistvom.
U flešbeku koji se prožima tokom idiličnog odmora u seoskom krajoliku Harper dopunjuje fragmente sjećanja i pokušava da se nosi sa slamajućim osjećajem krivice. U selu upoznaje neobične muškarce koji sve nevjerovatno liče na Rory Kineara uključujući i golog čudaka koji pokušava da joj upadne u kuću. Golog čudaka je ‘isprovocirala’ time što ga je pozdravila.
Duge scene kontemplacije u prirodi pomažu Harper u samoposmatranju, pa sa njom postepeno razlažemo pozadinu tragedije u kojem je ostala bez supruga. Iz ugla žene prikazan je neizbalansirani svijet muškaraca zavisnih pažnje koji konzumiraju energiju. Prećutna muška solidarnost podiže tenziju do nepodnošljivih razmjera a krvavi klimaksom u vidu lančanog porođaja muškaraca nalik na Kronenbergov i Ducournauv prepoznatljivi extreme body horor reditelj pokazuje svestranost pripovjedačkih elemenata.
Emocionalna manipalucija muškaraca stereotipno poznatih kao snažniji pol samo je instrument u pokušaju uspostavljanja kontrole nad ženom u zabludi, kojoj se uvijek treba nešto objasniti ili još gore ‘utuviti u glavu’, često i silom. Fantazijsko pretjerivanje koje mnogi shvataju kao slabost filma, zapravo je moćan instrument u oslikavanju svijeta u kojem Harper nije dozvoljeno da preboluje smrt muškarca sa kojim je željela da se razvede.
Kinematografija je besprekorna, a kretanje glumice kroz piktoreskne ambijente podsjeća na najbolje filmove sa početka 70tih koji prikazuju ‘damu u nesreći’. Osim lične tragedije element izolacije u prirodi dodatno je pojačan okruženošću čudnim muškarcima sa kojima Harper stupa u bizarne interakcije, a one dostižu vrhunac u razgovoru sa sveštenikom koji je direktno optužuje za smrt supruga. Simbolika biljaka i prirode je naročito važna. Jabuka podsjeća Harper na primalni grijeh kada je Eva natjerala Adama da jedu plodove zabranjenog drveća i pod nos joj potura osjećaj krivice. Motiv maslačka, cvijeta koji se samooprašuje, je veoma bitna u tumačenju intenzivne završne scene rađanja , a služi i kao objašnjenje za fizičku sličnost među muškarcima, koje sve tumači izvanredni Rory Kinear.
Poruka reditelja je sumorna, sa uzdržanim optimizmom na kraju. Neravnopravnost polova je nešto što je ukorijenjeno u našim arhetipskim predstavama svijeta a žene mogu samo da pokušaju da smognu snage da plutaju među halapljivim predatorima. Muškarci uvijek sebe doživljaju sebe kao žrtve, gazeći sve oko sebe da bi došli do željenog cilja. Harper ne može promijeniti svijet, ali može svoju percepciju realnosti, pa zajedno sa trudnom drugaricom Riley, (otkrivamo da je trudna tek u poslednjoj sceni, nakon mučnih samoporođaja), koja joj je jedini kontakt sa spoljnim svijetom nastavlja da opstaje uprkos brojnim neplaniranim preprekama.
-
Inferno of Torture (1969)
Teruo Ishii smatra se jednim od glavnih predstavnika žanra koji je pandan euro sleazeu – pinky violence. Radi se o filmovima prepunim eksplicitnog nasilja u kojima se najčešće junakinje ističu borilačkim vještinama u kombinaciji sa erotskim scenama na ivici pornografije. Procvat žanra se poklapa sa seksualnom revolucijom 60tih u Evropi i Americi.
Već u prvim scenama nas reditelj direktno priprema za ono što slijedi: bespoštedno, beskompromisno, neuljepšano nasilje. Razapete djevojke na krstovima su nemilosrdno kažnjene zbog neposlusnošti vlasniku bordela Samejimi i njegovim asistentima: silovatelju Genzu i okrutnoj madam koja svoje frustracije usmjerava na djevojke koje moraju biti naučene pameti.
Djevojka Yumi iz mrtvaca na groblju pokušava da izvadi ključ za pojas nevinosti. Kroz njena sjećanja upoznajemo se sa bordelom tetoviranih geiši koje su tu da mušterijama ispune sve uvrnute želje i kako se ona tu zadesila. Dva majstora tetovaže učestvuju na takmičenju i bore se za titulu najboljeg i ruku Osuzu, ćerke njihovog učitelja. Horitatsuove tetovaže krasi mračan stil i morbidni motivi a Horihideovi radovi predstavljaju svjetlost i nježnu stranu umjetnosti. Oba majstora imaju perfektan stil i neriješen rezultat ne zadovoljava ni jednoga ni drugoga.
Kroz Yumi koju postepeno uvode u posao upoznajemo nemilosrdni svijet vezivanja, sadizma Genzoa i iživljavanja nad ženama, sve je naravno, dostupno, uz pravu cijenu za zainteresovane kupce sa Zapada. Samejima među zatvorenicama nalazi nove djevojke koje mu služe u bordelu. U međuvremenu sa zlim Horihatsuom kuje zavjeru, optužuje i smješta ubistvo starome tattoo majstoru Horihideu.
Yumina tragična smrt spaljivanjem na vodi prikazuje bezizlaznost situacije a Horihide se zaklinje svojoj vjerenici Osuzu da će se vratiti iz prognanstva da je spasi iz kandži Horihatsua koji koristi njenu kožu da bi je obilježio kao sopstvenu svojinu i psihički upropastio. Horihideova osveta neprijateljima je surova a posebnu kaznu je spremio za zapadnjaka Claytona, redovnog posjetioca bordela, ljubitelja tetoviranih djevojaka. Njegova ćerka služi Horihideu kao model u finalnom obračunu dva umjetnika u iscrtanju tijela.
Nasilje je na visokom nivou iako se radi o 1969oj godini. Kopanje očiju, razapinjanje na krst, spaljivanje na moru, kao i kreativne S&M seksualne scene samo su neke od stvari u kojima će pravi ljubitelji filmskih krvoprolića uživati. Pregršt golotinje sa vezivanjem i bičevanjem stavljeno je u svrhu prikazavinja mračnog svijeta ljudskog uma. Reditelj filma je za zlobnu madam sačuvao najokrutniju kaznu za kraj koja zapanjuje svirepošću. Jednodimenzionalni likovi u svojoj dobroti i zlobi jasno postavljaju moralne granice pa, iako se ni sa jednom od djevojaka ne možemo u potpunosti poistovjetiti, saosjećamo se sa njihovom patnjom.
Tipični srećni kraj izostaje a varnice prave ljubavi i dobrote sijaju čak i u ovom svijetu bolesnika i manijaka. Kroz samožrtvovanje Horihatsu pomaže Horihideu da dođe do iskupljenja. Jer ipak su oni umjetnici, majstori tetovaže koji teže perfekciji u svom poslu. Umjetnost tetoviranja je sa puno pažnje i ljubavi približena gledaocu i radovima dva majstora će se diviti čak i oni koji nisu ljubitelji tetoviranja.
-
Sweat (2020)
Film na poljskom jeziku švedskog reditelja Magnusa van Horna ispituje i aktualizuje fenomene modernog društva: složenost odnosa poznate ličnosti i njenih obožavaoca, analizira iskrenost dobrih namjera samoproglašenih motivatora i postavlja pitanje šta ih pokreće.
Sylvia (Debi glavna uloga Magdalene Kolesnik) je influenserka, fitness instruktorka i motivatorka sa 600 000 pratilaca. Junakinja je na Sweat turneji, gdje promoviše sopstveni trening program za koji je snimila i DVD. Sylvia je moderna djevojka obučena u jarko drečave roze, neonski svijetle boje koja pokušava da poboljša svijet radeći ono što voli i ne bježi od sopstvenih emocija. Viralni video na kojem kroz govori kako nema nikoga posebnog u životu se ne dopada sponzorima koji ne žele da se njihov proizvod povezuje sa takvom reklamom. Prijatna je i pristupačna za obožavateljku koja je prepoznaje u tržnom svijetu. Usamljena je i preispituje svoje akcije u svom svijetu rastrzana između komfora podrške brojnih sljedbenika i loše strane slave oličene u liku manijaka koji provodi dan i noć pred njom zgradom u autu i masturbira.
Na proslavi majkinog rođendana dolazi do izražaja džinovski generacijski jaz i nerazumijevanje starijih za moderne tokove pojačan nepoznavanjem e-žargona mladih. Iako ih povezuje ljubav kao familiju komunikaciju je teško ostvariti zbog razlike u godinama i nerazumijevanja starijih karakterističnog za sva podneblja. Ranjiva i otvorena odlazi u klub da bi pronašla utjehu u Klaudiszu, treneru sa kojim sarađuje na turneji. Brzo shvata da to nije dobra ideja kad Klaudisz pregazi od batina vjernog progonitelja ispred zgrade. Sylvia shvata da je jednog manijaka zamijenila drugim i unakaženog čovjeka odvodi do hitne pomoći.
Trening na jutarnjem programu je šansa za Sylviu da emotivno objasni svoju motivaciju u završnoj sceni snimanoj dva dana. Kroz oči kamere koja je vjerno prati kao Jackson(Sylvin Jack Russell terijer) zavirujemo u svijet mlade, ambiciozne, na prvi pogled, pretjerano samouvjerene djevojke, bez filtera i instagram efekata. Reditelj nam ostavlja prostor da dovedemo u pitanje motivaciju ovakve osobe sa pozitivnim stavom bez pokrića ali do kraja, kroz izliv emocija i prikaz njene ljudskosti i iskrene ljubavi prema poslu koji radi ostavlja prostor za saosjećanje i povezivanje.
Magdalena Kolesnik je sjajna u ulozi Sylvie i, kao centralna figura, na ramenima nosi film. Instagram nalog je napravila tek kada je dobila ulogu za film a kako sama kaže, bukvalno se saživjela sa telefonom da bi što vjerodostojnije prikazala jednu vlogerku. Sa teretanom i dizanjem tegova je prvi put imala kontakt u toku pripreme za snimanje, a momenti kada plače tokom ponavljanja vježbi su autentični. Zajedno sa emocionalnim izlivima u viralnim videima daje dubinu i ljudskost heroini suprotno prvom u utisku koji steknemo kada ugledamo šareno i šljašteću fasadu lažno pozitivne plitke djevojke željne pažnje.
U liku progonitelja, manijaka sa emocionalnim problemom reditelj naglašava važnost uloge poznatih ličnosti u našim koje pratimo na društvenim mrežama. I Sylvia je nastala kao nadogradnja na postojeći lik instruktorke koju je reditelj pratio na društvenim mrežama. Kritika, predrasude, odbojnost i nerazumijevanje su prve reakcije prema novoj, u svijetu razvijenoj profesiji influnesera, ali ispod strogoće osude ljudskog roda, kriju se stvarna bića sa istinski dobrim namjerama i pozitivnim pogledima na svijet, koji mogu da dopru i dodaknu ogromnu bazu poštovalaca.
-
Under the Open Sky (2020)
Masao Mikami je konačno slobodan nakon 13 godina provedenih u zatvoru. Cijeli život je proveo sa jakuzama i to je jedino u čemu je dobar. Temperamente naravi, navikao da u životu sve rješava pesnicama ali je ovoga puta odlučan da ostane slobodan čovjek i pronađe svoje mjesto u društvu.
Prvi sudar sa stvarnošću za njega stiže na izlasku kada mu vraćaju oštećeni skupocjeni sat i pred sobom ugleda fizički simbol bačenih godina provedenih u zatočeništvu. Svijet koji zatiče napolju znatno se razlikuje od onoga koji pamti a plaha narav ga uvaljuje u situacije koje mu donose neprijatnosti.
Kao dostojanstven član društva ne želi da prima čekove za nezaposlene a poslove koje postavlja kao cilj su iz njegove pozicije nerealistični i nedostižni. Čak i vozačku dozvolu mora da zaradi kroz lekcije u auto školi i polaganje vožnje. Kada svemu tome dodamo narušeno zdravlje usled problema sa srcem i visokim pritiskom perspektiva za Masao-a nije sjajna.
Prijatelj iz prošlosti mu pomaže dok ne stane na noge i privikne se da ga je život mimoišao dok je služio kaznu. Sa bivšom ženom pokušava da stupi u kontakt ali nailazi na njenu ćerku, još jedan od podsjetnika šta je sve mogao da ima da je odabrao normalan život.
Za njegovu životnu priču zainteresovan je mladi pisac koji na nagovor djevojke producentkinje počinje da ga priprema za rijaliti šou u kojem Masao, odrastao kao siroče, traži majku, geišu iz malog ribarskog sela. Priča je srceparajuća i privlačna za gledaoce i to je ono što kod mladića pobudi interesovanje. Brzo shvata da je taj čovjek od krvi i mesa potpuno nepravično obespravljen društvenim položajem
Masaova promjena je za divljenje, naročito ako se uzme u obzir da je u svijetu jakuza voljen i poštovan, a i navikao je na laku zaradu od kriminala. Kada je po ko zna koji put lišen osnovnog ljudskog dostojanstva i na ivici nerava Masao posustaje i kontaktira svoju vezu iz mafijaške prošlosti. Šefovi mu ukazuju poštovanje na koje nije naišao u ‘normalnom’ svijetu ali otrežnjenje stiže brzo: ni među jakuzama nije bolja situacija jer stalni ratovi oko teritorije i pritisak policije uzimaju svoj danak. Riječi žene glavnog šefa da živi život pod otvorenim nebom dok očekuje raciju su snažno odjeknule u Masaovoj glavi i shvatio je nužnost prilagođavanja i potpunog otklanjanja od tog svijeta.
Uz pomoć pisca koji je odustao od rijalitija jer nije želio da iskorištava Masao-a koji mu je nakon vremena koje su proveli zajedno postao pravi prijatelj, kao i strpljivog socijalnog radnika naš (anti)heroj zaista uspijeva da pronađe svoje mjesto pod suncem. Ne pronalazi svoju majku na kraju ali u sirotištu pronalazi nešto mnogo vrednije: svoju emotivnu stranu jer do tada jedina emocija koju je poznavao bila je bijes.
Rediteljka Miwa Nishikawa nam predstavlja intimnu priču o otuđenosti čovjeka pritom detaljno analizirajući društveno uređenje koje nepravično diskriminiše pojedince, u ovom slučaju bivše zatvorenike. U glavnoj ulozi Masaa briljira Koji Yakusho i uživamo u širokog opsegu emocija od totalnog očaja do dječačke ushićenosti na fudbalskom terenu sa siročićima. Posmatramo ga kako se bori i sa najmanjim dnevnim obavezama a zbog nepravde na koje nailazi saosjećanje sa njim dolazi instinktivno. Proživljavamo realne unutrašnje borbe, emotivne slomove, osjećamo djetinju bespomoćnost i istinsku želju za iskupljenjem, za nečim normalnim poslije čitavog života punog gorčine i bijesa. Iako je pribjegao nasilju nekoliko puta po izlasku iz zatvora do kraja je morao da se oslobodi starog života.Za njega je breme jakuza ogromno ali u poslednjim trenucima uspjeva da ga odbaci i dokaže da je nešto više od bilo kakvog obilježja i da u svakom ljudskom biću živi jedno veliko dijete koje želi da voli i da bude voljeno.
-
El Dia de la Bestia (1995)
Sa španskim rediteljem Alex de la Iglesiom se šira filmska javnost upoznala 1997. kada se predstavio svojim trećim igranim filmom – Perdita Durango sa Rosie Perez i Javier Bardemom u glavnim ulogama. Međutim talentovani stvaralac već imao dva ozbiljna projekta satirična horor filma: Accion Mutante i El dia de la Bestia, drugi od dva naslova se svojevremeno prikazivao na legendarnoj TV Blue Moon.
Sveštenik teolog Anhel je dešifrovao neke od spisa koji govore o Apokalipsi i utvrdio da je rođenje Antihrista obilježeno tačnim datumom, i to na Badnje Veče 1995. U potrazi za đavoljim znakom krši sve božije zapovijesti i ljudske zakone ne bi li prizvao nečastivog. Nailazi na metalca Jose Marija (fenomenalni i jedan jedini Torrente lično – Santiago Segura) koji mu pomaže u daljem traganju. Profesor Cavan je popularni televizijski prorok prodaje u ogromnom tiražu knjige o prizivanju đavola. Protiv volje ga uključuju u svoj apsurdni plan i tri junaka zajedno prizivaju đavola uz pomoć magične formule, pa nakon paranormalnog prikazanje bivaju uvjereni su da su na tragu palom anđelu.
Reditelj prikazuje dvije strane Madrida: gužva u trgovinama i na ulicama za blage dane suprotna je distopijskom djelovanju ekstremističke grupe po imenu ‘Očistimo Madrid’ koja žive spaljuje beskućnike. Stanovnici su se pomirili sa nasiljem i ravnodušni su prema njemu , potpuno ga ignorišu i žmure pred drogom, prostitucijom pa i svirepim ubistvima uljuljkani u bezbjednost konzumerizma i komfora TV ekrana.
Uloga kulta ličnosti koju donosi televizijska popularnost je veoma važna u priči i upravo preko svoje tv emisije kontaktira profesora koji hrli ka đavolu i gubi obećani vječni mir kojem je stremio. TV stanica je naravno, samo zainteresovana za rejting i Cavan, iako u početku nevoljno, odlučno staje na stranu sveštenika i suprostavlja se svojim nadređenima.
Konačni obračun sa kompjuterskom animacijom Satane sa današnjeg aspekta djeluje pomalo naivno, ali ipak loši efekti ne umanjuju vrhunac kulminacije uspješno postavljanje priče i zanimljivih, komičnih nesvakidašnjih junaka. Santiago Segura krade svaku scenu svojom urnebesnom pojavom, dok su Anhel i Kavan takođe na visini zadatka.
Specijalni efekti i nasilje su na zavidnom nivou i ukoliko smo spremni da zažmurimo na zastarjelu animaciju pred sobom imamo zanimljivu horor akciju o Sudnjem danu, nekoliko godina prije popularnog holivudskog blokbastera Petera Hyamsa sa Schwarzennegerom u glavnoj ulozi. Reditelj uspješno izbjegava otrcani klišeizirani srećni kraj napravivši uspješan evropski komercijalni film. Njegova namjera da izvrgne ruglu sve postojeće sisteme vrijednosti je veoma uspješna. Svijet i ljudi ostaju u neznanju da spasenje duguju neobičnom trojcu koji čine grješni pop, lažni prorok i drogirani metalac, a nama ostaje preporuka za odličan božićni spektakl rame uz rame sa Gremlinsima i Die Hardom.
-
Compartment number 6 (2021):
Juso Kuosmanen se dugometražnim filmom predstavio publici sportsko biografskom dramom The Happiest Day in Life of Ollie Makki (2016). Snimljen u crno bijeloj tehnici film govori o bokseru koji nikada nije dostigao svoje mogućnosti u sportu jer je izabrao ljubav. Odmah je zavrijedio priznanje u Kanu da bi u svom drugom ostvarenju Compartment number six reditelj ponovo obradio temu prave ljubavi koja se može pronaći na najneočekivanijim mjestima. Ovoga puta je podijelio Kansku grand prix nagradu sa iranskim naslovom Hero (2021) na jednom od najprestižnijih festivala u svijetu filma.
Laura je djevojka iz Finske koja studira u Moskvi i bavi se proučavanjem ruskog jezika i arheologijom. U uvodnim scenama zatičemo je na žurci intelektualaca koji govore o poeziji ali Laurin govor tijela odaje nelagodnost iako je zabava u njenu čast. Odlazi na putovanje od 2000 km u Murmansk da bi gledala petroglife stare 10 000 godina. Ni vođenje ljubavi sa Irinom, njenom djevojkom, profesoricom književnosti nisu dovoljni da bi vidjeli iskren osmijeh na njenom licu. Iako su se zajedno spremale za putovanje uvijek zauzetoj profesorici je nešto iskrslo i Laura se sprema na višednevno putovanje vozom.
U priči se nikada ne spominje godina u kojoj se događa radnja a sudeći po tehnologiji koju junaci koriste (VHS kamera, telefonske govornice i walkman) u pitanju su 90te godine, po raspadu SSSR-a. U vozu Laura ima ležaj u spavaćim kolima koje dijeli sa mladih Ljohom, buntovnim mladićem sa ožiljkom preko lica. Brzo je odbija njegovo bahato pijano ponašanje i bezuspješno pokušava da promijeni mjesto u vozu.
Među neobičnim parom počinju da se razvija privlačnost ali ništa se konkretnije ne dešava od poljupca. Ili je previše pijan Ljoha ili je Laura zanesena mislima o djevojci koja je voli samo zbog čulnog zadovoljstva. Kada naiđe Finac, civilizovani i fini sunarodnik Laura ipak bira divljeg i neuračunljivog ali djetinje iskrenog Ljohu.
O njegovoj prošlosti malo znamo ali zaključujemo da se radi o siročetu jer na jednom od dužih stajanja voza brine o starici koja mu nije majka. Prepušten sam sebi u raspadom razorenom Sovjetskom Savezu izgradio je fasadu grubijana i siledžije. Ponovo pokazuje ljudskost kada Lauru odvede do čuvenih petroglifa, nepristupačnih tokom zime kada je ona nepromišljeno došla da ih posjeti.
Naglašavanjem zvukova okruženja i autentičnost snimanja u pravom vozu doprinose realnom osjećaju truckanja zajedno sa junacima. Dolasci i odlasci sa stanica, korišćenje dnevnog (naročito pri svitanju) i večernjeg svijetla daju dodatni sloj realističnosti osjećaja kretanja. Kotrljajući se šinama sa glavnim likovima gledamo kako se među neobičnim parom rađa nešto veće od svjetovnih zadovoljstava u kojima oboje uživaju. Bolje i od alkohola, novca, lažnih uspomena na kameri, crteža na kamenu starih 10 000 godina. Nešto što oboje oslobađa od teškog bremena prošlosti koji svako od nas nosi sa sobom. Lutajući za ciljem možemo zaboraviti da je zapravo jedino što je bitno je put i kako se osjećamo u sadašnjem trenutku.
Na papiru konvencionalna ljubavna priča između dva suprotna lika ali u ovom filmu dobijamo mnogo više od toga. Sudar dva svijeta prevazilazi muško ženske odnose, reditelj secira i odnose između dva naroda čiji je odnos uvijek bio turbulentan. Glavni glumci izgledaju kao obični ljudi iz mase sa kojima se možemo poistovjetiti. Zajedno sa njima rušimo zacrtane predrasude uz obilje alkohola i oslobađaju se okova normi društva iz kojih potiču.
Putovanje na kojem je Laura tako hirovito pristala donijelo joj je mnogo više nego što bi mogla i da pretpostavi. Dobila je neiskvarenu sliku naroda kojeg je do tog putovanja gledala kroz svoje ružičaste naočare. A širok osmijeh za kraj od nekoliko desetina sekundi potvrđuje pozitivnu promjenu, kompletnu transformaciju u odnosu na turobnu osobu sa kojom smo se zaputili u potragu za samom sobom.
-
In the Cold of the Night (1990)
Nico Mastorakis je reditelj grčkih korijena koji poslednjih 40 godina radi kao nezavisni stvaralac i jedan je od osnivača Omega Entertainmenta i Omega Picturesa, pod kojima je izbacio ogroman broj eksploataciono šokantnih naslova, od kojih svaki zaslužuje zasebnu pažnju.
Scott Burnies je modni fotograf koji uživa u svom poslu radeći sa najatraktivnijim ženama na svijetu. Svoju prizemnost vrlo brzo demonstrira u malo je reći bizarnoj sekvenci kada tokom eksplicitnog vođenja ljubavi priča masne viceve Leni (kratka epizodna uloga Shannon Tweed, Playboy lice godine iz 80tih i kraljica erotskog trilera), fotomodelu koja je i sama osuđena na neoriginalne replike. Uostalom, Shannon se nikada nije oslanjala na svoju glumu xD.
Scotta počinju da muče snovi (sepia efekat u kombinaciji sa fish eye objektivom) koji se ponavljaju i uvijek se isto završavaju: Ubistvom nepoznate djevojke. Problem je u tome što u Scottovoj glavi počinju da se miješaju realnost i snovi i to donosi promjene u njegovom ponašanju. Čak ni riječi utjehe alfa mužjaka Phila (neponovljivi Brian Thompson) neće umiriti razdražljivog Scotta, koji je ubijeđen da presijeca misli nekog ubice. Kroz tretmane sa psihijatrom otkriva da je pet nedjelja proveo u bolnici prilikom saobraćajne nezgode.
Apsurdna potraga za neznanom djevojkom (vidi majicu sa njenim likom na biciklisti kojeg juri po Long Beachu) će ga odvesti do Kimberly (Adrienne Sachs, bivša miss Brazila) i među njima bukti romansa praćena dugim scenama vođenja ljubavi prožetih saksofonskim solažama, satenskim čaršafavima i neonskim osvjetljenjem.
Scott konačno uspjeva da otkrije mračnu tajnu koja se krije iza njegovih snova. Kimberly svugdje putuje svojim motorom i ima tajne sastanke sa misterioznom osobom iz crnog BMW-a. Scott je zamorac za nehumane eksperimente na ljudskoj psihi i sve oko njega što ga okružuje je laž i simulacija.
Razlozi zbog kojih se ovaj film izdvaja eksploatacione su prirode. Dijalozi i radnja su svedeni do nivoa banalnosti ali raskoš eksterijera i oslikavanje glamuroznog svijeta Hollywooda i izobilja Los Anđelesa, kao i rediteljevo odavanje priznanja neo noiru su impresivni i sudar dvije suprotnosti proizvodi dopadljivi haos. Scottov drug Phil bukvalno krade show u svojih nekoliko scena, nažalost nikada se ne više ne pojavivši do kraja. Zadovoljavajući nivo golotinje dvije ljepotice svakako podižu sveukupni utisak i pomažu da lakše oprostimo nelogičnosti u priči. Noć koju Scott prespava sa beskućnikom nakon koje zajedno naruče brdo pica svedoči u kakvom se teškom stanju nalazi glavni junak. Legendarna Tippi Hedren se pojavljuje na par minuta u epizodnoj ulozi u kojoj nas reditelj posjeća da diva ima fobiju od ptica.
Zastarjelost tehnološke percepcije se sa današnjeg akcenta može posmatrati kao dodatni komični element i sveukupni nivo zabave je konstantno na visokom nivou. Opsjednutost snimanjem bezbjednosnim kamerama i zadiranje u privatnost su još jedan često viđen filmski motiv iz toga doba. Iako je očigledno sniman pod uticajem drugih, superiornijih filmova (među kojima su Sex, Lies & Videotapes, Body Double, Blow out, Body Heat, 9 ½ Weeks, Special Effects, F/X, Double Exposure) svojom zapanjujućom originalnošću i otkačenom idejom i neobičnom realizacijom karakterističnom za B produkciju izdvaja se ali se i ravnopravno može nabrojati među spomenutim naslovima kao žanrovski klasik. Kao najveća zamjerka ističe se zbrzani kraj (obzirom da je reditelj 1990 snimio još jedan film) i pojava novog lika pred sam kraj koji nije ni spominjan i širenje priče na triler o naučno fantastičnoj teoriji zavjere u poslednjih pola sata je razvodnjilo dotad zanimljivu giallo misteriju urađenu na ekstravagantni, prepoznatljivi način reditelja Mastorakisa.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 