-
Meridian (1990): Poljubac zvijeri
Charles Band je reditelj koji je proslavio nezavisni filmski studio Full Moon Features, poznat po velikom broju horor filmova objavljenih direktno na video. Sve su to bili niskobudžetni filmovi koji su uspijevali da nekako zadrže izgled pristojnog filma. Tokom 90tih su se razdijelili u podprodukcije specijalizovane za određene žanrove. Albert Pyun, Charles Band, Ted Nicolau (radio montažu na Meridianu), Peter Manoogian su samo neka od imena koja su potpisivale ove naslove koji su okolnim putem našli put do srca obožavalaca.
Film počinje u Italiji kada sveštenik na poklon od lokalne plemkinje dobija naizgled bezvrijedno umjetničko djelo. Ipak, ispod slike se krije tajna, druga slika stara 400 godina. Gina (Charlie Splading) je restauratorka zadužena za njenu popravku, ali prvo se mora sastati sa Amerikankom Christine (Sherilyn Fenn), koja se u Italiju vratila poslije 10 godina u porodični zamak. Stravične statue okružuju imanje i upoznajemo se sa legendom o čarobnjaku koji je skamenio svoje neprijatelje. Kućepaziteljki je drago da se Christine konačno vratila da bi postala dama dvorca.
Na teritoriji zamka se pojavljuje misteriozni karneval čudaka, putujućih zabavljača koji svojom tačkom zavode oduševljene drugarice. Lawrence i Oliver, braća blizanci rado prihvataju poziv na večeru ljubaznih domaćica. Uz pomoć patuljka drogiraju djevojke a u neponovljivoj sceni lomi ogledalo i pokreće dugu halucinogenu sekvencu koja određuje dalji tok filma. Jedan od braće se pretvara u zvijer tokom eksplicitnih, iznenađuje erotičnih scena sa obnaženim nesvjesnim djevojkama.
Christine postaje svjesna da se nešto užasno dogodilo a pri svemu tome počinje da ima vizije zvijeri sa nepoznatom mrtvom plavom ženom. Kućepaziteljka joj otkriva da je prva vlasnica dvorca stradala kada se pojavila misteriozna trupa. Od braće u međuvremenu saznaje o prokletstvu koje može biti uklonjeno ubistvom rukom voljene osobe ili pravom ljubavlju. Slika sa početka postaje ključ rješavanja misterije a kućepaziteljka koju su vidjele Christine i Gina je mrtva već šest mjeseci. U ovom trenutku se pojavljuje nekoliko rupa u zapletu na koje smo spremni zažmuriti radi zanimljive postavke i (dotad) ujednačenog ritma radnje.
Priča o dualnosti ljudske prirode prikazane kroz blizance koja prerasta u epski obračun između dobra i zla, sa ‘neočekivanim’ otkrićem ko je zapravo zvijer. 😉 Centralna tema je spremnost žrtvovanja zarad prave ljubavi i visoka cijena koja se mora platiti za srećan kraj.
Reditelj vješto vlada filmskim tehnikama uz besprekornu kinematografiju koristi atmosferičnost italijanskog dvorca da stvori prepoznatljivi gotički ambijent. Scene dijaloga između glavnih glumica su izvještačene i neprirodne, ali njihova fotogeničnost i kretanje kroz promišljeno osvjetljene prostorije vrhunski služe (dovoljno dubokoj) karakterizaciji. Malcolm Jamieson je advekatan u dvojnoj ulozi Lawrenca i Olivera kao fatalni muškarac B produkcije. Kućepaziteljka Hillary Mason je uvjerljiva u svojoj kratkoj epizodnoj ulozi. Šou je nakratko u svojim scenama ukrao Phil Fondacaro uvevši nas u fantazmogorijski rasplet.
Bajkovita horor fantazija predstavlja modernu ekranizaciju klasične priče Ljepotica i Zvijer smješena u napeti erotski triler koji je mnogo više od toga. Muzika Pina Donaggia savršeno se uklapa i pomaže u prikazivanju svijeta u kojem je tanka linije između legende i stvarnosti. Prediviv na momente, sve svoje potencijalne nedostatke nadoknađuje zadivljujućom kinematografijom, dovoljnom dozom golotinje, nasilja i mistične atmosfere koju jedan spektakl B produkcije treba da sadrži.
-
Nightmare Alley: (1947) ili (2021)?
Ljepota originalnog Nightmare Alley leži u misteriji koja se naslućuje, te postepenoj transformaciji glavnog karaktera opijenog željom za popularnošću i novcem spremnog da žrtvuje sve svoje prijatelje ne bi li se domogao onoga o čemu sanja. Istražujući mračne tajne uma koristi se manipulacijom, zloupotrebom povjerljivih informacija i psihičkih slabosti žrtava. Cijena koju mora da plati za svoju nezaježljivost je preskupa, što nam reditelj originala Edmund Goulding ne tako suptilno Edmund Goulding nagovještava već u prvim minutima.
Odmah na početku Guillermo Del Torro pravi bitnu izmjenu u odnosu na original: (anti)junak Stanton Carlile zakopava leš u svježu rupu u podrumu kuće nakon čega sve zapali i ode. Dodatne informacije o njegovoj prošlosti su oduzele izvjesnu snagu glavnom liku kojeg u novoj verziji tumači Bradley Cooper. U originalu nam reditelj prikazuje kroz lika kojeg glumi Tyrone Power gradaciju pohlepe i postepeno ovladavanje tehnikama kontrole ljudskog uma kroz obmanjivanje.
Čitava prva trećina originala posvećena je ubjeđivanju originalnog Stantona da mu čarobnica Xeena proda trik sa kojim su se on i njen muž, oronuli alkoholičar Pete obogatili. Seksualna tenzija je opipljiva i nakon što je ubijedi da mu otkrije tajnu među njima se razvija i romansa. Nova verzija taj odnos banalizuje, svodeći ga na puko ščepavanje genitalija i neuspjeli flert a glumačka veličina kao što je Toni Collete ostaje potpuno neiskorišćena. Bradley Cooperov Stanton djeluje izgubljeno i njegova motivacija usred scenarijskih propusta ostaje nejasna, što je suprotno napetom i postepenom rastu njegove ambicije i halapljivosti koju original i Tyrone Power nepogrješivo precizno bilježi.
Mističnost tarota koju je nosilo Xeenino mračno proročanstvo iz originala je izgubljena u stilskoj preciznosti i savršenoj kostimografiji prepoznatljivu za oskarom nagrađivanog velikana Del Torra. Pete je u novoj verziji malo više od pijanice ali i sa njime je protraćena šansa za zanimljivom pričom. Stanton nasleđuje njegove trikove nakon ‘slučajne’ tragične smrti.
Cooperov lik ima izvjesnu snagu ali je silina Powerovog Stantona nenadmašena Pozitivna promjena koju donosi Del Torrov rimejk je bolja razrada Geeka, predmeta nepoznate fascinacije među gledaocima, jer se od njegovog lika mnogo izgubilo u cenzuri 40tih godina. Odgrizanje glave piliću je ono što se mora doplatiti u novom cirkusu Wilem Defoa a što majstor iz Meksika Del Toro ne propustiti da nam eksplicitno prikaže.
Scenarijske promjene u odnosu na original novoj verziji nisu dali ni šanse. Brojnim malim izmjenama izgubio se kompleksni proces kontemplacije ubistva i postepeni prelazak na mračnu stranu u glavi originalnog Stantnona, koji kasnije snosi i moralnu odgovornost dok ga izjeda griža savjesti.
Original koristi karneval za oslikavanje putujuće grupe neskladnih ljudi koji žive po određenom kodeksu i poštuju jedni druge, kao i žrtve njihovih sitnih karnevalskih smicalica za uzimanje novca. Površno prikazivanje karnevala u rimejku za posledicu ima gubitak snage lika Molly (Rooney Mara) koja je neuvjerljiva u ulozi Stantonove partnerke i njenog zaštitnika Bruna, koji u originalu pod prinudom i uz batine Stantona vjenčava sa svojom štićenicom. Ron Perlman je sjajan kao Bruno ali je scena sa prinudnim vjenčanjem potpuno izostavljena a Perlman, kao i Colette prolazi u raskošnoj paradi epizodista koji nisu ispunili očekivanja.
U svijetu glamura je Stanton uspješan ali je ‘Spook Act’ odnosno nešto što nikako ne smije (zlo)upotrijebiti. Cate Blanchett daje novu dubinu Dr Lilith Ritter, pametnoj a hladnokrvno preciznoj psihijatrici i to je najbolja izmjena koju rimejk donosi. Detaljnija razrada romanse između doktorice i Stantnona doprinosi da bolje razumijemo njen lik i šta je pokrenulo da se upusti u odnos sa varalicom kao što je on. Kad je upita za pomoć ona od njega traži istinu i to je prva greška koju je Stantnon i u originalu i u rimejku počinio. Od doktorice dobija dosije ekscentričnog bogataša koji krivi sebe za smrt svoje ćerke. Šansa koju neće propustiti da zgrabi Stantnon koji žrtvuje svoj odnos sa Molly zarad ostvarenja cilja, nemoralnog ‘Spook Acta’. Grindle je u rimejku kroz sjajnog Richarda Jenkinsa dobio više prostora na ekranu i izolovanost na bogataškom imanju podsjeća na neponovljivog Wellsovog Citizen Kane-a. Dr. Ritter ostavlja Stantona na cjedilu kojem je povratak cirkusu podvijenog repa jedina opcija i krug može da bude zatvoren.
Premalo je bilo pozitivnih promjena u rimejku u odnosu na original da bi se opravdala visoka očekivanja. Čak ni vizuelna besprekornost i odličan izbor glavnih glumaca ne uspijevaju da prikriju činjenicu da je najbolja verzija Nightmare Alleya snimljena 1947. godine i jedan je od legendarnih filmova koji je superiorniji u odnosu na mnogo mlađu noviju verziju u gotovo svakom segmentu.
-
The Coroner (1999)
U maniru tipičnom za filmove objavljene direktno na video kaseti Coroner počinje u striptiz klubu uz odgovarajuću rock and roll temu. Ubrzo shvatamo da jedna od djevojaka postaje žrtva nepoznatog manijaka. Lutajući nepovezanim i isprekidanim sjećanjima zatičemo i ludaka koji gleda snuff film snimljen u domaćoj produkciji. Žrtva koju bira ubica ima zarasle ožiljke od neuspješno presječenih vena.
U centru priče se pronalazi Ema – advokatica koja je za prava sopstvenih klijenata sposobna da pribjegne brojnim trikovima. Zainteresovaće se za slučaj kada se među žrtvama nađe i njena poznanica, prostitutka pod imenom Nadine.
Ubrzo i sama Ema postaje žrtva manijaka koji je kidnapuje tokom džoginga. Uz brojne napore napokon uspjeva da pobjegne i sa sobom dovodi policiju. Ubrzo postaje predmet ismijavanja jer je čovjek za kojeg tvrdi da je manijak ustvari kolega policajaca, mrtvozornik i patolog Dr. Leon Uraski, dobrodušni doktor koji koristi slobodno vrijeme za druženje sa sinom. Povrede koje mu je nanijela Ema čine se nevažnim, ali takva je i cijela priča, realno. 🙂
Zakon je na njegovoj strani iako je lično čula kako je on tu da se pobrine za sve neuspjele žrtve samoubistva. Ema nemoćno i bezuspješno tapka u mraku u potrazi za nekim ko bi joj povjerovao. Najveći poraz predstavlja uporno nepovjerenje i njene asistentkinje, koja bi trebala da joj bude bezrezervna podrška.
Ove fascikle da ostavim i jurimo na Happy Hour Na kraju sama mora da uzme pravdu u svoje ruke ne bi li osvetila sve prethodne žrtve i spriječila potencijalno nove. Slatkorječivi doktor nije izvukao sve svoje adute iz rukava. Opasna igra napadača i žrtve se nastavlja gdje doktor pažljivo plete mrežu oko svoje mete i sprema se da je odvuče u svoje odaje.
Većina zapleta je banalno jednostavna ali to je upravo i ono što čini da priča funkcioniše. Izgovoranje dijaloga dokazuje da je rijetko ko od filmske ekipe pravi profesionalac. Obzirom da je u najvećem broju slučajeva zlostavljanja žrtva žena tragikomično je nepovjerenje koje policija i društvo iskazuju prema žrtvi. Komično zbog pretjerivanja i amaterske gluma a tragično jer je tako nešto u našem društvu sasvim moguće. Svi elementi sistema su na strani bolesnog manijaka, koji sve koristi da bi zadovoljio svoj kompleks Boga a svoje žrtve poslao u smrt, koju su igrom sudbine privremeno izbjegli.
Predlažem kućno liječenje pod budnim okom stručnjaka Iako traje 73 minuta određeni nedostaci priče u ovom niskobudžetnom (bezbudžetnom) ostvarenju su popunjeni erotskim scenama sa autorskim pjesmama, a to bi trebalo da zadovolji ljubitelje erotskog trilera, karakterističnog za 90te godine XX vijeka. Prije nego što počini zločin brižni manijak se pobrine da strgne majicu žrtvi, da bi mi kao gledaoci mogli da uživamo u bespotrebnoj golotinji. Najbolja scena u filmu je kada se manijak krije među fikusom dok dvije potencijalne žrtve bezbrižno vode ljubav. Broj ubistava nije velik, ali egzekucija je na zadovoljavajućem nivou, naročito je interesantan rasplet tj konačna bitka između manijaka i žrtve. U toku samog filma sjetiće se i reditelj i scenarista da su na početku priče spomenuli i Eminog momka kojeg valja do kraja negdje ugurati.
Glavna glumica je gotovo nepodnošljivo loša a o karakterizaciji je smiješno i govoriti, jer svi su loše osobe, sem djevojke. Netipična, na momente smotana varijanta rape and revenge žanra, koja uprkos manama uspjeva da ostavi jasnu poruku, a to je da žene jedino same sebe mogu zaštititi od manijaka i muške želje za dominacijom.
-
Aniara (2018): Očaravajuće lutanje svemirom
Jedan od najboljih naučno fantastičnih filmova 21. vijeka dolazi iz Švedske i nastao je po poemi nobelovca Harrya Martinsona napisanoj 50. godina prošlog vijeka. Tema je tragedija ljudskog roda osuđenog na lutanje u svemirskom brodu bez mogućnosti da njime upravljaju. Film je rediteljski debi dvojca Kegerman / Lillja i stavlja se rame uz rame sa najvećim naslovima žanra kao što su 2001, Silent Running i Solarys.
Svemirski brod – Aniara transportuje kolonizatore sa Zemlje na Mars, od kojih su mnogi u potrazi za boljim životom. Brod je skupocjen i opremljen da zadovolji zahtjevne potrebe ljudi, nezasitih konzumatora, krcat tržnim centrima i uspunjen sadržajima za razbijanje dokolice nalik na Axiom iz Wall-E-a. Ušuškanost u konzumerizam i spokojstvo potrošača će poljuljati (bukvalno! XD) meteor koji izbacuje brod sa zadatog kursa. Promjena kursa bez goriva znači lutanje svemirom dok ne prođu dovoljno blizu nebeskom tijelu čija bi gravitacija pomogla pri povratku na poznati kurs. To se, prema riječima kapetana, može desiti za najviše dvije godine.
Glavna junakinja MR je zadužena za upravljanje Mimom, specifičnom vještačkom inteligencijom koja projektuje najljepše misli i slike iz starog svijeta, kako je nekada Zemlja izgledala.
MR je usamljena i kroz posao pokušava da se izbori sama sa sobom i hoda putem koji je odabrala, kao svaka odrasla osoba. Sobu dijeli sa ciničnom naučnicom poznatom jednostavno kao astronomkinja. Ona prva postaje svjesna činjenice da nikada neće naići ni na kakvu planetu i to dijeli sa svojom cimerkom. Napade panike MR umiruje uz pomoć Mime, a tako pomaže i ostalim putnicima da se nose sa mislima tamnijim od mraka spolja u kojem bezpomoćno lebde. Ubrzo vještačka inteligencija biva otperećena upotrebom. Negativne misli kojima su je ljudi napunili bude u Mimi želju da se samouništi a MR biva optužena. U odbranu MR bezuspješno priskače Isagel, hladnokrvna djevojka – pilot prema kojoj MR tajno, a vremenom i otvoreno pokazuje simpatije.
Izolovanost svima tako nenadano svježa i bliska od lockdowna podsjeća na Poovu Masku Crvene Smrti gdje se na slilčan način obrađuje ljudska sposobnost adaptacije i težnja za preživljavanjem.
Čovjek je najgora zvijer i spreman je da učini sve zarad samoodržanja. Vještačka inteligencija koja je to shvatila je teško podnijela istinu i svjesno se se samouništila da bi se spasila od te naizlečive bolesti zvane ljudska civilizovanost. Prema Mimi su ljudi imali isti odnos kao prema planeti Zemlji: Koristili su je dok je nisu potpuno uništili pa i u svemiru ubrzo ljudi upadaju u uobičajeni šablon ponašanja.
Prava ‘civilizovanost’ naravno dolazi kroz pagansko obožavanje. Gradnjom kulta ličnosti i kroz idolopoklonstvo, u ritualnim orgijama još jednom prikazujemo svoje pravo, primalno lice. Potrebu za vođstvom i koristi kapetan koji ne pridaje na ozbiljnosti situaciji, dokle god se može preživljavati i produžavati ljudska vrsta. Demonstracijom moći se brzo uspostavlja ustrojstvo i u ovom mikrokosmosu, sve dok ne naiđe tračak nade: presretnuta materija koja može biti gorivo u petoj godini plovidbe bez kursa.
Potraga za sopstvenim putem i promišljanje o smislu života i drugim misterijama, zar to zapravo i nije suština života? Dodajmo tome sve komoditete koje može da nam pruži savremeno društvo i zadovolji sva čulna zadovoljstva (sve sem luksuz mira sa samim sobom) brzo se zaboravlja činjenica da lebde u sarkofagu osuđeni na beskrajno lutanje svemirom. Uz psihodelične droge i dobrog DJ-a i zabava može trajati zauvjek jer čovjek je rob navike i majstor samoobmane.
Naučnica astronomka jasno stavlja do znanja MR da nisu bitni uopšte naši postupci da smo ništavni u odnosu na veličinu sve i da je isto da li se kreću ili stoje u mjestu. Pritom ‘čudo’ kako neki pobožni nazivaju materiju koja možda posluži kao gorivo racionalnim objašnjenjem svodi na nivo vjerovatnoće. Slobodarske misli nisu dobro prihvaćene i tragični kraj astronomke će se završiti recitacijom njene poezije na sahrani. Stihovi su upravo iz poeme koja je inspirisala ovo remek djelo i glase na engleskom:
We came from Earth, from Dorisland,
the gem in our solar system.
The only orb where life could grow,
a land of milk and honey…
… It was during autumn time.
Stones were glazed.
All that could burn turned to ash.
This is our punishment.
I’m living through my own funeral.
MR pronalazi svoje mjesto u sistemu, osjećaj pripadnosti, nešto što nikada nije imala nalazi u odnosu sa Isagel, pokušava da održi iluziju napravivši hologram koji blokira tamu univerzuma. Ali Isagel realista, ne može se pomiriti kao ni astrološkinja sa životom u sarkofagu i u tragičnom raspletu raspršuje svjesno stvoreni lažni raj.
Na kraju je pripita gospođa astronomka bila u pravu: Previše smo nebitni u odnosu na impozantnu veličinu svemira, a majstoru obmane kakvo je ljudsko biće je to najteže da prihvati.
Epski spektakl, grčka tragedija u kosmosu, kazna ljudima za uništenje perfektno harmoničnog sistema kao što je zemlja u režiji švedskog dvojca se izdvaja originalnošću teme i spremnošću da obrati pažnju na osjetljiva egzistencijalna pitanja na koja drugi naučno fantastični filmovi okreću glavu. Gluma je, naravno, zaobiđena hollywoodskih klišea i fantastična karakterizacija i slikanje različitih psiholoških tipova predstavlja odličnu studiju ljudskog uma: kako se ko od nas nosi u ključnim trenucima i kolika nam je snažan instinkt za preživljavanjem. Upotreba zvuka i soundtrack je, uz moderne vizuelne efekte i zadiviljujuću kinematografiju još jedan od besprekornih elemenata ovog modernog sci fi klasika.
-
Hard Boiled (1992)
Za poznavaoce filma nema iznenadjenja kada se spomene ime John Woo-a, neprevaziđenog majstora akcionih filmova. Slavu je stekao u rodnom Hong Kong-u stvorivši gun fu žanr: obračun dobra i zla kroz jednostavne likove, pucnjave bez kraja sa dinamičkim obračunima, uzbudljivim jurnjavama i mnoštvom eksplozija a sve to lišeno poznate hollywoodskih klišea i melodrame radi priklanjanja željama producenata i publike. U Hard Boiled-u, poslednjem ostvarenju prije nego što je prešao da radi u Hollywood sadržani su svi elementi koji krase stvaraočev opus.
‘Tequila’ Yuen je mrzovoljni policajac koji uživa u jazz svirkama i zajedno sa kolegom ima svirke u zadimljenom klubu (Killer i A Better Tomorrow anyone? XD). Na tragu osumnjičenima partner i on prisustvuju pokolju među trijadama tokom trgovine oružjem. Partner dobija metak a Tequila tipični motiv za osvetom. Uz put poznajemo i Ah Jonga, ubicu iz podzemlja koji obavlja prljave poslove za trijade a ustvari je sve to dio njegovog tajnog zadatka – infiltiranja u grupu. Umjetničkih afiniteta za svaku žrtvu napravi origami ždrala. Odsječen od ostatka svijeta jedina komunikacija sa Tequilinim šefom je preko poruka koje upućuje šefovoj sekretarici, Tequilinoj djevojci.
Kako ćemo nazvat ovu situaciju a da nije Mexican Standoff? Uzevši pravdu u svoje ruke upropaštava nasilno preuzimanje posla trijadama. Ah Jong ga ne ubija iako je imao priliku. Tequila i Ah Jong se ujedinjuju da riješe slučaj zajedničkim snagama a različitim pristupima. Ono što je jedinstveno za obojicu da su ‘pravi policajci’ (Natural Police) iako djeluju sa suprotnih strana zakona. Potraga za zlikovcima ih odvodi do skloništa oružja koje je taktički perfektno postavljeno ispod bolnice, koja ujedno i postaje mjesto poslednjeg okršaja, uz nezaboravne scene pucnjave sa bebom ispod ruke. Beba podsjeća Tequilu da još uvijek ne vlada najbolje fiziološkim funkcijama.
Chow Yun Fatov lik je prikazan kao neodgovorni dripac sa neumjesnim šalama, ali je vrhunski policajac sa nevjerovatnom preduzimljivošću. Ah Jong pokušava spas svoje duše da pronađe kroz sopstvenu žrtvu i u njemu naziremo tragičnost likova iz Infernal Affairs odnosno Departed, policijaca koji su žrtvovali svoje živote za slučaj i službu. Potkupljivost policije i urušenost sistema nam služe kao opravdanje za ekstremno ponašanje naših antiheroja.
Nismo nikog upucali 2 minuta, već sam nervozan! Suprotno hollywoodskim stereotipima prisustvujemo ogromnom broju žrtava, kako među kriminalcima i policijom, tako i među nevinim prolaznicima. Iako se bore do istrebljenja za različite ciljeve kriminalci u Wooom univerzumu imaju osjećaj za moralne vrijednosti. Egzekucije su brutalne, hladnokrvno, raznovrsne i oblivene krvlju a usporeni snimci akrobacija (preteča bullet timinga), bacanja kroz prozorska okna, kolutovi praćeni pucnjavom bez repetiranja nas sprečavaju da trepnemo da ne bi propustili nešto od nevjerovatne akcije. Eksplozije prostorija, kao i automobila zajedno sa koreografijama akrobatskih tuča i pucnjava integrisani su u jednostavnu priču o dobru koje mora savladati zlo.
Dva puta naprijed, polukrug i iks. Jazz pozadinska priča Tequile omogućuje soundtracku da naglasi neo noir notu koja odlikuje ovo brutalno ostvarenje (svako John Woo-ovo ostvarenje iz Hong Konga zapravo XD). Jednostavan scenario i jednodimenzionalni likovi su stavljeni u svrhu slikanja nemilosrdnog svijeta stereotipnih gangstera. Kriminalci se ne libe od bilo čega da bi ispunili svoje ciljeve, a kao reakciju na takvo nasilje imamo i Tequilu i Ah Jonga, koji različitim stilovima biju istu bitku. Nevjerovatno velik broj žrtava (307) garantuju zabavu svim ljubiteljima akcionih filmova i najavljuje rediteljevu bombastičnu holivudsku karijeru.
-
You’ll Like My Mother (1972)
Lamont Johnson poznat je kao tv glumac a kao reditelj je dobitnik dva Emmya (najveće američke telivizijske nagrade za mini serijale Wallenberg: A Hero’s Story i Lincoln). Iskustvo ispred i iza TV kamera doprijenilo je poznavanju tehničkih detalja i filmske forme, što pravi veliku (pozitivnu) razliku u eksploatacionoj, B, ili produkciji sa malim budžetom.
Autobusom se vozimo kroz zimske krajolike Minesote sa djevojkom zamišljenog pogleda kroz prozor. U razgovoru sa vozačem saznajemo da je Francesca – udovica poginulog vojnika i da se trudna zaputila ka njegovoj majki, koju nikada nike upoznala, jer nema sopstvene familije. Na spomen imena porodice Kinsolving dobrodušnom vozaču Redu se mijenja raspoloženje. Reditelj koristi svaku priliku da iznese kritički stav prema ratu uopšte, pa i aktuelnom u Vijetnamu.
Uz nagovještaje sniježne oluje uspijeva da dođe do kuće gdje nalazi na hladan prijem majke. U kući je i Kathleen, gluvonijema djevojka, sestra od njegovog muža o kojoj joj nikad nije govorio. Iako ne želi išta da ima sa djetetom i djevojkom, majka nakon početka mećave zadržava djevojku u kući i počinje da joj slabi volju uz pomoć ljekova koje joj tajno sipa u piće. Zabrinutog Reda koji dolazi u posjetu Francesci majka lažima odvraća od posjete. Mreža obmana u kojoj se našla naša junakinja izgleda sve zamršenije.
Ne bih da zvučim nezahvalno ali odakle ja ođe? Enterijer kuće oslikava raskoš izrezbarenim rustičnom drvenarijom, prostorijama ugrijanim toplotom kamina, bogatom scenografijom i detaljima koji govore o tradicionalnom bogatstvu porodice. Imanje je smješteno u piktoreskni prizor idilične zime u netaknutoj prirodi kao sa razglednice. Nasuprot hladnoj majki Kathleen je predivna djevojka koja pokušava da pomogne Francesci kada joj najteže i pokušava da joj otkrije tajnu koja se krije iza sve očiglednijih majkinih laži. Na spomen rođaka Kennya uznemireni su i jedna i druga žena.
Jesam li ti lijep majko? Zajedno smo izolovani u kući Kinsolvinga sa trudnom junakinjom i tu reditelj ostvaruje najmoćniji efekat filma na gledaoca – poistovjećivanje sa damom u nevolji. Ona i beba su u većoj opasnosti nego što je svjesna, naročito zato što oluja čini puteve neprohodnim. Jednako smo udaljeni od civilizacije kao i ona i postepeno upoznajemo kuću koja unutar svojih zidina krije tragičnu tajnu. Šokantno otkriće otkriva upisano u porodičnoj Bibliji: u smrtovnicu je upisana majka od njenog muža, ko je dakle ova žena koja se lažno predstavlja? Šta je istina o Kennyu, manijakalnom silovatelju i ubici koji tumara kućom? Zašto su joj je ova žena uzela bebu i rekla da je umrla? Ko je tukao bezopasnu Kathleen? To su neka od pitanja na koja zajedno sa Francescom pokušavamo da pronađemo odgovor.
Revanš poslije večere. Priča je jednostavna i mali broj likova ostavlja prostor za efektnu razradu njihovih ličnosti. Majka je zastrašujuća a Francesca uvjerljiva kao prestrašena udovica, ali prava zvijezda filma je predivna a nijema Kathleen se izdvaja kao prava heroina. Glumica Sian Barbara Allen zasluženo zaradila nominaciju za Zlatni Globus za najboljeg debitanta.
U drugom dijelu pad tempa je evidentan i čitav uvod u Kennyevo prisustvo u kući izgleda usiljeno, naročito u odnosu na ujednačeni jezivi ritam i savršenu kontrolu uspostavljen u prvom dijelu. Ipak pozitivni filmski aspekti dominiraju nad negativnim i ovaj dramatični triler u stilu tipičnom za giallo filmove kreira realističnu jezu u kombinaciji sa izolovanošću i izopačenošću uma žitelja kuće. Čitava priča pa i atmosfera podsjeća na legendarni Rosemary’s baby 1968 pomiješan sa Hush (1998) pa se ovaj B film može smatrati uspješnom mješavina porodične drame sa psihološkim hororom. Nezavisni film koji prikazuje neistražene djelove unutrašnjosti američkog kontinenta koji su manje dopadljivi od istočne i zapadne obale.
-
Perfume of the Lady in the Black (1974)
Francesco Barilli prije nego što sam počne da se bavi režijom potpisuje scenario za Aldo Ladov misteriozni triler u Veneciji ‘Chi la visto morire’, a zatim i jedan od prvih filmova o kanibalima The Man From Deep River Umberta Lenzija. Treći scenario koji je napisao odlučio je sam da režira.
Oko glavne glumice nije bilo dileme, jer je izbor odmah pao na Mimsy Famser (Four Flies on the grey velvet) kratkokosu plavušu koja glumu Silviu Hacherman, posvećenu radnicu u hemijskoj laboratoriji koja živi u sasvim običnoj zgradi sa neobičnim stanarima.
Nije jezivo što virim ako ih poznajem. Film otvara slikom porodice: oca u mornaričkoj uniformi u ćerkinom zagrljaju i udaljenu majku od njih oboje. Uznemirijućom muzikom reditelj nagovještava da je Silvia u nestabilnom psihičkom stanju a napade joj pokreću asocijacije na majku odnosno damu u crnom. U tim trenucima ostaje potpuno sama i preplavljena strahom. Silvija luta usamljena pustim ulicama i podsjeća nas na film Lisa and the Devil iz iste godine od Maria Bave sa Ilke Sommer i Tely Savalasom.
Sa momkom Robertom i njegovim afričkim prijateljima govore o primitivnosti običaja i crnoj magiji. Kako film bude odmicao tako uviđamo da su likovi koji okružuju Sylviu upleteni u mrežu obmane i smrti. Drugarica Francesca je nagovara na mističnu seasnu kod slijepe proročice, a zatim postaje žrtva neobične tajne organizacije u kojoj su članovi željni krvi.
Magična kugla mi je na popravku pa mi moraš na riječ vjerovat. Zakopana sjećanja u Silvinijom podstaknuta nekim predmetima bude se nekontolisano tokom maglovitog lutanja i samopreispitivanja. Odsustvo oca je ostavilo duboke posledice na djevojčicu, a još je je zatekla majku u krevetu sa ljubavnikom što dodatno jača njenu traumu, pomračuje joj um i tjera na zločin.
Nedostatak tipične linearne priče nadoknađen je atmosferičnošću situacija. Svaka prostorija nam priča svoju priču, a igre sijenki i nijanse svjetlosti stvaraju zapanjujuću atmosferu. Silvijini prekidi za koje okidač može biti pravo vještičarenje ili labilnost njenog razuma usred neobrađene traume postaju sve češći i zajedno sa njom lutamo u neznanju po odajama podsvijesti. Prelasci iz stvarnosti u svijet njene mašte su tako suptilni a jasno podvlače djevojčinu bespovratnu otuđenost od stvarnosti. Pri svakom susretu sa afrikancem Andyem biva joj sve gore i gore. Da li je to slučajnost ili lažni trag na koji nas reditelj navodi?
Izvadi malo leda za viski iz te paprati lijevo Inspirisan filmovima kao što su Repulsion i Rosemary’s Baby Polanskog u kojima je glavna junakinja bespomoćna plavuša Barilli stvara jedinstvenu giallo atmosferu koju krase živopisni futuristički enterijeri i upadljive pastelne boje, sve to uz pažljivu brigu oko scenografije i produkcije seta prepoznatljive za gotski horor. PTSD sa kojim se suočava junakinja jednako je realan kao i kod Hitchcockove Marnie ali zavjera koja se dešava ne ostavlja prostora ni za kakvu nadu za našu glavnu junakinju čime posjeća i na neponovljivi All the colors of the Dark Sergio Martina. Ne možemo a da se ne zapitamo da li neka moćna organizacija koristi psihičku neuravnoteženost djevojke zbog sopstvene koristi? Kako se uz sve probleme sa kojima se suočava ljudski um odbraniti i od nevidljivih kandži željnih kontrole?
Pogodi ko je ti kad si bila mala? Kako Silvija više pada pod uticaj crne magije tako se i realnost oko nje mijenja. Vidi sebe kao djevojčicu i sa sobom razgovara a na vrhuncu ludila kasapi i Roberta i ljubaznog komšiju Rosettija kao i majkinog ljubavnika koji se pojavio. U epilogu nam postaje jasno da iako djevojci stvarno nije dobro direktni krivci za to su krvožedni pripadnice sekte koji zadovoljavaju svoje apetite u krvavom klimaksu.
Reditelj nas ostavlja sa više otvorenih pitanja i na samom kraju filma ostavlja prostora i za racionalno i iracionalno tumačenje. Sve je plod mašte jedne dementne djevojke ili crna magija postoji. Jedno je sigurno: predstavljen nam je raskošni svijet prepun boja u kojem živi galerija čudaka.
Muzika Nicole Piovania je savršeno jeziva mješavina violine i harmonike. Mimsy Farmer se pokazuje dostojna zadatka u ulozi izgubljene heroine koja pokušava da nađe sebe u haosu realnog svijeta i mračnih misli svoga uma. Psiho triler sa horor elementima koji će zadovoljiti i ljubitelje italijanske kinematografije kao i zaljubljenike u arthouse bioskop, jer pri svakom novom gledanju zapažamo nove detalje i pažljivo postavljene tragove kojim nas reditelj vodi na sanjivo putovanje.
-
The Invisible Maniac (1990)
Invisible Maniac je seksi slasher komedija koja je dostigla kultni status među obožavaoca žanra i eksploatacione kinematografije, a naročito zato što je film jedina nepornografska uloga tragično preminule glumice Savannah. U intervjuu njen tadašnji partner otkriva da je premijera filma dodatno pogoršala psihičko stanje glumice koja nije razumjela da li se publika smije njenoj glumi ili šalama iz vica. Istina je negdje na pola puta.
Na samom početku slušamo obrazloženje psihijatra o nestabilnosti stanja dječaka, koji iako neobičan i lud, zaslužuje ljubav svoje majke. Dječak voli da koristi teleskop u voajerske svrhe i majka mu histerično stavlja do znanja da je odvratan i bolestan.
20 godina kasnije, odrasli Kevin na naučnom simpozijumu pokušava da demonstrira kolegama svoju genijalnost predstavivši briljantni izum: transformator materije. Kada doživi neuspjeh podvrgnut je nemilosrdnom ismijavanju kolega što ga gura u ubilački bijes i na smrt tuče starije koleginice i kolege, ohole naučnike. Smrtna kazna zamijenjena je hospitalizacijom ali Kevin bježi iz ludnice i pronalazi zaposlenje u srednjoj školi, kao nastavnik fizike u ljetnjoj školi za loše đake. Zašto ludi ubilački manijak ne bi potražio zaklon u obrazovnom sistemu?
Đigavi ovome vugla, bez svakoga… Vrlo brzo se upoznajemo sa ekipom razuzdanih i napaljenih tinejdžera, a i Kevinova prava priroda izlazi na vidjelo dok posmatra dugu scene tuširanja. Karikaturalno prikazan ludi naučnik Kevin podsjeća na Jeffrey Combsovog doktora Herberta Vesta a u ludost ga gura smicalica koju su mu mlade šaljivdžije pripremile. Nijemi domar kao da pokušava da upozori glupe omladince na opasnost koja vreba od ludoga profesora, ali na kraju i sam biva pretučen do smrti.
Sigurno nisam lud, samo volim da virnem.
Uz pomoć nevidljivog seruma ludak počinje svoje jezivo šunjanje po hodnicima. Dejstvo je kratkoročno a kontra efekat je buđenje najnižih ljudskih inhibicija, što je u Kevinovom slučaju manijakalna pohotnost i želja za golotinjom. Jednog po jednog ubija đake na najrazličitije načine, prethodno seksualno uznemurujući žene a fizički maltretirajući muškarce. Momci imaju težak zadatak rvanja sa samim sobom i vrlo su uspješni u tome. Jedna egzekucija je iznenađujuće brutalna, čak i za standarde mnogo krvavijih filmova.
Obećavam da neće bit težak kontrolni, važno je da me pažljivo slušate. Onaj ko očekuje ekranizaciju priče HG Wellsa Nevidljivi Čovjek ili rimejk legendarnog crno bijelog klasika će doživjeti veliko razočaranje. Slasher žanr je već na vrhuncu zasićenja i samo totalna skarednost i groteskni zapleti mogu zadovoljiti apetite nastrane publike. Bespotrebno duge scene golotinje kao i jednodimenzionalni rasistički mizogini likovi čine ovaj film eksploatacionom poslasticom i stavlja ga rame uz rame sa klasičnim horor komedijama kao što su Street Trash, Toxic Avenger, Brain Damage i sl. U glavnim ulogama imamo ‘poznate’ b zvijezde kao što su Savannah i Melissa Moore (Samurai Cop, Fit To Kill) a tu je i Stephanie Blake (poznata po ulozi u čuvenoj komediji 80tih Ferris Beuler) u ulozi pohotne direktorice. Glavnom glumcu Noel Petersu je ovo jedini igrani film, što je vjerovatno i dobra stvar. XD
Reditelj Adam Rifkin odlično rukuje sa filmskim elementima i raspoloživim budžetom i pravi originalni i zabavni mali film. Namjernom prenaglašenošću gluposti karaktera i prikazom ludog naučnika na komični način uvjerljivo prodaje apsolutno blesavi i besmisleni projekat koji se maštovitošću ubistava izdvaja od ostalih slashera. Kraj je otvoren u najprepoznatljivijem horor maniru a manijakalno morbidni smijeh doktora Kevina nam ostavlja osmjeh na licu i prostor za potencijalni nastavak, koji se (ne)srećom nikada nije dogodio.
Samo još ovaj put da nestanem… The Invisible Maniac je potpisan pseudonimom Rifkina – Rif Coogan i za te filmove reditelj tvrdi da su zabavniji, pravljeni za lično zadovoljstvo i sticanje prakse. Ovaj naslov sigurno treba uvrstiti u ‘moraš vidjeti da bi povjerao’ repertoar.
-
Creepshow (1982): Horor Antologija
George A. Romero i Steven King su dugogodišnji prijatelji i željno su čekali priliku da sarađuju na nekom projektu. Creepshow je bio prilika koja se ukazala koju su i jedan i drugi rado prigrabili. To je ujedno debitantski scenario Stivena Kinga a jedini film koji je Romero režirao a da ga nije napisao, što dovoljno govori o nivou povjerenja među dva majstora horora. Kada fantastičnom dvojcu dodamo i Toma Savinija, najčuvenije ime horor šminke i specijalnih horor efekata spektakl je neizbježan.
U centralnoj priči loše raspoloženi otac Tom Atkins prekorava sina što čita đubre, odnosno Creepshow horor strip. Baca ga u smeće nakon disciplinskih mjera izrečenih neposlušnom derištu. Levitirajući kostur (Tom Savini je u intervjuima naveo da je svako čudovište imalo nadimak) nas poziva na šokantno grafičko putovanje svijetom horora.
Ovim ću te šklepit ako ne popraviš dvojku iz muzičkog. Pet priča iz stripa, jezivih i komičnih nas upoznaje sa šarenim svijetom čudaka i nakaza, tragičnih sudbina koje čekaju sve aktere. Ni za jednog od ovih sebičnih i jednodimenzionalnih likova nema prostora za saosjećanje.
Prva priča ‘Dan očeva’ je inspirisana irskom narodnom predanjem, viski kojim se naliva ćerka oživljava mrtvaca (Oskarom nagrađeni George Kennedy) željnog osvete i topohlepne rođake koji su zataškali njegovu smrt, zajedno sa istom tomćerkom koja mu je, umjesto torte za rođendan, razmrskala glavu pepeljarom. Uštogljena bogataška porodica zajedno sa zetom mlađim Ed Harrisom ni ne zaslužuje bolje.
Ko je razblažio viski? Stiven King u ‘Usamljenoj smrti Jordya Verylla’ sam glumi neobrazovanog selju, koji bi želio da dođe do lakog novca prodavši meteor koji mu je pao na farmu. Nije dovoljno pametan da uvidi opasnost direktnog kontakta i snosi posledice u vidu biljke iz svemira koja ga živog proždire, a zatim i sve u okruženju. Jodryeva inertnost i uljuljkanost u blaženo tupavo neznanje ubrzavaju proces preuzimanja vanzemaljske vegetacije.
Nemam brijač, a danas je nedjelja! Something to tide you over je i najsloženija priča. Ljubomorni suprug Richard (Leslie Nielsen) je pripremio posebnu kaznu za svoju nevjernu suprugu i njenog ljubavnika Harrya (Ted Danson). Opsjednutost video nadzorom i posmatranjem kombinuje sa mučenjem starim koliko i izopačenost ljudskog uma: zakopavanjem u pijesku. Želja za osvetom nadjačava zakone prirode pa ubijeni ljubavnici dolaze po pravdu i psihotični zlikovac se suočava sa kaznom kakva mu dolikuje. Jer u ovom univerzumu nema milosti za nakaze. Ted Danson je brinuo da ga ćerka ne vidi pokrivenog jezivom maskom da ne bi doživjela traumu, a ona ga je hladno pozdravila ne obrativši pažnju na njegov izgled. Leslie Nielsen pokazuje neobično mračnu stranu suprotno komičnim ulogama po kojima je prepoznatljiv. Doduše, svaki put kada bi reditelj Romero viknuo akcija Leslie je aktivirao mašinu za prdeže na oduševljenje ostatka ekipe.
Nemam više loših fora, života mi! U priči Crate Henry (Hal Holbrook) je jedini lik koji može izazvati zrno saosjećajnosti jer je njegova žena Wilma (Adrienne Barbeau) alkoholičarka sa lošim društvenim manirima i još gorim smislom za humorom. Zamišlja njenu smrt na razne načine a kada se na univerzitetu na kojem radi njegov prijatelj sa kojim igra šah pojavi neobično čudovište iz sanduka (ekspedicija na Arcticu, omaž The Thingu i Thing from Another Planet) koristi priliku da se otarasi i nje i probuđenog monstruma. Tom Savinijevo prvo napravljeno čudovište dobilo je ime Fluffy. Henry se bez posledice sizvlači samo prividno jer su drug i on doveli u opasnost druge, te je njihova pobjeda samo privremena, što sugeriše i otvoreni kraj sa očima oslobođene zvijeri koje sijaju u tami.
Dobar mi je muž, a dobra sam i ja poslije tri četiri brza viskija. Peta priča dovodi nam ekscentričnog nemilosrdnog bogataša Upson Pratta (u stilu Howarda Hughesa) koji zatvoren u apartmanu bezdušno zgrće bogatstvo uništavajući manje od sebe. Mizoginist i bigot opterećen čistoćom ima problem sa bubašvabama iako živi u skupocjenom futurističkom luksuznom apartmanu. Nestanak struje uz navalicu gmižućih štetočina čini noć nepodnošljivo dugom za preživljavanje. Najskuplji ‘rekviziti’ u filmu su bile upravo bubašvabe koje preplavljuju gramzivog moćnika (250 000 pravih bubašvaba kupljeno po cijeni od 50 centi za 125 000 dolara).
Bolje da djeluje ovaj skupi lak za kosu. Proslavljena filmska ekipa igra savršeno po Kingovom tekstu a Romero koristi stripovske vinjete da bi pravio prelaze između scena ili nas uveo u situaciju čine ovo ostvarenje originalnim i jedinstvenim. Neke priče su strašnije su od drugih, dok su druge prenaglašeno komične a sve skupa obiluju specijalnim efekatima dok tonemo dublje u svijet nastranosti naših dragih (ne)voljenih čudaka. Uz čudovišta koja se pojavljuju i mrtvaca koji ustaju centralne ličnosti su upravo oni, sa svim svojim uvrnutostima i osobenostima i manama a veoma rijetko vrlinama. Animacije i crtež su odličnog kvaliteta čak i po današnjim visokim standardima. Zaljubljenici u horor Romero i King sa dozom nostalgije upoznaju nas sa pričama iz stripova uz koje su odrastali u izdanju EC Comics-a.
Strip u centralnoj priči pronalaze đubretari (jedan on njih i Tom Savini) i tako dalje nastavlja da putuje i pronalazi put do srca novih obožavaoca, isto kao što mladi neshvaćeni ljubitelj horora iglom na vudu lutki pronalazi srce svoga oca .
-
Scalpel (1977)
Originalni naziv False Face bi bio prikladniji za besprekorni debitantski projekat Johna Grissmera, za koji je potpisao scenario i produkciju. Izdavači, da bi pokušali da spasu film od neuspjeha, objavili su ga dvije godine kasnije pod imenom Scalpel. Cijeli projekat koštao je 400000$ i tada je naišao na podijeljene reakcije kritike. Zasluženu slavu stiče zahvaljujući nespornom kvalitetu efektno ispričane priče o laži, pohlepi i izvitoperenim porodičnim odnosima.
U uvodnim scenama zatičemo južnjačkog doktora Dr Reynolds-a kako drži govor stažistima, tvrdeći da plastični hirurzi u modernom dobu ulivaju božansko strahopoštovanje. Nakon moralne lekcije juri na sahranu tastovu sahranu. Upoznajemo se sa testamentom bogatog starca, doktorovog tasta, koji ništa nije ostavio svom razvratnom sinu Bradley u kojeg je razočaran, a za zeta hirurga pokojnik ima samo najgore riječi pridodate optužbama za smrt kćerke.
Prava nasljednica je starčeva unuka koja je pobjegla od kuće prije mnogo godina. U prisjećanju doktora Reynoldsa shvatamo da je bolesno posesivni tatica ubio ćerkinog momka i bacio ga u rijeku, a sve to pod djevojčin prozor. To je prvi uvid koliko se svireposti i sadizma krije iza fasade obrazovanog gospodina.
Reditelj nas postepeno uvodi u mračni i proračunati um ludaka. Kada naiđe na toples igračicu smrskanog lica ne treba mu mnogo da rekonstruiše lik sopstvene kći. Kroz nova prisjećanja shvatamo da doktor nema nikakvih skrupula i da je direktno odgovoran za smrt svoje žene.
Nakon niza uspješnih operacija djevojka postaje svjesna da se našla u primamljvo bezizlaznoj situaciji, jer joj doktor nudi ponudu koju ne može odbiti: treba da odglumi kćerku i podijeli bogato nasljedstvo od 5 miliona. Strpljivo podučava Jane Doe (djevojka se ne sjeća ni svog imena) manirima svoje kćeri i porodičnim vezama i ništa ne može poći po zlu. Jedina uočljiva razlika je što je prava ćerka Heather čudo na klaviru.
Ponuda koja se ne odbija Buržujska bijela, južnjačka Amerika i njihov zatvoreni krug nad kojima se nadvija duh Građanskog Rata perfektno je zabilježena snimanjem na autentičnim lokacijama. Izvrgavanje ruglu umišljenih buržuja dostiže vrhunac kroz lik Bradleya, sina nedostojnog bogatstva, seksistu, ambicioznog halapljivog političara koji porodično okupljanje i predstavljanje Heather (odnosno Jane) koristi za prikupljanje donacija za izbornu kampanju. Bradley postaje nova žrtva a Jane svjedok hladnokrvne proračunatosti manijakalnog doktora. Vesela sahrana sa orkestrom je poslednja želja i dostojan oproštaj od ekscentričnog čudaka.
Raskošna južnjačka sahrana Direktor fotografije Edward Lachman besprekorno dočarava raskoš kuća, bogatstvo enterijera naspram divljine neukroćenog zelenila i u svom drugom filmu nakon Lords of flatbush se najavljuje i zauzima poziciju jednog od najuticajnijih kinematografera koji će tokom karijere sarađivati sa svim najvećim rediteljskim imenima filmskog svijeta (Solonz, Soderbergh, Schrader, Seidl, Altman, S. Coppola, sarađivao i sa Robby Mullerom). Sanjivo nostalgična muzička tema Roberta Colberta koja prati dešavanje pojačava atmosferu neo noira a ambijenti i lokacija pridodaju gothic atmosferu užarenog Juga.
Iznenadno pojavljivanje odbjegle ćerke Heather oca stavlja u novu tešku situaciju: da li će izabrati svoju krv ili ljubavnicu sa ćerkinim likom? Robert Lensing daje uvjerljivost bolesnom čovjeku kojeg prljave igre u izopačenom trouglu koštaju razuma. U emotivnoj kulminaciji seksualno napastvuje svoju kćer. Najstrašnija stvar je što je Dr. Reynoldsova fasada normalnog čovjeka nevjerovatno uvjerljiva. Sakriven iza uspješne karijere predaje se najnižim porivima i nepočinstvima da bi zgrnuo dodatno bogatstvo. Bezosjećajno krši Hipokratovu zakletvu a sve zarad lične satisfakcije. Zahvaljujući uspješnoj karakterizaciji počinjemo da se saosjećamo sa doktorom, iako znamo da nas reditelj vodi slijepom ulicom, je ne postoji nada za ovog mentalnog bolesnika prerušanog u medicinskog radnika. Druga šansa i nada za normalan život dvije djevojke je rediteljeva verzija srećnog kraja, a kazna sa kojom je suočen Dr. Reynolds je, iako jeziva, zasluženo pravična.
Čiji je moj tajo? Scalpel je melodramatični, psihološko klinički horor sporog ritma sa dobro strukturiranom, sadržajnom pričom kojom nam drži pažnju do samog kraja, suprotno negativnim kritikama iz vremena kada je film izašao o neuvjerljivom raspletu. Judith Chapman, poznata po ulogama u sapunicama je zavidljujuća u ulozi dvije žene suprotne naravi koje povezuje neuravnoteženost: labilnu Heather koja je bez riječi pobjegla od manijakalnog oca u duševnu bolnicu i Jane, striptizetu u potrazi za bilo kakvim skloništem od prljavog stila života. Na kraju će i za nju doći iskupljenje u vidu naknade za pomoć Heather da otjeraju psihički labilnog tatu u ludnicu.
Alternativna verzija postera
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 