-
Sound of Metal (2019)
Metal kultura distorziranirih gitara i žestokih ritmova služi kao postavka za kompleksnu karakterizaciju muzičara, liječenog zavisnika koji ne može da se pomiri sa nepopravljivim gubitkom onoga što mu je strast, bijeg od droga, a i glavni izvor prihoda.
Bubnjar Ruben je na turneji sa svojom djevojkom Lulu u eksperimentalnom bendu i u stalnom su pokretu sa svojom modernom kampericom. Djevojka se suočava sa psihičkim problemima a jedno drugom su bitni kao partner i psihički oslonac. Njihov svijet počinje da se urušava kada se glavni junak naglo suoči sa teškim gubitkom sluha. Postoji skupa operacija sa ugradnjom implanta ali prije toga mora naučiti da se bori sa samim sobom i da bude gluv uz pomoć Joea, glavnog u centru za brigu o gluvonijemim osobama.
Ruben ne može da se pomiri sa činjenicom da su svi zvuci – od onih iz okruženja koje je olako shvatao do onih od kojih je napravio karijeru nepovratno nestali. Liječeni zavisnik se izvnova suočava sa svojim demonima i strahovima da bi mogao da dopre do srži problema i nađe snagu da nastavi dalje. Ljudski se hvata za poslednji tračak nade i vjeruje u moć medicine iako ga uvjerava dobronamjerni Joe (nije gluvonijem ali je CODA (dijete gluvih roditelja) da nije problem u ušima već unutar uma.
Dokumentarni pristup doprinosi razradi dubine glavnog junaka kojeg je besprekorno odglumio Riz Ahmed, demonstrirajući glumački potencijal i udubljivanje u lik koji tumači. Emocinalni slomovi koje proživljava Ruben noseći se sa iznenadnim neobjašnjivim invaliditetom izbalansirani su snagom koju uspije da pronađe u zajednici ljudi koji nikada ne mogu spoznati sve male zvukove koji nas okružuju. Do kraja vjeruje u čudo, rasprodaje svoju audio opremu i kampericu da bi priuštio operaciju. Ugradnjom implanta krši kodeks zajednice gluvih, porodice u koja ga je naučila da bude u skladu sam sa sobom uprkos fizičkom nedostatku i u kojoj je uspio da nađe utočište i spokoj.
Prepušten sam sebi, sa novim zvukovima povezanim implantom u svojoj glavi odlazi kod Lulu u Pariz. Zatiče je srećnu u očevom domu, u novom/starom svijetu koji je ostavila prije nego što je pošla sa njim. Kroz distorziju i neujednačeno čuje pjesmu koja natjera Rubena prvi put da pogleda surovoj istini u oči: da više nikada neće čuti.
Uloga zvuka je od neprocjenjive važnosti u debitantskom igranom ostvarenju reditelja Dariusa Mardera. Posebni mikrofoni bilježe svaki zvuk ambijenta jednako kao i odustvo tona tokom dugih scena u kojima Ruben pokušava da živi sa tišinom svoga uma. Iako je The Tribe (2014) ukrajinskog reditelja Myroslav Slaboshpytskyia savršeno vjerodostojno prikazao svijet gluvonijemih osoba bez ikakvog dijaloga osim znakovnog jezika, Sound of Metal uvjerljivo uvodi ljude sa sluhom u čitavu zajednicu ljudi koji se nose sa čulnim nedostatkom, bez odbojne melodramatičnosti i patetičnosti kojom nagradom akademije nagrađena CODA obiluje.
Efekat dokumentarnog načina snimanja pojačava glumačka ekipa sačinjena od gluvonijemih osoba okruženih oko maestralnog Riz Ahmeda, koji je za potrebe uloge naučio da svira bubanj, kao i znakovni jezik, što mu je donijelo nominaciju za Oskara za najbolju mušku ulogu. Joe je takođe dobio nominaciju za svoje pojavljivanje u sporednoj ulozi.
-
Hard Ticket to Hawaii (1987)
Američki scenarista, pisac, producent Andy Sidaris zamijenio je karijeru sportskog komentatora šoubiznizom i snimao nezavisne niskobudžetne projekte 80-ih i 90-ih godina. Može se opravdano smatrati naslednikom Russ Meyera zato što u sličnom maniru koristi očaravajuće ljepotice sa naslovnih strana ‘muških’ časopisa kao i veliki majstor: raskošna golotinja je često početak i kraj zapleta u scenama i jednog i drugog stvaroca. Sidarisovi filmovi su akcije bez mozga sa grupom prijatelja, tajnih agenata koji se bore sa internacionalnim kriminalnim organizacijama uz neizbježna opuštanja nakon uspješno obavljenog zadatka.
Popularnost zaštitnog lica Playboya Donne Speir reditelj je iskoristio i dodijelio joj glavnu ulogu fatalne plavuše Donne Hamilton, vještog pilota i tajnog agenta koja upravlja agencijom za transport robe i putnika po imenu Molokai Cargo. Pod njenu zaštitu je stavljena Taryn, djevojka koja je u programu zaštite svjedoka jer je jure opasni kriminalci. Njih dvije ne skrivaju ništa jedna od druge i zajedno prevoze mladence i paket sa egzotičnom zmijom za prirodnjački muzej.
Zmija koju su djevojke utovarile je otrovna jer je u nju ubrizgana krv rakom zaraženih pacova i nizom okolnosti se oslobađa da luta sve do poslednje trećine filma. U međuvremenu djevojke se nađu u središtu operacije sumnjivih likova: britanca po imenu Mr Chang i njegovog okrutnog plaćenika Seth Romera. Plavokose junakinje uspijevaju da se domognu dijamanata namijenjenih za šefa i postaju mete opasnih zlikovaca.
Donnin prijatelj i ljubavnik, tajni agent Rowdy sa svojim drugarom i sparing partnerom Jadeom stiže sa arsenalom oružja i ludački, zapanjujući rasplet može da otpočne. Edy je vlasnica kafane koja je kontakt sa tajnom službom i u njen restoran je infiltriran muškarac prerušen u ženu i kidnapuju djevojke ne bi li otkrili gdje su dijamanti.
Prekrasne djevojke u rajskom ambijentu Havaja demonstriraju svoje borilačke vještine i raskošne obline dok muškarci u oskudnim trikmajicama doprinose rješavanju problema fizičkom snagom. Nenadmašna scena je napada na agente sa skejt i seksi lutkom na naduvavanje a od epskih momenata izdvaja se i scena sa frizbijem oblijepljenim žiletom. Taman kad smo se udubili u obračun dobrih agenata sa zlom kriminalnom organizacijom tu je i zaboravljena kancerom zaražena zmija da dopuni nebulozni kolaž koji reditelj svjesno kreira.
Brojni elementi radnje su apsurdno nebulozni i ne postoje riječi koje bi opisale šokantni efekat u prvome od niza filmova u kojima je Donna Hamilton centralna ličnost, a ima ih 7 i svi su sličnog kvaliteta namijenjeni istoj publici koja je ostala zaluđena rediteljevim ranijim radovima. Obzirom da je gospodin Sidaris šahovski velemajstor otpada činjenica da je u nekom od njegovih filmova nešto nenamjerno ili slučajno XD, pa se znalačkii koristi jeftinim, otrcanim elementima i legendarnim one line rečenicama da stvori akcioni svijet po mjeri krajnjeg korisnika, fana ‘eksplozivnog kolaža gluposti’ kako je kritika prvobitno okarakterisala danas epohalni naslov koji je opravdano postao nezaobilazni dio kanona b filma.
-
Sick of Myself (Syk Pike) (2022)
Festivalska publika sve više ima priliku da na velikom platnu posmatra filmove neobičnog i eksplicitnog sadržaja koji su se desetinama godinama unazad smatrali ekstremnim ili su ihg cenzori obilježevali kao ‘video nasties’. Dostupnost širokom audiotorijumu neobičnih naslova je korisno sa aspekta širenja vidika prosječnog gledaoca. Norveški reditelj Kristoffer Borgli potpisuje i scenario za morbidni, tragi komični prikaz kulturne elite današnjice.
Signe i Thomas su zajedno 5 godina ali netrepeljivost u njihovom odnosu je očigledna: djevojku iritira umišljeni konceptualni umjetnik koji od ukradenih fotelja pravi eksponate i pokušava da pronađe svoj glas samo da ne bi on bio u centru pažnje.
Dosadna djevojka mnogo šta da ponudi i toga je svjesna ali problem ne leži samo u odnosu neskladnog para: Signe je patološki lažov i ima narcisoidni poremećaj ličnosti što dovodi do nesvakidašnje autodestruktivnosti kada odluči da konzumira zabranjene ljekove da bi se izdeformisala od njihovih nus pojava.
U kulturnom društvu predstavnika intelektualaca dvije osobe zaljubljene u sebe se bore za prevlast u vezi dok polako počinje da se raspada djevojčino tijelo. Kada Signe počinje da osvještava svoje fizičke deformitete dolazi i društveno prihvatanje za kojim vapi, odnosno zadivljenost deformacijom javnog mnjenja i potreba modernog doba za inkluzijom svih članova društva. Takozvani umjetnici spremni su za najprizemnije djelovanje u potrazi za publikom, a ni promoteri brendova nisu ništa bolji.
Thomas shvata da je djevojka ozbiljno bolesna, bez nje njegova umjetnost ne bi ni postojala i tragično završava uhapšen u salonu namještaja. Njegova ‘umjetnost’ inspirisana je stvarnom autorom (Cezinando) koji je krao fotelje dok nije završio iz rešetaka 2022.
Signe se nakon teškog narušavanja zdravlja oporavlja ali polako počinje da gubi konce sa realnim svijetom pa priča postaje dualna: djevojka zamišlja popularnost za kojom čezne naspram realno katastrofalnih posljedica po zdravlje koja je sama sebi nanijela dok na kraju, konačno čvrsto ne stane na noge i konačno preuzme odgovornost za sebe.
Maestralno ispričana priča društva opterećenom uspjehom, temom kreacije i traženjem jedinstvenog izraza u doba digitalizacije i dominacije društvenih mreža. Snobovska elita svugdje je ista i rijetko ima razumijevanje za bilo koga osim za sebe. Ogromnom dozom crnog humora i grotesknog deformiteta reditelj šalje jasnu poruku i stav prema poznatim ličnostima, influenserima i ostalim ljudima o čijem mišljenju čitamo svakodnevno.
Sick of Myself nije naslov za gledaoce sa osjetljivim stomakom jer kompletira svijet opterećenosti fizičkim anomalijama koji gradi Cronenberg (Crimes of the Future i Crash) i u novom svijetlu predstavlja zadivljenost mase fizičkim defektom koju je vješto prikazao Lynch u Elephant Man. Svijet šoubiznisa se još jednom pokazuje kao bizarno mjesto u kojem su ljudi spremni da gaze jedni po drugima zarad popularnosti i par klikova više.
-
Tintorera (1977)
Još jedan od filmova iz žanrova eksploatacije dotad neviđenog uspjeha filma Jaws sa tigrastom ajkulom u glavnoj ulozi po kojoj film Rene Cardone Jr. i nosi naslov. Evidentna razlika u odnosu na ostale djelove je ljubavni podzaplet sa prisnim prijateljstvom dva druga koji u vrelini meksičog zaliva nauče da dijele voljenu ženu.
Duža necenzurisana verzija sadrži scene eksplicitne golotinje i dokumentarnog materijala podvodnog ronjenja i ribolova. U središtu priče na ostrvu Isla de Mujeres, rajskog ljetovališta u blizini Cancuna gdje je i većina filma snimana, nalazi se Miguel, spretni muškarac koji uživa u tajnim romansama sa zgodnim turistkinjima. Novac nije glavni pokretač junaka koji uživa u svojim osvajačkim podvizima.
Na suprotnoj strani nalazi se bogataš Steven koji je zbog burnog ritma života doživio nervni slom i na doktorovu preporuku odlazi na prinudni odmor i to upravo u već spomenutom odmaralištu a smješten je na jahti koja nosi ime po tigrastoj ajkuli – tintoreri.
Steven uči da se opušta na ostrvu i umiruje svoje rastrzane živce burnom ljetnom romansom sa djevojkom Patrisijom koja ga spaja sa Miguelom, čovjekom praktičnog pogleda na svijet kojem su sitna zadovoljstva koje ostrvo pruža dovoljno. Nakon nestanka djevojke (prve tintorerine žrtve) koje je racionalizovano neizbježnim povratkom i početnog animoziteta među momcima se javlja prisno prijateljstvo isprescijecano zajedničkim zavodničkim podvizima, kompleksnim filozofskim razgovorima i uzbudljivim podvodnim ribolovom. Miris krvi privlači surovu predatorku koja je vještim uglovima kamere prikazana znatno veća nego što je.
Uljuljkani u bezbrižnost ljeta prepuštamo se opijaćujoj atmosferi tropskog odmarališta i uživanju sa junacima koji su kroz uzajamno poštovanje naučili i da podijele osobu koju obojica vole i koja im je uzvratila ljubav: engleskinja Gabrijela. Raskošni noćni život mijenjaju romansom dok Miguel tragično ne nastrada u lovu i Gabrijelin odlazak rasprši ostatke bizarnog ljubavnog trojca. Steven lično shvata želju za osvetom i u dvoboju jedan na jedan sa morskom nemani uspijeva da je ubije ali savršeni pogodak plaća glavom.
Tintorera je mnogo više od priče o ajkuli kako naslov može navesti na pogrešan trag, to je dom troje ljudi otvorenog shvatanja koji su se prepustili uzajamnoj ljubavi. Trojac u glavnim ulogama predstavlja krem b glumačke produkcije a čestim repetitivnim zoom outovima reditelj ih smješta u idiličnim primorskim pejzažima o kojima većina može da mašta. Nažalost plaćaju skupo cijenu ljubavi i odmora u raju.
Lik Coronada živi najviše u skladu sa samim sobom i ne bježi od ničega: na ostrvu je rođen, a to je mjesto za koje bi ljudi dali cijelo bogatstvo da provedu svega nekoliko tričavih dana. Cricket je hipik koji propagira slobodnu ljubav i živi na plaži i spreman je podijeliti uživanje sa svakim ko je zainteresovan. Na prvom mjestu psihološka drama sa ljubavnim elementima i prikrivenim homoerotskim tonovima otkrivaju slobodarske poglede na svijet iz perioda kada je film sniman i uz instrumental Basil Poledouris dobijamo originalan ugođaj živog odmarališta nad kojim se iz dubina nadvija sijenka savršeno evoluirane grabljivice.
-
Les Petits Mouchoirs (2010)
Nakon uobičajeno razvratnog pariškog noćnog provoda Ludo (Dujardin) se vozi u svitanje na svom motoru pustim ulicama. Nemarno prošavši kroz crveno svijetlo doživljava katastrofalnu saobraćajnu nezgodu u sudaru sa kamionom. U čekaonici bolnice se okuplja društvo zabrinuto za svog prijatelja.
Udarac koji je doživio Ludo sve da će ih poljulja duboko i pokrene neuzastavljivi proces u njima. Dugo vremena su živjeli svi u mreži malih laži iz naslova, u koje su se bezbrižno ušuškali, da su ostavili svog povrijeđenog prijatelja u bolnicu i zaputuli se na tradicionalni odmor u blizini Bordoa.
Domaćin luksuzne kuće na obali je Max (Clouzot), vlasnik hotela kratkog fitilja koji je u braku sa Vero ima dvoje djece i najstariji je u društvu. Vincent (Magimel) je doktor koji nespretno izjavljuje ljubav Maxu, kumu njegovog sina. Nije gej, ali mu se sviđaju njegove ruke i previše mlad je bio kada se vjenčao sa suprugom Isom. Marie (Cotillard, žena reditelja Guillaume Caneta) je bivša Ludoova djevojka i snimajući po džunglama Južne Amerike i Azije je pokušala da pronađe svoju sreću uz povremene šeme za jedno veče. Eric je glumac koji koristi svaku priliku da prevari svoju djevojku sa duplo mlađim curama. Antoine beznadežno čeka na sms od Juliette koja je otišla prije više od godinu dana. Nassim je lični trener od Vero opsjednutom new age stilovima života. Jean Louis mještanin sa farmom morskim plodovima koji ih poznaje perfektno poznaje.
Dani ljetnje dokolice i uživanja prijatelja u ljetovanju iz snova postepeno, sloj po sloj, otkrivaju stvari koje se kriju iza naizgled idealne površine. Svaki od predstavljenih glavnih junaka prolazi kroz transformaciju usled introspekcije i preispitije male laži iz naslova kojima su sebi napravili zlatni kavez. Nezgoda sa Ludoom podsjetila ih je itekako podsjetila na to da smrt nije tako daleko i apstraktno kao što se čini u mislima.
Lično putovanje kroz prolaze i intimni detalji iz života sa kojima nas upozna scenarista i reditelj Guillaume Canet i sporoj i precizno postavljnoj radnji. Pitanje koje im se svima nametnulo tako naglo je do kada će moći da se samoobmanjuju i shvate da život nije odmor u savršenoj kući na moru?
Ansambl glumaca predstavlja najbolje što Francuska može da ponudi i emocije koje prenose čine da sa njima proživljavamo svako stanje od najveće sreće i bezbrižnosti na jahti do suza i bolnih sukoba koja proizilaze iz konflikta. Ovi ljudi su porodica koji su sami izabrali i predstavljaju oslonac. Kada pukne stakleni kavez napravljen od sitnih laži ostaje iskrena povezanost pravih prijatelja. Smrt Ludoa razjedinila ih je na početku da bi se svi zajedno vratili u zagrljaj.
Komični elementi nikada ne bace u sijenku ozbiljnost priče a melodramatičnost je neizbježna jer ovi ljudi su duboko povezani, zajedno rasli i isprepletali zajedno korijene koje je nemoguće presjeći a oni nadjačavaju snagu krvnog srodstva. Prihvataju jedni druge sa svim pozitivnim osobinama i slabostima a vole se bezrezervno. U velikom broju junaka oslikani različiti tipovi ličnosti su razne teme i načete teme da bi se svako u publici mogao poistovjetiti sa barem jednim od likova.
Likovi koji prolaze kroz njihove živote jednako ostavljaju otisak. Jean Louis je njihov najprisniji prijatelj i njegova kritika ih pokrene na finalni skok prema cilju. Nessimovo prisustvo želju za promjenom u novom dobu koje je znatno drugačije od onog o kojem su oni bili mladi (jer realno u svojim srednjim tridesetim nisu više u cvijetu mladosti XD). Franck, momak od Marie osim što je nevjerovatno talentovan muzičar i dobar u krevetu, ona to nije u stanju da vidi od zida koji je sagradila. Dijalozi dominiraju radnjom a soundtrack ima važnu ulogu u prikazivanju stanja u kojem se nalaze junaci. Osim što pjesma bolje oslikava stanje od bilo kakvog dijaloga predstavlja i dobru protivtežu atmosferi uspostavljenoj dugim razgovorima u jednoj prostoriji.
Bioskopski uspjeh u domaćim bioskopima je potvrda uspjeha priče koja mnogima može djelovati i spora i bez konkretnog zapleta i svrstava se ravnopravno uz mnoge filmove o prijateljstvu veće grupe odraslih ljudi kao što su The Big Chill (1983), St. Elmo’s Fire (1985), Peter’s Friends (1992), Return of the Secaucus Seven (1980) , Jonah Who Will Be 25 in 2000 (1976), Queens Logic (1991).
-
Incontro d’Amore a Bali (1970)
Jedan od naslova izgubljenih nakon neuspjeha u bioskopima – doživio je ponovo premijeru četiri godine od objavljivanja – 1974. nakon eksplozije popularnosti glumice Laure Antonelli, čuvene po ulozi neodoljive služavke u Malizia (1973). Dodatne scene koje su snimljene potpisuju Paolo Heusch i Usmar Ismail. Reditelj Ugo Liberatore iza sebe već ima naslov Bora Bora (1968) (sa predivnom Haydee Politoff) pa predmet egzotične destinacije i sudara kultura je za njega poznat teren. Zanimljivo da u tri filma koja je režirao kao lokacije iskoristio Boru Boru, Bali i Veneciju.
Fotograf Carlo u delirijumu uzima nož i ubada ženu, odmah postaje svjestan šta je učinio i odlazi da se preda u policiju. Inspektora upoznaje sa pozadinom priče i istorijom svog odnosa sa ženom Darijom od trenutka kada se zbog posla preselio na Bali. Prvih nekoliko mjeseci se samostalno posvetio poslu jer i pored velike ljubavi njihov odnos je otvoren, što Carlo uveliko koristi švrljajući među poligamnim ostrvljankama. Dok se prisjeća detalja iz prošlosti saznajemo da je Carlova supruga živa.
Vodič na Baliju je Glen, obrazovani istraživač širokih shvatanja koji pokušava da dokuči tajnu koja se krije iza mističnih vjerovanja mještana. On i Carlo predstavljaju dva polariteta i kroz njih sagledavamo odnos Zapada prema Istočnjačkoj civilizaciji.
Glenovu tolerantost i razumijevanje za banalne paganske rituale Carlo tumači kao ludost i slabost. Kada konačno dođe Darija i nakon početne uzbuđenosti zbog ponovnog ujedinjenja sa voljenim čovjekom ugleda pravo Carlovo lice okreće se prema Glenu, koji je fasciniran smrću jer je njegov prijatelj sa ostrva Tillem započeo zavjet ćutnje, što je na ostrvu svjesna uvertira za neminovni odlazak sa ovog svijeta.
Dok pokušava da natjera brahmana da promijeni mišljenje reditelj predstavlja ostale bijele ljude koji su došli u potrazi za ultimativnom istinom, tajnom života i smrti. Bradford, vještac koji je prihvatio mračnu stranu i okrenuo se crnoj magiji i njegova suprotnost – sveštenik Jung koji može samo da bezuspješno posmatra kako su mještani nezainteresovani za njegovu priču o Bogu, jer su zaokupljeni svojom vjerom.
Ljubavni trougao nije prvi u koji upada junak jer je Carlova ljubavnica ljubomorna na Dariju, a onda i Glenove žene, naviknute na poligamiju, nisu zadovoljne pojavom nove figure u njihovom životu. Na prirodne ljepote Balija i malih mjesta poznatih sa razglednica suvišno je trošiti riječi. Svi konci razuma za koje se čvrsto držao su Carlu izmakli iz ruku i žena koju je napao nožem je prostitutka koju je obukao i našminkao kao Dariju.
Reditelj uvjerljivo dočarava svoju fasciniranost istočnjačkom filozofijom i istinski zadivljenost neukaljanim tropskimrajem kroz sporo razvijajuću ali efektnu priču o ljubavi, vjeri, slobodi, prolaznosti i predavanju smrtu kao ultimativnoj formi spasenja. U tehničkom smislu podsjeća na filmove novog talasa francuske kinematografije sa elementima mondo filma kroz dokumentarno snimanje ritualnih obreda lokalnog stanovništva, što je ujedno i maksimalno korišćenje skromnog budžeta.
Sjajno su se snašli u svojim ulogama zvijezde italijanskog filma: Harizmatičmi i filmični John Steinbeck kao Glen, Umberto Orsini sa neodoljivim osmijehom kao cinični zapadnjak Carlo i Laura Antonelli kao neodoljiva boginja zlatne kose predstavljaju izbor Paolo Heusch (koji je prije dodatnim scena bio zadužen za kasting).
Šteta je što ovaj naslov nije još doživio zasluženu Blu Ray restauraciju ali još veća šteta što je diva kao što je Laura Antonelli umrla u bijedi i potpunom siromaštvu. Srećom nikada neće umrijeti dokle god je u srcima obožavalaca, kao ni ovi mali nezavisni projekti čekaju da budu otkriveni. Giorgio Gaslinijeva mješavina orkestarskih instrumenata sa sitarom proizvedi nezaboravno očaravajući efekat a ploča soundtracka je prava rijetkost među kolekcionarima.
-
The Innocents (2021)
Iz perspektive djevojčice Ide svjedočimo selidbi porodice u novi stan. Starija sestra Anna je autistična a Ida je ne podnosi zbog njene bolesti i zato što je predmet ismijavanja. Dječak Benjamin je dijete migranata i već je često mijenjao svoje prebivalište dok se djevojčica Aisha nosi sa gubitkom oca i počinje telepatski da se povezuje sa Annom. Među djecom se razvija prijateljstvo i zajedno počinju da razvijaju i eksperimentišu sa svojim paranormalnim moćima.
Radnja se zbiva u izolovanoj zgradi sličnoj stambenom kompleksu iz Cronenbergovog nenadmašnog Shiversa, obasjanom dugim blještavim suncem beskrajnog nordijskog ljeta. Raspuštena djeca po igralištu postaju sve moćnija i sablasno nagovještavaju neizbježni tragični ishod kao u legendarnim White Ribbon i Children of the Damned. Kroz igru i interakciju djeca ovladavaju telekinezom i otkrivaju da je mogu koristiti i u dobre i loše svrhe, nalik junacima u Trankovom Chronicle.
Natprirodne sposobnosti pojačavaju već postojeće emocije i dobra Aisha postaje prijateljica sa Annom i ukazuje joj razumijevanje koje je djevojci nepoznato. Kroz njihovo prijateljstvo shvatamo da Anna, iako ima nedostatak u razvoju savršeno može da se sporazumije i da funkcioniše u društvu ostale djece.
Idino zlo dolazi iz nedostatka pažnje i prirodne dječije ljubomore naspram starije sestre, dok Ben, nažalost, iako ima majku koja ga voli ne može mu nadomjestiti nedostatak očinske figure. Ida i Ben eksperimentišu sa zlostavljanjem životinja ali Ida, koja ima stabilni dom, oslonac porodice i sestrinu ljubav brzo odustaje od bezumnog nasilja, dok mu se Ben potpuno i bezrezervno prepušta.
Roditelji su istisnuti u drugi plan jer je ovo priča koje se tiče djece, njihovog mikrosvijeta, istraživanja i spoznavanja granica mogućnosti i sticanja neprocjenjivih ličnih iskustava. Ida i Anna su u prednosti zbog doma punog ljubavi dok, Aisha i Ben, djeca samohranih roditelja su prikazani kao oličenje dobra i zla. Ali svijet u kojem žive nije crno bijeli, tako da dobrota nije uvijek nagrađena a ni zlo uvijek kažnjeno.
Djeca glumci su fenomenalni u priči norveškom scenariste i reditelja Eskila Vogta, kojem nije prvi put da potpisuje scenario sa traumatičnošću odrastanja i telekinetičkim moćima kao temom (Thelma 2017, Joachim Trier). Nadvijajuća opasnost oličena u mališanima koji nekontrolisano usmjeravaju svoj bijes i frustracije prema nemoćnima vodi do finalnog okršaja sestara Anne i Ide protiv silom opijenog Benjamina i simboliše konačni sukob dobra i zla.
Scene eksplicitnog nasilja nad životinjama i djecom su dobro smještene u napetu misteriju odrastanja i samospoznaje. Zvukovi koji dolaze iz svijeta odraslih na koje djeca ne mogu da utiču vjerno prikazuju dječiju zavist od svojih roditelja. Povezivanje mislima i ostvarivanje potencijala su samo neki od potencijala koje kao ljudska bića možemo dostići, ali samo ako se prepustimo i koračamo svojim putem, u skladu sa prirodnim nagonima.
-
Kreola (1993) – Zov tropske vreline
Fotograf Andy (Teodosio Losito) je na poslovnom putovanju u Santo Domingu, i na aerodromu dočekuje svoju vjerenicu Kreolu (Deborah Hampton) – djevojku zanosne ljepote liberalnog ponašanja. Zbog nedostatka uzbuđenja u zajedničkom odnosu tjera zbunjenu djevojku na odnose sa drugim muškarcima a Kreola se iz ljubavi, tiho pateći predaje drugima. Na istom letu je Marco koji je došao u potragu za svojom vjerenicom, koja je otišla bez riječi prije nekoliko mjeseci.
Priče se ponovo ukrštaju kada Kreolu privuče kapetan broda Leon (John Armstead) koji im je i našao smještaj na ostrvu gdje ih je prevezao. Tokom vožnje djevojka je zgrožena njegovim neurednim izgledom i sirovim ponašanjem. Od Andyeve prijateljice, čuvene spisateljke na odmoru Joan saznajemo da se žene otimaju za Leona i da ih uzima strastveno kada on poželi, među njima i Iris, djevojka od nesrećnog mladića Marca.
Kreola stupa u vezu sa Leonom iz radoznalosti a sa njim ostaje zbog inata Andyu kojeg je molila da se sklone sa ostrva. Koliko god ozbiljne muke brinule junake sve se uvijek rješava plesom i opuštanjem na plažnom baru.
Dva muškarca zajedno pokušavaju da razbiju dva ljubavna trougla u kojima su se zadesili a centralna figura je Leon. Nešto neopipljivo omamljujuće u vazduhu budi nevjerovatni polni nagon i logičko razmišljanje je nemoguće. Ljudska duša je osjetljiva i prevrtljiva i partnera je nemoguće zadržati ako on to sam ne želi.
Leon predstavlja čvrstog muškarca sigurnog u sebe koji uzima žene da bi zadovoljio svoje primarne nagone. Njegova ličnost potpuna je suprotnost Andyu, nesigurnom u sebe i u svoju ljubav prema djevojci iz snova. Joan, racionalna objektivna posmatračica ne koristi trenutak ranjivosti Andya, već mu pomaže da popravi sa Kreolom, ženom svog života.
Banalno plitka radnja ovog tropskog erotskog trilera B produkcije preispituje poglede na veze , vjernost voljenoj osobi uz osvrt na očekivanja pojedinaca iz ljubavnog odnosa. Savršeno bezbrižna ljetnja avantura uz egzotične pejzaže praćene lokalnom muzikom ili pjesmama iz drugih filmova.
Žene u filmu su predivne i u potpunosti zasjenjuju muškarce (osim Leona koji je previše alfa da bi bio zasijenjen XD) duge i eksplicitne senzualne scene seksa isprepletane su ispijanjem koktela u noć i sporim danima u hladovini Konsuelinog plažnog bara. Atmosfera koju gradi reditelj u morskom raju je opijajuća i zajedno sa osrednjom glumačkom ekipom okruženi palmama i pješčanim plažama uživamo u raju na Zemlji.
-
Alcarras (2022)
Sporo, lijeno vrelo ljetnje jutro u voćnjaku u podnožju brda, predio nalik na crmničku ravnicu. Zrikavci urlikanjem pokušavaju da se rashlade dok se upoznajemo sa porodicom koja živi od obrade zemljišta: Quimet, glava porodice i otac odraslih adolescenata Rogera i Mariona kao i djevojčice Iris; njegova žela Dolors; naa imanju ispomaže ujak Cisco sa ženom Gloriom i blizancima Pauom i Perre a tu je i tetka iz grada Mariona.
Za analizu drugog filma španske rediteljke Carle Simon potrebno je, osim nesporne važnosti porodice uzeti u obzir autobiografski ton koji ponovo koristi i u kojem se osjeća komforno. U svom debitantskom ostvarenju Estiu 1993 (2017) iz ugla šestogodišnje Fride prikazuje ljeto provedeno sa porodicom na sličnoj lokaciji, koja treba da joj se nađe kao podrška, dok se ona osjeća kao potpuni stranac. U Alcarrasu (Katalonska regija u kojoj se dešava radnja) odlazi korak dalje, pa kao glavnog junaka uzima voćnjak kroz koji prikazuje čitavu porodicu junaka u borbi sa preprekama koje moraju savladati.
Zauvijek poremećeni odnosi krvavim bratoubilačkim sukobom vuku korijene duboko u sadašnjosti. Quimetov otac nekada je sakrivao vlasnika imanja staroga Pinyola od ratne osvete, ali je unuk Pinyol zaboravio na obećanje svoga pretka i od voćnjaka oće da napravi unosni biznis. Bez ikakvih dokumenata o vlasništvu pred porodicom je jedno ljeto nakon kojeg se opraštaju sa mjestom na kojem su činili prve korake, kojem su se vratili da ga zajedno, njih tri generacije, složno obrađuju sopstvenim rukama. Klasne razlike su preduboke i novac mijenja i višedecenijska prijateljstva.
Štrajkom radnika svrstavamo se sa radničkom klasom i zauzimamo kritički stav prema moćnicima u privredi koji novcem uništavaju malog proizvođača. Moderna tehnologija nije nužno dobra jer solarni paneli nisu idealno rješenje, iako Quimetu prilagođavanje nije jača strana. Kao glava porodice lično doživljava nepoštovanje i pokušava da se nosi sa bezizlanom situacijom i neizvjesnošću koja dolazi sa krajem ljetnje sezone.
Roger i Mariona muče problematike mladih ali su dobra djeca koja koriste najbolje od okruženja. Kroz očiju djece najčistije vidimo i možemo da osjetimo toplinu i ljepotu porodične sigurnosti. Daleko od toga da su odnosi u porodici idealni ali upravo u mukama sa kojima se susreću na putu, snagu koju nalaze da ulože napor da ih zajedno prevaziđu to je pravo bogatstvo. Rad na zemlji ih je ujedinio, a kraj nije tako neizvjestan kao što je Quimet pesimistički (uglavnom opravdano) predviđao.
Glumačka ekipa je sačinjena od mještana što dodatno impresionira. Subjektivnim kadrovima i kamerom koja preko ramena prati junake kroz prirodu za kojom mnogi maštaju se intimno upoznajemo sa njima, proživljavamo sve emocije a različiti uglovi gledanja junaka razne dobi kompletiraju sliku i u centralni plan, svjesno, guraju pravog glavnog junaka: region po kojem je film i dobio naziv. Slika voćnjaka sa razglednice se savršeno uklapa uz naslove koji se bave sličnom tematikom ljeta na selu kao što su Raion Vert, Jean de Florette, Only Yesterday…
-
Summertime (1955)
Prije nego što će da snimi svoja dva najveća filma, (oba epohalna klasika – Bridge on River Kwai i Lawrence of Arabia, za oba dobio oskara) Sir David Lean je na ulicama Venecije snimio Summertime, ljubavnu dramu za koju tvrdi da je njegov najmiliji film a četvorostruka oskarovka Catherine Hapburn potvrđuje u svojoj biografiji da je bilo veliko zadovoljstvo raditi na ovome projektu.
Od uvodnih scena uživamo u nostalgičnom osvrtu reditelja na vikorijansku opčinjenost putovanjima i vjeru u njihovu iscjeliteljsku moć. Opsjednutost koja datira od davnina, naročito u zemlji koja ima toliko sunčanih sati u godini, a naročito u gradu, centru kulture i umjetnosti poslednjih X vjekova.
Jane je omađijana Venecijom i uživa u svim njenim čarima dok polako ne počne da se osjeća neizdrživu usamljenost. Ni gostoprimstvo ljubazne vlasnice, udovice Fiorini, ni mlađi moderni, ni stariji par Amerikanaca iz pansiona neće zadovoljit njenu potrebu za avanturom, za svim što je, kako kaže, propustila u životu.
Lutajući ulicama, posmatrajući ljubavnike i slušajući pjesmu gondolijera junakinja se prepušta primalnom instinktu i stupa u kontakt sa Italijanom Renatom, vlasnikom antikvarske radnje. Nevoljno a postepeno Jane spušta gard i između dvoje neznanaca se razvija ljubavni zanos koji u Jane budi energiju kakvu do sad nije osjetila.
Okrutno prizemljenje proizilazi iz činjenice da je Renato vjenčan i ima četvoro djece. Ljubavni zanos ne može ugasiti nikakva logika i nakon neizbježnog samoprekora prepušta se strastvenoj avanturi u raju na zemlji, idealu arhitekture i simbolu sklada sa duhom starih vremena. Iako se Jane gadi od otvorenosti koji ovi ljudi imaju prema životu, polako i sama počinje da se rukovodi emocijama iznutra koje u njoj bujaju.
Priča bazirana na pozorišnom komadu nije prva u kojoj reditelj se dotiče nemoguće strastvene veze rasplamsane iz ljubavi na prvi pogled u- Brief Encounteru (1946) (Oženjeni muškarac i udata žena imaju kratku aferu nakon što se upoznaju na željezničkoj stanici i sporazumno se raziđu jer vole svoje supružnike). Summertime je realna priča o nemogućoj ljubavnoj aferi koja budi plamen nade duboko uspavan poslom i svakodnevnim obavezama.
Jane je prizemna i moderna žena svjesna nemogućnosti ljubavi sa oženjenim čovjekom i iskustvom naučena da sve što je lijepo mora da se završi. Njena metamorfoza iz proračunate uvijek raspoložene osobe u impulsivnu djevojku koja se prepušta ljetnjoj avanturia nikada se ne bi dogodilo da nije bilo Venecije. Ona je ta koja svojom impozantnošću i kulturnom raznolikošću rastapa i najtvrđa srca, uključujući i penzionisanog McIlheny-a koji se, na početku puta grozio umjetnosti da bi, na kraju putovanja, preporučivao muzeje i govorio o umjetničkim djelima kao vrhunski poznavalac.
Uludo je komentarisati maestralnost Catherine Hapburn koja kao uragan nosi film na svojim leđima i u potpuno zasjenjuje Rossano Brazzia u ulozi skromnog ali u ljubavi vještog Renata. Najveća poteškoća je da zapravo povjerujemo da takav anđeo može da bude neispunjena usjedjelica, sekretarica iz Ohia. Scenografija i vizuelno impresivna fotografija perfektno dočaravaju slikaju Venecije sa razglednica iz snova i kniga o putovanjima, a kroz dječaka Maura imamo i odavanje priznanja italijanskom socijalnom realizmu, koji od malih nogu zarađuje za život prodajom tričarija turistima.
