-
Tremors (1990): Podrhtavanje savršenstva
Pisac S.S. Wilson se tokom 80tih predstavio publici i stekao slavu nakon bioskopskih uspjeha koje su doživjele njegove komedije sa fantastično/fantazijskim elementima: Short Circuit 1 i 2 i između njih *batteries not included.
Dok je sa Američkom mornaricom bio stacioniran u Kalifornijskoj pustinji sjedio je na kamenu i zamišljao da ga nešto pod zemljom sprječava da siđe sa kamena. Tu se rodila ideja iz koje je nastao scenario za Tremors, a čiju režiju potpisuje Ron Underwood.
Naše junake Vala (Valentine – Kevin Bacon) i Earla (Fred Ward) zatičemo mamurne usred pustinje, u kamionetu, na ivici litice. Brzo shvatamo da su prijatelji koji se bavi zanatskim poslovima na ovom okrutnom, bezvodnom terenu. Iako nisu previše bistri dobro poznaju jedan drugoga i shvataju da je vrijeme da potraže svoju sreću daleko od Perfectiona, ‘grada’ koji broji 14 stanovnika. Momcima je potreban novi izazov, ali ne da im se da odu jer na dalekovodu pronalaze jednog od rijetkih mještana, umrlog od žeđi, sa puškom u rukama. Trenutak koji su odabrali za odlazak je, na zadovoljstvo gledalaca, pogrešan.
Popijemo ovo i nećemo više nijedno. U međuvremenu profesorica sa univerziteta Rhonda bilježi neobične seizmološke aktivnosti u pustinji koje su precizno skoncentrisane u različitim tačkama. Ubrzo shvata da imaju posla sa pozamašnim zmijolikim živim bićima i imamo prve žrtve, a panika počinje da narušava monotoni spokoj. Dežurne dobričine, naravno, priskaču profesorici i u pomoć, a dok ubijaju jednu od podzemnih nemani varnice sijevaju između Vala i Rhonde, ali romansa mora da sačeka na bolja vremena.
Po uzoru na legendarnu scenu iz filma The Birds (1963) malobrojni stanovnici Perfectiona analiziraju situaciju kojoj se nalaze u prodavnici Walter Changa, koja je pretvorena u štab. Zaključuju da se radi o podzemnim mutantskim stvorenjima starijim od fosila koji su se pojavili nakon prvih potresa iz središta zemlje nalik na pješčane crve iz Dine. I ‘graboidi’ su osjetljivi na pokret ali ne mogu da probiju kroz kamen. Mještani moraju da rade zajedno da bi imali ikakve šanse da prežive. Srećom, Burt Gummer (Michael Gross koji će se pojaviti u svakom nastavku serijala) i njegova žena Heather (prva filmska uloga kantri dive Reba McEntire) imaju arsenal oružja kojem bi pozavidjele mnoge vojne baze. Čitav film je sniman na otvorenom, te su Waltherova radnja i sklonište Gummera jedine dvije unutrašnje lokacije.
Osjećaj izolovanosti u pustinji je stravičan, a dodatnu jezu uliva i odsječenost od ostatka svijeta. Veliki broj ljudskih žrtava i eksplicitno nasilje nad ‘graboidima’ nadjačavaju utisak da stvorenja za današnje standarde izgledaju gumeno/vještački i nedovoljno strašno, a ubistva ljudi nikada nisu prikazana detaljno. U prilog ovome u jednoj sceni par Gummer da bi ubio ozloglašenog graboida upotrijebi: Stey-Mannlicher SSG-PII, Winchester model 70, Winchester Model 1200 Defender, HK91A2, Colt AR-15 Sporter II, Remington 870, Sig Sauer P226, Ruger Redhawk, M8 signalni pištolj, da bi ga Burt dokrajčio Belgian William & Co sačmaricom. Ostala čudovišta uništavaju jedno po jedno a najspektakularniju egzekuciju za kraj je sačuvao Val, u maniru Ptice Trkačice i Pera Kojota, i sve završava tamo gdje je i počelo, na litici.
Da imamo vode i hrane i da nema čudovišta ovo bi bio odličan produženi vikend. Sama tema filma: napad preuveličanih čudovišta je bila predmet holivudskih naučno fantastičnih horor filmova 50tih (Them, Tarantula, Beast from 20 000 phatoms) tako da pred nama imamo svojersni omaž žanru sa unikatnim, ludačkim znakom vremena.
Hemija između Vala i Earla je zadivljujuća i sa uživanjem slušamo drugarske čarke među dvojicom otpadnika na koje pada odgovornost spašavanja makar jednog mikrouniverzuma, sačinjenog od 14 raznovrsnih žitelja Perfectiona. Gradić je inspirisan realnim gradom po imenu Darwin u Kaliforniji, starim rudarskim naseljem koje broji 32 stanovnika. Oba grada nemaju školu, bolnicu, policijsku stanicu i udaljena su desetine kilometara neasfaltiranog puta od najbliže civilizacije.
Majstori specijalnih efekata na snimanju Nivo komedije nikada ne prelazi granice dobrog ukusa. Sa četiri nastavka su pokušali da slijede uspjeh originala ali upravo ključni sastojak je drugarski elemenat koji su dodali dva briljantna glumca je nedostajao svakom od narednih djelova. Kada se svemu pridoda razumno dobra priča koja nikada sebe ne uzima za ozbiljno krajnji proizvod je zabavan ‘hillbilly’ naučno fantastični spektakl.
Tom Woodruff Jr. i Alec Gilis sa svojim gumenim čedom na setu -
8mm (1999)
Nakon Batman Begins i Batman & Robin Joel Schumaher se odlučio za pauzu snimanja i otišao na odmor u Meksiko (Poslije Batman & Robin i trebalo je malo da počine xD). Po povratku je želio da radi na nečemu što nije još jedan ljetnji blokbaster. Postojao je scenario pisca Andrew Kevin Walkera (poznatog po scenariju za kultni Se7en David Finchera) koji je izazovan, a mnogi nisu htjeli da rade na napornom projektu. Joel je prihvatio izazov i trebalo je izabrati ‘pravog’ glavnog glumca.
Za ulogu privatnog istražitelja Toma Wellesa su se prvobitno opredijelili za Russell Crowa, ali se nakon pročitanog scenarija za ulogu ponudio tada znatno poznatiji, oskarom nagrađeni Nicolas Cage. Reditelj je predložio dva pravca u kojem može poći snimanje: nezavisni jeftiniji projekat sa Russellom ili visokobudžetni film sa Nicolasom u glavnoj ulozi. Producenti su se (naravno) odlučili za drugu ponudu.
Tom Welles, porodični čovjek i novopočeni otac kojem je najveći porok pokoja kradom ispušena cigareta pažljivo gradi karijeru obavljajući posao privatnog detektiva. Angažuje ga advokat Longdale da u ime udovice industrijskog magnata Christiana (veoma jasna simbolika izražena kroz prezime) provjeri autentičnost snimka pronađenog u sefu među ličnim dokumentima preminulog. Na snimku osmomilimetarske trake se vidi brutalno kasapljenje djevojke ili takozvani Snuff film, za koji se predpostavlja da je mit. Udovica želi da se uvjeri da je djevojka dobro i Tom zvanično prihvata slučaj nestale osobe i počinje da ispituje autentičnost snimka.
Distanciran od tek rođene ćerkice Sindi i posesivno brižne supruge Amy (Kathleen Keener) tone sve dublje u slučaj, pronalazi ime nestale djevojke što ga vodi i do rastrojene majke. Kao otac saosjeća se sa majčinom uznemirenošću usled neznanja u kojem gospođa Mathews egzistira, ni živa ni mrtva. Radije bi znala šta je sa njenom djevojkom nego dovjeka živjela u neizvjesnosti.
Trag Wellsa vodi u Californiu, Meku video, a ujedno i porno industrije. Max (Joaquin Phoenix) radnik u porno shopu mu postaje veza za svijet koji se ne može spaziti golem okom.
Ti iz Face Offa i ja iz Gladiatora, nema preko, vjeruj mi. Kako bude dublje išao za tragom Tom uviđa da je od perverzije napravljena industrija, klub obožavalaca koji ne ostaju tihi krajem XXog vijeka, već imaju svoj svijet i u njemu svoj osjećaj pripadnosti. Nailazi na kasting agenta Eddiea (James Gandolfini) koji ga vodi i do režisera Dina (Peter Stormare) koji svoj san sedme umjetnosti sanja kroz estetizaciju sadomazohizma, a na kraju i do njegove zvijezde, maskiranog badže po imenu Machine (Chris Bauer).
Problem sa kojim se suočava Tom je moralističke prirode. Svijet je odvratno mjesto u kojem žive ljudi kao što je milioner Christian koji zbog svojih izopačenih seksualnih fantazija spreman platiti ubistvo na traci. Ali nije problem samo u njemu jer je prljavi posao za njega skočio da obavi advokat Longdale, a sve zarad sticanja lične koristi. Dino, ljigavac umjetnik i njegov tim Eddie i Machine su samo instrumenti izvršenja, odnosno najniže karika čije je potrebe lako zadovoljiti pozamašnom svotom novca. Junak u svijetu poremećenih vrijednosti nužno prolazi kroz transformaciju nagore na koju ga je Max, prilikom upoznavanja upozorio: The Devil doesnt change, you do i to je stvarna istina.
Aj kaži ‘Mašina lupa’. Perverzni i izopačeni ljudi žive bezbrižno pomiješani sa normalnim stanovništvom. Nema ni zlostavljanja, ni nesrećnog djetinjstva, ni psihičkog poremećaja. Samo čisto iskonsko predavanje nasilnom činu dominacije. Tek nakon katarzičnog oslobođenja kroz emotivnu scenu u kojoj Tom saopštava majki da je ćerka stvarno umrla, prelazi iz pasivnog djelovanja u aktivno i sprovodi osvetu u ime majke i svih roditelja.
Soundtrack čini kolekcija instrumentala Michael Danna uz Aphex Twinovu – Come to Daddy koja svira u pozadini snuffa. Orijentalna muzika nas smješta u mistični mikrouniverzum, svijet unutar svijeta, u kojem smo se našli i čiji smo dio postali iako se nismo nikada usudili da u njega svjesno zađemo. Pristupačnost filmske opreme i kaseta su imali pozitivan efekat zbog diversifikacije stvaralištva. Nuspojava je sam fizički zapis, osmomiletarska traka, dokaz odnosno svjedočanstvo najnižih pobuda koje želimo potisnuti u sebe, spremna da bude podijeljena i (privremeno)zadovolji željnog potrošača. Istraživanje seksualnih devijacija uvijek donosi neprijatno iznenađenje i takav je i (naš) svijet u kojem živi junak. Turoban, siv, mračan obavijen maglom i velom tajni. Dobro je imati porodicu i sa kojom je lakše ići takvim putem.
Glumačka ekipa je na visini zadatka jer u Tomu je lako pronaći heroja. Max je primjer čovjeka koji je prihvatio svoju ulogu u mozaiku prljavštine i opskurnosti i cinizam koji sipa je okrutan, ali iskren. Amy, žena koja pokušava da skrene pažnju zanese pogotovo što je reditelj lično hvalio nastup Keener u zadatoj ulozi. Gandolfini, Stormare i Bauer nisu mogli biti jeziviji kao prljavi trojac porno industrije. Napet triler sa elementima neo noira, a opet sa ličnim potpisom i turobnom atmosferom i istragom koja otvora vrata univerzuma za koja nismo ni znali da postoje.
Važniji je proces od proizvoda. Fetišistička veza ka videu a zbog masovne produkcije zabilježena je u različitim kinematografijama. Deodato je šokirao svijet Cannibal Holocaust, ‘stvarnim’ zvjerstima nad domorocima ljudožderima kao i realno nasilje nad životinjama. Hanekeov Benny’s Video prikazuje tinejdžera opsjednutog snimanjem nasilja, u Tesisu Alejandra Amenabara studenti filma nailaze na snimak ubistva nakon seksa u čiju autentičnost sumnjaju.
-
Bad Taste (1987)
Prije nego što će postati prepoznatljiv po multimilionskim blockbusterima mladi Peter Jackson je vrijedno radio na svom filmskom amaterskom prvijencu. Većinu filma reditelj je sam izmontirao i snimio, a scenario se prilagođavao trenutnoj insipiraciji jer su, zbog poslovnih obaveza ‘glumaca’, (ekipa sastavljena uglavnom od prijatelja i članova porodice) bili primorani da snimaju uglavnom vikendom. Tada su film zapazili iz ministarstva kulture Novog Zelanda i donirali potrebni ostatak novca da se film može nesmetano dovršiti.
U središtu priče je maleno primorsko mjesto Kaihoro (Kai na maorskom jeziku znači hrana a Horo – selo) koje je žrtva misterioznih vanzemaljaca obučenih u radničke kombinezone. Specijalna ekipa za vanredne slučajeve je na terenu i počinje obračun sa ne previše pametnim ali nemilosrdnim nezemaljskim organizmima.
Osim što potpisuje sve filmske elemente Peter Jackson glumi dvije uloge: ne pretjeranog pametnog junaka Dereka i jednog od vanzemaljaca koje će čak sukobiti u dvoboju na litici, koji će za Dereka proizvesti prskavajuću glavobolju. (Ha!)
Kroz jeftino snimane scene se ogleda besprekorno poznavanje kinematografije i filmskog zanata samog reditelja. Nesnalažljivost vanzemaljaca i priglupost Dereka koristi da sve pretvori u slapstick komediju, u najboljem maniru braće Marx i Laurela i Hardya. Fizičku komediju maestralno uparuje sa eksplicitnim namjerno prenaglašenim nasiljem inspirisanim klasicima žanra (Romerovi ‘of the dead’-ovi pa i Texas Chainsaw Massacre) pa dobijamo mješavinu koja u vještim rukama stvaraoca predstavlja moćan instrument u crtanju apsurdno blesavog mikrokosmosa naših junaka i njihovih rivala.
Dobro sam, lijepo je vrijeme, ljudi su prijatni i topli, čujemo se kasnije. Junaci sem Dereka su jednodimenzionalne muškarčine neurednih dugih kosa prepoznatljivih za sumanuti stil 80tih. Otrcani razgovori, tompus u ustima, brza kola i velike puške je sve što ovim veselim drugarima treba za provod. Sanduk misterioznog sadržaja iz prtljaga biva upotrijebljen kasnije na štetu njihovih neprijatelja i slučajne kolateralne četvoronožne žrtve. Reditelj otvoreno kritikuje i bezosjećajnost državnih organa kroz lik izvršitelja koji će, zalutavši u grad umjesto traženog novca dobiti jabuku u usta i toplu kupku u loncu.
Zdravlje na usta ulazi. Do kuće, štaba vanzemaljaca nas dovode mačo grubijani u trikmajicama i tu otkrivamo njihove planove: intergalaktičkom restoranu sa njihove planete potrebna je nova stavka na meniju, a ljudsko meso je ono što im je potrebno. Kroz već definisani crno komični manir agenti ulaze u otvoreni sukob uz stotine ispaljenih metaka. Akcione scene u kojem istrebljuju vanzemaljce su možda duže nego što je potrebno, ali čekanje Dereka da odigra krvavi ples sa osvajačima i uzdigne nasilje na novi nivo se višestruko isplati. Kuća u kojoj su vanzemaljci je svemirski brod kojim će glavni među njima pokušati da pobjegne ne bi li pokušao da izvuče živu glavu.
Zdjela je dopola puna. Lica vanzemaljaca su pečena u kuhinji Jacksonove majke od rastegljive gume a najveći dio budžeta potrošen je na ovčje iznutrice da bi što slikovitije i vjerodostojnije dočarali krvoproliće. Reditelj je sam sebi izdizajnirao stabilizator za kameru i od aluminijuma napravio oružje. Kako se ispostavilo, obračun sa vanzemaljcima je samo vrh ledenog brijega splater nasilja u Jacksonovim filmovima zato što se scena sa kosilicom iz tehnički boljeg i sređenijeg Brain Deada snimanog pet godina kasnije smatra za najkrvaviju horor scenu svih vremena.
Ono što čini jedan splatter kućne produkcije posebnim i različitim od sličnih projekata je rediteljeva zaljubljenost u kinematografiju i bezrezervna vjera u to što radi. Dobra zabava je uvijek na prvom mjestu pa imamo udaranje galeba glavom, prosipanje mozgova, zakucavanje dlijeta u taban, ritualno ispijanje povraćke, masakr motornom testerom, scena improvizovanog porođaja i jedenje mozga kašikom. Kultni status i veličina ovog filma se ogleda u činjenici da je kućni film samoukog dječaka zaljubljenog u horore nadomjestio budžetske nedostatke.
Šira i uža familija kao dio filmske ekipe Petera Jacksona na setu sa rediteljem (u sredini) Na kraju filma čuje se i autorska pjesma pod nazivom Bad Taste uz koju naši heroji se odvoze u suton sportskim automobilom. Još jedan radni dan u životu neobičnog specijalnog tima, dok Derek spremno lebdi u svemiru ka planeti nemilih posjetioca prerušen u jednog od tih gadova uz manijakalni osmijeh.
-
Ridley Scott: Last Duel (2021) of the Duellists (1977)
The Duellists predstavlja debitantsko ostvarenje Ridley Scotta sa kojima s predstavio i najavio svoje učešće u građenu epohalnog spektakla. Last Duel 2021 ostao je u sijenci House of Guccia, koji je nezasluženo doživio neuspjeh. U oba filma Ridley Scott secira istu temu: pitanje časti i junaštva kroz junake koji pripadaju različitim klasama.
U sredini jednostavne priče, ekranizacije novele Josepha Conrada, nalazi se pukovnik Fareaud (Keitel) , pripadnik lake konjice koji u doba Napoleona rješava svoje nesuglasice dvobojem. Kada mu general pošalje naređenje o kazni koja mu sleduje zbog učestvovanja u dvoboju po pukovniku D’Hubertu(Carradine), imućnom i uglednom vojnika, Fareaud će projektovati svoj sukob na njega i tako otpočinje niz međusobnih sukoba duž Evrope traje 15 godina.
Tvrdoglavost i i nepretvornost Fareuada koji u D’Hubertu vidi sve što nije u redu sa vladajućom klasom i označava krajnji domet ovog čovjeka. Njemu od svoje časti nema preče stvari. Mašina za ubijanje proizvod grozomornih ratnih dešavanja. U bici smrtonostan u miru problematičan. Harvey Keitel sjajno demonstrira aroganciju jednog vojnika kojem život bez borbe i sukoba nema nikakvu značaj, što do perfekcije razređuje francuski majstor Bertrand Tavernier u svom Captain Conan-u (1996).
D’Hubert je drugačiji i brzo zbog svoje inteligencije i snalažljivosti napreduje u vojnoj hijerarhiji i svi se dive njegovoj hrabrosti i suprostavljanju takvoj nemilosrdnoj zvijeri kao što je u Fareuad. U momentima kada je izazvan ne preza od dvoboja, ali dovodi u pitanje svoje istrajanje u ovoj ludosti. Da li je moguće živjeti konstantno sumanuto braneći sopstevnu čast? Nije li samurajska doktrina a i zadatak vojnika da svaki put kada juriša u bitku preda svoj život i zamišlja svoju smrt na stotinu najgorih načina?
Nedostatak velikog budžeta primorao je reditelja da se drži jednostavnosti priče i karakterizacijom dva različita čovjeka nam prikazuje svijet vojnika, muškaraca primoranih da zarad viših ciljeva jedni drugima uzimaju živote.
U onu kafanu vas vodim ako snimite scenu kako treba: Caradine, Keitel primaju upute od Scotta. Dvojica ne mogu jedan bez drugoga. Osim uzajmnog poštovanja koje se vidi prilikom susreta sa Kozacima u Rusiji, dva čovjeka od ratovanja nisu imali vremena za bilo kakvo prijateljstvo. U sukob su uložili više nego u bilo koji drugarski odnos ili ljubavnu vezu. Prilikom smjene Napoleona, kao uticajni general D’Hubert lako biva prihvaćen od strane rojalista koji su zatvorili Ferauda, zakletog napoleonistu. Koristi svoja poznanstva da u tajnosti oslobodi Ferauda, kojem prijeti smrtna kazna, što potvrđuje teoriji o nesvakidašnjem prijateljstvu koje je proisteklo iz zajedničkog stavljanja glave na panj u direktnom okršaju različitim oružjem.
Opet su se ona dvojica zalećeli jedan na drugoga. Fotografija i atmosfera podsjećaju na Kubrickovog Barry Lyndona i reditelj često prikazuje turobne pejzaže koji reflektuju teške misli glavnih junaka. Krajolici Francuske, Škotske i Engleske naslikani su kao potezima velikih slikarskih majstora. Bila to nemilosrdnost ruske zime, unutrašnjost bordela u Njemačkoj ili raskoš privatnog imanja u Francuskoj dobijamo sliku i viziju mačizma i šovinizma, u kojem pas jede psa a za žene nema mjesta osim da budu ljubavnice, zadovoljne majke ili udavače za ugovorene brakove. Koreografije mačevanja su zadivljujuće a svaki obračun nas smješta među piktoresne pejzaže, čiji spokoj jedino narušava njihovo (ljudsko) prisustvo.
Ko je tebe reka’ da dođeš na Konik? U Last Duelu situacije za žene je daleko od idealne jer se zbiva u XIV vijeku u vrijeme stogodišnjeg rata. Jean D’Carouge (Damon) je vojnik kojem je borba sve u životu. Uz pomoć sopstvene hrabrosti dolazi do plemićke titule i supruge Marguerite (Comer), a borba je njegov jedini instrument kojim može da odbrani svoju i njenu čast. Nekadašnji Jeanov prijatelj Le Gris (Driver) nakon nekoliko nesporazuma sa Jeanom, ulazi u otvoreni sukob pokušavši da mu otme zemljište koje mu sleduje a na kraju uzima prijateljevu ženu silom čime joj je trajno ukaljao reputaciju.
Sa scene dvoboja vraćamo se retrospektivno u priču upoznajući se pričom junaka u maniru Kurosavine ekranizacije Akutagavine priče Rašomon: Iz tri različite ugla. D’Carougovog, Le Grisovog i ženinog ugla. Žene nisu ništa više od stvari koje vrijedi razmjenjivati, upotrebljavati i pokazivati po potrebi. Iako sirov, neobrazovan i tupav prostodušni Jean je zavolio svoju ženu i vjeruje njenim riječima kada kaže da je silovana. Iscrpivši sve legalne metode doba u kojem žive jedino što mu preostaje je da se ukrštanjem mačeva izbori za pravdu stavivši glavu na tacnu.
Le Gris predstavlja talentovanog i svestranog mladića sa talentom za umjetnost i okom za lijepim. Suptilno pokušava zavesti obrazovanu ženu površnog Le Carougea. Podrška kralja i opijenost moći ga zasljepljuje i nakon odbijanja siluje ženu svog nekadašnjeg prijatelja. Upada u mrežu laži nakon čega nema povratka nem. Kao što je D’Hubert izuzetak i dobar predstavnik plemićkog roda, a D’Carouge predstavlja razumnog grubijana.
Jesam li zaboravio da ugasim šporet? U Last Duelu je dvoboj instrument za istjerivanje pravde suprotno od The Duellistsa, u kojem čitav sukob počne zbog tvrdoglavosti Keitelovog lika Ferauda. D’Carougova jedina krivica je slijepo vjerovanje u cilj za koji se bori. Nedostatak manira i društveno prihvatljivog ponašanja čini ga lakom metom i kolateralnom štetom moćnika. Sve što želi je da živi miran porodični život. Le Gris, sa druge strane ne može izbjeći dvoboj, lažima i obmanom je spalio sve mostove, pa samo ubivšvi čovjeka koji govori istinu može sprati ljagu sa svog imena. Obračun na smrt je jednako nedozvoljen i kažnjiv u obije epohe, što ne sprečava njihovo odigravanje a oba francuska društva ga prećutno odobravaju.
Ko izgubi plaća burek kod Štetnog. Ah, da dvoboj do smrti, praštaj. Ben Aflek u scenariju ne pokušava da uljepša nijednog od likova sa dvora, uključujući i vlastelina kojeg sam glumi, bahatog ljubitelja orgija i alkohola. Nemar plemstva prema vazalima i podređenima nije ništa novo ni iznenađujuće.
U najnezahvalnijoj poziciji je Marguerrite sa kojom se trguje kao sa predmetom. Iako je imala sreće sa naivnim i prostodušnim suprugom D’Carougom, upoznaje. ljepotu flerta sa inteligentnim muškarcem kao što je Le Gris. Svekrva je mrzi jer ne može da rodi naslednika svom mužu. Društvo je osuđuje i onda kada je žrtva silovanja. Sud presuđuje u korist silovatelja i ostavlja ženu skrhanu, podvrgnutu ispitivanju i javnom ponižavanju. Jedina sreća je što ima čovjeka, prostog i jednostavnog ali koji joj vjeruje i koji sve stavlja na kocku, uključujući njenu čast i svoj život da bi ispravio bolnu nepravdu. U nemilosrdnom nastavku dvoboja nakon što smo saslušali sve tri strane otvoreno zauzimamo stranu i biramo praznoglavog siledžiju dobrog srca. Iako nesvjesno D’Carouge je izvojevao jednu od prvih važnih pobjeda za prihvatanje ženskih prava i sloboda.
Neka me čeka nešto kuvano i lavor mlake vode Loš marketing i mizoginistička tema sa omalovažanom žrtvom silovanja su nepravedno bacili u sijenku zabavno epsko ostvarenje Ridley Scotta, naročito kada se uzme u obzir rediteljeva fascinacija duelima koja potiče još iz debitantskih dana. Glumačka ekipa predvođena Damonom, Driverom i Comer je efektna u svojim ulogama dok grandioznost scena ratne kampanje na početku kao i samog centralnog dvoboja uz pregršt scena eksplicitnog nasilja i zasluženu kaznu za kršenje nepisanih kodeksa časti. Sjajna dupla projekcija filmova koji govore o istoj temu u različitim istorijskim prilikama što pokazuje da ljudski rod nije postao ništa pametniji za pet vjekova: nasilje je jedini jezik kojim svi tečno govorimo i jedini je odgovor koji razumijemo.
-
Body Bags (1993): TV Horor Antologija
Rijetko kada se u krugovima obožavaoca Johna Carpentera i Tobe Hoopera spominje njihov zajednički naslov Body Bags (1993). Svakako postoje kvalitetniji filmovi obojice, ali to ne umanjuje otkačenost i zabavu koju nudi ova antologija sačinjena iz tri priče, prožeta centralnom u kojoj se i sam Carpenter našao u ulozi naratora, mrtvozornika sa uvrnutim smislom za humor koji za nas načinje vreće za mrtva tijela, koji će dijeliti sa nama sudbinu tragično nastradalih i kako su se tu opšte našli. Sam Tobe Hooper se pojavljuje u ulozi radnika u mrtvačnici i on je samo dio poznatih velikana horora koji se pojavljuju kao akteri priča čiji zajednički imenilac je opskurna smrt.
U prvu priču Gas Station nas uvode dvije studentkinje, od kojih je jedna prihvatila novi posao, noćnu smjenu na spomenutoj pumpi. Radio nam javlja stanje o potrazi za masovnim ubicom koji i dalje nije uhvaćen. Uz kratke instrukcije Teda, radnika od kojeg preuzima smjenu počinje noć na pumpi, što je samo po sebi dovoljno jezivo, pogotovo za spremanje ispita o devijantnom ponašanju. Uz šarenolike posjetioce pumpe odmiče veče uz razne čudake, među kojima je i Wes Craven, koji glumi jezivog lika i navodi lažnu sumnju na sebe. Prava opasnost vreba od stvarnog ubice koji će se otkriti kad se Anne bude najmanje nadala i pretvoriti u ovu priču u slasher sa klizavim završetkom i brutalnom egzekucijom. Kao radnik mjeseca se pojavljuje i Sam Raimi koliko da nam pokaže kako bi trebalo da izgleda pravi Ted. Milionski gradovi koji ne spavaju, noćni život u njima krije gomilu čudaka, među kojima je moguće naići i na pravog manijaka.
WC ti je kod komšija samo pokucaj dva puta kratko. Drugu priču ‘Kosa’ nosi neprevaziđeni Steach Keach koji je centralna figura u ulozi sredovječnog čovjeka koji se muči sa prihvatanjem prolaznosti godina i ubrzanim opadanjem kose, što u njegovoj glavi predstavlja gubitak muškosti. Ni riječi djevojke, ni moderni frizer, ni skupocjene metode ne pomažui dok se na televiziji spasonosno ne ukaže reklama za nešto sasvim novo. U prvoj priči nam je radio predskazao dolazak manijakalnog ubice, a u drugoj klinika za rast kose Roswel (mudrome dovoljan trag, mjesto slijetanja prvog NLO-a) nudi patetniranu kremu koja garantuje kosu i povratak samopouzdanja. Na ivici očajanja, opsjednut lepršavim i bujnim grivama koje vidi svuda oko sebe, prihvata rješenje i odlazi na novu kliniku. Nizom jeftinih markentinških trikova i uz nagovor sestre koju glumi Debbie Harry, nesvjestan manipulacije karakteristične za uslužne djelatnosti i korišćenje slabosti žrtve Richard pristaje da proba gel i ostvaruje mu se san, dobija kosu i privremeno zadovoljstvo dostiže vrhunac. Već tada znamo i željno iščekujemo da vještačka prečica do lepršave kose pokaže svoje kontraindkacije. Zajedno sa Richardom shvatamo da su gordost i taština naše najveće slabosti i da je komformizam potrošačkog društva u koji smo ušuškani zamka koja nas spremno čeka ako pokleknemo. Prisustvo vanzemaljaca dolazi neočekivano kao dodatni faktor iznenađenja u priči a naučno fantastični element je vješto iskorišten, kao kontrast prvoj, donekle realističnoj priči.
I to je priča o rudnicima Morie. Perspektivni bejzbol igrač doživljava tešku saobraćajnu nesreću i ostaje bez oka, što je i ime treće priče. Uništene karijere ali u srećnom braku uz podršku žene se odlučuje na eksperimentalnu transplaciju oka, a sve to na preporuku doktora čiji lik tumači Roger Corman. Upozorava ga da sam ne podržava tu operaciju, ali Brentovo prihvatanje iz očaja je lako shvatiti. Transplatacija je uspješna, ali odmah svtvari se mijenjaju na gore poći po zlu. Iritacije, glavobolje i vizije more Brenta i počinje da podliježe uticaju oka, koje očigledno sadrži uspomene i karakteristike osobe kojoj je pripadalo. Svijet oko njega počinje da se ruši a potpuno preuzimanje znači da je oko uspostavilo potpunu kontrolu. Ljubav žene i snaga vjere prikazane kroz Biblijske citate i religioznost bračnog para daje Brentu trenutak lucidnosti u kojem sam sebi presuđuje i platiti najveću cijenu čovjekovog izigravanja Boga. Efikasna psihološka drama koja nas ostavlja sa metafizičkim pitanjem: da li tijelo u sebi nosi djelove duše umrle osobe?
E ovim sam makazama brkove ravna’ Žanrovska raznolikost među pričama je odlično spojena kroz centralnu Mrtvačnica, sa Carpenterom i solažom električne gitare karakaterističnom za 90te godine. Zbog velikog broja poznatih koji se pojavljuju pomno se prati svaka scena, a priče su dinamične i zanimljive, svaka iz svog razloga. Body Bags je mnogo više od običnog TV filma dva horor majstora zbog uspješnog miješanja komedija i horora. Najveći značaj Body Bagsa leži u veličanju eksploatacije kroz pojave legendarnih B glumaca i režisera, koji su i većinom put do velikih studija našli zaobilaznim putem, kroz nezavisne projekte. Nezaobilazno gledanje za horor kompletiste i ljubitelje antologija a dovoljno zanimljiv ugođaj za sve ostale ljubitelje sedme umjetnosti.
-
Starship Troopers (1997) – Distopijska neminovnost?
Totalitarizam je oblik vlasti u kojem dominira jedna klasa sa najčešće silom nametnutom ideologijom, kroz koju zadovoljava sopstvene interese instrumentima moći i zastrašivanjem. Termin je prvi put upotrijebio zvanično Benito Musolini.
Fascinacija apsolutizmom, još jednim od sinonima za totalnu moć se može naći u moharhističkom obliku vladavine u daljoj istoriji a svoju kulminaciju doživljava u XXom vijeku, prvo kroz britanski i srednje evropski imperijalizam a zatim se manifestuje u (do tad) najekstremnijim oblicima: nacizmu, fašizmu i militarizmu.
Geopolitička mapa svijeta se mijenjala, ali ‘total’ u vlasti nije se smanjivao. Kult ličnosti, ideologije, pa i one koje se smatra pozivitivnom ispirao je glave mladima na različitim kontinentima i u različitim periodima druge polovine XXog vijeka. Špijunske igre velikih sila (ponovo borba za apsolutnom nadmoći) za vrijeme Hladnog rata su ostavile dubok ožiljak u kolektivnoj svijesti generacijama dolazi.
Oštrom oku stavaraoca nije promakla prilika da svoje junake pozicionariju distopijskim društvima, u kojima jednostrana vlast diktira pravila igre običnim ljudima, marionetama koje prate pokret ne mozgajući o njemu. Djela George Orvel, Aldous Huxley, HG Wells-a, Philip K Dicka postala su klasici književnosti a zagolicala su maštu znatiželjnom čitaocu, uvodeći ga u svijet daleke budućnosti, u kojem je društvo izgubilo pozitivne osobine civilizacije i samovoljno toli glad slijepom poslušnošću svojih piona.
Ko bolje može prikazati realni ugao jednog takvog svijeta do čovjek koji je u njemu odrastao? U intervjuima Paul Verhoeven (rođen 1938 u Holandiji) se prisjeća najranijeg djetinjstva i slika razaranja, mrtvih tijela na ulicama. (Kuća mu je bila u blizini vojne baze u Ajndhovenu)
Kroz kostime i dizajn simbola imamo jasnu paralelu sa nacistima a, zbog toga može biti protumačena kao uvredljiva od strane Amerikanaca, velikih spasitelja i dežurnih svjetskih policajaca. Posebno odjeljenje sa mentalnim slanjem poruka neodoljivo podsjeća na Hitlerovu sklonost ka istraživanju okultnog. Perverznu zaljubljenost u pištolje i puške gledaocu nije potrebno ni opravdavati ni detaljnije objašnjavati. 😀
Reditelj ni u svojim ranijim radovima nije bježao od oslikavanja totalitarnog društva (Korporacijska nadmoć u sudaru sa bezumnim nasiljem u Robocop-u,, okrutnost administratora Kohageena na planeti Mars u Total Recallu kao i perverzna nezajeljdljivost showbusinessa u Showgirls).
Federal network nam predstavlja šta da mislimo o poodmaklom ratu sa bubama, koje imaju naprednu tehnologiju i u sukobu su sa ljudskom rasom. Traže se osobe koje će biti građani a ne civili, jer razlika između građanina i civila leži u spremnosti da odbraniš ideju države i cilja. To je stvarnost sa kojom se suočavaju mladi par Johnny Rico i Carla Ibanez, Carl, pametnjaković sa crnim humorom i vizionarskim razmišljanjima kao i Desi, druga jaka žena zaljubljena u Johnnya u 2197. u Buenos Airesu. Carmen želi da postane pilot transportnih brodova, a Carl postaje dio Naučne službe gdje će dobiti priliku za brzi činovni napredak.
Figure autoriteta u ovom svijetu su, ako su civili oprezne kukavice, kao što je Ricov tata (ne želi da mu sin ima veze sa ratom) ili su građani koji su najčešće osakaćeni (svaki predstavnik autoriteta ima neki fizički nedostatak, najvjerovatnije zadobijen u borbi).
Suprotno ocu imamo nastavnika Rasczaka (nenadmašni dežurni holivudski zlikovac Michael Ironside) koji nenametljivo gura priču o slobodi izbora, ali mu se raspoloženje mijenja kad se vrati na prve linije fronta kao poručnik. Ricovoj buntovnoj prirodi je odbojna pomirljivost i kukavičluk oca i odlazi u Pješadiju, najzahtjevniju vojnu jedinicu gdje će naići na još jednu čvrstu figuru, predstavnika autoriteta nemilosrdnog Zima (Clancey Brown, par godina ranije glumio stražara u zatvoru u Shawshank Redemption). Njegov put je drugačiji i on se odriče čina zarad adrenalina i direktne borbe prsa u prsa sa odvratnim aranhidama.
Još dva komarca i dvije smrdibube do penzije Aranhide su lukave i, kao i ljudi, vole da zadaju udarce u bolne tačke, te da nadmudrivanjem izvojevaju pobjede na bojnom polju. Jeziva mogućnost da postoje nikad viđene bube koje upravljavaju ostalima ujedno predstavlja i nadu da zarobljavanjem takvog organizma možemo (mi, ljudi, lako je poistovjetiti se, pogotovo protiv ovakvog neprijatelja) da izvučemo korist i da bolje razumijemo sledeće korake koje treba preduzeti u istrebljenju ovih organizama u mnogim aspektima dominantinijim od nas (nemaju osjećaj za strah, ne znaju za smrt, nemaju ego i razmnožavaju se u ogromnim brojevima).
Kako se zvaše onaj istrebljivač gamadi iz Podgorice, samo nešto da ga pitamo? Otvoreno satirično, pred našim očima reditelj rastavlja čovječanstvo na proste činioce i predstavlja nam sve njegove probleme, koji na svijetlu izgledaju gori, ružniji i veći,utoliko što je rediteljska hiperbola surova realnost. Jačanje ekstremističkih organizacija i desnica širom planete je trend koji zadnjih dekada je u konstantnom porastu. Frustrirani narod često komentariše kako je za napredak potrebna čvrsta ruka i neko sa bičem u rukama ko će nam strogo nametnuti pravila da bi ih što poniznije slijedili.
Kumstvo se ne odbija Grafičko nasilja i specijalni efekti su donijeli nominaciju za oskara i dobro su ostarali nakon 25 godina. Ono što je problematičnije od efekata je kasting glavnih mladih glumaca koji na momente djeluju kao lutke bez mozga i sa jako uskim opsegom emocija. Nije idealno, ali ovakvom epskom svemirskom spektaklu je manji propust dozvoljen. Posebno ako se uzme važnost i veličina samog obračuna. Da je tema Drugi svjetski rat ovaj film bi i dalje bio predmet razgovora. (Moglo bi se reći da je Starship Troopers ustvari Saving Private Ryan sa bubama xD)
Reditelj u svom karakteristično eksplicitnom stilu oslikava groteskno sarkastičnu sliku, ne samo američkog društva, već nas samih, monstruma koji su spremni da gaze preko tijela svojih neistomišljenika da bi im nametnuli što smo zamislili da trebaju da misle. Dok je autor romana po kojem je nastala ekranizacija zaljubljen u vojno ustrojstvo Verhoevene ne propušta priliku da otvoreno kritikuje sistem prepun mana. Prisustvo dva velika imena kao što su Ironside i Brown dodaju na dubini i vjerno oslikavaju dvije različite vrste zaluđenika, proizvoda sistema, nemilosrdnih mašina za ubijanje koje su, u dubini duše ljudi, kao i naši prototipi heroja Rico, Ibanez i Ace, jedan od rijetkih preživjelih iz Roughnecks pješadijske jedinice.
-
Northman (2022)
Robert Eggers se opredijelio za teren istorijskog filma, pa su njegova prva dva ostvarenja VVitch i Lighthouse smješteni na teritoriji Nove Engleske u XVI, odnosno XVIII vijeku. U najskupljem ostvarenju do sada radnja nas smješta u IX vijek, u svijet pagantsva i misticizma, neosvojenih zemalja i sirovog nasilja koje čini da se svijet okreće.
Amlet se kao dječak raduje povratku svog oca, kralja Ravena (Ethan Hawke), ratnika osvajača koji ima jedino ima ljubavi za svoga sina, pravog naslednika tatinog carstva. Uz pomoć odane lude Heimira (Willem Defoe) Raven inicira dječaka u svijet odraslih, probudivši u njemu animalistički nagon kroz predavanje primalnim instiktima i pred očima dječaka se ukazuje stablo kraljeva, čiji je i sam veličanstveni izdanak.
Kraljev brat Fjolnir u kratkom vremenskom periodu ističe svoje pretenzije na tron i brutalno ubija brata koji ne moli za milost ni u sudnjem času. Fjolnir Bez Brata postaje novi kralj i naređuje ubistvo dječaka, jedine prave prijetnje njegovoj pretenziji ka tronu. Jedva spasavši živu glavu i sam dječak prisustvuje nasilnom otimanju majke Gudrun (Nicole Kidman) i predaje se borbi sa nemirnim morem, dok mantrički ponavlja riječi kojima se zaklinje na osvetu.
Mnogo godina kasnije odrasli Amlet(Alexander Skarsgård), član grupe vikinga koja hara i pustoši sela u Rusiji, demonstrira plovidbene sposobnosti i fanatičnu nemilosrdnost i posvećenost krvlju natopljenim osvajačkim pohodima. Nasilje je grafički impresivno, a u kombinaciji sa prepoznatljivim dugim zadržavanjem na kadrovima prirode koji su karakteristični za sve rediteljeve filmove možemo da osjetimo surovost svijeta Mračnog Doba.
E ako je ovo civilizacija, nisam trebao iz Trondheima isplovljavat’ Na putu junak susrijeće hrišćansku vješticu Olgu (Anya Taylor Joy) koju kao robinju treba sa ostalim treba opremiti upravo Fjolniru Bez Brata. Slijedivši jednostavni zaplet priče o osveti koja je poslužila kao inspiracija za najpoznatiju Šekspirovu tragediju, Amlet odlučuje da se preruši u roba i polazi ka svom stricu koji živi izolovan izgubivši većinu kraljestva u pustoši Islanda gdje upravljaju malom farmerskom zajednicom. Fjolnir je na kraju svijeta sa Gudrun, Amletovom majkom napravio srećnu porodicu i dobio dva sina.
Evo ti se javlja neki dobitak Amlet se pokazuje kao dobar za kralja i zajednicu i napreduje u službi po danu, a noću djeluje jer je mač koji je dobio za osvetu od mitskih izaslanika na ispunjenju svoga puta. Zvjersko nasilje koje čini nas polako odaljava od njega kao junaka za kojega se treba vezati, jer se pretvara u zvijer protiv koje se bori. Početne simpatije sa Olgom prerastaju u savezništvo. Silom odvedena iz svog rodnog kraja, sveštenica u svijetu divljaka, i ona je vođena pukim preživljavanjem i Amleta posmatra kao instrument koji joj pomaže u ostvarenju cilja. Olga zna za halucinogenu gljivu i truje malu zajednicu i pojačava krvoločni efekat koji je Amlet svojim zvjerskim egzekucijama postigao među prestrašenom zajednicom vlastele i robova.
U razgovoru sa majkom koju je čeznuo vidjeti, umjesto toplog zagrljaja nailazi na njen prezir i njemu se ruši cijeli svijet, zajedno sa sistemom vrijednosti. Rođen kao dijete patnje osuđen je nanositi bol, osim ako sam ne prekine nit sudbine koju su Bogovi za njega ispleli. Ljubav prema Olgi održava ga u životu i daje mu novi pogled na svijet i šansu za spasenje.
Iskupljenje traži kroz žrtvovanje za svoje najbliže nakon što bude u viziji uznesen do kapija Valhale, (Bjork upravlja kočijom) ali tek nakon što ukrsi mačeve sa Fjolnirom u nagoj (bukvalno) iskonskoj borbi u vulkanu u kojoj su oba borca osuđena na smrt prije nego što je i borba počela, jer ni za jednog ni drugog nema mjesta među spasenima.
Požuri striko izgore mi deltoid, a taman sam ga lijepo izdefinisa’ Nešto što obožavaoci rediteljevog opusa mogu smatrati kao slabost je nedovoljna mističnost i linearnost priče(kao što ima npr. Valhala Rising). Ipak, on uspjeva u namjeri da u svom najskupljem filmu gdje nije imao prostora za grešku širokoj publici predstavi na zabavan način magijski svijet krcat nasilja, krvi, mističnih sila i mitskih bića prizvanih u borbi junaka sa svojim neprijateljem, a ultimativno i sa samim sobom.
Postepeni prelasci između mita i stvarnosti, sumnjičavost ka motivaciji glavnog lika kao i nedostatak likova sa kojima ne možemo da se poistovjetimo zaokružuje sumornu sliku mračnog doba gdje je jedina snaga ležala u čeličnoj volji za preživljavanjem. Glavni ekipa je na visini zadatka iako usiljeni akcenat sa tvrdim r Ane Taylor Joy može biti na trenutke iritantan. Kao najveći nedostatak mogla bi se navesti uprošćenost scenarija za standarde Eggersovih filmova, ali velika svjetla pozornice podrazumijevaju određene žrtve. U intervjuima o filmu komentarisao je da nije imao slobodu u post produkciji kao što je navikao što donekle objašnjava jednostavniji zaplet u odnosu na stil koji je izgradio. Uprkos svemu njegov stil nike izgubio na kvalitetu usred komercijalizacije, iako je ovo sigurno slabiji film u odnosu na prva dva, što nas ostavlja u dobrom raspoloženju da iščekujemo rimejk Drierovog klasika Nosferatu sa William Defoom kao glavnim akterom.
-
Beyond the Valley of the Dolls (1970)
Russ Meyer (rođen 1922 u Oaklandu, California) je već kao mlad sa 15 godina počeo da dobija nagrade za svoje amaterske filmove. Prijavio se na oglas u časopisu Popular Photography i postao dio rezervne Signalne Jedinice a u novembru ‘44 su priključeni Patonovoj Trećoj Armiji. Po povratku iz rata fotografiše jedne od prvih Plejbojevih naslovnih strana. 1959. godine snima nijemi Mr. Teas and his playthings (1959), prvi ‘goli’ film koji je zaradio više od milion dolara (jednako današnjim deset miliona). Poslije toga uslijedio je niz samofinansirajućih eksperimentalnih filmova, zajedno sa četiri crno bijela filma koji se smatraju rediteljevim najozbiljnijim radovima (Lorna (1955), Mudhoney (1955), Faster Pussycat, Kill Kill! (1956) i Motorpsycho (1955)). Slijedi angažman od strane 20th Century Fox studija i zajedno sa legendardnim kritičarem Roger Ebertom pišu scenario za Beyond The Valley of the Dolls. To je ujedno i jedini Ebertov scenario koji je ikada napisao.
Rock n roll i djeca cvijeća polako počinju oslobađati prepoznatljivi slobodarski američki duh koji je jahao na snazi psihodeličnih droga i čvrstoće uvjerenja da su sloboda, ljubav i buđenje arhetipskih nagona jedini pravi put. Kelly’s Affair je mladi trojac umjetnica koji čine Kelly, Casey i Pat . Oni u hipikombiju sa svojim menadžerom Harrisom se otiskuju u autentično američku avanturu da bi pronašli Kellynu tetku Susan. Susan je ujedno i njihova kapija u dopadljivi, sladostrasni svijet Hollywooda. Oduševljena tetka rado prihvata izgubljenu nećaku uprkos negodovanju njenog advokata Portera Halla, i odvodi ih na žurku kod legendardnog ekscentričnog bogataša Ronnie Z Man Barzell (baziran na liku kontroverznog producenta Phila Spectora).
Svaki dan je petak u Californiji Kod Z Mana ekstravagante žurke dobijaju novu dimenziju uz živopisne goste koji, sastavljeni zajedno, kompletiraju neobični mozaik bluda: žigolo Lance, željan da se domogne novca čerupanjem bogatih udovica; porno diva Ashley nezasitih seksualnih apetita koja ne prihvata ne kao odgovor; Roxane, lezbo dizajnerka koja će iskoristiti emocinalnu nestabilnost djevojaka zarad svojeg zadovoljenja; Bokser Randy koji je silom navikao da nameće svoju volju. U tom društvu sumnjivog morala počinje usput Carrie Nationa koji će ubrzo saznati da uspjeh dolazi sa visokom cijenom.
Treba živjet taj teški život rock zvijezde Suprotno lošim karakterima imamo i dobre ljude: Emersona, vrijednog advokat koji radi noću kao konobar koji će osvojiti Patino srce, a Baxter Wolfe (Charles Napier) izjavljuje ljubav Susan i tu je uz kada joj je najpotrebniji, svjestan da je njihov raskid bio greška.
Komična netolarancija raznih generacija prema novom stilu života najbolje je oslikana kroz ulogu Portera Halla, pohlepnog advokata koji sa svojim zastarjelim stavovima štrči iz mase šarenih psihodeličnih junaka i epizodista. Kako se u svemu tome snalaze Kelly, Casey, Pat i Harris i koje je njihovo mjesto u perverznom mozaiku? Iako je planiran kao drugi dio filma Valley of the Dolls 1967 autorka romana Jacqueline Susan je trebala da učestvuje kao konsultant na snimanju ali se nakon pročitanog scenarija pokolebala i odustala.
Fali nam peti za umjereno masne fote, jesi za? Enterijeri i mis en scene u filmu savršeno je kompatibilan sa montažom i prepoznatljivim brzim rezovima Russ Meyera. Samo je Ebertu i Meyeru moglo poći za rukom da u scenariju ubace svaki mogući predvidljivi kliše a da sa time podignu vrijednost filmu, učinivši ga zabavnim za najširu paletu gledalaca. Izdašna golotinja se podrazumijeva u Meyerovim filmovima dok je ovdje upotrebljijena u parodičnom maniru. Tako se na fin način ‘ograđuju’ od bludničenja kojima su, očigledno je i sami prisustvovali. U neočekivanom halucinogenom raspletu Z Man Barzell otkriva svoju mračnu tajnu i puca sve unutar njegovog uma. Improvizovani krvavi kraj filma inspirisan tragičnim napadom na kuću Romana Polanskog nije bio u scenariju i naknadno je dopisan. Stvarni Z Man je u uzbudljivom sudskog procesu osuđen da je ubio ženu i to nas navodi da pomislimo da li je sve što smo vidjeli zapravo ‘otrcana’ holivudska zbilja.
Pokrij me preko leđa prije nego što izađeš, molim te. Iako nije najbolji rediteljev film (Faster Pussycat Kill Kill, Motorpsycho) sigurno je najsveobuhvatniji i na jednom mjestu se upoznajemo sa galerijom čudaka i manijaka koji krase njegov uvrnuti filmski univerzum . Stu Phillipsov OST u kombinaciji sa pjesmama benda Carrie Nationa + Strawberry Alarm Clock sa svojom Incence and pepermints kao uvod u sav taj skaredni šareni svijet hipika, a sve to smješteno u Californiu, koja je uvijek bila sinonim liberalizma i upražnjavanja ljudskih sloboda.
-
VVitch (2015)
Debitantsko ostvarenje Roberta Eggersa VVitch (2015) doživjelo je momentalni uspjeh među obožavaocima i kritičarima. Snimljen za nepunih 4 miliona dolara udesetostručio je zaradu kroz bioskope širom svijeta. ‘Hej snimio sam film o hodočasnicima u kojem se ništa ne događa za 3ipo miliona dolara’, oštar je prema sebi reditelj, koji komentariše i da nije zadovoljan sa svojim debitantskim ostvarenjem. ‘Zbog nekih nedostataka u poznavanju filmske tehnike nisam uspio da prikažem sve što sam zamislio u svojoj glavi’. Bajkovitost u nazivu nam najavljuje fantazijsko putovanje kroz neistražene teritorije Novog Svijeta, a i reditelj nas upoznaje sa svojom stvaralačkom vizijom po kojem će postati prepoznatljivi njegovi naredni filmovi.
Radnja nas na početku smješta u optuženičke klupe puritanskog suda u Novoj Engleskoj u XVII vijeku. Na suđenju je porodica, koja biva prognana iz zajednice nakon što patrijarh William (bibl. zaštitnik – Ralph Ineson) jasno i glasno kritikuje članove i dovodi u pitanje donesenu odluku. Sa svojom familijom, ženom Catherine (bibl čista – Kate Dickie), starijom ćerkom Thomasin (bibl ona što sumnja – Anya Taylor Joy) i sinom Calebom (bibl hrabar), dvoje mlađih blizanaca Mercy (bibl milost) i Jonas (bibl Božji dar) i bebom Samuelom (bibl ime Božije) odlaze u nepoznato, u neistraženu teritoriju.
Ni u jednom momentu ne gube svoju vjeru i nastavljaju da se mole i brzo sebi prave kućicu i malo imanje koje će obrađivati. Tokom bezazlene igre na rubu šume Thomasin na trenutak gubi nedonošče iz vida i ono nestaje. Nesrećna porodica ga traži, međutim malo je nade za spas. Starica u šumi sprema magični napitak čiji je glavni sastojak salo od novorođenčeta. Porodica, a naročito majka počinje postepeno da gubi kontakt sa realnošću. Šta je bio stvarni razlog zbog kojeg su otjerani iz zajednice?
Molimo Te da tajov govor bude što kraći. Amin Otuđena od zajednice, bez društva sopstvenih vršnjaka da kroz zajedničko iskustvo spoznaju život, djeca klize zajedno sa majkom u ludost. Thomasin je već zrela žena u svakom smislu te riječi, a seksualnost počinje da spoznaje i mlađi brat, privučen instiktivnim nagonom, odgojen prema hrišćanskim vrijednostima opterećuje se krivicom, a njegov nestanak u šumi gura porodicu preko linije iza koje više nema povratka, a njegov neočekivani povratak ubrzava neminovnu tragediju.
Ako ostanemo bez sve đece moraćemo da pričamo jedno sa drugim Bez prognanstva, dovoljan užas je živjeti u potpuno neukroćenoj i neotkrivenoj prirodi, narpčito ako znamo da su za sobom ostavili luksuzni dom u Engleskoj. U bakteriji koja napada kukuruz i uništava usjev reditelj predstavlja realni aspekt kolektivnog porodičnog ludila. (izolacijom bakterije koja napada žitarice Albert Hofman je otkrio LSD) Zajedno sa halucinogenim gljivama se sa razlogom smatra da su stvarni uzrok vještičarenja i vjerovanja u nadrealno, i u tu leži istinski horor: u smrtonosnoj kombinaciji praznovjerja i nepoznavanja nauke.
Paralelno oslikavanje stvarnog ludila oboljelih od sindroma poznatog kao cabin fever (klaustrofobičnost i uznemirenost usled prinudne zatvorenosti a među istom grupu ljudi (Shining 1980)) i realna prisutnost vještica (uvijek su u covenu – grupi, čoporu, tajnom savezu) nas cijelo vrijeme drži u neznanju i preispitivanju šta je stvarnost a šta plod halucinacija, a reditelj do perfekcije razrađuje temu izolacije razraditi u svom narednom filmu sa lavkraftovskim motivima The Lighthouse (2017).
Kolektivni gubitak razuma odvodi ih u propast koji kulminira u Thomasininoj glavi (da li je samo u glavi?) kojoj se Crni Petar, jarcoliki izaslanik đavola ukazuje da potpiše pakt sa njim. Na vrhuncu ludila jarac će se propesti i progovoriti. Misterija uma, turobne misli i analize dobra i zla koje su nam svima bliske neizbježno kao pripadnicima ljudskog roda (od Fausta, preko Alexa Delarga, do glavnog lika iz Angsta). Nema vjere, ni Boga koji nas mogu odbraniti i spasiti zamki ljudskog uma. U davnim vremenima je svaka različitost u ponašanju tumačena kao vražiji znak, a danas, uz pomoć nauke i medicine, klasifikujemo određene poremećaje ličnosti, koje se uspješno liječe uz odgovarajuće tehnike.
A pričali su da prija čist vazduh Hemija među glavnim glumcima je impresivna, a svedenost priče na nekoliko likova omogućava tri jedinstva drame, što dalje vodi do kvalitetne karakterizacije i scenario dolazi do izražaja, iako je priča veoma jednostavna. Dijalozi su napisani arhaičnim engleskim jezikom iz autentičnih pisama i dnevnika toga vremena, što još jednom pokazuje rediteljevu nemjerljivu posvećenost svome djelu. Korišćenje realnih legendi i mitoloških pripovijedanja je još jedan segment koji svjedoči autentičnosti vremena i postupaka junaka. Dugom ekspozicijom i statičnim kadrovima prirode reditelj naglašava njenu važnost u priči, jednaku kao i ostalih junaka.
Nerazumijevanje različitosti je nešto što je karakteristično za mračno doba, a mrak proizilazi iz neznanja i slijepe vjere. Kraj je pesimistički zato što u dubokom ludilu i pomračenju uma leži jedino logično objašnjenje: Ako ne možeš da ih pobijediš ti im se pridruži, tamo đe se đavoli jašu (igra riječi XD) , jer svi smo mi željni prihvatanja bližnjeg svoga, pa makar to bio i Crni Petar. Jer u društvu je sve veselije. A iz društva proizilazi kolektivna svijest koja postaje društvena norma. Normama se isključuju pojedinci iz zajednice. Pojedinci prave nove grupe i nova zatvorena društva koja isključuje pojedince i za tili čas smo u vrzinom kolu(igra riječi XD).
Duplo bolje je ođe nego u Evropu -
Jennifer Kent: Babadook (2014) i Nightingale (2018)
Australijska glumica rođena u Brisbane-u tokom 90tih je zabilježila nekoliko manjih uloga u igranim filmovima i tv projektima. Ubrzo je izgubila interesovanje za glumu i počela da se bavi režijom.
Radila je kao pomoćnica Lars von Trier-a na snimanju filma Dogville (2003) i smatra da joj je to najbolja filmska škola. Na prvi igrani film morali smo da sačekamo 2014. godinu kada je premijeru doživio horor nezavisne produkcije po imenu Babadook. Nakon toga mnogi obožavatelji su sa nestrpljenjem očekivali novo horor ostvarenje. Rediteljka, se ipak opredijelila za nešto drugačiji žanr, ali sigurno ništa manje strašniji. The Nightingale iz 2018. je istorijska drama/avantura smještena u australijskoj divljini početkom XIX vijeka.
U oba filma centralne figure su ženski likovi koji nose priču i oko kojih se pokreće radnja: u Babadook-u to je Amelia Vanek (Essie Davies), majka obilježena traumatičnim iskustvom prilikom porođaja(Muž joj je poginuo dok ju je vozio da rodi sina Samuela); u Nightingale pratimo irsku zatvorenicu Clare (Aisling Franciosi) koja, iako je odslužila kaznu, ne dobija slobodu, već mora trpjeti teror i šovinistističko iživljavanje ambicioznog britanskog oficira, kapetana Hawkinsa (Sam Clawflin), koje će dovesti do tragičnog ishoda i smrti muža i djeteta, a zatim je i navesti na put osvete prepun moralnih dilema i unutrašnjih konflikta.
U oba slučaja rediteljka nam predstavlja dvije osobe suočene sa ličnom traumom i gubitkom sopstvenog identiteta: Amelia, bez supruga, mora biti snažna i odgojiti dijete i pružiti mu ljubav a da se pritom gnuša od njegovog dodira. Zbog funkcije majke nije dobila priliku da preboli smrt čovjeka sa kojim je osnovala porodicu a konačna žrtva je traumatizovani klinac, koji, zbog težine situacije ne može primiti ljubav koja mu je prijeko potrebna za ‘normalno’ odrastanje. Majkina otuđenost se ogleda kroz posmatranje zaljubljenih parova i neuspjeli pokušaj samozadovoljavanja (prekida je pred vrhunac Samuel koji je ponovo vidio novo čudovište). Clare, novopečena majka, sa druge strane zbog istorijski katastrofalnog položaja žena je u još goroj poziciji. Protjerana u novi svijet kao zločinka,daleko od svog zelenog raja Irske, nadu pronalazi u braku, ali je kapetan posmatra kao svoje sredstvo za zabavu, kao ptičicu koja mu pjeva u kavezu i koju može uzeti kad hoće, a i oduzeti joj sve kad on to uzme za shodno. Odlučna Clare ne juri sama za osvetom, već uz pomoć Billya, Aboridžina koji je prihvatio način života bijelaca, ali je i dalje najobičniji rob koji u svakom trenutku može dobiti metak bez mnogo objašnjenja . Nakon nekoliko mučnih scena silovanja i svirepog ubistva muža i djeteta, za Clare se kidaju i poslednje niti koje su je vezale za stari svijet. Na putu osvete sa Billyem tumara australijskom divljinom, neukroćenom i zagađenom najvećim zlom planete – čovjekom i njegovim osvajačkim porivom. Rediteljka koristi netaktnutu prirodu da bi kroz nju reflektovala ljudsku psihu, u kojoj je dominantno podsvjesno a koje nismo u stanju razumjeti, ali se najbolje što umijemo trudimo da ostanemo na putu, da nas ne bi progutala mračna sila uma – Babadook.
Koliko imaju ova đeca da uče, nemaju kad za igru. Obije žene imaju vizije svojih supruga i snove sa lebdenjem kroz tamu. Clare vidi mrtvog supruga koji joj se obraća u noćima okovanim tamom, a Amelia pluta iznad kreveta u crnom oblaku. Njihove veze sa realnošću su sin, odnosno vodič. Jasno nam to potvrđuju riječi mališana koji kaže majki: Ti si pustila Babadooka u sebe. Djeca zbog toga što su bliže idealnom skladu jasnije sagledavaju stvari od kojih odrasli prave problem pretjeranim razmišljanjem.
Ne spava majka sine, nego samo odmara oči. Oba filma su bogata zvukovima i ritmovima. Dječja slikovnica napisana u stihu koja utjeruje strah u kosti i ritmično kuca onda kad smo najranjiviji, noću. Clare-ino pjevanje tradicionalnim galskim jezikom u kombinaciji sa ritualnim glasovima Billya nam dokazuje mogućnost suživota najrazlačitijih suprotnosti, a i uludnosti ratnih užasa i masakriranja na koja nailazi neobični irsko/aboridžinske duo prateći Hawkinsa koji juri unapređenje i bolji posao.
Poslije aktivnosti u prirodi lakše dolazi san na oči. 
Jennifer Kent na setu The Nightingale sa svojim protagonistima Kao što Babadook nije tipičan horor, tako ni The Nightingale nije običan film osvete.
Stvorenje iz horor prvijenca Australijanke je plod mašte i neuspješnog nošenja sa bolom, sa kojim mora naučiti da živi da bi mogla da ide dalje, prva ona, a zatim da to znanje prenesi i na sina. Samuel, čim je majka pokazala znakove poboljšanja se pretvara u ‘normalno’ dijete. U Nightingale-u Clareina promjena načina razmišljanja nas podsjeća nam na najpoznatijeg osvetnika Hamleta. Ali upravo to premišljanje nas dovodi i do prave suštine njenog bića. Željela je samo biti poštovana, jer je jednako ljudsko biće kao i umišljeni, bogomdani britanski vojnici. U Aboridzinu Billyu se desila ta promjena, gdje je njegovu pomirljivosti i prihvatanje bjelačkog načina života nadjačala želja za osvetom pobijenih saplemenika, on je oruđe osvete svog naroda ali i svih potlačenih ljudi na ovom svijetu. Istovremeno on je i nada u boljitak koju je Clare čekala. Veličanstvena, poput egzotične ptice za koju bijelci još nisu uspjeli smisliti ime.
Spasenje za nježniji pol i nižu rasu u košmarnoj epizodi ‘Nije lako nama bijelim muškarcima ‘ Sa dva slojevita i zrela ostvarenja Jennifer Kent nam se predstavila kao jedno od najtalentovanijih mladih rediteljki, pa sa nestrpljenjem očekujemo svaki njen sledeći film.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 