-
Scacco alla Regina (1969)
Silvia (Haydee Politoff) ima sve što može da zamisli u životu: supruga koji putuje svijetom, ali je njoj ideja velikih gradova odbojna, a vrijeme provodi opsjednuta dosadom. Kroz dnevna sanjarenja provirujemo u njen mazohistički svijet snova u kojem pronalazi utjehu od realnih problema u vidu asocijalnosti, agarofobije i narcisoidnosti.
Dina, prijateljica iz djetinjstva joj nalazi posao lične asistentiknje kod poznate glumice Margarite (Rosanna Schiaffino) koja je okružena slugama spremnim da joj se bace pod noge da bi udovoljili svakom njenom hiru. Margarita je ohola, prepotentna a istovremeno zastrašajuće lijepa. Kroz dominaciju nad Sylviom ‘potvrđuje’ grandioznost svog lika i djela, prave filmske dive zlatnog doba Hollywooda.
Tek kada se Margarita iznenadi saznanjem da je Sylvia zapravo smorena grofica, želja za nadmoći se transformiše u sadomazohistički odnos ispunjen željom za psihičkom dominacijom zarad sopstvenog hira svjesna da sve ima svoju cijenu i da za dovoljno novca grofica sve može posjedovati. Sylvia kroz iživljavanje sujetne grofice produbljuje svoje fantazije kroz i privremeno doživljava zadovoljstvo.
Mjesto radnje je glumičina ogromna (spolja Villa Parisi, jedan od 10 vila Tuscolane u blizini Rima) moderno opremljena kuća čak i po današnjim standardima. Reditelju to omogućava snimanje bez rezova, ali se odlučuje za kombinaciju zoom in i zoom outa da bi nas uveo u novu situaciju. Tema Pierra Picionija koja se ponavlja pomažeu u uspostavljavanju snene atmosfere futurističkog raskoša visoke mode.
Sylvine fantazije su snimane kroz kaleiodoskop i sa filterom koji dodaje autentični psihodelični žig vremena. Kroz lik Waldmana, oholog producenta i Ekstravagantne žurke na kojima Imperatorka Margarita, kako je Waldman zove prikazuje svoju igračku, ljudsku statuu Sylviu savršeno dočaravaju i razvratničku prirodu filmske industrije.
Jedan od primjetnih trendova u filmovima 60tih i početkom 70tih, naročito u evropskom filmu je kritički prikaz i razotkrivanje licimjerstva vladajuće klase. Soundtrack Piera Piccionia doprinosi utisku opšteg glamura i materijalnog izobilja u kojem živi Margarita, a robuje Sylvia. Umjerena golotinja je stilski kontektualizovana i uvijek prikladna. Glavne glumice su uvjerljive i opčinjavajuće u vizuelno impresivnim modernističkom enterijeru
Moderni prikaz mlade djevojke koja, kako najava za film kaže ‘ima sve u životu osim lanaca koji bi je vezali’ skreće pažnju na zastranjenost ljudskog društva proizašlu iz konzumerističke pristupačnosti. Margarita iako okrutna, hladna i dostojna prezira zbog svojih postupaka na kraju uviđa ozbiljnost psihičkog poremećaja cure i na simboličan način, kroz licitaciju, za prodaje prijatelju, ne bi li se Sylvia otrijeznila iz sna u koji je svjesno utonula, bježeći od stvarnog svijeta.
Konačna transformacija i obrisi ljudskosti Imperatorke su iznenađujući i suprotni do tad prikazanom šovinizmu i homofobiji. Istinski joj je stalo do osobe koju ugnjetava, koju je tretirala gore od objekta i u uvrnutom odnosu se javlja pravo osjećanje za koji nismo ni slutili da može. Njen preobražaj ostavlja prostor i tračak nade za Sylviu, koja mora da se suoči sa spoljnim svijetom i oslobodi se mjehura u kojem se iz straha zatvorila.
-
Good Madam (2021)
Da bi na pravi način razumjeli Mlungu Wam (Good Madam) Južnoafričke rediteljke Jenne Bass, bitno je poznavati i par činjenica vezanih za jednu od najmoćnijih zemalja Afrike. Južnoafrička Republika, osim što predstavlja epitom multikulturalnosti sa 11 zvaničnih jezika, ozloglašena je po apartheidu – nepravednom zakonu bijelog manjinskog stanovništva prema kojima se ljudi dijele prema boji kože. Posljedice koje ostavljaju vjekovi imperijalizma i neravnopravnosti na obične ljude su nesagledive i duboko ukorijenjene u kolektivnoj svijesti, što je jedan od elemenata horora na koje se rediteljka oslanja.
Glavna junakinja Tsidi nakon smrti žene koja je ju je usvojila ostaje obespravljena u tipično patrijarhalnoj sredini. Sa svojom ćerkom Winnie odlazi kod biološke majke Mavis koja je služavka bogatoj bijeloj gospođi Diane. Žena pokorno održava veliko domaćinstvo iako počinju da je sustižu godine a nepokretnoj Diane je potrebna stalna briga. Zauzvrat, njena porodica može ostati u kući samo ako se slijepo pridržava rigoroznih gospođinih pravila.
Dok se samohrana majka nosi se sa gubitkom žene koja joj je odigrala ulogu majka a sa razlogom brine za svoju biološku majku. Ujedno se suočava i sa sopstvenim lošim uspomenama vezanim za luksuzno namještenu kuću. Bijelu ženu starica Mavis posmatra kao božanstvo i žrtvovala je sopstvenu djecu da bi brinula i ispunjavala svaki hir bijeloj tlačiteljki i pristala na svjesno ropstvo zbog finansijske sigurnosti. Ćerka pokušava da joj otvori oči i oslobodi je samonametnutih stega. Užasi ropstva jezivo su dočarani grobljem posluge starim nekoliko stotina godina. Imperijalistička oholost dostiže vrhunac u potrazi za produženjem života kroz ritual krvi kojem se, u finalnom obračunu, uspješno suprostavlja Tsidi i preokreće stvari u svoju korist.
Magijski misticizam služi kao potpuna suprotnost realnom hororu žrtava građanskog rata. Žena koja je odgojila Tsidi je naučila molitvi dobrim duhovima a i Diane (dobra gospođa iz naslova) produžava sebi život sa sopstvenom tajnom formulom o vječnom ropstvu. Preplitanjem natprirodnog sa stvarnim užasima i nepopravljivim posljedicama ropstva i obespravljenosti rediteljka stvara neponošljivu tenziju pojačanu naglašavanjem zvukova kućnih poslova koji narušavaju jezivu, gotovo zagrobnu tišinu i obrednim pjevovima sa instrumentalima autentičnih afričkih instrumenata.
Dugim ekspozicijama hodnika i asimetričnim kadrovima kuća je predstavljena kao ravnopravni učesnik u radnji. Ona je sigurnost za Mavis, u njoj je odgojila dvoje Dianine djece i dala na usvajanje sina odrekavši se ćerke. Ćerki ova kuća budi loša sjećanja na otuđenog brata i surova pravila bijele vlasnice i klaustrofobično joj je tijuana. Mavis i Tsidi se kao simboli dvije snažne i nezavisne žene koje su različitim putevima se same izborile za svoj komad sreće. Mavis konačno uviđa soptvenu važnost i uživa u zasluženoj penziji u kući dobre bijele gospođe.
Rediteljka nas ostavlja sa nelagodom koju je uspostavljala tokom cijelog filma i u epilogu. Otvorenim krajem nadvija sijenku nad privremenom sigurnošću jakih žena nastalom zamjenom uloga moći nadvija sijenka Dianenih sinova, koji, neiznenađujuće, imaju crnu sluškinju. Jeziva priča koja se sporo razvija predstavlja efektan psiho triler i bez hektolitara krvi oslikava najstrašniji užas – užas ljudskog roda.
-
Withnail and I (1987)
Britanski glumac Bruce Robinson poznat je i po svom scenariju za Killing Fields (1985) za koji je zaslužio nominaciju za Oskara. Njegov rediteljski prvijenac iz produkcije Handmade Films Georga Harrisona dostigao je kultni status među obožavaocima. Tragikomična priča o dva nezaposlena glumca koji dijele stan u Londonu krajem ljeta ‘69. osvojila je srca obožavalaca svojom iskrenošću i neponovljivom jedinstvenošću i soundtrackom dostojnim čuvenog ‘ljeta ljubavi’.
Pratimo priču iz ugla Marwooda (Paul McGann, osmi Doktor Who, neimenovan i na kraju filma potpisan I, a koverta koju dobije u kući na selu je adresirana na ime Marwood) koji lično nezadovoljstvo i neuspjeh projektuje na svog cimera, uzaludnog alkoholičara plemićkog porijekla kojeg tumači Richard Grant.
Bez novca i konkretnog angažmana i nakon što Withnail iscijedi u sebe poslednju kap alkohola koji su imali dogovaraju se da ostave svoj neuredni, nikad sređeni ćumez od stana i da odu na odmor na selu. Za to im je potreban ključ od kuće bogatog, nastranog strica, Monty Withnaila. Withnail koristi svog lakovjernog druga kao mamac za latentno – providno homoseksualnog starog momka i spremni su za odmor iz snova sa karakterističnim engleskim vremenom.
Na selu dvojica nesposobnih, nesnalažljivih i konstantno pijanih mladića opterećenih egzistencijalnim krizom preispitujući svoj život i postignuća pokušavaju da se uklope u seosku svakodnevicu. Glumački tandem maestralno oslikava dvojicu neznavenih slobodnih umjetnika, naročito imajući u vidu da je Richard Grant antialkoholičar. Likovi su inspirisani stvarnim kolegama Bruce Robinsona potvrđujući autentičnost naizgled apstraktne problematike koja muči likove i pokreće ih na diskutabilno djelovanje.
Upoznaju se sa živopisnim stanovnicima britanskog seoskog krajolika i nailaze na penzionisanog vojnika, vlasnika kafane, seljaka sa nogom u plastičnoj kesi i krivokradicu koji prijeti Withnailu živim jeguljama iz gaća. Bizarnom percepcijom dvojice čudaka reditelj raslojava čitavo britansko društvo. Iznenađenje stiže kada Monty nenajavljeno dođe u sred noći na malo nježnosti od preneraženog Marwooda.
Psihodelični, nepokolebljivi duh 60. prikazan je savršeno kroz vrhunski informisanog dilera droge Dannya i njegovog ustondiranog drugara Presumming Eda. Kao dio soundtracka i obilježja vremena iskorištene su dvije klasične pjesme Jimmy Hendrixa All Along the Watchtower i Voodoo Child, a uz prepun emocije instrumental Marwood Walks Withnail ispraća najboljeg druga, srodnu dušu u stvarni svijet dok on ostaje da lebdi nad ambisom svoje sudbine.
Crni humorom reditelj prikriva ozbiljnost problema sa mentalnim zdravljem i surovost filmske industrije a ipak ostavlja tračak nade za Withnailovo spasenje. Otvoreni, depresivni kraj filma završava Withnail citatom iz Hamleta i makar je manje pesimističan od romana u kojem Withnail raznosi sebe sa puškom u stanu nakon kultne šetnje po kiši. Stihovi glase:
‘What a piece of work is a man, how noble in reason, how infinite in faculties, how like an angel in apprehension, how like a God! The beauty of the world, paragon of animals; and yet to me, what is this quintessence of dusk. Man delights not me, no, nor women neither, nor women neither.”
Zatvaranje jedne od najveličanstvenijih dekada ima deprimirajući efekat na Withnaila naoročito nakon što Marwood dobije stalnu ulogu u predstavi. Sa ozbiljnim angažmanom dolazi i odgovornost karakteristična za odrasli svijet, a koju su naši heroji trajnim odmorom odbijali da prihvate. Komične situacije često su satirične i služe reditelju da minuciozno precizno prikaže koliko je tanka linija između ostvarenog umjetnika i alkoholičara sa listom psihičkih problema.
Dijalozi su besprekorno napisani pa su mnoge od replike stekle legendaran status među obožavaocima, na iznenađenje Granta i McGanna. Iako snimljen krajem 80. nije sličan niti jednom ostvarenju iz tog perioda, niti je pravljen prema uobičajenom kalupu karakterističnim za to vrijeme, čemu je umnogome doprinijela i produkcijska sloboda fantastičnog Handmade Films-a.
-
The Whale (2022)
Tokom čitave svoje karijere Darren Aronofsky prikazuje ugao gledišta neshvaćenih, zbog nerazumijevanja sredine marginalizovanih likova. Od genijalnog matematičara koji traga za tajnom sakrivenom u decimalama broja Pi (1998), preko problema koja nosi zavist od narkotika u Requiem for a dream (2003), od fantastičnog Mickey Rourke u ulozi sagorelog rvača u Wretsler (2008) do predivne Natalie Portman u borbi za glavnu ulogu u baletu koja ju je stajala razuma i na kraju života u Black Swanu (2010). Svi rediteljevi junaci čine fragmente mozaika američkog društva (američko – ogledalo svjetskog?) koje ima malo razumijevanja za bilo kakva odstupanja od normi. Kao pažljive posmatrače bogate filmografije talentovanog stvaraoca ne iznenađuje tema njegovog poslednjeg naslova nastalog po pozorišnom komadu istoimenog Samuel D. Huntera a ni uspjeh koji je film postigao uprkos skromnom budžetu i snimanju praktično u jednoj prostoriji.
Radnja nas smješta u Moscow, Idaho u stan Charliea (Branden Frasier), koji je online predavač na kursu kreativnog pisanja. Gojazan do nepokretnosti iza ugašene kamere se krije i savjetuje svoje učenike da budu iskreni. Davi se u sopstvenoj debljini i misionar Thomas koji se tu slučajno zatekao da proširi riječ Isusovu. Starateljka Liz (Hong Chau) pokušava da ubijedi tvrdoglavog Charliea da mora u bolnicu ali on uporno odbija koristeći nedostatak zdravstvenog osiguranja kao izgovor. Jedino što može smiriti visok pritisak je srednjoškolski esej Mobi Dika. Ukoliko ne ode u bolnicu garantovano ne može izdržati duže od par dana sa visokim pritiskom i problemom sa disanjem.
Charlieu preostaje da na kraju života da proba da izgladi odnose sa ćerkom koju je ostavio da bi bio sa muškarcem u kojeg se zaljubio. Elli (Sadie Sink) je jedina svijetla tačka njegovog života a ona je kao tipična tinejdžerka arogantna i okrutna prema svima u okruženju. Da nadoknadi ožiljak koji joj je ostavilo njegovo napuštanje žene i ćerke Charlie obećava Ellie novac, cijelu svoju životnu ušteđevinu ako ostane da se bolje upozna sa njim. Sam je svjestan da je dostojan prezira ne samo zbog fizičkog izgleda , a i ćerka mu to otvoreno stavlja do znanja. Charliev partner zbog kojeg je ostavio porodicu Alan je tragično stradali brat od Liz, sin sveštenika koji nikad nije imao razumijevanja od svoje porodice. Smrt ljubavi njegovog života potpuno izbacuje Charliea iz kolosjeka i nekontrolisano se prežderava da smrti, nesposoban da se iznese sa samim sobom i svojim bolom.
Osuda okruženja je jedna od glavnih tema uz, naravno, problem morbidne gojaznosti među stanovnicima USA. Iako usta punih biblijskih citata zajednica ne pokazuje razumijevanje za bilo kakvo odstupanje od zastarjelih pogleda na svijetu ukorijenjenih u dogmatičnom učenju religije. Televizija koja javlja o trci za predsjedničkog kandidata republikanaca podsjeća na jednu stranu Amerike kojom se ne mogu ponositi jer je ogroman broj MAGA sledbenika i jakih konzervativaca nus pojava (boljereći surova istina) i posledica dugogodišnjih prećutnih kompromisa vladajuće elite. Uvijek ispašta običan čovjek, u ovom slučaju poistovjećen sa mitskom životinjom iz Melvilovog legendarnog romana toka svijesti. Zarobljen kao zvijer vuče se po svom kavezu iz kog ne želi da izađe a ljudi koji ga obilaze su istovremeno i zgroženi i privučeni njegovom grotesknom figurom.
Brendan Fraser svojom izvedbom nosi dramski jednostavno postavljenu priču koja krije duboku egzistenstijalističku introspekciju glavnog junaka, kao i Liz u dualnoj ulozi jedine prijateljice / medicinske radnice sa etičkom dilemom i oboje su zavrijedili nominacije Akademije za glumu. U Thomasu je prikazan mladalački buntovni duh vođen bijesom i grižom savjesti, ali Ellie, cinična hejterka, ga otrežnjuje ukazuje mu da je njegov jedini problem što ima porodicu koja ga voli.
Aronofsky izvlači maksimum iz svoje ekipe uspjevši da ostavi svoj prepoznatljiv pečat na svom prvom filmu snimljenom digitalnom tehnikom. Nedostatak muzike je savršeno kompenzovan teškim disanjem, škripanjem kolica i iščekivanjem neizbježnog kraja za junaka, koji, iako je žrtva tragičnih okolnosti do poslednjih trenutaka ima pozitivan pogled na svijet. Svojim studentima i ćerci pokušava da prenese poruku da je iskrenost najbolji i ultimativni instrument kreacije.
-
Salt on Our Skin (1992)
Iz nekog nejasnog razloga, drugi od tri igrana filma proslavljenog scenariste Andrew Birkina naišao je oštre reakcije kritike, što je, iznenađujuće imajući u vidu pozitivne reakcije i za debitantski Burning Secret (1988) (dvije nagrade na festivalu u Veneciji) i Cement Garden (1993) (Zlatni medvjed na festivalu u Berlinu). Prema riječa kritike jedan od razloga za slab prijem je neuvjerljivost motivacije glavnih likova: obrazovane Škotlanđanke francuskog porijekle George i prostog ribara Gavina. Sa ove vremenske udaljenosti uviđamo da su negativne recenzije bile preoštre, a nemoguća strastvena romansa pokrenuta čistotom prave ljubavi uz zadivljujuće poznavanje kinematografije i snimanje na autentičnim lokacijama naglašava epohalnost i snagu zanosa ljubavnika u ovom prvorazrednom ‘chick flicku’.
Na sahrani Gavina slušamo naraciju zamišljene djevojke George koja se prisjeća ljeta kada je upoznala pokojnika (kojem se cijelo vrijeme tokom naracije intimno direktno obraća) na bezbrižnom ljetovanju u Škotskoj. Na plaži, bez ikakvog fizičkog kontakta George recituje mrzovoljnom Gavinu kojem je ribarska budućnost predodređena od rođenja. Stihovi Mathew Arnolda ostaju zauvjek ubilježeni u Gavinovom srcu:
The sea is calm tonight. The tide is full, the moon lies fair
Upon the straits; on the French coast the light
Gleams and is gone; the cliffs of England stand,
Glimmering and vast, out in the tranquil bay.
Come to the window, sweet is the night-air!
Only, from the long line of spray
Where the sea meets the moon-blanched land,
Listen! you hear the grating roar
Of pebbles which the waves draw back, and fling,
At their return, up the high strand,
Begin, and cease, and then again begin,
With tremulous cadence slow, and bring
The eternal note of sadness in.
George se vraća studijama u Parizu i ostvaruje površnu vezu sa učiteljem klavira. Kao djeveruša Gavinove sestre dolazi na vjenčanje i saznaje da je Gavinovo vjenčanje sledeće, jer je vjeren sa zajedničkom prijateljicom Josie što im ne smeta da provedu nezaboravno veče na plaži u pećini.
Vrijeme prolazi a strast među ljubavnicima je nemoguće ugasiti. Njihova veza se seli u magični Pariz gdje dolazi da je zaprosi i George ga odbija. Različitost svjetova iz kojih potiču je upravo korijen njihove privlačnosti, ili tako makar George pokušava sebi da racionalizuje razlog zašto ga odbija. U tom trenu nije mogla znati da je to bio Gavinov vapaj spasa za bijeg od životne rutine za koju je predodređen.
U naivno banalnom susretu na protestu ribara u Londonu ponovo se srijeću i zakazuju susret na Djevičanskim ostrva gdje moraju da pobjede opstvenu nelagodu da bi probudili nekad nezaježljivu privlačnost. Par godina nakon toga, u Montrealu, kao zreli ljudi, objektivno posmatraju svoj odnos i zahvalni su što u haosu modernog vremena imali jedno drugo da vole.
Sjajni tandem D’Onofrio i Scachi su bili u vezi za vrijeme snimanja filma i hemija među njima je opipljiva a komunikacija među njima govorom tijela jedan od brižnih detalja na koje je reditelj posebno stavio naglask. Erotske scene su urađene ukusno, nikada ne prevršivšvi mjeru dobrog ukusa sa pretjeranom golotinjom. George ima dijete sa muškarcom kojeg samo spomene, a za čovjeka sa kojim živi dijeli interesovanja i ljubav prema obrazovanju se ne osjeća vezanom i
Dvoje ljudi prolaze kroz neminovne promjene tokom godina, ali osjećanja koja imaju jedno prema drugom su snažnija nego ikada. Odnos prema naivnoj supruzi Gavina čini llicimjerni jer ostaje sa ženom koju ne voli. Pojednostavljen odnos idealizuje dvoje ljubavnika opravdajući njihovu tajnu vezu, ili prosto Gavin nije pronašao mirnoću luke u majki svoje djece koju je tražio, već u ženi koja je u njegovom srcu bacila sidro i probudila čistoću duha kroz poeziju. Na tragičnom kraju za koji smo od početka pripremljeni Gavin plaća cijenu dvostrukog života preranom smrću bez previše objašnjenja. Pri poslednjem susretu i rastanku koji ne podnosi dobro, Gavin iznenađuje George i dovršava pjesmu Mathew Arnolda koju mu je recitovala prilikom prvog susreta na plaži, dokazajući da je cijeli život vrijedan njihovog impulsivnog odnosa:
Ah, love, let us be true
To one another! for the world, which seems
To lie before us like a land of dreams,
So various, so beautiful, so new,
Hath really neither joy, nor love, nor light,
Nor certitude, nor peace, nor help for pain;
And we are here as on a darkling plain
Swept with confused alarms of struggle and flight,
Where ignorant armies clash by night.
-
Vesper (2022)
Saradnja litvansko/britanske produkcije donosi zrelo naučno fantastično ostvarenje koje na svojim ramenima nosi mlada junakinja po kojoj film i nosi naslov, Vesper (Mlada Britanka Raffiella Chapman). Gospođica Chapman je čudesno talentovana i pred njom je blistava glumačka budućnost na zadovoljstvo nas gledalaca.
U društvu gdje je sintetička biologija napredovala do neviđenih granica Vesper je uspjela da poveže mozak svog katatoničnog tatu sa lebdećim dronom. Djevojčicin otac je vezan za aparate a komunicira sa ćerkom pomoću drona na koji je klinka nacrtala nasmijano lice(da ne kažem smiley emoji XD). Nevjerovatno je svestrana i nadarena za nauku i koristi materijale iz napuštenih laboratorija da bi vršila sopstvena istraživanja u pokušaju da proizvede biljke pomoću kojih bi se mogli prehraniti.
U centru priče je Vesper, koja se lišena djetinjstva se bori da preživi u okrutnom svijetu u kojem se našla, sama sa ocem. Majka ih je napustila i pošla za Hodočasnicima, neobičnim ljudima pokrivenih lica koje dane provode prikupljajući metal. Tata je trajno vezan za krevet nakon povrede u ratu u kojem je učestvovao na strani Citadele.
U Citadeli žive superiorna bića sa dominantom tehnologijom koja upravljaju životom i zaključavaju sjemena biljaka da ne bi klijala za inferiornu rasu običnih ljudi koji nemaju pristup mističnoj tvrđavi jer su dragocjeni resursi ograničeni samo za najbolje. Vesper sa ocem ne želi da bude dio zajednice otpadnika koji predvodi očev surovi brat Jonas (Eddie Marsan). On trguje sa Citadelom krv djece koju odgaja na farmi jednako bezosjećajno kao i što pokušava da uzgoji kodirano sjeme iz Citadele. Stvorenja iz zlokobne tvrđave od dječije krvi proizvode Jugove, poslušne sluge nalik na androide koji bespogovorno moraju slušati gospodare.
Letilica sa naučnikom Eliasom iz Citadele se ruši u blizini djevojčine kuće. Naučnik je žrtva Jonasove okrutnosti a djevojku Camelliu (Rosie McEwen) prva pronalazi Vesper. Još u najranijoj mladosti Vesper pokazuje svoje predvodničke sposobnosti i svima u okolini pokušava da ulije nadu u bolje sjutra, uprkos ličnim gubicima i turobnoj realnosti.
Kada se razruše djevojčini snovi iznenadnim otkrićem u vezi Camellie (Android alert) ipa uspijeva da pronađe novu snagu i da se izbori za opstanak ne samo sebe, već i bespomoćne djece sa farme. Ostvarenje koje pokazuje da dobra priča , kreativnost i korišćenje filmskih elemenata može da nadomjesti bombastično velike budžete. U moderno doba snimiti uvjerljivu naučno fantastičnu priču bez zelenog ekrana je hrabro i dostojno divljenja.
Rediteljski duo je radio na filmu 6 godina koji im nije prvi zajednički projekat jer su već sarađivali na Vanishing Wavesu (2012). Povjerenje koje su ukazali mladim i nedokazanim glumicama vratilo im se višestruko i djevojke su fantastične a iskustvo Marsana kao zlikovca dodaje na zrelosti i slojevitosti. Beznadežnost budućnosti prikazana je turobnim zimskim tonovima spoljnih lokacija u Litvaniji a direktor fotografije je za svjetlost iskoristio kombinaciju boja sa slika Vermeera i Rembrandta. Netaknuta divljina obojana baroknim tonovima na momente podsjeća na atmosferu iz legendarnog Stalkera a Vesper jedna od junakinja koja svojom iskrenošću i neusiljenošću lako pronalazi put do srca.
-
Z.P.G. (Zero Population Growth) (1972)
Opsjednutost distopijskom budućnošću u kojem se osjećaju posljedice uništenja zastarjelih sistema vrijednosti je bila karakteristična za naučno fantastične stvaroce u drugoj polovini XX vijeka. Clarke, Haxley, Orwell, Asimov, Herbert, Bradbury su u svojim djelima obrađivali temu kroz koju su mogli da kritikuju aktuelne društvene poretke. Reditelj Michael Campus je snimio film po romanu Paul Enlircha ali nikada nije dostigao popularnost romana kojim je inspirisan.
Zatrovanost smogom je uništila staru civilizaciju a naslijedio ju je totalitarni režim u kojem vlada glad i prenaseljenost. Novim proglasom o nultnom rastu stanovištva se zabranjuje parovima polna reprodukcija i sa razglasa se zlokobno čuje: “All citizens stand by. This is an edict from WorldGov. In the interest of balancing the population, and preserving the food supply, the birth of any baby is forbidden for the next thirty years. Any man and woman who conceive and have a child during that period will be put to death by the State. Any child conceived will be considered an outlaw child, and will also be liquidated. There will be constant surveillance by StatePol and a large reward in extra calories for any citizen who reports the presence of an outlaw child. That is all.” Zainteresovani parovi mogu usvojiti mehaničko dijete, robotizovanom verzijom sa vještačkom inteligencijom.
Za Carol je ideja o plastičnoj bebi potpuno neprihvatljiva dok počinju da je obuzimaju majčinski nagoni i uskoro biva opsjednuta idejom da rodi svoje dijete. Njena prijateljica Edna se pomirila sa idejom o mehanizovanoj djeci jer je kontrola uma je suviše jaka i svako nezadovoljstvo je potisnuto TV hipnozom.
Nezadovoljstvo među ljudima postoji ali snaga režima je ogromna i javnim egzekucijama, te konstantnim nadzorom, preko televizora lišavaju građane ikakve privatnosti i utjeruju im strah u kosti. U restoranima umjesto hrane na koju smo navikli ljudima serviraju tečnost iz cijevi i kaše iz tuba sa željenim ukusima jer je za većinu prava hrana samo san. Izgladnjeli ljudi pod maskama za kiseonik rastržu svježu hranu kao zvijeri i oslikavaju potpunu degradaciju sistema vrijednosti. Za dodatnu porciju hrane ljudi su spremni da potkažu najbliže prijatelje vlastima i shvatamo da se u želji za opstankom, pod debelim slojem vještačke magle u potpunosti izgubila ljudskost.
Carol i Russell su malo drugačiji par i oni se ne povinuju normama kao ostali, već se odlučuju da odgoje bebu, dečkića Jessea, uprkos izričitoj zabrani. Pažljivo smišljenim planom Russell uspijeva da porodi ženu uprkos opasnosti ali najbliži prijatelji Edna i George ubrzo saznaju za bebu i počinju da ih ucjenjuju. Moraju sa njima podijeliti dijete ili će ih prijaviti vlastima.
Geraldine Chaplin i Oliver Reed su uvjerljiv par koji u snazi ljubavi, slijedivši svoje prirodne nagone, nalaze snage da se suprostave nepravdi. Par nasuprot njima, Edna i George, su se povinovali sistemu ali uprkos svemu osjećaju nedostatak u životu koji samo ljudsko dijete može popuniti. Iako ucjenom i manipulacijom pokušaju da ispune svoje ciljeve postoji razumijevanje i za njih, jer ih je sistem, iz želje da kontrolišu rast stanovništva lišio onog primarnog i ljudskog prava: da zasnuje svoju porodicu. Glavni junaci na kraju u uzbudljivoj sceni bjekstva uspijevaju da se izvuku iz čeljusti represivnog sistema i da sreću potraže na plaži gdje su, u znak primirja, velike sile zakopale nuklearno oružje ‘davne’ 1978.
Film je sniman u Danskoj na potpuno zatvorenom setu da bi slikovitije dočarao užase mračnog svijeta budućnosti u kojem vlada tiranija i opresija. Teme kojima se bavi film su odlično podnijele zub vremena i radnja je interesantna za današnjeg gledaoca koji, nakon svih ovih godina i dalje strijepi od slične sudbine. Naučno fantastični film koji prikazuje svijet mračne budućnosti, mnogo bliže nego što možemo da pretpostavimo. Iako skromnog budžeta i zastarjelih efekata kvalitetom priče se svrstava uz neke od legendarnih naslova podžanra kao što su Logan’s Run (1976), Zardoz (1974), Soylent Green (1973) i The Bed Sitting Room (1969).
-
To Leslie (2022)
Koliko od nas je maštalo šta bi uradilo sa iznenadnih dobitkom na lotou? Novac koji nismo zaradili sopstvenim trudom samo da padne u ruke, kao dar sa neba, i možemo sa njim šta hoćemo? Poznata je činjenica da veliki procenat dobitnika na lutriji olako potroši svoj dobitak ili mora da promijeni prebivalište zbog pohlepe i želje za novcem najbližeg kruga ljudi. Zato i ne iznenađuje istinita priča koju je u svoj prvi igrani film pretvorio Michael Morris, inače dokazani reditelj serija.
Sa Leslie se upoznajemo na vrhuncu uzbuđenja u reportaži o srećnoj dobitinici 190.000$. Sa njom je i sin i nakon toga naglim rezom se selimo u 6 godina kasnije u Leslin dom. Ostaje na ulici jer je izbačena iz stana zbog neplaćanja kirije. Utjehu pronalazi u iskapljivanju čaša u baru. Haotičnost u glavi izazvana alkoholom vjerodostojno je prenesena snimcima iz ruke i naglim okretima, kao i rezovima koji predstavljaju rupe u sjećanju. Sin James je prihvata u svoj stan i susreću se nakon 6 godina. Nespretno vezivanje sa sinom kratko traje jer pobjeđuje želja za alkoholom i krade novac od sinovog cimera.
Leslie se nalazi u bezizlanoj situaciji jer je u začaranom krugu jurnjave za novom bocom i ništa joj ne može pomoći dok god sama sebi uništava. Kada ostane potpuno sama u život ulazi suvlasnik motela pokraj puta, dobrodušno naivni Sweeney koji joj nudi posao a ona to koristi kao priliku da od novog naivca izmuze još koji dolar za slasni gutljaj.
Kroz fragmentisana sjećanja koja skupljamo iz njenih fotografija i pijanih monologa više saznajemo kako se našla u ovoj situaciji. Samohrana majka, žrtva porodičnog nasilja lake pare koje su pale u krilo i piće kao zlatna karta za bijeg. Lako gubi konce jer demon (alkoholizam) sa kojim se suočava je velik i snažan i čest predmet svjetske kinematografije (Drunk Angel (1947), Lost Weekend (1945), Leaving Las Levas (1995), Trees Lounge (1996), Another Round (2020).
Muzika ima ogromnu ulogu u priči od bluegrassa do hare krishna mantre koju sluša Royal, vlasnik motela, još jedan u moru živopisnih likova američkog srednjeg zapada. Sumorno jednolična atmosfera američke pustare i beznadežnost malih života mještana predstavljaju zamke koje je potrebno snagom volje izbjeći. Tek kada dotakne dno shvati da ima priliku da poštenim radom zaradi za svoju egzistenciju i kad izađe iz kruga ljudi koje je svojim destruktivnim ponašanjem otjerala od sebe, što je prikazano u maestralnoj sceni sa country pjesmom koja kao da joj se obraća i govori o njenom životu. (zar to nije osnovna funkcija dobrog i poštenog američkog countrya XD).
Svako od junaka ima teret sa kojim se treba nositi i transformacija glavne junakinje dolazi zaslužena nagrada za kompletiranu transformaciu nabolje uz enormnu snagu volje. Utjeha i razumijevanje koje pronalazi u društvu Sweeneya je bila dovoljna da krene u promjenu. Put je prepun iskušenja i svaki dan je nova bitka ali konačno skuplja snagu da se izbori za sebe i bude onakakva osoba kakva želi biti, bez lažne utjehe u alkoholu.
Andrea Riseborough je toliko uvjerljiva u ulozi destruktivne izgubljene žene da utjeruje jezu u kosti kada se vuče ulicama izdeformisana od pijanstva. Britanski glumci uvijek bolje skidaju američki akcenat nego obratno pa glumica uvjerljivo predvodi bogatu ekipu okupljenu oko nje. Sijenka koja se nadvila oko njene nominacije u kategoriji najbolje glumice je još jedna od sramota akademije i nema nikakve veze sa fantastičnom izvedbom Andree Riseborough u ‘običboj’ životnoj drami i bespoštednoj borbi sa najdostupnijim od svih poroka – alkoholizmom.
-
A Dragonfly for Each Corpse (1975)
Kada govorimo o žanru filmova giallo ne možemo a da ga ne povežemo sa italijanskom fenomenom petparačkih kriminalističkih priča inspirisanih Edgar Valasom, Agatom Kristi i Konan Dojlom, štampanih na žutim koricama koje su preplavljivale italijansko tržište. Popularnost žanra je stigla i do nas (Lunovi romani) a i u obližnju Španiju, pa se svestrani reditelj Leon Klimovsky oprobao u ovom 70-ih godina popularnom žanru, sa jednim od najkarakterisičnijih eksploatacionih portreta: Paul Naschyem.
Misteriozna ubistva raznovrsnim oružjem sva imaju zajedničku osobinu: Ubica ostavlja vilinog konjica kao potpis. Detektiv Paolo sa tompusom u ustima prati zamršene tragove ne bi li riješio slučaj. Komesar ga podsjeća da bude obazriv jer su među žrtvama rođaci poznatih političara i javnih funkcionera. Kod kuće Paolo ima priliku da se opusti sa ženom Silvanom, zaposlenom u modnoj industriji i okruženom zanimljvim krugom milanskih intelktualaca. Jedini trag koji ima je neobično dugme pronađeno u ruci jedne od žrtava.
Istraga odvodi Paola u zamku i tom prilikom dobija batine od neo nacističkih bajkera i poruku da se ne miješa u poslove Mohameda Kabouria, jednog od osumnjičenjih za trgovinu ljudima. Vrlo brzo se među žrtvama nalazi i Mohamed.
RItam priče se nekoliko puta mijenja, pogrešno nas navodeći na zločine, da bi se u završnici u istragu uključila i Paolova djevojka Silvana. Osim Paola svi drugi likovi su nedovoljno razrađeni i teško je poistovjetiti se sa njima, a naročito sa motivacijom ubice, lika koji se pojavio na kratko da nam njegov motiv djeluje jeftino i neuvjerljivo. Visok broj ubistava i impresivna kinematografija nadoknađuju sitne tehničke nedostatke. U giallo filmovima prepoznatljiva atmosfera i upečatljivi vizuelni identitet imaju prednost u odnosu na zaplet i nedostatak karakterizacije jednodimenzionalnih junaka.
Raznovrsnim likovima odlično je dočarana atmosfera vremena u kojem je snimano. Kroz veliki broj grešnika i pohotnika spremnih da se nađu pod sabljom misterioznog ubice objektivno posmatramo sve slojeve društva. Efektno je iskorištena muzika iz Bavinih filmova nenadmašnih remek djela Blood on Black Lace i Bay of Blood.
Zanimljiva priča praćena grafičkim ubistvima uz modernu kinematografiju, a sve to snimano u raskošnim enterijerima 70tih. Veliki broj giallo elemenata je ispoštovam uključujući i snimanje iz ugla ubice, kožne rukavice, serijski ubica, pogrešan trag, policija bez ideje… Poročnost je prikazana bez uljepšavanja a u svijetu prljavštine ne postoji niko ko je čist i bezgrješan.
Paul Naschy je na visini zadatka u ulozi Paola, zamišljenog policajca kojem je rješenje slučaja jedina privremena satisfakcija. Njegova supruga Silvana se pokazuje kao bitna u rješavanju zločina dokazajući svoju ravnopravnostu društvu muškaraca. Sumnja da li je ubica muško ili žensko je zanimljiv dodir, naročito imajući u vidu seksualne slobode po kojem su 70te naročito poznate (Euro Sleaze anyone?).
Drmusavom kamerom, iz ugla ubice, poremećenog manijaka opsjednutog čistotom, upoznajemo se sa svijetom narkotika, poroka i bludničenja moderne svjetske metropole. Taj svijet ne razlikuje društveno nametnute klase pa u njemu zatičemo ugledne članove društva, koji licimjerno sami kritikuju to što rade. Konačan rasplet koji je nepotrebno komplikovan kvari sveukupan vrhunski utisak kompletnog gialla, sa zadovoljavajućim nivoom golotinje i prepoznatljivom raskošnom scenografijom.
-
Triangle Of Sadness (2022)
Trougao iz naslova može imati nekoliko značenja: trougao tuge je izraz kojim jedan od kasting menadžera okarakteriše očajnički izraz lica mladog modela osjećaj koji se prožima kroz ostale likove kako ih poznajemo. Među pomorcima i nesrećnim brodolomnicima je poznata legenda o Bermudskom trouglu, a tri su čina ove crne komedije. Uz ljubavni trougao iz finalnog čina zaključujemo da se radi o složenoj priči sa čestim promijenama uglova gledišta i mjesta zbivanja radnje.
Kroz intervju za posao upoznajemo se sa Karlom, iskusnim (ostarelim) modelom koji je za tu vrstu posla već na zalasku karijere. Nekada prvo lice na modnim časopisima sad se ponovo suočava sa kastinzima i padom u drugi plan u svijetu visoke mode. Njegova djevojka Yaya je glamoruzni supermodal na vrhuncu popularnosti, koja pritom i vješto koristi ljepotu da zadovolji svoje potrebe što dovodi do neprijatno dugog konflikta sa Carlom. Krstarenje vide kao priliku da ponovo rasplamsaju strast koja je utihnula i ustupila mjesto sitničavim zamjeranjima i psihološkim igrama.
Na jahti za multimilijardere (za snimanje su koristili legendarnu Onazisovu Jackie O) Carl i Yaya uživaju u dokolici dok se upoznajemo sa šarenolikim svijetom trulih bogataša i posluge zadužene da zadovolji sve njihove potrebe. Reditelj ne koristi očiglednu priliku da bi prikazao oholost vladajuće klase, naprotiv, daje ljudsku crtu ljudima koji ne bi ni mogli da steknu ogromno bogatstvo da ne posjeduju određenu vrstu društvene inteligencije. U dugoj sceni večere u sali kroz ljuljanje kamere se na vrlo slikovit i učinkovit način upoznajemo sa neugodnostima nevremena na otvorenom moru a kulminacija u stilu Monty Pythona stiže kada posluga donosi ekstravagante kulinarske đakonije. Mlazevi povraćke ne potresaju mnogo Dimitrija(Zlatko Burić) kralja đubriva, kao ni anksioznog marksistu(ali ne i komunistu) kapetana Thomasa (Woody Harelson), čiji se razgovor pretvara u pijano bančenje. Vrhunac groteske stiže sa piratima koji potapaju brod i na pustom ostrvu se postavlja nova pozornica za preživjele brodolomnike.
Treći dio govori o preživljavanju i opstanku u divljini. Bogataši, naravno, su potpuno neupotrebljivi i spas pronalaze u Abigail, sposobnoj čistačici koje demonstrira vještine preživljavanja i preuzima vođstvo. Promjene igre moći donose unutrašnje razdore i unose nove podjele među ionako razdijeljenim preživjelima. Kada se pojavi tračak nade za izbavljenjem novoproglašena vođa Abigail mora donijeti odluku da li da se vrati svom običnom životu u civilizaciju ili nastavi da vlada ljudima koji je slijepo prate. Neizbježna tragedija lebdi nad junacima u otvorenom kraju iako su se potpuno adaptirali na novonastale okolnosti.
Triangle of sadness nije uvijek prijatno iskustvo za gledanje zbog neprijatnih razgovora i dugih sporih kadrova koje služe za približavanje realne slike. Sporo razvijajuća priča o klasnim razlikama, odnosima među partnerima i polovima ispričana sa šarmatnim ali bizarnim crnim humorom je oduševila publiku u Kanu koja je film nagradila osmominutnim aplauzom, a žiri Zlatnom Palmom. Apsurdnost situacija u kojima su zatečeni junaci prikazana je kroz krive a perfektno simetrične uglove kamere. Glumačka ekipa odrađuje posao na visokom nivou i sa posebnim uživanjem i knedlom u grlu uživamo u poslednjoj ulozi prerano umrle božanstvene Charlbi Dean.
