Radnja filma smještena je u 1973. i reditelj snima na oštećenoj traci za originalni žig vremena, nikada ne pribjegavajući kopiranju, uvijek gradeći autentičnu atmosferu koja predstavlja specifičnu mješavinu Eggersove izolovanosti iz Lighthousea i Larazovog / Rollinovog oslanjanja na psihički neuračunljive junakinje. Cijela priča je ispričana u poludokumentarnom karakteru sa dugim ekspozicijama i važnom ulogom flore i faune u građenju atmosfere, izraza sličnog Hertzogovom stilu uz umjetničku nepovezanost visoke vrijednosti nalik na tipična arthouse ostvarenja. Cijela priča zaokružena je nagovještajem ostrvske paganske misterije nalik na The Wicker Man i Midsommar kojoj se kao realistična antiteza suprostavlja tragična sudbina radnika stradalih u nerazjašnjenoj nezgodi.
Linearnost radnje ne postoji i jedini koncizni obrisi su da je žena stvarno zatočena na ostrvu u proljeće 1973, ako je vjerovati dnevniku koji vodi. Kadrovi često ostavljaju glumicu zagledanu u pučinu ili kako ispituje nepristupačni teren pronalazeći dokaze o postojanju prikazanja koja joj se ukazuju. Priča o duhovima mrtvih ljudi ili o sijenkama prošlosti koje se i dalje nadvijaju nikada nam nije do kraja razjašnjeno a u tome i leži ljepote režiserovog izraza.
Starija gospođa uzima jednostavne mjere temperature zemljišta i prati promjene na cvijeću smještenom na obodu litice. Njen život na pustom ostrvu je satkan od sitnih rutina: šetnja istom stazom, bačen kamenčić u isti bunar, ritual slušanja radija uz čaj prikazuju osobu koja ni sa čim ne nagovještava ono što će uslijediti, a to je postepena degradacija psihičkog zdravlja, iako tačni razlozi ostaju nejasni.
Lišajevi koji se pojavljuju na cvijetu nalaze se i na njenom ožiljku a kroz fragmentisana prisjećanja nalik na snove saznajemo više o njoj kao mlađoj. Izolacija ju je primorala na introspekciju a pod pritiskom otuđenosti razum joj izmiče kada duhovi ostrva počinju da joj se ukazuju u samotnim večerima. Strašna je nezgoda koja je zadesila ostrvo i izazvala smrt 7 radnika. Prisnost koju razvija sa jednim od preminulih nagovještava da tražimo izvor njene patnje u smrti partnera ali godina u kojoj su potonuli mornari se ne poklapa sa tom teorijom. Od silnoga samovanja spustila je ljudske odbrambene mehanizme i neupokojeni duhovi ostrva komuniciraju sa njom dok ignoriše glasove sa radio veze. Da li je išta stvarno ili je sve gledamo iz ugla jedne dementne starice koja je nakon godina izolacije počela da gubi razum?
Ostrvo predstavlja čistillište samo što glavna junakinja još nije shvatila da treba da produži dalje. Unutrašnjim posmatranjem joj se poslednje racionalne slike smjenjuju sa prikazanjima rudara i puritanskih gospođa. Sebi vidi kao mladu djevojku preispitujući svoju želju za samoubistvom nakon koje je zaradila džinovski ožiljak na stomaku. Traumatična iskustva su se, racionalno gledano nagomilala u svijesti jadne žene i potpuno gubi konce razuma.
Bez dijaloga, a uz pomoć fenomenalne glavne glumice reditelj priča priču o tragičnosti gubitka, prolaznosti ljudskog vijeka i teškim posledicama dugog vremena provedenog u potpunoj izolaciji. Svaki pa i najzabačeniji krajevi zemaljske kugle, makar bili i bez ljudi, nose sa sobom teret prošlih vremena, suze i znoj onih što su se suočavali sa istim egzistencijalnim i ezoteričmim pitanjima mučili kao i mi. Jedino je snaga prirode neupitna demonstrirana lišajem, sitnom bolesti koja nastavlja da izjeda svaki komadić tla. Gospođa nikada nije ni imala šansu za izvabljenje a kada lišajevi pobiju cvijeće i blokiraju joj um to predstavlja i njeno konačno sretanje sa uma.
filmaginacija.blog 