Kriminalna psihologija pokušala je da da odgovore na razloge djelovanja serijskih ubica i još od kraja 19. vijeka Cesare Lombroso je uveo ideju kriminalne antropologije i pokušao da poveže fizičke/biološke predispozicije sa kriminalnim ponašanjem. Hans Gross je otišao korak dalje i napisao je priručnik koji se navodi kao važan korak u objedinjavanju forenzike i izučavanju mjesta zločina, što je omogućilo sistematičniju analizu i posredno uticalo na razvoj psiholoških metoda u istrazi. U FBI-u krajem 70-ih godina prošlog vijeka došlo je do rađanja modernog profajlinga, kroz intervjue zatvorenih serijskih ubica, čime je počela da se stvara baza podataka i strukturisana metoda za izradu profila empirijski potkrijepljenim pristupom.
Dr. Helen Hudson (Sigourney Weaver) je vrhunska kriminalna psihološkinja koja postane žrtva brutalnog napada i razvije tešku traumu; usljed agorafobije svjesno ostaje zatvorena u svom stanu i živi u panici od otvorenog prostora i osude policijskih službenika koji je indirektno krive za smrt kolege policajca. Nakon što se pojavi novi serijski ubica koji imitira poznate metode ubijanja redom po listi primjera koje je Helen koristila u svojoj predavanju, što je reditelj vješto sakrio do druge polovine filma, policija je prisiljena vratiti Helen u igru, zato što samo ona može povezati obrasce i pokušati predvidjeti sljedeći napad.
Priča koristi dobro poznat recept: klaustrofobičnu dinamiku između profi – istražitelja i nemilosrdnog ubice koji ne samo da ubija, nego i oponaša prethodne zločine. Ta premise – imitator, medijski ozvučen slučaj i ekspert koji pokušava “čitati” počinioca kroz tragove – leži na stvarnim osnovama profajlinga, ali i na nekoliko stilizacija koje su dramaturški pojačane. Profajling prikazan na velikom platnu je kombinacija forenzičke analize, znanja o metodu izvršenja zločina, psihologije i iskustva onih koji su radili sa serijskim ubicama.
Reditelj koristi nekoliko realnih elemenata: 1) motiv imitacije – copycat ubice zaista postoje i medijska pompa pojačava takva ponašanja; 2) značaj detaljne analize mjesta zločina i ponašanja žrtava kao izvora informacija; 3) psihološki pritisak na istražitelje i problem lične traume u osjetljivom profesionalnom radu. Sa druge strane, priča pojednostavljuje vrijeme trajanja profila, dramatično ubrzava zaključke i ponekad daje više moći “intuiciji” nego što je realno – u praksi profajlovi služe kao smjernice, ne kao presuda, i policijski tim mora da potkrijepi opipljivim forenzičkim dokazima.
U odnosu između istrajne detektivke M.J. (Holly Hunter) i Helen je srž filma: M.J. je praktična, direktna, profesionalna, dok je Helen intelektualka poljuljanog samopouzdanja koja utjehu traži u tabletama i alkoholu. Njihova dinamika i kontrast karaktera – hrabra/operativna naspram briljantna/ranjena daje filmu emotivnu gravitaciju i čini da zadnje scene stvarno pogađaju. Harry Connick Jr. briljira u ulozi Culluma koji je traumatizovao Helen i trajno joj upropastio/promijenio život. Policijski partneri Ruben (Dermot Mulroney) i William McNamara u ulozi imitatora Foleya su solidni u sporednim ulogama a razgovori između istražitelja obojeni su cinično sarkastičnim tonovima.
Kosi uglovi kamere naglašavaju psihološkinjinu neuravnoteženost, a napetost kulminira u scenama u kojoj progonitelj sa fantomkom tumara po njenom stanu i u finalnoj sceni u kojoj imitator pokušava da oponaša svog „uzora“ Foleya i tačno reprodukuje mjesto zločina; iako je manijakalni zločinac željan pažnje na kraju savladan, epilog unosi jezu umjesto razrješenja – Cullum nastavlja da se dopisuje sa novim imitatorom i pod okriljem Boga opravdava svoja i buduća nepočinstva, čime potvrđuje riječi dr. Hudson da su serijski ubice kao virusi, spremni da evoluiraju iznenadnom mutacijom i da horor nikada nije do kraja savladan.
filmaginacija.blog 