Crna komedija Christophera Morrisa razotkriva apsurdnost terorizma kroz karikaturalne amatere, kvazi džihadiste. Momci iz predgrađa Londona, muslimanske vjeroispovjesti, čvrsto su riješeni da daju svoj doprinos Džihadu, sa tragičnim konsekvencama. Toliko su neiskusni i sami uljuljkani u komformizam Zapada kojem žele da se suprostave da je svaki njihov pokušaj borbe jalov i bezuspješan. Mada žele da daju doprinos višem cilju plitkoumna suicidalna ideologija im ne ostavlja previše prostora za manevar i histerično komične situacije brzo se pretvaraju u krvoproliće u kojem im se ostvaruje želja da poginu, ali viši cilj ostaje nedostižan, kao i njihovim bolje organizovanim ekstremnim sunarodnicima.
Omar je porodični čovjek koji radi u obezbjeđenju tržnog centra a supruga je zaposlena u bolnici i funkcionalni su članovi sistema kojem bi se otac maloljetnog dječaka suprostavio. Družina koju je okupio znatno je slabije integrisanija u društvo i njihova ljutnja prema sistemu je opravdanija – Waj je priglupi mladić koji čeka instrukcije bez imalo promišljanja, Barry je radikalni teoretičar zavjere kojem je najveći argument povišen ton i urlanje na sagovornika. Faisal isto ne razmišlja mnogo svojom glavom a poslednji priključeni član Mal je sin bogatih roditelja koji nema pametnija posla nego da skreće pažnju na sebe kao teroristu dok nevješto repuje o svojim postignućima.
Položaj Muslimana među prepotentnim Englezima jeste nezavidan; isto tako momci nisu ništa preduzeli da poprave stereotipnu sliku, već naprotiv, pretvaraju se u oličenje onoga što ekstremni desničari i bijeli radikalisti vide u njima. Trening kamp u Pakistanu završava se neslavno i za Omara koji bi se mogao nazvati mozgom operacije, ali je teško povjerovati da ima mozga kada želi da se žrtvuje i za sobom ostavi ženu i malog sina. Niko od njih nije ni pravi vjernik u bukvalnom smislu riječi, samo im je isprana glava propagandom sa obije strane.
Ni sistem sređene države kao što je Velika Britanija nije puno od pomoći. Kada jedan od samoproklamovanih terorista tragično strada nakon bizarne nezgode sa domaće pravljenim eksplozivom, sve policijske službe brže bolje upadaju u prvu islamsku zajednicu, bez razmišljanja da je možda stvarno riječ o skromnim bogobojažljivim vjernicima bez ikakvih loših namjera. Obije krajnosti su katastrofalne za modernog čovjeka jer duboko uznemiriju i produbljuju ionako naglašene razlike koje bi, ukidanjem imperijalizma i kolonijalizma, trebale da izblijede.
Svi problemi društva prikazani u četiri samoproklamovana lava iz naslova – da su ikada stali i razmislili da mogu da pomognu svojoj zajednici na konstruktivniji način od dizanja u vazduh nasumičnih objekata ne bi tako skončali svi do jednoga. Komedija na početku naglašava njihovu ignorantnost i nepostojanje loše namjere, ali kada se dohvate oružja đavo je odnio šalu i njihova glupost postaje opasna po okolinu. Nisu samo prikazani kao praznoglavci – pomenuta racija policije i epilog u kojem mrcvare nevinog čovjeka samo zbog njegove rase i vjere dopunjeni su i nasumičnim hicem u masi kada, umjesto medvedića, pripadnik specijalnih snaga bez mnogo razmišljanja pogodi lika sa kostimom Chewbacce.
Finale za vrijeme maratona upravo naglašava nelagodnost kojoj smo izloženi u XXI vijeku od napada 11. septembra, bombaških akcija u metrou Londona i Madrida. U fundamentalno ekstremističnoj borbi dvije sukobljene strane u procjepu se nalaze obični građani koji glavama plaćaju neodgovorni odnos njihovih predstavnika.
filmaginacija.blog 