Fanatična determinisanost sportista teško je mjerljiva sa bilo čim drugim. Gledaoci kraj malih ekrana nisu ni svjesni šta sve iziskuju pripreme njihovih omiljenih atleta, naročito kad su u pitanju pripreme za najveću smotru – Olimpijske igre. U dokumentarnom maniru, praktično u realnom vremenu pratimo neke od sportskih disciplina i pripreme sportisktinja za nastupe u disciplinama – streličarstvo, mačevanje i džudo.
Kroz tri atipične junakinje secirani su i problemi modernog sporta – ambicija, skandal iza scene i povratak nakon povrijede. Svaka od njih brusi formu na sebi svojstven način a tri motiva dominiraju – streličarka Alex, naturalizovana Ruskinja i aktuelna plimpijska šampionka pokušava da se suoči sa posljedicama pogrešnih odluka donesenim van borilišta; Alice muku muči sa fizikalnom terapijom i psihičkim pripremama za povratak na tatami poslije najteže moguće povrede – kidanja ukrštenih ligamenata. Giovanna radi na fokusu i koncentraciju za svoj nastup u mačevanju. Njoj nikada ne padne na pamet da bi nešto moglo da pođe do zlu sa opremom sve do trenutka kada iz nehata smrtno povrijedi protivnicu.
Stanje uma u kojoj ništa ne može pomračiti slavu trijumfa alijenizuje sve tri na različite načine – Alex je okovana ledom tundre u kojoj je uhvaćena u krivolovu, Alice juri povratak nauštrb mentalnog zdravlja a Giovanna nema kad još uvijek da isprocesuira činjenicu da njena protivnica više nikada neće ustati.
Režijski pristup, opsesivno fokusiran na detalj, doprinosi osjećaju anksiozne skučenosti. Kamera se ne udaljava kada bi to bilo ‘primjereno’; ostaje prisutna u trenucima slabosti, sumnje i moralnog posrnuća. To doprinosi brisanju granicu između posmatrača i učesnika i gledalac više nije zaštićen distancom, već je uvučen u vrtlog odluka koje ove žene donose, često na ivici razuma. Posebno je efektno kako film koristi tišinu: odsustvo muzike u ključnim momentima ostavlja prostor da težina situacije ‘odzvanja’ bez posrednika. Priča konstantno podriva očekivanja gledalaca, razbijajući iluziju o sportu kao čistoj meritokratiji i polju isključivo fizičke izvrsnosti. Tijelo je početna tačka — ono što se zapravo testira jeste granica psihe, njena izdržljivost i kapacitet da apsorbuje pritiske koji dolaze iznutra i spolja.
Lik Alex najdirektnije utjelovljuje temu krivice. Njena priča ne funkcioniše kao klasični luk iskupljenja, jer ni u filmu, kao ni u životu rasplet ne donosi jednostavne odgovore. Umjesto toga, gledamo fragmentisanu ličnost koja pokušava da balansira između identiteta šampionke i posljedica izbora koji nemaju veze sa sportom, ali ga nepovratno oblikuju. Led tundre nije samo fizički prostor, kao ni prazni amfiteatar pozorišta u kojem prati ishod discipline u kojoj je suspendovana – to je stanje svijesti, zamrznutost u trenutku prije nego što se suočavanje zaista dogodi.
Alice, s druge strane, donosi možda i najintimniji segment filma. Njena borba je mučno spora, repetitivna i bolna. Upravo u ponavljanjui leži njena snaga – i tragičnost, uz skretanje pažnje na tananost linije između posvećenosti i autodestrukcije. Povratak na tatami postaje manje pitanje fizičke spremnosti, a više opsesija koja prijeti da proguta sve ostalo, uključujući i samu svrhu zbog koje je sport uopšte bio važan.
Giovannina priča je možda i najuznemirujuća, jer uvodi element koji sportski narativi (naročito prijemčivi za veliko platno) rijetko dotiču – nepovratnost greške. Njena tragedija razbija iluziju kontrole koja je centralna za svaki vrhunski sport. U svijetu gdje se svaki pokret trenira do savršenstva, slučajnost se pojavljuje kao brutalni podsjetnik na krhkost sistema. Ovdje nema eksploatacije događaja radi šoka; naprotiv, tretira ga s hladnom distancom koja dodatno pojačava nelagodu. Giovanna ostaje zaglavljena u vremenu koje ide dalje bez nje, dok ona tek treba da procesuira ono što se dogodilo.
Tematski priča uspješno objedinjava tri različite priče u koherentnu cjelinu kroz ideju alijenacije. Svaka od junakinja je na svoj način odsječena – od okoline, od sopstvenih emocija, pa i od realnosti i sopstvenog zadovoljstva. Upotreba napredne kompjuterske i medicinske tehnolohije unosi napredak u rezultatskog smislu, ali umnogostručuje iovako sveprisutnu dehumanizaciju takmičara. Trijumf, koji bi trebalo da bude vrhunac njihovih napora, ovdje djeluje gotovo kao nusprodukt, nešto što dolazi po inerciji, ali ne donosi nužno olakšanje ili smisao. Time ostaje neprijatno pitanje: šta ostaje kada se ukloni narativ o pobjedi? Odgovor nije jednostavan niti utješan – ostaje rupa ispunjena disciplinom, rutinom i pokušajem da se održi kontrola nad nečim što je u svojoj suštini haotično. Upravo u toj kontradikciji leži najveća vrijednost filma — on ne nudi katarzu, već refleksiju.
filmaginacija.blog 