Opuštajući bijeg iz grada i ribolovački užitak se za tridesetogodišnjeg Fabia pretvaraju u pakao kada čuje djevojčin krik, a onda i svojim očima gleda kako je ubica masakrira, nanijevši joj preko 50 udaraca. Šok tjera Fabia na bjekstvo sa lica mjesta i nakon niza čudnih okolnosti odlučuje da preskoči posjetu policijskoj stanici i ode kući kao da se ništa nike desilo. Ubica se odlikuje pronicljivošću obrazovanog čovjeka i koristi kukavičluk dobrodušnog svjedoka da direktno ode u stanicu i posvjedoči protiv jedine osobe koja mu može naškoditi.
Profesor Ranijeri detaljno opisuje mladića i automobil kojim se odvezao a broj tablica čuva za sebe da bi dodatno držao u šaci Fabija koji u svojoj naivnosti ne može ni da dopre do dijaboličnog plana ubice koji je spreman da uradi sve da ostane na slobodi. Upravo strah od gubitka slobode tjera na djelovanje dvoje suprostavljenih protagonista – profesor je sebi obrazložio da zatvor nije dovoljna kazna, već pokušaj da provede nastavak normalnog života kao da se ništa nije desilo, što će polako da ga izjeda iznutra.
Imajući u vidu zvjersku egzekuciju nedužne djevojke na početku teško je povjerovati u ovo licimjerno gledište hladnokrvnog ubice. Fabio ipak strahuje za ženu i dijete, kao i za svoj posao pa izokolnim putem pokušava da umiri svoju savjest i učini pravu stvar. Iz toka svijesti nedužnog svjedoka zaključujemo da se radi o običnom, prosječnom čovjeku kojem je najveći grijeh istinski strah koji je osjetio kada je vidio prizor koji mu određuje dalji tok života.
Potreba za brzim rješavanjem slučaja policajce ne navodi na detaljniju istragu, već uzimaju ono što im je ponuđeno i pokreću točkove pravde koji se spremaju da samelju nevinog čovjeka. Pravda, iako u teoriji slijepa, je stvar povlašćenih i onih koji bolje tumače zakone i komplikovane proceduralne krivično pravne postupke. Dobro poznavanje zakona je profesoru pružilo sigurno utočište i, uprkos lažno pokajničkoj priči, on i dalje ostaje na slobodi, okružen mladima, spreman da doživi novo pomračenje uma i gubitak svijesti usljed enormne količine preplavljujućeg bijesa. Dobri momak na svojoj koži osjeća strogoću zakona a odlaganje neminovnog odlaska u policiju i kompromitijući događaji koji pokazuju lucidnu determinisanost sračunatog ubice ga ukopavaju dublje u očima zakona.
Teško je povjerovati u njegovu nevinost uprkos volji i saosjećajnosti. Neminovna osuđujuća presuda djeluje zaprepašćujuće, posebni imajući u vidu naslov koji nas cijelo vrijeme navodi na srećan kraj. Slabi tračak nade ostavlja sumnjičavost prekaljenog urednika dnevnih novina Don Peppea koji profesora posmatra glavnim krivcem od prvog trenutka. Zahvaljujući njegovom istraživačkom radu i njegovog tima novinara postoji minijaturni procenat da se potvrdi izreka – da je pravda zaista spora, ali dostižna.
Nedovoljno ubistava da bi se klasifikovao kao giallo, a premalo gangstera da bi bio tipični poliziotteschi, ali uistinu složen hičkokovski / kafkijanski triler sa zapletom i tehničkom realizacijom visokog nivoa. Kada se pridoda kvalitetna glumačka izvedba dobijamo eksploatacioni krimi biser 70-ih koji može da stoji rame uz rame sa bilo kojim naslovom iz Novog Talasa. Ne treba zaboraviti ni uvijek učinkoviti intrumentalni soundtrack Riza Ortolanija, kao i vokalnu izvedbu pjevača koji u tekstu, još jednom, navodi na pogrešan trag o ravnopravnosti i ujednačenosti pravosudnog sistema.
filmaginacija.blog 