Djetinji svijet dvojice braće, Remi i Akin sprema se da pretrpi ogromnu promjenu – seosku kuću i svakodnevicu mijenjaju danom u metropoli Lagosu sa ocem koji je često odsutan. Iz njihovog ugla svjedočimo i očevoj vidnoj uznemirenosti, pogorsanjem zdravstvenog stanja i sveopšte provjere koja se odigrava u zemlji.
Zarobljena vojnim totalitarnim režimom Nigerija je imala prve predsjedničke izbore koji su protekli mirno. Narodski kandidat Abiola odnio je ubjedljivu pobjedu i zadovoljstvo naroda frustriranog vođstvom generala Babangide gotovo je opipljivo. Svaki iole obrazovani posmatrač političkih zbivanja je svjestan da poraženi neće tek tako priznati gubitak vlasti i inače haotična metropola je u još većem metežu. Grabež za gorivom i sveopšta larma najavljuju nadolazeći haos dok glava porodice Folarin pokušava da prije nego što izbije sukob sa vojskom dođe do neisplaćenih zarada.
Narušeno očevo zdravlje izazvano je nepoznatim okolnostima – ono što sigurno znamo je da je Folarin miljenik naroda i oslovljavaju ga sa Capo, uz aluziju na oružane sukobe i brigu o svojim ratnim drugovima. Dječaci po prvi mogu da vide i očevo pravo lice vam kuće i da nadoknade često odsustvo koje ih je razdvajalo. Tata je i sam svjestan svoje prolaznosti i pokušava da svojim sinovima pruži lijep oproštajni dan, ispunjen važnim moralnim i životnim lekcijama. Ponavljajući motiv je prikaz životinja, bezbrižnih u svome staništu – one imaju dvojaku simboliku: prikaza svijeta koji je potpuno pošteđen političkih i civilizacijskih previranja kao i nedužnosti onih najmlađih koji su u stanju da takve sitnice percipiraju i u njima uživaju.
Politička kriza nikad ne ulazi direktno u porodični prostor, ali ga neprestano oblikuje izvan kadra. Lagos se ne prikazuje kao mjesto eksplozije, nego kao organizam koji se grči pod pritiskom – saobraćaj koji stoji, ljudi koji čekaju u redovima bez kraja, napušteni zabavni park i konstantan osjećaj da se nešto važno dešava negdje “van vidokruga”, ali dovoljno blizu da utiče na svaki pokret.
U tom smislu, Folarinova figura dobija dodatnu težinu: on nije samo otac u procjepu privatnog i javnog života, nego i čovjek koji pripada generaciji koja je vjerovala da se politički poredak može prelomiti izborima. Taj kratki trenutak nade nakon izbora 1993. u filmu funkcioniše kao sjenka – nešto što likovi ne analiziraju, ali im mijenja ponašanje, ton glasa i način na koji gledaju jedni druge. Iza porodične dinamike stalno stoji i ekonomski pritisak. Kašnjenje plata, nesigurnost i strah od naglog pogoršanja situacije su i te kako opipljivi faktori koji tjeraju junaka na odluke koje bi u stabilnijem društvu bile odložene ili izbjegnute. U glavnom i najvećem gradu svakodnevica se živi “na ler”, i to ne samo finansijski nego i emocionalno.
Posebno je zanimljivo odsustvo eksplicitnog nasilja za pojačavanje nelagodu. Umjesto pucnjeva ili otvorenih sukoba, informacije naviru fragmentarno, kroz razgovore odraslih i kratke prekide normalnosti. Djeca time postaju najtačniji senzori stanja u zemlji – oni ne razumiju politiku niti šta znaju o očevom životu van kuće, ali registruju promjenu u ponašanju, u očevom umoru i u sve češćim pauzama između rečenica.
Na kraju, ono što ostaje jeste osjećaj da se privatna tragedija i društveni lom odvijaju istovremeno, ali na različitim nivoima vidljivosti. Film time ne rekonstruiše Nigeriju 1993. kao istorijski događaj, nego kao atmosferu, subjektivnu nit sjećanja dječaka na kojoj se istorija prepriće u intimnu porodičnu dramu, bez jasnih granica između njih.
filmaginacija.blog 