Prostor nepristupačne džungle na rijeci koja razdvaja Belize i Meksiko postaje poprište bitke za preživljavanje i razotkrivanje mitova proisteklih iz magijskog realizma i potrebe da se objasni negostoprimiv lavirint biljnog i životinjskog svijeta. Jedino fanatici koji nemaju šta da izgube kao što su chicklerosi imaju pronalaze zaposlenje u ovoj zabiti.
Chicklerosi su radnici angažovani na izvlačenju i sakupljanju lateksa iz stabala sapodile (Manilkara zapota), čiji se sok, poznat kao čikle, koristio početkom XX vijeka kao osnovna sirovina za žvakaće gume. Ovaj posao bio je raširen u oblastima Meksika i Belizea (tadašnji britanski Honduras), ali i u okolnim tropskim regijama. To su najčešće pripadnici autohtonih zajednica (Mezoameričke Maje) ili siromašni seljaci koje je ekonomska neimaština prisilila na ovakav rad. Rano ujutro bi strugali koru sapodile posebnim metalnim alatima, skupljali zgusnuti lateks u kožne vreće (tzv. bule) i nosili ih na leđima kroz neravan, neprohodan teren – sve to bez moderne zaštitne opreme. Pri tome su bili prisiljeni da rade u sistemu dugova (peonadžu), što znači da su često morali ostati „vezani” za poslodavca dok ne otplate dug, a avansi su ih činili zavisnima jer realno nikada nisu mogli izaći iz tog ciklusa.
Provodili su provodili dane, često i sedmice, duboko u džungli, daleko od bilo kakvih naselja. Blatnjave staze i vlažno tlo otežavalo je kretanje a toplota i povišena vlažnost rad je činilo, pa je svaka pauza bila tek kratka predah prije ponovnog penjanja kroz gustu vegetaciju. U džungli su svakodnevno bili izloženi ugrizima komaraca koji prenose malariju i denge, kao i susretima sa otrovnim zmijama, paukovima i škorpionima. Čak i najblaža rana pri rezanju kore sapodile mogla je dovesti do ozbiljnih infekcija. Medicina u tim udaljenim krajevima skoro da nije postojala, pa su povreda ili bolest značili dugi, bolni oporavak – ili smrt.
Zbog siromaštva i nedostatka bilo kakve birokratske zaštite, chiclerosi su često trpjeli okrutno postupanje: smještani su u skromne kolibe bez poda i prozora, hranjeni minimalno, a ako bi se pobunili ili pokušali bijeg, poslodavci bi pribjegavali fizičkim kaznama. Nemogućnost organizovanja radničkih sindikata i apsolutna vlast gazde nad životom i radom isključivali su svaki oblik zaštite ljudskih prava. Sve ovo skupa čini da rad chiclerosa bude izuzetno težak, rizikovan i duboko dehumanizovan, što se u filmu pretočilo u simboliku nasilja nad čovjekom i prirodom, ali i nad samom ženom-glavom junakinjom, koja u tom kontekstu postaje mitološka silueta otpora.
Agnes je u bjekstvu od neželjenog braka za bogatog Engleza – uz pomoć medicinske sestre Florence i vodiča Norma pokušava da dođe do slobode. Njihova tamna put subverzivno odaje podređeni položaj i sigurno je da djevojka ima razloga što ne želi da se poda u krevetu surovom britanskom kolonizatoru. Naravno da sujetni nesuđeni mladoženja ne može da podnese gubitak mlade pa uz pomoć svojih vodiča i psa tragača proganja u srce sparnog pakla.
Teško ranjena, prerušena u bolničku uniformu preminule Florence glavna junakinja nailazi na chicklerose, tačnije pronalazi je jedan mlađi koji se odmah viteški zauzima za nju. Međutim puno je tu muškaraca koji ko zna kad su poslednji put ugledali djevojku i tu narator jedan od chicklerosa povezuje priču sa legendom o fatalnom ženskom božanstvu.
To je ujedno i metaforički susret čovjeka s „božanskom ženom“ koja demonstrira otpor i moć svoje neokaljanosti. U tom smislu, Agnes postaje oličenje sile koja ne trpi kolonizatorsku pohlepu. Čitava atmosfera, u kojoj fantastični elementi presijecaju brutalnost stvarnosti, tjeraju na preispitivanj granica između mita i okrutnih ljudskih ambicija. Taj se sloj osobito naglašava kroz tihe, gotovo hipnotičke scene u kojima Agnes pleše ili luta vlažnim stazama, dok kamera, uska i uskomešana, kao da prianja uz njeno disanje i strepnje od nepoznatog.
Bliski kadrovi prikazuju junake skučene uz nabujalo rastinje stvaraju osjećaj tjeskobne zatvorenosti i zaparine koja se uvlači u kosti. Koliko zapravo ljudi robuje ovom terenu pokazuju nagli dolasci mraka i iznenadni, svakodnevni tropski pljuskovi. Vrijeme zbivanja radnje nikada se ne otkriva ali se iz detalja u odjeći i po oružju može zaključiti da se radi o početku XX-og vijeka.
Zvukovi noći – šum vlažnog lišća, krikovi nevidljivih životinja koji se smjenuju sa grozničavim šapatima vjetra – ostavljaju utisak neprestane sveprisutnosti nečeg van ljudskog domašaja. Rediteljka Yulene Olaizola koristi kontrast jarkih, sunčevih zraka u danu i naglog mraka kako bi dočarala varljivost klime u tropima i naglasila nestalnost položaja svih likova: kako chicklerosi, tako i Agnes i Florence, nalaze se u kavezu vlastitih strahova, a svaki korak naprijed po klizavom tlu može ih koštati ne samo života, nego i gubitka ljudskosti.
Autentični majanski akcenat i odsustvo pravih glumaca pa i fabule u nekom dubljem smislu pojačavaju bezdan koja se krije u ovoj negostoprimivoj oblasti koja postaje mjesto sudara različitih svjetova – oholih Engleza kojima nije dovoljna njihova obala rijeke nego moraju da kradu dragocjenu gumu sa meksičke strane; starosjedioci i siromašni seljaci koji su pukim siromaštvom natjerani na najokrutniji mogući posao sa puno rizika i djevojka koja sebe smatra vrijedno boljeg života od onog koji joj je namijenjen ugovorenim brakom.
filmaginacija.blog 