Hrabrost njemačke rediteljke Masche Schilinski je zadivljujuća i višestruko nagrađena. Izbor teme ima feministički ton zato što obrađuje traumu porodice kroz generacije njenih žena. Jeftina floskula muškog svijeta da žene brže sazrijevaju ne može biti površnija – one su samo ranije izložene milosti i nemilosti normama muškog svijeta, bez ijedne dozvoljene slobodne misli.
Sve počinje preispitivanjem smrtnosti od najranijeg djetinjstva i rane adolescencije, preko ispitivanja seksualnosti kroz ključaonicu do objektifikacije po formiranju i ćuškanja neželjenih trudnoća ispod tepiha. Ne zna se šta je gore – aktuelmo stanje ili ono u kojem klinke zatiču svoje starije ženske uzore. Šamarčina od supruga, nagon za povraćanjem pri svakoj radnji kao produkt iznuđenog kompromisa, neželjeni odnosi sa članovima porodice.
Trauma se ne tretira kao apstraktna društvena tema, nego kao nasljedstvo koje se prenosi fizički jer strah i trauma se ne uče, oni se upijaju. Potčinjenost se ne nameće samo od spolja, nego vremenom postaje dio kućnog ambijenta, dio svakodnevnog pokreta, dio pogleda koji se spušta prije nego što išta bude izgovoreno. Upravo zato su muški likovi često manje važni kao karakteri, a više kao odsutne figure ili sile pritiska, kroz koje se oslokava poredak u kojem žena dobro zna svoje mjesto: mora da se povuče, trpi, ćuti, ili barem da svoju bol pretvara u nešto opšte prihvatljivo za okolinu.
U tom smislu, rediteljka studiozno prikazuje kako se ženska bliskost deformiše pod teretom straha, sramote i nasilja koje se u tom svijetu toksične muškosti često normalizuje dok ne postane norma. Nema eksplozija niti melodramskog urlanja (samo malo viče u bolovima jedan muškarac xD); strašnija je ċutnja u kojoj je sve jasno, zato i pogađa baš tamo gdje je najneugodnije: u svakodnevici koja se spolja može učiniti mirnom, čak i lijepom, dok ispod nje ključa cijeli svijet omalovažavanja, potisnute seksualnosti i preranog suočavanja sa smrću.
Vizuelno, atmosfera podsjeća na san koji nije sasvim san, ali ni budnost. Ta lirska zamagljenost, taj eterealni osjećaj lebdenja, nije samo artistički potpis rediteljke nego sredstvo u prikazu traume koja nadilazi epohe i iskrivljuje vrijeme. Neke slike djeluju kao sjećanje koje se tek formira, druge kao uspomena koja je već izmakla kroz prste. U tom rasponu između nježnosti i nelagode leži najveća snaga onih koje su uspjele da sačuvaju razum i živu glavu.
Cijela priča odiše Malickovskim gotovo eterealnim ambijentom sa Hanekeovom beskompromišnošću i Wendersovom poetičnošću. Naratorke razločite dobi i generacija izlažu svoje duše kroz misli koje ih zaokupiraju. Ono što sve čini toliko potresnim nije samo tema nego način na koji joj je udahnut život. Rediteljka ne senzacionalizuje patnju ovih dama, ne pokušava da joj da smisao ili objasni do kraja, nego je oblikuje kroz fragmente, prekide i utihnuća, jer je i sama trauma nešto što se ne može ispričati ravno, uredno i linearno. Zato nema olakšavajućeg puta ni za junakinje ni za gledaoca. Sve djeluje već zapisano u zidovima zajedničkih prostorija kuće, u načinu posmatranja dnevnih obaveza i bivstvovanja u sadašnjem trenutku, u nesigurnosti klinki koja odrastaju bez prava na zabludu, bez prostora za naivnost.
filmaginacija.blog 