Još jedno bezbrižno ljeto i to u zemlji izlazećeg sunca i tri ne tako popularna klinca spremnih da okuse život, po Njegoševom principu čaša meda ište čašu žuči. Dani toliko postanu dugi i bez obaveza da je teško ispuniti vrijeme samo uobičajenim aktivnostima kao što je fudbal – tada do izražaja izlaze i prava interesovanja i afiniteti omladine.
Yamashita, kojem je baka nedavno umrla, postaje predmet brojnih nerazjašnjenih pitanja u vezi smrti, ne samo dvojice bliskih drugara već svih iz njegovog okruženja. Kawabe je prgavi niski deran sa naočarama krcat maštovitih priča o pokojnom tati – u jednom je heroj vatrogasac, u drugoj je detektiv zadužen za najvažnije slučajeve a istina je mnogo prostija – ostavio je njega i majku i osnovao drugu porodicu. Narator Kiyama sa ortacima provodi dane napolju radije nego sa pripitom majkom koja se u cijelij priči pojavljuje samo jednom.
Sklonost ka ispitivanju fenomena umiranja ih navodi na straćaru neimenovanog starca i na Kawabeovo insistiranja počinju da ga kradomice posmatraju, iščekujući njegovu smrt da bi zadovolji neutoljivu ali morbidnu potrebu za znanjem. Stari toliko dugo nije mario za sebe da mu pažnja dječaka vraća nagon za normalizacijom života.
Iz njegove priče zaključujemo da se radi o jednom od brojnih posramljenih veterana koji nisu mogli da se vrate svojoj porodici i nastavili su da nose žig sramote dugo poslije okončanja sukoba. Problem krivice i kolektivne odgovornosti nije stvar jednog naredbama i ratnim zločinima potresenog vojnika a ipak su oni ti koji plaćaju najskuplju cijenu poraza. On ne može da izbriše sve šta je učinio i doživio, može samo da prihvati priliku za iskupljenjem i sa dječacima koji mu ukazuju poštovanje i zasipaju pažnjom provede kvalitetne trenutke ostatka života.
Upravo tu reditelj Shinji Somai usložnjava priču koja postaje slojevitija nego što bi se na prvi pogled reklo – inspirisana romanom Ljetnji Vrt Kazumija Yumota, dok scenario potpisuje Yōzō Tanaka. Ta činjenica nije samo usputni podatak: adaptacija objašnjava zašto film ima takvu pažnju prema dječijem pogledu na svijet, kao i zašto njegovi ritam i emocija suzdržani i strpljivi. Reditelj je naročito poznat po dugim kadrovima i radu s djecom, a baš to ovdje nosi najveći dio filma.
Dječačko prisluškivanje starca nije tek nestašluk nego svojevrsna inicijacija u ozbiljnost. Njihova znatiželja je morbidna, ali nije za osudu, jer iz te se znatiželje rađa istiniska saosjećajnost. Opsesija smrću završava kao učenje kako da se prema tuđem kraju postave bez predrasuda i podsmijeha. Somai to postiže upravo onim što mu je zaštitni znak: prostorom između likova, vizualizacijom od koje se sinefilima stvaraju zazubice, zvukovima zrikavaca koji bojaju atmosferu žege i čestim pljuscima koji služe kao rashalađenje užarenih glava.
Starac pokušava da racionalizuje svoju odluku o asketstvu usred grada – leptiri i moljci koje odlaže u bunar djeluju kao pokušaj da se prolaznost zadrži pod kontrolom, da se ono što nestaje makar negdje sačuva. Međutim, kada bunar na kraju procuri, ta iluzija se raspada – ništa ne ostaje zatvoreno, ništa se ne može sačuvati na silu. Upravo zato pomak ka radu u bašti i odnos sa dječacima dobijaju dodatnu težinu: ne kao način da se smrt pobijedi, nego da se, uprkos njenoj neminovnosti, izabere život dok još traje.
U radi u korovom obraslom vrtu i na popravci kuće leži ključ prijateljstva neobičnog kvarteta a i svrha ljudskog bivstovanja. Malo uloženog truda mnogostruko se vraća kada nekad korovom obraslo dvorište počne da dobija obrise, a zatim i zasađeno cvijeće da pušta svoje izdanke. Ono što je izgedalo kao oronula straćara postaje pravi dom i to Kihachiju vraća ljudskost koje se samokažnjavanjem odrekao. Njegova promjena nije klišeizirana – on ostaje tvrd, ranjiv i nesavršen, baš zato što ga djeca ne spašavaju nego mu nakratko vraćaju osjećaj da još postoji neko kome je stalo.
filmaginacija.blog 