Dok se Iran sprema za odličujuću kvalifikacionu utakmicu za plasman na Svjetsko prvenstvo protiv ljutog rivala Bahreina, a prava borba se odvija ispred stadiona. Ženama je zabranjeno da sa muškarcima posmatraju meč ali je najvažnija sporedna stvar na svijetu jednako dio njihovih interesovanja.
Otac u potrazi za ċerkom završava u kombiju sa euforičnim navijačima. Pjesma, šalovi, dresovi i zastave čine da se makar privremeno zaboravi na neslaganja. Djevojka obučena u muškarca nervozno iščekuje trenutak kada ċe naići na kontrolni punkt i izložiti se velikom riziku da bude otkrivema. Njeno prerušavanje ne ispijeva da joj donese željeni ishod a ubrzo se otkriva i činjenica da nije jedina.
Sve žene završavaju u improvizovanom boksu ispred stadiona a čuvaju ih vojnici, kivni što zbog tako trivijalnog zadatka propuštaju sportski spektakl. Različit je način na koji posmatraju djevojke koje čekaju da ih odvedu u policijsku stanicu pripadnici odjeljenja za javni moral. Svima je zajednička ljubav prema igri i to postaje dodirna tačka i sa sažaljivim a nemoćnim muškarcima.
Kada počne slavlje zbog kvalifikacija na Mundijal sve razlike padaju u vodu i stadionska groznica zahvata sve aktere. U tim trenucima postaje očigledno koliko je apsurdna prepreka koja je stajala između djevojaka i utakmice. Niko od njih ne razmišlja o moralu, pravilima ili zabrani. Postoje samo reprezentacija, pobjeda i osjećaj zajedništva koji nakratko briše nametnute podjele.
Ono što priču čini efektnom jeste odbijanje reditelja Jafara Panahija da svoje junakinje pretvori u simbole ili mučenice. Njihove političke poruke nisu unaprijed pripremljeni govori već spontani komentari ljudi kojima je dosta besmislenih ograničenja. Jedna želi da gleda utakmicu, druga raspravlja sa vojnicima, treća pokušava da pronađe praktično rješenje za problem u kojem se našla. Upravo zbog toga djeluju stvarno, kao osobe koje su zarobljene u sistem čija pravila ni njegovi izvršioci ne umiju da objasne.
Muške figure su prikazane kao šupljeglavci, nesposobni da razmišljaju sopstvenom glavom i tekst koji izgovaraju u filmu zajedno sa njihovom glumom čine da izgledaju glupavo. Kao papagaji ponavljaju servirano stanovište da žene ne smiju pored muškaraca zbog cijele liste razloga. A uprkos tome Panahi veliku pažnju poklanja upravo vojnicima. Oni nisu zlikovci već ignorantni mladići koji se nalaze na dnu iste hijerarhije. Dok mehanički sprovode naređenja, postaje jasno da većina njih ne vjeruju u ono što rade. Njihova frustracija što propuštaju utakmicu često je jednako velika kao i frustracija djevojaka kojima je ulazak na stadion misaona imenica. Takav pristup pojačava ljudskost i sprječava da priča sklizne u banalizovano suprotstavljanje dobrih i loših.
U Panahijevom prepoznatljivom stilu, snimljen maltene dokumentaristički, među pravim navijačima i u atmosferi stvarnog sportskog događaja, naslov posjeduje energiju koju je teško negirati ili osporiti. Kamera kao da hvata život u prolazu, zbog čega se granica između fikcije i stvarnosti neprestano briše. Utisak dodatno pojačava saznanje da je tema koju obrađuje bila daleko od izmišljene.
Priča uspijeva da kroz naizgled trivijalnu priču o odlasku na fudbalsku utakmicu otvori mnogo šira pitanja o slobodi, jednakosti i odnosu pojedinca prema nametnutim pravilima. Najveća vrijednost leži u tome što ne pokušava ništa da nametne i umjesto toga, reditelj prikazuje svakodnevni apsurd i dopušta publici da sama zaključi koliko je besmislen. Upravo zato ovaj naslov ostaje podjednako zabavan i gorko ironičan, ali i dalje efektan film o polnoj diskriminaciji.
filmaginacija.blog 