Teško je pronaći ijednu lijepu riječ ili asocijaciju na i u vezi rova. Od bolesti stopala koje može da rezultira gangrenom, preko vlage koja se uvlači u kosti i pacova u potrazi za hranom sve do isčekivanja neprijateljske artiljerije, bombardovanja avijacije ili juriša neprijatelja – sve odaje bliskost smrti mnogo veću nego što je preporučljivo za ljudski um. Sumorna atmosfera vlada među britanskom vojskom koja se priprema za juriš krajem juna, ljeta 1916.
Umjesto da uživaju u blagodetima najtoplijeg godišnjeg doba vojnici krate dane masnim forama, slikama golotinje i rutinama koje održavaju privid da sve drže pod kontrolom. Činjenično stanje je znatno drugačije – rijetko ko od njih će preživjeti planirani napad koji bi trebao neprijatelja natjerati u bjekstvo. Humanizacija kroz karakterizaciju dolazi samo da bi shvatili naivnost, nedužnost i idealistički pogled ma svijet momaka koji se spremaju da polože život za nešto tako banalno što im oficiri predstavljaju kao viši cilj. Jalovi motivacioni govori pukovnika ne mogu da izmame ni bijedni smiješak vojnika za propagandnu fotografiju, a kome bi bilo do smijeha kada se sprema da položi život pod naredbama čovjeka koji će biti miljama iza prvih borbenih linija.
Rov služi za dramsku postavku radnje i naizgled površni i nepovezani razgovori saboraca otkrivaju njihove karaktere i stremljenje ka nečemu što će im zauvjek ostati nedostižno. Čak i prekaljeni oficir kao što je Winter nalazi saosjećanje za nevinu mladost koja će zauvjek ostati izgubljena na Somi, u dotad najvećoj bici koju je svijet vidio. Većina likova ne prolazi kroz dramatične transformacije jer za to nemaju vremena ni uslova. Nisu u rovu mjesecima ili godinama, nego nekoliko dana pred Somu, najkrvaviju bitku dvadesetog vijeka. Zato priča ostavlja tako gorak ukus – ne gledamo golobrade mladiće kako se mijenjaju, nego ih upoznajemo taman dovoljno da shvatimo šta će biti nepovratno izgubljeno.
Režiser William Boyd donosi najpametniju odluku odbijajući da bitku pretvori u centralni spektakl filma. Eksplozije i svjetla signalnih raketa služe kao pozadina za ulivanje straha u kosti jurišnicima a scena masovnog sukoba ostaje za kraj i naglo se prekida, ne ostavljajući ni tračak nade. Upravo je pažljivo gradirano iščekivanje najveći neprijatelj likova. Svaki novi dan proveden u rovu donosi hrpu vremena za razmišljanje, još prostora da se strah uvuče pod kožu i još prilika da vojnici postanu svjesni koliko su zapravo nemoćni pred odlukama koje donose ljudi daleko od prve linije fronta. Takav pristup uspijeva da prenese ono što mnogi ratni filmovi zanemaruju – da najveći dio ratovanja ne čine juriši i pucnjava, već beskrajni sati neizvjesnosti tokom kojih vojnik pokušava da sačuva razum.
Zbog svega navedenog priča ostavlja utisak elegije izgubljenoj generaciji prije nego klasične ratne drame. Somma nije prikazana kao mjesto herojstva nego kao nepregledna grobnica unaprijed određenih sudbina. Na nimalo suptilan način gledalac dobija podsjetnik da se iza statistika o desetinama hiljada poginulih postojala lica, snovi i životi koji su mogli krenuti potpuno drugačijim putem. U tome leži i njegova najveća snaga i razlog zbog kojeg ostaje jedno od emotivno potresnih ostvarenja o Prvom svjetskom ratu.
filmaginacija.blog 