Prva dva igrana filma škotskog reditelja John Macleana nemaju pretenziju da rekreiraju western žanr; u svojim naslovima on želi da secira tematiku ljudi koji su prostorno izmješteni iz svoje matične države i umetnuti na novi teren na kojem važe druga pravila. Famozni, često romantizovani Divlji Zapad, poligon junaka i odmetnika, postaje poprište traganja o izgubljenoj ljubavi u debitanskom ostvarenju, a u drugom filmu sumorne britanske gore su pozornica atipičnog, krvlju okupanog osvetničkog samurajskog okršaja.
Maloljetni tinejdžer Jay sam luta od Istoka ka Zapadu neukroćenim stazama divljinom prepunom opasnosti koje su van njegovih spoznajnih kapaciteta. On pokušava da pronađe dragu Rose i njenog oca od kojih se razdvojio nesretnim spletom okolnosti. Odmetnik Silas u njemu vidi odličnu priliku da izmuze nešto novca i posluži mu kao vodič nepristupačnim terenom. Zajedničko jahanje i put koji prelaze suočava ih sa svim znamenitostima po kojima je sjevernoamerički kontinent poznat – surovost nad starosjediocima, napuštene ispostave za trgovinu kao predmeti pljačkaša koje je muka natjerala da otimaju, lovci na ucijenjene glave i desperadosi svih vrsta upotpunjuju nemilosrdnu scenografiju nedirnute prirode.
Iza fasade Silasa kao žestokog, ravnodušnog momka krije se osjećajna osoba koju je život primorao da naglo očvrsne. Jayeva neiskvarenost i inteligencija u njemu rasplinju tu svjesno potisnuti iskru ljudskosti i prinuđen je da revidira prvobitni plan da se domogne nagrade sa potjernice. Nažalost, nisu svi prerijski jahači tako velikodušni i njegova bivša banda predvođena Payneom ih slijedi, znajući da će ih nekadašnji pajtos odvesti do ucijenjenih glava.
Jayeva iluzija o novom kontinentu kao poprištu avantura i nečem magičnom raspršena je događajima koji ga prate na putu – od bezrazložnog ubijanja zbog boje kože do oduzimanja života iz samoodbrane; dobija lekciju koju nije ni bio svjestan da želi da nauči. Čak i Werner, spiritualni humanista na kojeg ga put navede i sa kojim uživa u nadahnutom razgovoru nije ništa do varalica spremna da učini sve da bi opstao. Odnos Jaya i Silasa funkcioniše kao ogledalo dvije faza muškosti: naivne i prekaljene. Silas u Jayu vidi verziju sebe prije nego što je preživljavanje postalo jedini moralni kompas; zajedničko jahanje nadmašuje fizičko putovanje i postaje proces razmjene – Jaya otrežnjuje, a Silas otkriva savjest za koju je mislio da je nepovratno nestala.
Umjesto tople dobrodošlice kuća u preriji je mjesto krvavog razračunavanja bandita sa ocem i ćerkom. Epizodni likovi su uvedeni u priču tek tolilo da bi povećali broj žrtava – dobro ili zlo nisu dovoljan razlog da bi junaci preživjeli i meci ne biraju svoje mete po čovječnosti. Kao i svaki zaljubljeni adolescent u formativnim godinama Jay je pogrešno protumačio djevojčinu pažnju ali njegovo izgaranje za naklonošću nisu uzaludni; svojim čestitim namjerama je uspio da dotakne ne samo Roseinu dušu, već i svog neobičnog saputnika.
Iznenadni izlivi nasilja u pitoresknoj divljini služe dekonstrukciji romatničnog mita odlaska na Zapad. Glavni lik se upušta u avanturu vođen romantičnom zabludom, zaslijepljen viteškom fantazijom i uljez je u zlom zatrovanom univerzumu prešurenog u Raj na Zemlji. Umjesto sazrijevanja i spoznaje prave ljubavi, Jay dobija lekciju iz ekonomije nasilja: svaki susret ima cijenu, svaka dobra namjera povod je za manipulaciju i svaka potraga za “novim početkom” već je izgrađena na nečijem gubitku.
Mnogo mračniji i depresivnija priča ispričana je u drugom neo westernu – azijatkinja bježi od bande razbojnika a za njom trči dječak. Početak usred priče nas priprema za bespoštednu potragu za oboje – kriminalci žele da ih se dočepaju oboje i vrate ono što im je oduzeto. Bandu živopisnih imena predvodi Sugar i njome vlada gvozdenom rukom.
Djevojka po imenu Tornado utočište pronalazi u putujućem cirkusu i kroz njeno prisjećanje su pojašnjeni događaji koji su prethodili. Par džakova zlata je misteriozno nestalo zlikovcima pred nosem tokom predstave nje i njenog oca Fujina, a direktni krivac je do kraja neimenovani mališan koji je zlato sakrio kod njih u kočiji. Takva krađa navlači gnijev na sve spremnih pljačkaša i krvavi okršaj i još krvavija potjera spremna je da započne.
Potraga nije frenetična kao u oktanom natopljenom Mad Max franšizi jer je više od isprazne jurnjave; to je spora, perverzna igra moćnika sa žrtvom. Zlato je osnovni pokretač progoniocima i uzrok konflikta između vođe bande i njegovog sina. Za dječaka je zlato novac do kojeg nije nikako drugačije mogao doći i otimanjem je pokrenuo točak nasilja koji je na kraju i njega samleo.
Poetska atmosfera, gotovo bez dijaloga, prepušta snažnom vjetru da šiba junake ka neizbježnoj tragičnoj sudbini. U stilu vesterna i Kurosavinih filmova pogledima i facijalnim ekspresijama se izražava više emocija nego govorom. Ulijetanje naslovne junakinju u bogatu vilu na imanju pokazuje klasnu izolovanost britanske vlastele od siromašnih lutalica i krvožednih bandita spremne da otme crkveni novac. Cirkusanti postaju kolateralna šteta sukoba – prostor slobode, igre, plesa i akrobatskih tačaka se pretvara u zgarište, ali za te ljude gubitak doma nije tragičan; oni su navikli na živote lutalice i na takav gubitak gledaju ravnodušno. Upravo oni svojim primjerom pomažu junakinji da konačno razumije svoga oca i dokuči orijetalni gen iz svoga ugla.
Svjetlo na kraju tunela se ukazuje na nenadanom mjestu iako je pokušavala da pobjegne od svoje ratničke prirode. Na kraju je prinuđena da se lati mača i pođe očevim putem Samuraja. Takav stil života neizostavno donosi samotnjaštvo i nakon frontalne konfrontacija sa progoniteljima nastavlja dalje sama, jer to je cijena koju mora platiti. Njena motivacija nije prljavi, oteti novac za koji su banditi spremni da unište domove putujućim cirkusantima i ubiju svakoga ko im se nađe na putu. Preobražaj kod nje je nevoljan i bolan zbog jasno ugrađenog moralnog kompasa koji joj pokazuje ispravnost postupaka. Mač u njenim rukama nije simbol tradicije već priznanje da bjekstvo nikada nije bila opcija; jer ona nije ni pljačkaš, a naročito ne dio povlašćene elite i prepuštanje asketizmu znači prihvatanje svoje prave prirode.
Sličnost između Jaya i Tornado ogleda se u eskapizmu koji im nije donio ništa – i jedno i drugo su ostali razočarani u potrazi za idealom, odnosno bijegom od tradicije. Silas i Fujin djeluju kao dvije različite očinske figure – jedna atipična koja je uvijek gledala na sebe ali koju transformiše ljubav a druga uvijek brižna spremna sve da podredi svome djetetu. Priroda oba svijeta je opčinjavajuća ali toliko okrutna da je iznjedrila ljude spremne na najgore da bi u tom ambijentu preživjeli.
filmaginacija.blog 