Zajedničko ronjenje i podvodni ribolov, ono što djeluje kao ultimativno vezivanje oca i ćerke, je zapravo uvod u porodični pakao. Julija je obasuta naredbama razdražljivog i histeričnog Anta, do te mjere da se dovodi u pitanje činjenica da li joj je on uopšte biološki otac. Majka Nela slijepo slijedi očeve instrukcije, naviknuta na kompromis i stil života koji joj je suprug nametnuo.
Opterećen je Ante dolaskom i dočekom Javiera, potencijalnog investitora i starog prijatelja. Ubijedio je sebe da će rješenjem finansijskih problema sve nevolje što ga muče nestati, a zemljište koje prodaje nije njegovo. Vlasnik je neodlučan da ga proda i na ostrvu se dogodila tragedija u kojoj su vatrogasci izgubili život pri gašenju. Novcem bi se preselili u Zagreb i platili školovanje ćerki.
Julija je i godinama i psihički prerasla kavez u kojem otac želi da je drži. Čak ako iza njegovih neshvatljivih postupaka postoji neka dobra namjera teško ju je prepoznati, a represija i ubijanje u pojam tinejdžerke sigurno nije idealan način. Djevojka čežljivo gleda ka vršnjacima koji se razvratno provode ispred njihovog mula. Odlazak u lov na murine nije stvar njenog ličnog izbora i to važi za sve ostale odluke.
Javijeva motivacija prilično je jasna. Milioner i uspješni biznismen došao je da od kristalne jadranske obale izvuče maksimum, koketirajući sa Nelom i Julijom neizmjenično. Za njega je njihov dom tek usputna stanica a njihov čitav univerzum stao je u volu hladnokrvnog privrednika. Manje je bitan i dug istorijat koji ima sa Antem – u njegovom svijetu računica i lična korist su najvažnije stvara. Kako postaje jasno da od spasonosne investicije neće biti ništa tako se i povećava nivo agresije prema ćerci koju čak i majka okrivljuje za nepristojno pomašanje i brojne druge sitnice. Julija po prvi put shvata da roditelji nisu takvi kao što se čine i da ličnu sreću mora potražiti negdje daleko od njih oboje.
Murina je film koji se na prvi pogled uklapa u dobro poznati obrazac porodične drame smještene u mediteranski ambijent, ali ga režiserka i scenaristkinja Antoneta Alamat Kusijanović pretvara u mnogo neprijatnije i složenije iskustvo. Razglednički prizori jadranske obale, sunce, more i kamene kuće nisu prostor slobode nego zatvor bez zidova. Svaki kadar podsjeća da ljepota okruženja ne znači i sreću onih koji u njemu žive. Julija posmatra more koje je okružuje sa svih strana, ali ono ne predstavlja otvoreni horizont već granicu koju još uvijek nije sposobna da pređe.
Najveća vrijednost filma nalazi se u načinu na koji prikazuje porodično nasilje. Ante nije tipičan zlostavljač koji se oslanja isključivo na fizičku silu. Njegova moć proizilazi iz stalnog ponižavanja, emocionalne manipulacije i potrebe da kontroliše svaki aspekt života svoje porodice. Čak i kada ne viče ili ne prijeti, njegovo prisustvo dominira prostorom. Atmosfera je stalno zategnuta da se gledalac često osjeća nelagodnije tokom običnog porodičnog ručka nego u mnogim otvoreno nasilnim filmovima. Leon Lučev izvanredno balansira između čovjeka koji vjeruje da radi ono što je najbolje za porodicu i osobe koja je potpuno nesposobna da prepozna štetu koju nanosi.
Podjednako je zanimljiv lik Nele. U mnogim sličnim pričama majka bi bila prirodni saveznik djeteta, ali priča odbija tako banalna rješenja. Nela je žrtva dugogodišnjeg života sa dominantnim suprugom, ali istovremeno učestvuje u održavanju sistema koji Juliju guši. Njena pasivnost nije posljedica nedostatka ljubavi prema ćerki nego prihvatanja obrasca ponašanja koji traje toliko dugo da ga više ne dovodi u pitanje. Upravo time se pokazuje kako se nezdravi odnosi prenose i održavaju kroz svakodnevne kompromise.
Javierov dolazak funkcioniše kao katalizator. On ne razara porodicu jer je ona već duboko narušena. Njegovo prisustvo samo otkriva pukotine koje su godinama skrivane. Istovremeno predstavlja obećanje drugačijeg života, naročito za Juliju, ali i podsjetnik da ljudi poput njega svijet posmatraju kroz prizmu interesa. Zbog toga je efektna činjenica da niko od odraslih zapravo ne nudi djevojci istinsku slobodu. Jedan muškarac pokušava da je kontroliše otvoreno, drugi zavodljivo i prikriveno.
Kamera često ostaje blizu Julijinog lica, bilježeći sitne promjene raspoloženja i unutrašnju borbu koju ona rijetko izražava riječima. More, stijene i podvodni prizori nisu estetski ukras nego odraz njenog emocionalnog stanja, naročito uzevši u obzir završetak. Naslov i murina kao životinja nude zanimljiv metaforički ključ za tumačenje filma. Murina je grabljivica koji najveći dio vremena provodi skriven među stijenama, čekajući trenutak da reaguje. Djeluje tromo i neupadljivo, ali je zapravo opasna i agresivna kada se osjeti ugroženom. Ante u mnogo čemu podsjeća na takvo stvorenje. On vlada svojom teritorijom, reaguje instinktivno na svaku prijetnju autoritetu i ne podnosi pomisao da mu nešto izmiče kontroli. Međutim, metafora se može primijeniti i na Juliju. Tokom većeg dijela filma ona djeluje kao neko ko trpi i ćuti, ali ispod površine raste odlučnost da prekine začarani krug. Kao što murina iznenada izlazi iz svog skrovišta, tako i Julija postepeno pronalazi snagu da odbaci ulogu koju su joj drugi namijenili. U tom smislu rediteljka ne priča samo o represiji nego i o trenutku kada osoba shvati da je bijeg ponekad jedini način da sačuva sebe.
Zbog toga završni utisak nije tragedija disfunkcionalnog domaćinstva već priča o emancipaciji. Julija ne otkriva samo mane svojih roditelja; ona otkriva da su autoriteti koje je cijelog života posmatrala kao nepogrešive zapravo ljudi puni slabosti, sebičnosti i strahova. Taj gubitak iluzija bolan je koliko i neizbježan, ali upravo iz njega nastaje mogućnost da prvi put počne da gradi sopstveni život.
filmaginacija.blog 