Olovno sivo nebo proždire planinski vrh dok neartikulisana buka blokira čula – pust teren i obrisi civilizacije odaju nepristupačnost ikakvoj ljudskosti. Henry, muškarac u autobusu uspostavlja prijateljstvo sa Paulom koji mu nudi priliku za sigurnom zaradom i dalje ga dalje upoznaje sa Marcom. Ono što djeluje kao ulaz u kriminalni milje zapravo je pažljivo postavljena zamka za jedinog osumnjičenog za nikad zatvoreni slučaj otmice i nestanka dječaka.
Marc i njegovi kolege pažljivo pletu mrežu oko neuhvatljivog zločinca koji je pažljivo zametnuo svoje tragove i pokriven je alibijem. Kako policajac na tajnom zadatku produbljuje prijateljstvo sa Henryem tako počinjemo da razumijemo veličinu uloga. U slučajevima koji dugo stoje otvoreni tragovi se hlade i gotovo je nemoguće ikada doći do zadovoljavajućeg razrješenja. Sada je Marc i njegov nadljudski napor da se dodvori potencijalnom hladnokrvnom otmičaru jedini način da se ikada stavi tačka na gnusni zločin, jedan od najvećih koji je zadesio australijsku zajednicu. Kako je i sam roditelj, nakon pet i po mjeseci duboko zakamufliran u svoju ulogu glavni junak počinje da gubi konce realnosti. Prekidanje istrage znači i svođenje mogućnosti za rješenje slučaja na minimum.
Po cijenu sopstvenog psihičkog zdravlja nastavlja da se zapliće sve dublje i žrtva na kraju počinje da se isplaćuje. Opsežna koordinisana akcija svih australijskih policijskih snaga napeta je od samoga početka kada kao neinformisani posmatrači još uvijek ne znamo sve činjenice. Kako se priča razvija tako i atmosfera postaje sve napetija do granice neizdrživog – da li će gnusni zlikovac konačno dočekati pravdu ili će se na tehničke propuste i nedostatak dokaza izvući.
Policija proračunato hladno i racionalno posmatra na cijelu stvar – ne žele ni u jednom trenutku da bude lažnu nadu porodici žrtve ili da koriste medije za prikupljanje jeftinih poena kod javnosti. Jedini čisti način da se dođe dokaza je da tajna policijska akcija uspije do kraja i stoga je razumljiv pritisak koji slama Marca. To što on radi nije puka primjena zakona iz policijskog priručnika; to je glumačka improvizacija i loša izvedba može ga stajati glave ili, još gore, nekažnjenog izvlačenja ubice.
Proceduralni triler je toliko više od toga – koristi drugačiji princip od uobičajenog, proslavljenog u kultnim žanrovskim naslovima kao što su Rush, In Too Deep, Infernal Affairs i Narc – ovdje policija sprema kompleksni mikro svijet kriminalaca u koji postepeno uvlači počinioca zločina koji misli da se izvukao sa nezamislivim zlodjelom. To što je od samog starta poznat počinilac zločina odstranjuje misteriju ali se fokusira na unutrašnju borbu onih koji moraju “dirnuti u najmračnije kutke ljudske duše” da bi istina izašla na vidjelo.
Režija Benjamina Cartera dodatno ističe surovu prirodu planinskog ambijenta kroz dugotrajne, statične kadrove koji gotovo hipnotišu gledaoce u svojoj sterilnoj hladnoći. Kamera, često fiksirana na udaljene, sivkaste vrhove ili napuštene kolotečine, stvara efekat neizbježne sudbine — kao da svaki korak Marca i Henryja vodi pravo u srž zločina, bez mogućnosti povratka. Glumačke performanse donose dodatnu težinu cijeloj priči: Marc, kojeg tumači Joel Edgerton, uspijeva da u isto vrijeme bude surov i blag, pokazujući saosjećanje prema žrtvi, ali i brutalnu predanost cilju. Njegov odnos sa Henryjem (izuzetno suptilna uloga Sean Harrisa) razvija se slojevito – od uzajamnog povjerenja, preko muškog prijateljstva sa homoerotskim subliminalnim tonovima, do neizbježnog otkrivanja skrivenih motiva – svaka nijansa u pogledu i pokretu otkriva koliko daleko je Marc spreman da ide. Humanizacija Henrya ne nudi mu oprost – moglo bi se reći da je slučajna iz želje da se pokaže koliko lako među obične građane može da se uklopi okoreli kriminalac.
filmaginacija.blog 