Highway Racer (1977)

Uz potentne fanki ritmove Stelvija Cirprijanija Marco Palma, mladi policajac usijane glave, objašnjava kolegi da je njegov vozački potencijal neiskorišten, i to sve zaslugom strogog šefa Tagliaferria, koji i sam važi za vrhunskog vozača. Ubrzo se uključuju u potjeru za pljačkašima banke ulicama Rima. Njemu su automobili sve, ali neiskustvo i prevelika želja ne donose mu rezultate koje je zamišljao, samo zajedljive komentare partnera i ribanje od nadležnog.

Za talas kriminala koji je potresao grad zaslužan je Francuz Dossena, profesionalni vozač koji svoj posao obavlja sa uživanjem i policija je prinuđena da guta prašinu njega i njegove organizovane kriminalne grupe. Marco tvrdoglavo želi da ga nadmaši u vožnji ali je negativac sa kodeksima starog vremena za njega još uvijek preveliki zalogaj. Kada u novom udesu Marcov partner tragično strada skrhan tugom odlučuje da se povuče iz službe, iskusni Tagliaferri je u njemu prepoznao potencijal, nagovara ga da se vrati u policiju i infiltrira u bandu, jer je on jedini koji može zaustaviti bandu koja počinje da se poigrava sa policijom.

Opčinjenost automobilizmom naglašena je škripom kočnica, proklizavanjem guma, jurnjavama na cesti ili sporednim uličicama, pa čak i van puta. Naročito zabavni segmenti su obuka koju prolazi Marco pod mentorstvom vičnog Tagliaferria na koju se nadovezuje zanimljiva inflitracija u bandu vozača pljačkaša. Akrobacije i vratolomni kaskaderski trikovi proizvode uzbudljiv efekat tokom jurnjave gdje ritam i montaža dolaze do izražaja, a kaskaderski trikovi postižu stvaran osjećaj opasnosti bez pretjerane upotrebe efekata. Sličnost sa Friedkinom je očigledna jer se eksploatacioni uradak Stelvia Massija očigledno ‘naslanja’ na French Connection, najveći film reditelja američkog novog talasa koji je jurnjavu suprotnom trakom proslavio u Holivudu u To Live and Die in LA; duh Friedkinove realistične, sirove potjere je prisutan i očigledan. Ipak, Massi ne kopira – on reinterpretira iste motive kroz evropski, ekstravagantniji pogled, gdje se ljubav prema automobilima pretvara u poetičnu opsesiju, a škripa kočnica, dim guma i zavijnje motora postaju akteri u priči.

Glavni junak Marco Palma je tipičan mladić lud za vožnjom: zelen, pretenciozan i spreman da rizikuje sve da dokaže svoje sposobnosti. Ta jednostavnost u karakterizaciji nije nužno mana u filmu koji više vjeruje jeziku akcije nego unutrašnjoj psihologiji. Njegov odnos sa strogim, ali pronicljivim Tagliaferrijem podsjeća na klasične mentor-učeničke dinamike: stari majstor prepoznaje sirovu vještinu i pokušava je kanalisati kroz disciplinu. Sukob između Marcove želje za dokazivanjem i hladne profesionalnosti stvara dramatičan motor priče, i iako je predvidljiv, funkcioniše zbog energije i tempa.

Antagonista Dossena, francuski vozač-kriminalac, djeluje karikaturalno glamurozno: poseduje kodeks časti i hladnokrvnu sigurnost koja ga čini i opasnim i magnetičnim. Ta binarnost – strašan protivnik koji ipak poštuje neka pravila funkcioniše kao podstrek Marcovom razvoju; policajac ne juri samo pljačkaše, nego i idealizovani mit vozača koji se ne predaje. Karakterizacija likova je oskudna, osim spomenutog kodeksa časti i uzajamnog respekta koji međusobno gaje vozači. Ljubav prema četvorotočkašima jača je od puke želje za hapšenjem.

Posebno valja istaći kaskadersku koreografiju: mnoštvo scena izvedeno je bez prevelike pomoći specijalnih efekata, što daje autentičnost opasnostima na ekranu. Često su to dugi, neprekidni kadrovi vožnje ili precizno tempirane sekvence sudara koje pokazuju koliko je dobrim stuntmenima stalo da sceni daju realističan naboj. Zvuk motora i mješavina diegetičke muzike sa Cirprijanijevim temama dodatno grade imerziju – ponekad je ambijent važniji od dijaloga, a italijanski film to zna maksimalno iskoristiti u svoju korist.

Leave a comment