Pronađeni snimak iz prvog lica prikazuje prostoriju nalik na lavirint a predstavljeni tehničar razdvojen od tima strada u bjekstvu od nekakve džinovske nemani. Sve to posmatra naučnik kojeg tumači Mark Duplass i još jednom je zla korporacija iskoristila ljude kao zamorce za svoje sulude projekte.
Djevojčica sa majkom otiskuje tragove ruke u svježem cimentu dok bulodžer ravni sa zemljom njihov dom. Ispostavlja se da je ta klinka psihijatrica, doktorica Mary Klein, terapeutkinja sredovječnom i uznemirenom Clarku. Svi njeni savjeti ne mogu da promijene sivilo njegovog bivstovanja – alkohol mu je jedina utjeha od kad ga je žena izbacila iz kuće koju on još uvijek otplaćuje.
Otkriće neobične prostorije dolazi spontano (kao što je to učinio i Homer Simpson krijući se od svastika u Halloween specijalu xD) a u njoj nesuđeni arhitetka Clark vidi spasonosnu utjehu. Naravno da mu doktorka ne vjeruje i odmah insinuira da je skrenuo sa uma ali ništa ne umanjuje njegovu znatiželju. Kada skonta da je uvalio sebe i asistentkinju u nevolje prekasno je za bijeg iz stalno modifikujućeg lavirinta prostorija.
Iza banalne priče o paralelnoj dimenziji krije se dublja tema – analiza i preispitivanje uspomena nastalih u prostorijama koje obilježavaju živote. Varljivost sjećanja uspijeva da izvitoperi i najljepše uspomene a mozak je tako programiran da i ona ružna identifikuje kao lijepa. U prvom planu je psihološki pritisak sa kojim su prinuđeni da se suočavaju prvo Clark a onda i doktorka. Svi ti sadržaji iz podsvijesti ostaju duboko zakopani a kada prostor počinje da ih otkriva užas postaje sveprožimajući.
Mladi reditelj Kane Parsons je ekranizovao priču po Youtube seriji a najveci uspjeh je uspostavljanje jezive atmosfere bez jeftinih jumpscareova. Zanimljiva a jednostavna radnja zaokupira pažnju, iako možda ti hororični elementi mogu biti jeziviji, Kane uspijeva da napravi mješavinu naučno fantastične priče i psihološke drame, nikada ne pretjeravši ni sa jednim ni sa drugim. Jedino bi se moglo kao problematično okarakterisati smještanje radnje u devedesete ali time se opravdava prisustvo videokaseta.
Glumačka ekipa ne može biti prikladnija – Renate Reinsve blista u ulozi uznemirene terapeutkinje, Chiwetel Ejiofor demonstrira svoj raspon glumeći labilnog Clarka dok je Mark Duplass savršen antagonista kao lice korporacije sumnjivih namjera. Backrooms funkcioniše najbolje upravo onda kada prestane da bude horor o čudovištu iz lavirinta i postane priča o ljudima zarobljenim u sopstvenim uspomenama. Beskonačni hodnici i jednolične prostorije nijesu samo prijetnja fizičkom opstanku već manifestacija emocionalnog tereta koji likovi godinama nose sa sobom. Clark ne luta kroz nepoznatu dimenziju koliko kroz sopstvene promašaje, kajanja i neostvarene ambicije. Njegov osjećaj izgubljenosti ne proizilazi iz činjenice da ne može pronaći izlaz već iz spoznaje da je odavno zalutao mnogo prije nego što je zakoračio u Backrooms.
Upotreba arhitekture kao produžetak psihološkog stanja svojih junaka savršeno dočarava atmosferu. Prostorije nijesu samo scenografija – svaki novi prolaz djeluje kao mogućnost suočavanja sa dijelom prošlosti koji je ostao potisnut ili zaboravljen. Upravo zato lavirint djeluje toliko uznemirujuće – on nije stran već neprijatno poznat. Gledalac brzo prestaje da razmišlja o tome šta se krije iza narednih vrata i počinje da se pita kakvu će uspomenu ili traumu ona otkriti.
Reditelj pokazuje zavidnu disciplinu za autora svojih godina. Mnogi bi na njegovom mjestu podlegli iskušenju da beskonačno objašnjavaju porijeklo paralelne dimenzije ili da zatrpaju priču mitologijom i komplikovanim pravilima. Umjesto toga ostavlja dovoljno misterije da mašta publike odradi dio posla. Naslov ne pokušava da pruži (ikakve) odgovore i upravo zbog toga ostaje intrigantan dugo nakon završetka projekcije.
Možda dio publike koji očekuje intenzivniji horor ili agresivnije scene straha neće biti zadovoljan, ali film nikada i ne djeluje zainteresovano za takvu vrstu efekta. Njegov cilj nije da izazove trenutni šok već postepenu nelagodu. Atmosfera se pojačava polako, gotovo neprimjetno, a osjećaj dezorijentisanosti i tjeskobe opstaje i nakon odjavne špice. U vremenu kada horor često zavisi od glasnih zvukova i naglih trzaja kamere, ovaj naslov predstavlja osvježavajući podsjetnik da je ponekad dovoljno samo otvoriti vrata prostorije koja izgleda gotovo isto kao prethodna i prepustiti mašti da odradi ostatak posla.
filmaginacija.blog 