Izlaz iz sumorne svakodnevice i pukog siromaštva omladina pokušava da pronađe kroz ples – vrhovni izražaj slobode ritmičkim pokretima tijelom – mladi su prihvatili kolumbijski ples kumbiju i prilagodili je svom stilu i kulturi. Monterrey je krajem 20. vijeka primio značajan broj kolumbijskih imigranata čija je muzika kružila siromašnijim kvartovima i polako se integrisala u društvo. DJ-evi (Soniderosi) su cumbiu prilagodili lokalnom ukusu — usporili tempo, dodali elektroniku i stvorili blisku povezanost s uličnim i radničkim zajednicama. To je mnogo više od muzike za ples – to je stil života koji mladima iz marginalizovanih oblasti daje samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.
Glavni junak Ulises napušta rodni grad u potrazi za boljim životom u New Yorku – dok pokušava da se prilagodi stilu života sredine u kojoj ne poznaje jezik otkrivaju se i pravi razlozi njegovog odlaska. On je član bande Terkos, zato što surovost života u sirotinjskim krajevima ih upućuje na formiranje malih grupacija da bi se zaštitili, jer kao što je poznato, u takvim mjestima je policija beskorisna i neupotrebljiva. Nikada momak ni njegovo društvo ne čine neke nedozvoljene kriminalne radnje – njihov život su žurke na kojima mogu da svu frustraciju izbace iz sebe i druženja uz razgovore o omiljenoj muzici.
Zbog ekscentričnog izgleda Ulises je predmet ismijavanja i među sunarodnicima i ostalim latinoamerikancima na koje je upućen zbog neznavanja engleskog – samim rođenjem osuđen je kao i njegov imenjak iz Homerovog spjeva osuđen je na stalno lutanje i izopštenost dok traži dom. Jedina ljubaznost dolazi od mlade i naivne azijatkinje Lin koja u njemu vidi ono što je on duboko u sebi zakopao. Negostoljubivi teren grada koji nikad ne spava u njemu budi nostalgiju koju jedino rodni kraj može da nadomjesti. Odriče se drečave široke odjeće i svoje ekscentrične frizure da kao član grupe ne bi štrčao i navlačio gnijev ostalih bandi ali kumbija ostaje integralni dio njegovog bića.
Zbog surovosti života prinuđen je da se odrekne svoje neiskrene ekspresije u stranoj zemlji, ali on je stranac i u svojoj – prinuđen je zbog obračuna bandi da podvije rep da bi sačuvao glavu a porodica mora da pronađe drugo mjesto za život. Nikad nije ni imao šanse da uspije a svega mu je sedamnaest godina i on je samo jedan od mladih čiji su životi determinisani nemilosrdnim uslovima u kojima su rođeni. Jedini trenuci oslobađanja dolaze upravo kroz spomenutu muziku i kada stavi slušalice u uši i pusti ritam da ga ritam koji je svojevrsna mješavina afričkih ritmova, indijanskih frula i evropskih melodija.
Upotreba određenih pjesama u filmu funkcioniše kao narativni instrument — svaka kompozicija označava emocionalnu territoriju junaka. Kada Lisandro Meza – „Lejanía“ svira usporeno (rebajada), ona ne samo da pojačava nostalgiju, već i stvara audio „most“ između Monterreya i doma koji je Ulises izgubio. Plesne pjesme tipa „Así se baila la cumbia“ služe kao socijalni kod: one definišu pravila ponašanja unutar grupe, ritual inicijacije i osjećaj pripadnosti. U scenama u emigraciji, fragmenti cumbije postaju privatni jezik i pretvaraju zvuk u utočište protiv izolacije.
filmaginacija.blog 