Narod usmenim predanjem teži mitologizaciji istorijskih ličnosti – pripisivanje nadljuskih osobina junacima duboko je ukorijenjena u tradiciji, i to zbog osjećaja pravičnosti koju njihova borba donosi. Priča o Robinu Hudu upravo sadrži sve elemente junaštva i spomenutog pravdoljublja – otimanje od imućne, povlašćene vlastele da bi davao siromašnima ugroženim. Da li je pretvaranjem čovjeka u mit iskrivljena slika stvarnog stanja i kakav se čovjek krije iza imena koje označava sinonim za pravičnu klasnu borbu?
Stvarnost i čimjenice su turobnije jer nema ništa od glorifikacije razbojništva, pljačke i nepočinstva. Robin je sada umorni starac skrhane savjesti od težine upropaštenih života i porodica ljudi koje je zavio u crno svojim opjevanim pohodima. Mali John je nastavio život preuzevši identitet jedne od svojih žrtava. Laž kratkog vijeka ponovo dovodi do krvoprolića i ponovo Robin Hud sije smrt lukom i strijelom. Apatični, ranjeni antijunak se samoodržava u životu zahvaljujući istrajnosti prijatelja koji pokušava da spase život nedužne djevojčice Margaret.
Ostrvo sa manastirom kojim upravlja igumanija Brigid pokazuje se kao mjesto na kojem Robin može da se opravlja od teških povreda i napravi retrospektivu svega proživljenog i preispita želju za smrti koja bi mu donijela mir. Harmonija ostrvskog života na njega djeluje terapeutski i, iako ne traži drugu šansu, uči da je život mnogo više od teških zločina koje je počinio. Moglo bi se reći da zbog svoje nemirne savjesti nije ni zaslužio drugu šansu ali religijska posvećenost Brigide brizi o drugima, kao i njena sposobonost da mu oprosti što joj je uništio život, to što joj je pobio porodicu i djecu omogućilo joj je da ovaj prostor oivičen vodom pretvori utočište za sve ranjene i odbačene duše.
Lik gubavca predstavlja možda i najznačajniji simbol. Njegovo tijelo razjeda bolest, ali ono što ga čini upečatljivim nije fizičko propadanje već način na koji ga zajednica posmatra. Izopšten iz svijeta živih, on postaje odraz Robinove unutrašnje truleži. Obojica su obilježeni, samo što jedan nosi ožiljke na koži, a drugi u savjesti. Njihovi kratki susreti djeluju kao razgovor čovjeka sa sopstvenom sjenkom, bez potrebe za dodatnim pojašnjenjima eksplicitnim dijalozima. Simboli nisu nametljivi nego proizlaze iz atmosfere i odnosa među likovima.
Režija ne pokušava da od Robina Huda napravi još jednog ciničnog antiheroja po savremenom receptu niti da dekonstruiše legendu radi same dekonstrukcije. Umjesto toga, legenda se koristi kao polazna tačka za razmišljanje o čovjeku koji je ostao kada su fanfare utihnule. Svaki novi sukob djeluje manje kao avantura, a više kao podsjetnik da se nasilje nikada ne završava posljednjom ispaljenom strijelom. Ono nastavlja da živi kroz ljude koji su ostali iza mrtvih, kroz njihovu djecu i njihove osvete. Priča zbog toga ne govori toliko o iskupljenju koliko o nemogućnosti da se prošlost zaista izbriše. Slično kao i Hertzogov Nosferatu, kojem besmrtnost postaje najveća kazna, Robin je sit života i jedino mu upokojenje može donijeti priželjkivani mir.
Fotografija je lišena romantičarske predstave srednjeg vijeka i gotovo da odbija ljepotu pejzaža. Šume, močvare i kamene građevine djeluju hladno, vlažno i nepristupačno, kao da priroda više ne pruža utočište od ljudske okrutnosti. Dominacija prigušenih tamnih, sivih tonova obojanih prepoznatljivim britanskim vremenom naglašava osjećaj umiranja jednog svijeta i čovjeka koji u njemu više nema svoje mjesto.
Vrijednost priče ipak nije u njegovoj reinterpretaciji poznate legende, već u spremnosti da postavi neugodno pitanje: šta ostaje kada istorija zaboravi žrtve, a zapamti samo heroja? Mit nije srušen zbog prezira, već zato što pokušava da ga vrati među obične ljude od krvi i mesa. Time Robin Hud prestaje da bude simbol pravedne pobune i postaje čovjek koji je čitav život pokušavao da opravda nasilje višim ciljem, da bi tek na njegovom kraju shvatio da nijedna plemenita namjera ne može izbrisati krv sa sopstvenih ruku. U vremenu kada su filmske dekonstrukcije klasičnih junaka često cinične ili provokativne radi efekta, ovaj film bira mnogo teži put – umjesto ismijavanja legende, oplakuje čovjeka koji ju je stvorio.
filmaginacija.blog 