Na prvoj liniji fronta sukobljavaju se Italijani sa Austrougaraskom i to sa katastrofalnim posljedicama. Svaki pokušaj ofanzive na dobro utvrđene neprijateljske redove završava ogromnim gubicima. Rastuće nezadovoljstvo običnih vojnika kao da mnogo ne dotiče starješine, umišljene majore i generale koji na kocku stavljaju živote svojih vojnika da bi dokazali svoje strateške vještine.
Prva stvar koja se zapaža je da nema prave karakterizacije vojnike – to nije priča o plemenitosti stradanja za viši cilj. Muškarci koje zatičemo u rovovima ni na koji način nisu idealizovani. Glavni junak u priči je rat i kroz želju za ratnom slavom vojnih predvodnika se prikažuje ružno lice krvavih sukoba. Upravo kroz nepopustljivost i čeličnu disciplinu nauštrb zdravog razuma se humanizuju vojnici koji, ni krivi ni dužni, polažu živote zbog naredbe. Dezerterstvo i kukavičluk se surovo kažnjavaju a ratni metež daje za pravo vođama da samovoljno sprovode kazne tumačeći vojne zakone.
Nisu ni svi sa činom tako bezdušni – poručnici bi radije vidjeli svoje ljude ma sigurnom, saosjećaju se sa njima i podržavaju ih u buntu. Čak jedan od njih sprječava strijeljanje običnog vojnika po naredbi oholog generala. Naznake humanosti su samo zrnca pijeska u okeanu patnje – ratna mašinerija ima svoj režim funkcionisanja, ona se hrani ljudskom žrtvom i stradanjem.
Borbe bogate statistima su vjerodostojno dočarane iako nedostaje eksplicitnog nasilja koje je kompenzovano jurišima, paljbom i morbidnim instrumentalima Piera Piccionija. Probijanje kroz bodljikavu žicu, izloženost mitraljeskim gnijezdima i preciznoj snajperskoj paljbi ostavlja vojnike izložene umiranju na stotinu načina. Rijetki su trenuci u kojima imaju kratke predahe gdje mogu sebi dati oduška prostim vojničkim humorom. Vizuelno i zvučno, film vrlo precizno gradi osjećaj iscrpljenosti. Borbene scene nisu tu da zadive spektaklom, nego da zgnječe gledaoce istom onom tjeskobom koja pritiska vojnike.
U ovoj priči rat nije samo pozadina događaja i sve je podređeno toj ideji: ljudi su potrošna roba, a naredbe stižu odozgo kao hladni mehanizam koji ne trpi osjećaj, sumnju ni sažaljenje. Upravo zato nema ni macaroni kombata koji pozajmljuje od poznatijih holivudskih ostvarenja, ni klasične ratne priče u kojoj će se pojedinci uzdići kroz junaštvo i žrtvu – tu je samo neumitni prikaz sistema koji melje i one koji pucaju i one koji naređuju. U tom lancu besmisla nema prostora za herojstvo a kamoli slobodnu misao, osim u onim sitnim, skoro neprimjetnim gestovima ljudskosti koji djeluju još tužnije jer dolaze u okruženju potpunog moralnog raspada.
Vojnici nisu predstavljeni kao statične figure nacionalne slave, nego kao ljudi uhvaćeni u blatu, strahu, iscrpljenosti i poniženju uprkos propagandi koja im se sipa sa radija i iz usta starješina. Nisu svi jednako slomljeni, ali svi nose istu težinu rata. Njihov bunt nije romantičan niti uzvišen; on je primarno instinkt za preživljavanje i elementarni protest protiv ludila koje ih šalje u smrt. S druge strane, oficiri i generali često djeluju kao karikature rigidnosti, ljudi koji vlastitu ambiciju i doktrinu stavljaju iznad života stotina drugih. Dovoljno je nekoliko naredbi, nekoliko smrtnih kazni i nekoliko ofanziva koje liče na samoubistvo da sve postane kristalno jasno.
Posebno je dobro to što film ne pada u jednostavnu podjelu na “dobre” i “loše”. I među oficirima ima ljudi koji još uvijek vide čovjeka ispred uniforme i čina. Ti kratki trenuci empatije, kao kad poručnici pokušavaju zaštititi vojnike od besmislenih kazni, možda i najviše bole jer pokazuju da je humanost moguća, ali je sistem uporno potire. Ne radi se o tome da je rat puka greška, nego o tome da je organizovan tako da greška postane pravilo.
Reditelj Francesco Rosi je ispričao priču koja je mnogo više od anti-ratnog filma: to je ogorčena optužba protiv mehanizma koji od ljudi pravi brojke, a od smrti strategiju. Njegova snaga leži u tome što ne viče, nego uporno ponavlja istu brutalnu istinu dok ne postane nepodnošljivo jasna. To je film u kojem nema slave, ali ima istine. I baš zbog neprijatnosti na kojoj insistira je i tako vrijedan.
filmaginacija.blog 