Stara, oronula zgrada u centru Pnoma Pena predstavlja jedino sklonište siromašnim stanovnicima. Građevinari i investitori nude mizerne sume novca za otkup stambenog prostora za koje je nemoguće pronaći adekvatnu zamjenu. Uslovi za život u tom prostoru nisu humani – vlaga, buđ, nedostatak adekvatnih vodenih i strujnih instalacija otežavaju život stanarima, ali je to njihov dom iz kojeg nemaju kud.
Tri momka pokušavaju da plesom i snimanjem koreografija za društvene mreže pobjegnu od prizemljujuće stvarnosti. To im je ujedno i jedini izvor prihoda, a sve se brzo raspadne kada porodica jednog od njih trojica odluči da se odseli u Francusku u potrazi za boljim životom. Tad Nang, glavni protagonista, biva uskraćen za jedini način kreativnog izražaja. Njegov otac je ugledni vajar, radnik ministarstva kulture, koji kao predstavnik stanara pokušava da izbori bolje otkupnine za ruinirane stambene prostorije. Nemoćan je da djeluje pred nemilosrdnim investitorima koji uvijek zastupaju sopstvene interese. I otac ima zdravstene probleme na koje žmuri zbog nedostatka finansija – zbog dijabetisa prst mu se inficirao a on odbija da posjeti ljekara i liječi se domaćom medicinom i tabletama protiv bolova. Kada infekcija zahvati cijeli palac prinuđen je da razmišlja o amputaciji, ali ni u tim trenucima on nema luksuz da brine o svom zdravlju jer porodica mora od nečega da preživi.
Gangrena prsta savršena je metafora i za stambeni prostor iz kojeg moraju da se isele – uspomene i decenije vrijednog rada i investicija potrebno je odbaciti bez ikakvog dobitka. Iako se radi o mučnom procesu i teškom potezu to ne znači nužno katastrofu kako je stanari sa razlogom zamišljaju. Moguć je novi početak u seoskom okruženju kod rođaka a Nangu se uz pomoć sestre koja se osamostalila ukazuje prilika da se prvi put izdržava i živi sam. U porodičnom ambijentu Nangu je nemoguće da napreduje zato što roditelji zagušuju svaki njegov pokušaj izražavanja. Jedino što mu ni roditelji ni halapljivi investitori ne mogu oduzeti su snovi – on sanja nastupe na najvećoj pozornici i da se bavi onim što obožava. Sanja i oca koji kroz hodnik u novom odijelu odlazi u nepoznatom pravcu.
Ubrzani razvoj gradskog jezgra za kolateralnu štetu ima nedužne stanovnike jednog kvarta i sve dublji jaz između bogatih i siromašnih ne ostavlja mnogo prostorima nižim društvenim slojevima. Prilagođavanje je jedna od najvećih ljudskih vrlina i ne čudi snažna težnja za samoodržanjem uprkos otežavajućim okolnostima. Ljudi, uprkos svemu, čuvaju dostojanstvo. Njihove male pobede — uspješan ples, zajednički obrok, tiha briga za bolesnog — svjetlucaju kao prkos pred sistemom koji ih ćuška na marginu.
Režija i kinematografija vješto koriste raspadnuti prostor zgrade kao vizuelni karakter koji apsorbuje svaku nadu i oslikava nemoć uz rijetke trenutke radosti (ples, druženje). Gangrena koja pogađa oca funkcioniše kao moćan simbol koji veže fizičko i socioekonomsko propadanje — bez patetike, uz saosjećanje i razumijevanje dobijamo intiman portret društvene nepravde. Tempo je često spor prikazom svakodnevnih aktivnosti kao što su odlazak ljekaru, besana sparna noć i trpanja stvari u kamione za preseljenje, čime se pojačava realistični efekat. Na kraju ostaje tračak nade, mogućnost da, kada se život uruši, iz pepela nikne nešto novo — ne nužno veliko, ali iskreno i ljudsko.
