Ljetovališta su fenomenalna prilika za ljude da uspore svoje živote, zamrznu vrijeme i uživaju u slobodnim danima ispunjenim lupkanjem talasa, šetnjama kraj obale i dugim momentima ispunjenim dokolicom. A šta ako je neko u depresiji ili je psihički nestabilan – tada se sva širina morskog žala obrušava na pleća i lomi pojedinca.
Sano je duboko uznemireni apatični mladić koji nikako ne reaguje na pokušaje prijatelje Miyate da ga oraspoloži. Razlozi za tako letargično stanje leže u prekidu veze sa Nagi; reditelj vješto prikriva prave razloge da bi glavnog protagonistu dočarao kao razmaženog komformistu ali je istina uznemirijuća – njegova supruga Nagi je preminula u snu. Miyata i Sano su sušta suprotnost jedan drugom – dok Miyata pokušava da mu proda priču o seminaru koji ga je učinio srećnim samo uz pomoć sugestije Sano postaje vidno iziritiran jer ne može da se pomiri sa činjenicom da odrasle osobe mogu tako plitko da razmišljaju. Nije teško razumjeti gledište mrzovoljnog junaka ali i on sam upada u zamke svojih misli kada besomučno traži crveni kačket koji je izgubio prije pet godina. Obična kapa mu toliko znači zato što je sve svoje neobrađene emocije u vezi preminule Nagi spakovao u predmet.
Nespremnost Nagija da se suoči sa ostatkom života paralelno je naslikana sa hotelom koji se priprema za zatvaranje povodom kraja sezone. Tek pokoji turist euforično škljoca aparatom dok zaljubljeni parovi uživaju u morskom vazduhu a Sano bi najradije iskočio iz kože. Tolika je njegova bol da svjesno gura Miyatu od sebe da bi mogao da provodi dane pognute glave, prisjećajući se upoznavanja sa voljenom ženom.
Druga polovina priče donosi povratak u prošlost i doprinosi slojevitijoj karakterizaciji, na prvi pogled, nesnosnog glavnog lika. Nagi je slična kao i on – introvertna, zaboravna i često izgleda kao da joj je nelagodno u okruženju sa ljudima. Nizom okolnosti stupaju u interakciju i upoznaju se dovoljno da razviju uzajamne emocije, a dobijamo i ekspoziciju o prvom razmijenjenom pogledu, nepovezanom čijukanju i famoznom crvenom kačketu.
Niz slučajnih događaja je doveo do njihovog susreta i te sitnice koje su do toga dovele Sano posmatra kao značajan dio života. Sreća koju su mu donijele srećne okolnosti poništena je jednako bizarnim nerazjašnjenim okolnostima pod kojima je umrla Nagi. Pjesma koju smatra zajedničkom zapravo je ušla u Nagino uvo kada ju je na tonskoj probi pjevušila hotelska sobarica sa kojom se sprijateljila. Takav je i život – nepredvidiv, divan, inspirativan odvratno nepodnošljiv a sve u treptaju oka.
Možda je upravo zato završnica toliko neprijatno iskrena. Sano ne dobija veliko emotivno prosvjetljenje, ne “izlazi jači” iz tragedije niti dolazi do izliječenja na brzaka. Njegova potraga za kačketom je banalno apsurdna, ali baš u tome leži suština cijelog filma — prilikom gubitka voljenih razum se zakači za najbesmislenije detalje samo da bi izbjegao suočavanje sa prazninom koja ostaje iza smrti. Lakše je juriti predmet nego prihvatiti da se draga osoba više nikada neće pojaviti.
Zbog svega priča funkcioniše kao melanholična drama o ljudima koji kasne sa obradom emocija. Sano tek kroz odsustvo shvata koliko su mu značili sitni, nezgrapni trenuci sa Nagi – trapavi razgovori i zajednička izgubljenost među drugim ljudima. Nema grandiozne romantike niti velikih izjava ljubavi – samo dvoje čudnih, povučenih ljudi koji su na kratko uspjeli da pronađu nekoga ko razumije njihovu tišinu.
Baš kada djeluje da govori o depresiji i smrti, reditelj zapravo priča o moći slučajnosti. O tome kako život može da se promijeni zbog pogleda, zaboravljenog predmeta ili jednog skretanja na pogrešnu ulicu. Jednako nasumično kao što je ljubav ušla u Sanov život, tako je i nestala iz njega. Ostaje samo more koje nastavlja da udara o obalu potpuno ravnodušno prema ljudskoj sreći i tragediji — i možda je upravo ta ravnodušnost najtužnija stvar. A traženi kačket nastavlja dalje svoje putovanje na glavi vijetnamske sobarice, a gledaoci ostaju sa pučinom koja najavljuje nadolazeće neizvjesnosti.
