Krupni kadrovi tinejdžera dok popravljaju motor otkrivaju svu mladalačku predanost društvu i trenutku a kada se kamera odalji i sa uzvišice otkrije slovačko selo od tri ulice razumijemo da momci u takvoj sredini ništa drugo ni ne mogu da urade nego da traže kojekakav izvor zabave da prekrate vrijeme.
Glavni junak je Eno, kojeg je majka smjestila kod bake dok je ona zauzeta poslom sa prodajom nekretnina. Eno se ne odvaja od svojih vršnjaka i samo želi pažnju i majčinsku ljubav koja mu evidentno nedostaje. Između ispunjavajućeg uživanja u svim čarima koje ljeto van grada pruža zakucan je za ekran telefona očekujući poziv od majke. Baba nije tako naivna kao tinejdžer i svjesna je da je njena ćerka nedostupna, kako emocionalno tako i fizički, i jedina je stabilna potpora u Enoovom životu.
Stil života momaka nije previše zahtjevan ali za trajno gluvarenje potrebni su materijalni resursi pa pribjegavaju sitnim razbojništvima i pokušaju da pripreme dvotočkaše se trku motora koja donosi značajnu nagradu. U još jednom mjestu nad kojim se nadvio duh sovjetskog imperijalizma oni pokušavaju da nađu ličnu svrsishodnost.
Očigledno je glavni motiv rediteljke napuštanje i to višeslojno – Ena majka ostavlja u seosku zabit ali to je samo vrh ledenog brijega. Očinska figura nikada nije ni nagovještena tako da je primoran na odrastanje sa jednim roditeljem. Istorija se ponavlja jer je i baka usamljena/ostavljena do Enoovog dolaska. Dalje, majka sa biznis i emotivnim partnerom starima i nemoćnima prodaje zemljište na selu za prebacivanje vlasništva nad nekretninama u gradu. Enrique počinje da shvata da kroz život mora koračati sam a osjećaj napuštenosti mu pojačavaju svi oni koje je majka uvukla u mrežu manipulacije i malverzacije.
Nema pretvaranja Enoove usamljenosti u nešto tragično, već se suprotstavlja ljetnjem pejzažu koji djeluje gotovo nestvarno spokojno. Priroda oko sela nije pozadina odrastanja nego prostor u kojem vrijeme privremeno prestaje da bude neprijatelj. Šuma, polja, prašnjavi putevi i otvoreno nebo stvaraju osjećaj slobode koji dječaci koriste na svoj nespretan i ponekad destruktivan način. Njihovo lutanje nema cilj jer im cilj, zapravo, nije ni potreban. Dovoljno je da dan traje dugo, da motor proradi, da se ‘pozajmi’ gorivo iz tuđeg rezervoara i da se negdje može pobjeći kada odrasli postanu nepodnošljivi.
Tada priča najviše liči na sjećanje – kamera bilježi sitnice koje će vjerovatno ostati važnije od događaja; lica okupana ljetnjim svjetlom, zvuk motora koji se gubi između kuća, tišinu predvečerja i dječake koji bez posebnog razloga provode sate zajedno. To je ona vrsta ljeta koje se, dok traje, čini beskonačnim, a tek kasnije shvatimo da je bilo neponovljivo. Rediteljka minuciozno gradi osjećaj prolaznosti. Eno možda ne razumije šta mu se događa, ali kamera razumije da taj period neće trajati.
Posebno je zanimljiva suprotnost između Enoove potrebe da bude viđen i svijeta koji ga okružuje. Majka ga gotovo ne vidi, prijatelji ga prihvataju prvenstveno kao jednog od njih, dok baka jedina primjećuje ono što dječak pokušava da sakrije. Zbog toga priroda postaje svojevrsna zamjena za emocionalni prostor koji mu nedostaje. U njoj nema obećanja ni objašnjenja, ali postoji spokoj. Eno može sjedjeti, voziti, hodati ili jednostavno gledati u daljinu bez potrebe da bilo kome dokazuje svoju vrijednost.
Čak i sklonost sitnom kriminalu proizlazi iz želje za pripadanjem. Novac nije pravi cilj, kao što ni motociklistička trka nije samo pitanje nagrade. Važno je biti dio nečega, imati razlog da se ustane ujutro i krene prema drugima. U sredini koja ne nudi mnogo izbora, prijateljstvo i zajedničko lutanje postaju njihov mali oblik otpora. Ispod bezbrižnosti neprestano osjećamo društvenu i porodičnu prazninu koja će ih kad-tad sustići.
Sovjetsko nasljeđe ovdje nije toliko politička tema koliko osjećaj prostora koji je ostao iza nekog sistema. Selo izgleda kao mjesto iz kojeg se odlazi, dok odrasli pokušavaju da ga pretvore u novac i nekretnine. Majčina trgovina tuđim životnim prostorima posebno je cinična jer Eno istovremeno postaje još jedan čovjek kojeg je spremna da izmjesti zarad vlastitih interesa. Njena manipulacija zato ima posljedice koje prevazilaze porodični odnos.
Ipak, najljepša stvar u filmu jeste što se Enoovo ljeto ne pamti samo po napuštanju. Pamtiće ga i po danima kada je, makar nakratko, pripadao tom mjestu. Po motoru, drugovima, baki, vrućini i beskrajnom prostoru pred sobom. Zato priča djeluje kao nježna bilješka jednog kratkog perioda u kojem se bol i spokoj neprestano dodiruju. A možda je upravo sposobnost da, uprkos napuštenosti, prepozna ljepotu jednog običnog ljeta ono što mu omogućava da nastavi dalje.
filmaginacija.blog 