Majstor specijalnih efekata John Carl Buechler koji je radio na legendarnim adaptacijama Stuart Gordonovih ekranizacija Lovecraftovih horor priča From Beyond i Re-Animator i sam se oprobao kao reditelj. Kompetencija i poznavanje žanra se osjećaju u svakom segmentu crnohumornog meta ostvarenja u kojima demon, plod stvaralačke mašte postaje stvaran.
Crtač stripova Colin Childress kojeg tumači nenadmašni Jeffrey Combs uz pomoć crne magije uspijeva da probudi nacrtano čudovište, što ga dovodi do tragične smrti u požaru. Racionalna verzija događaja ukazuje da je ubistvo djevojke počinio upravo on. Tridesetak godina kasnije njegova kuća je slikarska kolonija za talentovane umjetnike i Whitney Taylor je zaljubljenica u njegov rad. Ima jasnu viziju da napravi novu verziju obožavanog stripa koji je popularizovao njen idol.
Umjetnici koji dijele zajednički prostor za stvaranje zapravo su predmet žestoke rediteljeve kritike – apstraktni slikar Philip se zadovoljava radovima koji djeluju kao produkt trogodišnjeg djeteta; konceptualna umjetnica Lisa uvježbava svoje preglumljene performanse, a Meshelski, opsjednut glumom po metodi se uživljava u ulogu detektiva nalik na Chandlerove romane. Grupu kompletira Whitneyina rivalka sa fakulteta Amanda koja se bavi video produkcijom. Ona sa rukovoditeljkom kolonije gospođom Briggs ima plan da napakosti Whitney i osujeti njenu ideju o stvaranju novije verzije stripa.
Razlog zbog čega su izloženi kritici svi stvaraoci sem Whitney je i više nego jasan – svi imaju averziju prema stripu kao umjetnici, čime reflektuju zvanične stavove pravaca koje zastupaju. Whitney pronalazi inspiraciju u prostoru u kojem je njen uzor stvarao i još jednom oživljava stvorenje iz pakla, spremno da proždere žrtve na isti način kako je ovjekovječeno na papiru.
Kuća funkcioniše kao poligon kreativnih identiteta: svaki stvaralac radi manje zbog potrebe za izrazom, a više zbog potrebe za potvrdom. Dok ostali proizvode radove koji zahtijevaju objašnjenje, Whitney stvara nešto što djeluje neposredno, gotovo dječije iskreno, pa samim tim i opasno. U tom prostoru strip se kotira kao najniži oblik umjetnosti jer je narativan i komunikativan, ali je ujedno najživlji od svih medija. Čudovište nije samo natprirodni element već materijalizovana autorska namjera: ono kažnjava sterilnu umjetnost lišenu emocije. Na tom planu film funkcioniše i kao satira umjetničkih krugova u kojima koncept često postaje važniji od iskustva gledanja. Horor ovdje ne dolazi iz tame podruma nego iz taštine ateljea, što naslovu daje neočekivano precizan komentar o stvaralaštvu.
Meta pristup hororu nije neistražena tema, ali unikatna je veza između stripa i horora u tom kontekstu. Deveta umjetnost je, još od početnih faza, bila plodno tle za horor stvaraoce (Creepy i Eeerie časopisi) a projektovanje užasa sa papira u stvarnost daje neodoljivi efekat. Teško da će ovaj naslov isprepadati bilo kojeg gledaoca, njegova ambicija je potpuno drugačija – ukazivanje veze na užas iz stvarnosti prenesen na papir ovoga puta je obrnuto. Živopisna ubistva su dočarana kvalitetnim specijalnim efektima a nebulozni dijelovi scenarija su nadomješteni visokom trashy / campy vrijednošću.
Nikada priča ne uzima sebe za ozbiljno ali isto tako ne odlazi u komičnu grotesku, čime bi se umanjila vrijednost odmjerenog meta efekta. Postavka glavne junakinje u gotskim / noir enterijerima pokazuje veliki nivo poznavanja materije, pa se naslov može posmatrati i kao omaž žanru strave i užasa. Na kraju, jedini rad u kući koji ne traži tumačenje je onaj koji ubija autore.
filmaginacija.blog 