Godišnji odmor za tri drugarice Joelle, Kareen i Caroline počinje na kraju sezone, prvog septembra. Kancelarijske obaveze brzo zamjenjuje kuća na plaži, valjanje po pijesku i osmišljavanje dnevnih aktivnosti koje bi ispunile spor prolazak vremena.
Ono što je najvažnije istaći je odsustvo tipičnog zapleta i odmor sa djevojkama postaje predmet interesovanja reditelja. Sve male, takoreći obredne sitnice sa ljetovanja čine taj momenat zaslužene pauze od posla veličanstvenim. Otvaranje škura zamandaljenih prozora, izbor soba, zajednički obroci kao uvertira u naredne aktivnosti, te provod, večere i ćakulanje od najtrivijalnijih do onih malo ozbljnijih tema.
Dani nekada samo prolijeću kao rukom odnešeni a nekada ništa ne može ispuniti slobodno vrijeme. Nenadani cimer u vidu Joellinog šefa Gilberta donosi djevojkama izlaz iz šablonizovane rutine. Zanimljivo je da je on predmet podsmijavanja i neumjesnih šala raspuštenih podivljalih djevojaka koje su na odmoru dale sebi oduška i ponašaju se kao maloljetne šiparice. Momka su smjestile u kuhinju i dozvoljavaju mu da spava sa njima u kuću ali i on ima svoju računicu prilikom boravka sa njom.
Prije svega, reditelj Rozier posjeduje zavidno strpljenje i poznavanje svakodnevice. Nema pokušaja da od običnih situacija napravi skrivene metafore niti ih opterećuje dramaturškim preokretima. Kamera ostaje uz likove dovoljno dugo da gledalac počinje osjećati ritam njihovog odmora. Vrijeme gubi svoju uobičajenu funkciju – dani više nisu podijeljeni obavezama nego sitnim zadovoljstvima, improvizacijom i neprestanim traženjem načina da se ispuni narednih nekoliko sati. Time se postiže osjećaj besciljnog ljetovanja i to iz ugla osnaženih, modernih žena koje sebi daju prijeko potrebnog oduška.
Posebno je zanimljivo što među tri protagonistkinje nema izražene hijerarhije niti individualne potrebe za dominacijom. Njihova prijateljska dinamika je faktički dokumentaristička; čas su nerazdvojne, čas se međusobno zadirkuju, ljute ili ignorišu, da bi već u sljedećem trenutku sve bilo zaboravljeno. Njihovi razgovori često djeluju potpuno nebitno i neprestano kikotanje može zvučati iritantno, ali upravo kroz takve sitnice Rozier gradi osjećaj bliskosti. Gledalac ne upoznaje njihove životne priče kroz velika priznanja, već kroz način na koji provode vrijeme zajedno.
Ni Gilbert nije iskorišćen kao klasični katalizator romantične radnje. Njegovo prisustvo tek neznatno pomjera ravnotežu među djevojkama, donoseći povremenu ljubomoru, flert ili nelagodu, ali priča nikada ne napušta osnovnu ideju. Ljubavne tenzije ostaju samo još jedna epizoda u nizu događaja koji jednako brzo dolaze i prolaze, baš kao ljetnji dani koji se čine beskrajnim dok traju, a nestanu prije nego što ih postanemo svjesni.
Sve ovo može djelovati zahtjevno onima koji očekuju jasno vođenu priču i snažan konflikt. Rozier svjesno odbacuje takvu dramaturgiju i gradi film oko atmosfere, ritma i spontanosti. Iz tog razloga njegovo ostvarenje ostavlja utisak autentičnog, fragmentisanog sjećanja na ljetovanje, a ne fikcije koja pokušava da ga imitira. Ovakav pristup svakodnevici kasnije će pronaći odjek i u drugim ostvarenjima francuskog filma sedamdesetih. Kada se odmor završi, ne ostaje osjećaj da smo ispratili veliku priču, već da smo neko vrijeme živjeli zajedno sa ovim likovima – i upravo u toj nepretencioznosti krije se najveći kvalitet filma.
Dok Jacques Rivette u Céline and Julie Go Boating bezbrižno žensko druženje odvodi u fantastične i metafilmske vode, Rozier ostaje čvrsto ukorijenjen u stvarnosti. Njegove junakinje nemaju potrebu da pobjegnu u maštu kako bi pronašle slobodu; dovoljno im je nekoliko sedmica udaljenosti od kancelarije, porodičnih očekivanja i ustaljene rutine. Upravo zbog toga i priča o kasnom ljetnjem odmoru djeluje kao prethodnik kasnijih koji prijateljstvo među ženama posmatraju kao zasebnu temu, a ne samo kao uvod u ljubavnu priču ili melodramu.
filmaginacija.blog 