Da li postoji veći horor od invazija uspomena na djetinjstvo? Kad se nešto tako nedužno kao dječija emisija izvitoperi do granica perverzije nastaje pravi užas jer je izvršena invazija na sigurni prostor djetinjeg maštanja. Obilna doza sarkazma i oštrog crnog humora ovakvu primjesu čine interesantnim i ljubiteljima žanra pa se rodila originalna ideja u kojoj splet fantazije i neprimjerenog krvoprolića skrnave prosječnu dječiju emisiju o slatkom jednorogu koji pjesmama rješava probleme.
Priča se sastoji iz dvije realnosti one televizijske u kojoj djeca sa Buddyem ulaze u poučne avanture i stvarnost užasa u kojem majka pokušava da se prisjeti gubitka djeteta. Ispostavlja se da je sve mnogo više od šarene emisije za djecu – Buddy je monstrum koji utoljuje svoju glađ za ubijanjem a šablon tv emisije mu omogućava beskonačni pristup novim žrtvama i regeneraciju povreda. Upravo utočište kao što je gledanje nečeg dobrog poznatog postaje noćna mora iz koje je nemoguće buđenje.
Sve počne djetinje naivno pa i ubistva van ekrana ali vrlo brzo dolazi do promjene i broj žrtava se uvećava uz obilato prolivenu krv. Stvari kojima su pripisane ljudske osobine postaju žrtve bezumnog Buddyevog terora pa se među žrtvama nižu i Poštansko sanduče, Voz i Kauč. Zanimljiv je način na koji priča uspijeva da komunicira sa različitim generacijama. Starijima retro estetika televizijske emisije priziva poznati svijet dječije zabave, jednostavnih pouka i likova koji su uvijek tu da poprave stvari, dok se mlađoj publici obraća jezikom pretjerivanja, morbidnog humora i nasilja koje ne poznaje granice. Nostalgija postaje sredstvo za stvaranje nelagode – što je Buddyjev svijet šareniji i dobronamjerniji, to su njegovi postupci odvratniji. Bezazlena televizijska forma postaje zamka, a poznati lik pretvara se u prijetnju od koje nema sigurnog zaklona.
Dodatnu težinu donosi činjenica da se djeca ne zadržavaju samo u ulozi nijemih posmatrača ili usputnih žrtava, već postaju važan dio priče i suočavaju se sa užasom koji odrasli ne uspijevaju da obuzdaju. U svijetu u kojem su se obreli nasilje djeluje kao potpuna negacija svega što Buddy predstavlja. Upravo zato ono ima tako snažan efekat: nije stvar samo o krvoproliću, već o potpunom urušavanju pravila koja su važila u prostoru namijenjenom djeci. Lov iz Night of the Huntera dobija novu dimenziju u Buddyevom fantazijskom svijetu.
Ipak, iza morbidnih šala i grotesknih prizora ostaje prilično depresivna priča o gubitku i nemogućnosti povratka u stanje bezbrižnosti. Pokušaj da se prošlost prizove i ponovo uspostavi red završava se suočavanjem sa nečim što se ne može jednostavno popraviti, kao što se u Buddyjevom svijetu popravljaju problemi iz epizode u epizodu. Tu se krije i najneugodnija ideja filma: ponekad ono čemu se vraćamo da bismo pronašli utjehu postaje podsjetnik na ono što smo izgubili. Nema završne pjesme koja bi sve vratila na svoje mjesto, niti garancije da će sljedeći dan biti bolji.
Za one kojima ni ovakav susret sa djetinjstvom nije bio dovoljno traumatičan, film ostavlja i prostor za nastavak. Usputni nagovještaj fotografijom da Buddy ima još dvojicu braće djeluje kao dovoljno jasan mig da bi se ovaj poremećeni svijet mogao proširiti, a da pritom ne mora nužno ponavljati istu priču. Ako je Buddy tek jedan predstavnik svoje vrste, mogućnosti za nove varijacije na temu izopačene dječije zabave prilično su široke. Ostaje samo pitanje hoće li nastavak uspjeti da pronađe novu metu za svoju satiru ili će se zadovoljiti ponavljanjem istog trika.
Buddy spaja groteskno nasilje, nostalgiju i crni komediju u priču koja je istovremeno zabavna i neprijatna. Njegova najveća provokacija nije u količini prolivene krvi, već u tome što je smješta u svijet u kojem joj nikako nije mjesto. Kada se jednom naruši povjerenje u ono što bi trebalo da bude bezazleno, ni najljepša melodija više ne zvuči isto.
