Bioskopska sala – mjesto na kojem se svjesno isključujemo iz spoljnog i uranjamo u filmski svijet, što je najlakša forma eskapizma. Šta se događa kada tišina, mrak, svjetlost projektora i platno postanu poprište užasa, odnosno kada svo to nasilje koje toli glad obožavaoca horora postane pravi užas i sruši se linija između dva svijeta?
Dvije drugarice radije biraju projekciju u nepoznatom bioskopu nego li predavanja – tu su i dva momka koji vide šansu da pronađu djevojke. Makro sa dvije prostitutke koristi slobodno vrijeme za uživanje a tu je i mlađi par, slijepac sa nevjernom suprugom i stariji par. Svako od njih došao je da uzme nešto iz projekcije, a ni sami ni svjesni da je ulog njihov život. Neobična maska izložena u holu ima isti efekat kao i na velikom platnu – kada posječe onoga što je nosi, inficira ga i pretvara u demona, a proročanstvo velikog Nostradamusa ništa nije utješnije. Groblja će postati hramovi a gradovi grobnice. Time se naglašava osjećaj neminovnosti – nema spasa, nema bijega, samo odlaganje kraja. Čak i kada se pojavi tračak akcione energije i pokušaj otpora, jasno je da su ulozi previsoki, a protivnik previše nadmoćan.
Demoni iz naslova su vidno inspirisani stvorenjima iz Landisovog spota za pjesmu Michael Jacksonov Thriller a priča obilato crpi inspiraciju iz epskih filmova o zombijima. Obzirom da se radi o italijanskom autoru zombi folklor mnogo je bliži Fulchievom nego Romerovom ali ono što je bitnije da još jednom čovječanstvo nema nikakve šanse kad se na njega obruše sile zla. Slabo razrađenim junacima jedino preostaje da umiru jedan po jedan dok čine sve da prežive noć zabarikadirani u bioskopu koji ima automatizovani projektor. Cijela predstava i premijera filma je poslužila kao svojevrsna zamka za posjetioce.
U toj zatvorenoj konstrukciji bioskopa kao zatvora, priča najviše dobija na ritmu i atmosferi. Likovi su plitki, gotovo skicirani, ali to ovdje nije mana nego svjesna odluka – oni su publika u malom, produžetak nas samih koji smo došli da gledamo kako će se sve raspasti. Raspad dolazi ekspresno, krvavo i bez mnogo filozofiranja. Priča ne pokušava da bude alegorija koliko želi da bude bučno, agresivno i neuredno iskustvo. Bioskop je živi organizam koji se zatvara, guši i na kraju izdaje svoje posjetioce. Izlazi nestaju, zidovi postaju prepreke, a projekcija – ta svetinja filmskog rituala – pretvara se u portal pakla. Ideja da je sam čin gledanja horora potencijalno opasan daje filmu metatekstualni sloj koji prevazilazi naizgled banalnu premisu. Kao da nas autori upozoravaju: želja za nasiljem na ekranu može prizvati nešto što ne možemo kontrolisati.
Lamberto Bava sa koscenaristom Dariom Argentom i Michele Soavijem kao pomoćnim rediteljem priprema krvoproliće koje je prenaglašeno u svakom smislu. Uz izdašnu dozu glam rocka nabijenog distorzijama i sintovima tu su i živopisna pogubljena i raskošni specijalni efekti koji dočaravaju stravu i užaš. Krv je jarka, nasilje je pretjerano, a logika često podređena efektu. Grozomorne scene izazivaju nevjericu, smijeh, nelagodu, uzbuđenje i iskonsku, pomalo djetinju fascinaciju hororom. Reditelj razumije svoju publiku i ne pokušava da bude ništa više od onoga što jeste: krvava, glasna i zabavna vožnja kroz pakao smještena u najbezbjednije mjesto koje poznajemo, poslednje utočište filmofila i ostalih ljubitelja sedme umjetnosti.
