U podnožju zamka zadavljena je djevojka i jedino što se nazire su crni rukavi njenog egzekutora. Godinama kasnije profesor Stefano se vraća u rodnu Veneciju da, iscrpljen poslom pripuni baterije. U kupeu srijeće enigmatičnu djevojku koja dijeli njegove afinitete ka umjetnosti ali u tom prvom susretu nije uspio ni da joj sazna ime. Na stanici ga dočekuje stariji brat, sveštenik Paolo i odmah odlaze na domaćinski ručak u lokalnoj kafani.
Za stolom pored je gospođa od koje je svešteno lice zazire – ona je medijum i redovno na svojim seansama okuplja trojac ljudi – lokalnog doktora, babicu i grofa. Iste noći po pljusku Paolo posvjedoči ubistvu i pogled mu se susretne sa ubičinim. Problem je što nema tijela na mjestu gdje se dogodio napad i što počinju da mu pristižu prijeteća pisma kojima ga nepoznati pošiljalac ucjenjuje. Šta se krije iza ovih nerazjašnjenih događaja i kakva je veza mlađeg brata kojem su se pokrenule djetinje uspomene na smrt djevojke sa početka? Da li je možda on taj koji je pokrenuo niz nesrećnih događaja ili nas reditelj navodi na pogrešan trag?
Ubica je u potrazi za knjigom i magnetofonskom trakom posjetio dom medijuma koja je zaista stradala u incidentu koji je vidio sveštenik, a neprijateljski nastrojeni grof ne želi nikakvu saradnju sa lokalnim parohom jer je i sam ateista. Ubrzo se među žrtvama nađu i doktor i sami grof a pisma nastavljaju da pristižu otvoreno pritišćući sveštenika Paola. Za to vrijeme Stefano bolje upoznaje Sandru koja brine o svojoj maćehi slikarki – među njenim djelima naslikano je nešto što neodoljivo podsjeća na ubistvo djevojke ali tome ne pridaju odmah mnogo važnosti. Mladi par se upušta u odnose i Stefano polako počinje da slaže razbacane fragmente sjećanja i uklapa ih u misteriozni mozaik smrti.
Rasplet je prilično očigledan i crni rukavi ne mogu pripadati nikome drugome do starijeg od dvojice braće, problematičnom Paolu koji je mir uspio da nađe u svešteničkom pozivu. Spletom okolnosti ili unaprijed zapisanim usudom posvjedočio je obračunu između medijuma i babice – babica se bavila nelegalnim abortusima a nesrećna žrtva je prijetila da će je raskrinkati. Sve to saznajemo u neubjedljivo napisanom finalu – slučajnost je natjerala sveštenika da pokuša da zametne trag sopstvenog zločina i listi svojih zločina pridodao je još nekoliko tijela i to na živopisan način – probadanjem helebardom, gnječenjem brodom i živim spaljivanjem nesretne slikarke. Nečasni Paolo nije imao problema ni da otvoreno laže i krivicu prebaci na babičinog slaboumnog sina ali u poslednjim trenucima smogao je dovoljno snage da skokom sa zvonika sebi prekrati muke.
Još jednom je Venecija centralno poprište misterioznih događaja – živopisni grad na vodi pokriven sivim oblacima i svojim uskim uličicama koji presijecaju kanale ukršta se sa gotičkim enterijerima i stvara se napeti ambijent. Kada se tome pridoda i adekvatna muzička podloga u kompozicijama Stelvia Ciprijanija kao finalni proizvod dobijamo atipični giallo iz poznih 70-ih. Iako je lako pogoditi ko se krije iza ubistava i tanke karakterizacije to ne umanjuje izgradnju tenzije kojoj uveliko doprinose i lokacije snimanja. Reditelj Antonio Bido kompenzuje slabo razrađene likove pažljivim ritmom i slikovitim scenama nasilja i živopisnim mještanima koji ponekad prelaze u teatralno, ali upravo ta estetika daje filmu karakter. Za ljubitelje čuvenog podžanra ovo je vizuelno i auditivno zadovoljavajuća poslastica; za gledaoce koji traže dublju psihološku analizu ostaje više estetskog nego emotivnog učinka.
