Djevojka iz naslova koja pokušava da prizove pokojnog oca preko ouija table teško da može očekivati išta dobro, posebno ako je ono što sa druge strane čeka zainteresovano da pređe granicu dva svijeta. Ipak, u Verónicinom slučaju problem nije samo u tome što je prizvala nešto što nije trebalo. Nečastivi entitet je naišao na izloženu osobu koja već obitava na granici između djetinjstva i odraslog života, a njen životni prostor gotovo da je spreman da ga primi.
Verónica je najstarija od četvoro djece i, u odsustvu majke koja najveći dio dana provodi radeći, praktično preuzima njenu ulogu. Oca nema, mlađi brat Antonino i sestre Lucia i Irene zavise od nje, dok njene drugarice bezbrižno ulaze u adolescenciju, izlaze i žive život koji bi i njoj trebalo da pripada. Ona, međutim, ostaje kod kuće, vezana za porodične obaveze. Istovremeno čeka prvu menstruaciju i promjene koje dolaze sa odrastanjem. Njeno tijelo ulazi u pubertet, ali joj svakodnevica ne dopušta da se ponaša u skladu sa godinama.
Zaposjednutost zato djeluje na dva nivoa. Entitet je konkretna prijetnja, fizički prisutna i nasilna, ali se pojavljuje u trenutku kada su strah, krivica i potisnuta želja za slobodom već dio Verónicinog iskustva. Ono što dolazi spolja samo se kači na ono što je već prisutno u njoj. Strah, odgovornost, odsustvo roditeljske figure, užurbano sazrijevanje i potisnuta potreba da konačno živi vlastiti život stapaju se sa natprirodnim. Reditelj Paco Plaza pritom ne pokušava da entitet pretvori u jednostavnu metaforu koju treba dešifrovati; on je veoma konkretan, fizički prisutan i jeziv, ali upravo zbog toga može istovremeno funkcionisati i kao stvarno demonsko prisustvo i kao produžetak Verónicine unutrašnje traume.
Možda je zato posebno efektno što je film prepun motiva koji se međusobno nadovezuju. Majčina odsutnost, očev nestanak, briga o mlađoj braći, prijateljice koje žive slobodnije od nje, menstruacija, tijelo koje se mijenja i osjećaj da joj djetinjstvo izmiče dok joj odraslost dolazi bez pitanja. Sve to postoji prije nego što se pojavi bilo kakav demon. Ouija tabla samo otvara vrata.
Reditelj dobro koristi porodični prostor – stan je skučen i funkcionalan, ali se nakon seanse mijenja u sistem hodnika, vrata i soba iz kojih nema pravog izlaza dok se svakodnevne obaveze oko braće i sestara sudaraju sa rastućim osjećajem strave . Upravo iz sudara stambenog prostora i natprirodnog se stvara istinski užas: Verónica ne može jednostavno da se skloni jer neko mora da nahrani djecu, spremi ih za školu i brine o njima. Priča je najsnažniji efekat zato što ne pojašnjava vlastiti horor.
Demon nije strašan samo zato što dolazi iz drugog svijeta, već zato što ulazi u život djevojke koja već nema dovoljno prostora za sebe. Kada se tome suprotstavi Sister Death, u kojem Plaza kroz religijsku potrebu da se čudima Božije prisustvo učini opipljivim i kroz časne sestre kao njegove glasnike pokušava otvoriti širi prostor za natprirodno, postaje vidljivo koliko je pristup u Verónici prirodniji. U prvom filmu čudo ulazi u postojeću traumu, dok u drugom sama vjera i potreba za čudom postaju polazište priče. Zbog toga je Veronica mnogo više od nove priče o zaposjednutosti. Reditelj horor koristi kao način da govori o djevojci koja prerano mora da odraste, o porodičnoj traumi i o pritisku koji dolazi sa prelaskom iz djetinjstva u svijet odraslih.
Entitet je dovoljno stvaran da proizvodi neposredan strah, ali njegova pojava pojačava ono već prisutno u Verónicinom životu: osjećaj da joj se tijelo, porodica i budućnost izmiču kontroli. Posebno je zanimljiv detalj što Verónica mlađoj braći i sestri prije spavanja pušta Who Can Kill a Child?, horor Narcisa Ibáñeza Serradora o djeci koja postaju prijetnja odraslima. Djeca ga gledaju gotovo kao večernju zabavu, nesvjesna ironije situacije u kojoj će se uskoro sami naći. Plaza tako unutar vlastitog filma priziva jedan od važnijih španskih horora, ali i pravi mali metakomentar o djeci kao istovremeno zaštićenim i zastrašujućim figurama. Film koji je njima trebao pomoći da zaspu postaje gotovo najava onoga što slijedi.
