Noćna mora obuzima rendžera Billa u kojoj njegov kolega čopli sebi ranjeno lice, a u sledećoj sekvenci mu iz trbuha iskače stvorenje od plastelina. Kada se probudi scenografija i postavka priče nas tjeraju da se zapitamo da li sanjamo ili zapravo gledamo film. Nekoliko je crvenih zastavica koje bi filmofile trebalo da pripreme na potencijalno nezgodno gledanje. Snimci i originalna muzika iz 1986. a film je objavljen 1992.; Prvi i jedini film koji je reditelj Christopher Theis ikada snimio; producent se nadao da će snimanje trajati par dana, što se odužilo na par godina a kasnije su potpuno odustali od projekta; Naslov najavljuje zimsko stvorenje a radnja se dešava sredinom oktobra. Sada kada su sve zastavice podignute gledalac je spreman da se opusti sa ljestvicom očekivanja zakucanog za podlogu i da uživa u katastrofalno dobrom tematskom hororu.
Izolovana planina krije mračnu tajnu američkih starosjedilaca i stvorenja koje je čuvar ulaza u pakao. Potvrdu riječi da je pakao na zemlji ubrzo uviđamo tokom očajnih dijaloga između glavnog glumca i njegovog, golotinjom opterećenog kolege Stillmana. Sa crnim naočarima u zatvorenoj prostoriji prosipa svoje neumjesne (homofobne) šale dok ispituje svjedoka koji je pronašao njihovu koleginicu. Ona prijavljuje nestanak kolege i tu počinje da se priča širi u svim mogućim pravcima.
Rendžer protagonista ima prijatelja Charliea koji drži suvenirnicu i posjeduje znanje o mitovima i legendama Mohavka i tako priskače u pomoć neznavenim predstavnicima zakona i reda. Totemi na koje nailaze ukrašeni su kosturima i nebuloznim i često nepovezanim dijalozima otkrivamo da su na toj planini starosjedioci zatočili sva zla bića. Kao da sve do sada nije bilo dovoljno haotično u priču se uključuje i vlasnik kolibe Sheldon koji odbija da prihvati da se ikakve čudne stvari zbivaju i samo misli na profit svog ugostiteljsko/smještajnog objekta. Očajnički pokušaj da se iskoristi već oprobani element iz Jawsa pada u vodu jer i sam jezivi Sheldon skuplja tjelesa nestalih šetača.
Priča toliko često skače sa jedne na drugu nedovršenu priču da je teško razaznati šta je bila rediteljeva zamisao, a ni čudovišta od plastelina od kojih jedno neodoljivo podsjeća na Guardiana Groota ne pomažu da išta razumijemo, a kamoli racionalizujemo. Vaskrsli rogati indijanac iz finalnog okršaja tek onda nema nikakvog smisla pa je zaključak jednostavan – stvaraoci su pokrpili sav materijal koji su snimili i spojili ga u cjelinu stvorivši očajni spekatkl Z produkcije. Plasteliska čudovišta su ujedno i najbolji dio filma: nisu dovoljno uvjerljiva da budu strašna, ali imaju sirovu harizmu praktičnih efekata koja može izmamiti osmijeh čak i najstrožijem kritičaru.
Tehničkih problema (osim stvorenja od plastelina) je toliko mnogo da bi se nekome ko očekuje povezanu priču i ‘normalan’ film zavrtjelo u glavu. Kadrovi i rezovi su amaterski, dijalozi isforsirani tako da djeluju da su većinu vremena improvizovani a neujednačen ritam i česti tranzit likova iz scene u scenu sludjeli bi i najvećeg obožavaoca trash kinematografije. Zadovoljavajući splater efekti uz zdravu dozu golotinje izmamljuju osmijeh prekaljenim ljubitelja podžanra indijanskog horora i strave i užasa uopšte. Najjezivije od svega je kako je nešto kao što je ovaj naslov moglo da ugleda svjetlost dana a srećom okorele trešofile, Vinegar Syndrome je tu da restaurira i na ‘uživanje’ ponudi ovakve uradke u do sada neviđenog kvalitetu.
Još jednom je neiskorišteni materijal o čudovištu iz legende Alongquina, američkih starosjedilaca, snimljen 80ih ugledao svijetlo dana tek dekadu kasnije. Da stvari budu interesantnije radi se o jednako nebuloznom poluamaterskom projektu, koji za razliku od Winterbeasta, se umnogome naslanja na prva dva Raimijeva Evil Dead naslova.
Narator / Čuvar nakon što je savladao rogato stvorenje i poslao ga na drugi svijet napravio je zaštitni krug od lobanja njegovih žrtava. Na ledom okovanom ostrvu Manitou Island dva pijana lovca tu su da upropaste legat ožiljcima deformisanog starca i ponovo otvore portal među dva svijeta i oslobode horde zla. Jedan od njih (Gary) uspijeva da izvuče živu glavu dok neidentifikovano gigantsko sporenje drugome nabija glavu na kolac. Srećom po civilizaciju Čuvar se javlja u vizijama djevojke Sandy i saopštava joj da je ona odabrana da nastavi njegov posao i brani čovječanstvo od mitološke pošasti.
Ponašanje lovaca, posjetilaca kolibe koji bi u teoriji trebali biti protagonisti, tjera nas da se zapitamo da li je čovječanstvo vrijedno spasavanja. Opijanje do obeznanjenosti, masne šale, pritajeni rasizam i tipično muško burlikanje brzo dobijaju tragični obrt kada im u kolibu nepozvan utrči Gary i pokuša da ih upozori na raznorazne nemani. Niko od njih mu naravno ne vjeruje dok afroamerikancu Leu, kojeg su nevoljno primili u društvo, čudovište iz čili sosa ne odgrize ruku, a drugi član ekipe se zapali sam od sebe. Iako ostavljen bez šake Leo to stoički podnosi uz tablete za smirenje i obilne količine burbona.
Sandy, u međuvremenu uz pratnju Dave, jedinog prevoznika, po olujnoj noći pokuša da se domogne ostrva. Konce joj je pomrsila leteća neman, mješavina šišmiša i dinosaurusa, koja odgriza glavu pilotu i jedinoj osobi koja može sa ostrva odvesti njene posjetioce. Slijed okolnosti dovodi Sandy sa grupom preživjelih u kolibu koji očekuju razrješenje da se dogodi samo od sebe.
Sijaset monstruma ih napada i na razne kreativne načine im zagorčava život, a sve je to propraćeno živopisnim muzičkim podlogama. Zvuk varira od panka, hevi metala, bluegrassa pa i country balade za oproštaj od preminulog prijatelja. Za bespotrebnu golotinju pobrinula se posjetiteljka koja se transformiše u vješticu, a i Sandy zna da se hipotermija najbolje liječi trljanjem golih tijela.
Konačni obračun donosi magijsko svjetlucanje obnovljenog kruga lobanja i dvoje Čuvara zajedničkim snagama usmjeravaju magiju rukama u rogato čudovište i jednom za svagda ga otpremaju na onaj svijet. Armagedon je spriječen i zavjesa može da se spusti, zajedno sa ljestvicom očekivanja gledalaca – ni u jednom trenutku, ni u najmanjoj mjeri Tom Chaneyvim naslov ne uzima sebe za ozbiljno – moguć razlog je to što je Troma odgovorna za objavljivanje deceniju starog materijala. Dupla projekcija za ljubitelje trashy horor ostvarenja – Winterbeast pokušava da postavi nepovezanu misteriju u planinskom odmaralištu. Frostbiter se ne krije iza nikakvih pretencioznih poruka, već prikazuje splatter bez prestanka u okviru skromnih mogućnosti. Oba naslova su dokaz da su restoracija i ljubav prema lošem filmu umjetnost sama po sebi.
