Vrelinu ljetnjeg dana razbija zvonce kamiona sa sladoledom. Mirno gradsko naselje više srednje klase ni ne sanja da se iza volana krije misteriozni muškarac sa brčićima sa vidnom motivacijom da naudi najmlađima. Konzumiranjem sladoleda djeca padaju pod uticaj sladoledžije a da sve bude još bizarnije svi vide starinski animirani crtać dok izvršavaju najgnusnije zločine nad odraslim.
Poznato je da je Eli Roth oduvijek imao sklonost ka pretjerivanju prilikom stradanja svojih likova ali ovdje stvari odlaze korak dalje. Tome doprinose počinioci zločina – mladi, slatki nedužni klinci, što je ironija u ironiji jer mlađi adolescenti su tradicionalni neprijatni zbog začetka puberteta, mutacija glasa i starmalih pogleda na svijet. Egzekucije staratelja variraju od izrazito brutalnih do komičnih nalik na one iz crtaća; obije imaju zajednički imenilac – strava od onoga što je izvan ljudskog pojmovnog opsega.
Objašnjenje koje nije baš najidealnije stiže u crkvenoj hladnjači i dobijamo pozadinsklu priču o sladoledžiji i njegovoj motivaciji da se osveti crkvi i malom mjestu zbog krivokletsva. Prodao je dušu nekromanseru što zvuči prilično mlako ali je lijepo zaokruženo iznenadnim depresivnim raspletom. Manjkavosti raspleta su nadoknađene i uvjeljivim dječijim glavnim ulogama kao i gradacijom nasilja koje se pretvara u nerede, pa i u opštu anarhiju. Ko je izdržao da sačeka scenu poslije odjavne špice obezglavljeni odrasli je na segveju spreman da se zaputi ka velikom gradu i sa sobom vodi horde krvožednih mališana.
Prigradska idila, sa svojim simetričnim travnjacima, urednim kućama i roditeljima koji vjeruju da svoju djecu poznaju bolje nego iko drugi, pokazuje se kao naročito plodno tlo za ovakvu vrstu horora. Iza fasade normalnosti dovoljno je malo slatkog iskušenja da se cijeli sistem vrijednosti preokrene naglavačke i sramotne prljave tajne iz prošlosti predaka dođu da se obiju o glavu njihovim nasljednicima. Djeca više nijesu objekti roditeljske brige, nego prijetnja koju odrasl ni ne prepoznaju dok ne bude prekasno.
Roth se poigrava i jednim od najstarijih izvora nelagode: idejom da se nešto što bi trebalo da bude bezazleno pretvori u sredstvo užasa. Sladoled je simbol rashlađenja u djetinjstvi, vreline ljetnjeg raspusta i sitnih neiskazanih zadovoljstava. Kamion je upravo dio te arhetipske slike prigradskog i neizostavni dio zvučne kulise ljeta, a njegovo zvonce obećanje je kratkog predaha od dosade. Povezivanjem sa nastaje sudar između uspomene na bezbrižnost i prizora koji joj potpuno protivreče. Starinski animirani crtać dodatno podvlači taj raskorak: vizuelni jezik dječije zabave postaje pratnja zločinima, kao da je nasilje tek još jedna epizoda programa namijenjenog najmlađima.
Nadnaravna prijetnja mnogo je zanimljivija dok ostaje neobjašnjiva i dok se njeno prisustvo osjeća kroz ponašanje djece, nego kada se svede na porijeklo koje bi trebalo da poveže sve konce. Mitologija tako djeluje manje zastrašujuće od posljedica koje proizvodi, što je istovremeno i slabost scenarija i potvrda da je film najefektniji kada se prepusti vlastitoj izopačenoj mašti.
Dječije glumačke izvedbe značajne su upravo zato što nasilje ne počiva samo na količini krvi i inventivnosti egzekucija. Potrebno je da mali počinioci zadrže nešto od prepoznatljive dječije neposrednosti kako bi prizori bili toliko uznemirujući. Nije isto kada zločin izvrši neko ko izgleda kao da mu je nasilje prirodno stanje i kada to uradi dijete koje bi, u nekoj drugoj situaciji, tražilo od roditelja da mu kupi sladoled. U toj razlici nastaje crni humor, ali i nelagoda koja se ne može svesti na puko gađenje.
Reditelj priča izopačenu ljetnju bajku u kojoj se dječija nevinost preko noći pretvara u nešto gnusno. On ne štedi ni likove ni publiku, a njegova sklonost ka pretjerivanju ovdje ima jasnu funkciju: što je veći raskorak između izgleda počinilaca i njihovih postupaka, to je teže pronaći sigurno mjesto iz kojeg se prizori mogu posmatrati. Film ima problema sa objašnjavanjem sopstvene mitologije, ali kada se prepusti haosu, krvoproliću i karikaturalnoj logici nasilja, uspijeva da pronađe dovoljno perverznu zabavu u rušenju svakodnevnih pravila. A ako je vjerovati završnom nagovještaju, najgore tek dolazi. Sljedeći put možda će zvonce kamiona sa sladoledom odzvanjati ulicama mnogo većeg grada, gdje će biti još više djece, još više odraslih i mnogo manje prostora za bijeg.
