Saradnja crnogorske kinoteke, jugoslovenske i bugarske kinoteke iznjedrila je restoraciju atipičnog filma koji se dešava za vrijeme Prvog svjetskog rata i publika je, nakon pojavljivanja na festivalu u Lyonu imala priliku da projekciju odgleda u sva tri glavna grada spomenutih država što je jedinstvena prilika vidjeti film u takvoj rezoluciji, na velikom platnu.

Tema bugarskog reditelja Vulo Kosteva nastalog po romanu njegovog sunarodnika Emiliana Staneva je ljubav i vjera u ljudski rod za vrijete mučnih ratnih godina. U Trnovu je smješten logor za vojne zatvorenike, ali atmosfera u bugarskoj varoši i među vojnicima nije baš sjajna. Logoraši mogu da koriste indiferentnost stražara i izlaze po volji. Nema nijednog uniformisanog lica koje nema neku vrstu ožiljka i fizičkih posljedica sukoba.
U varoši, dok logoraši prolaze kroz svakodnevne patnje, lokalni stanovnici i vojnici su u limbu: ravnodušni, puni strepnje ne smiju da izraze ono što svi na glas misle da je rat izgubljen. Nestašice hrane, gubici članova porodice i teške povrede im ne dozvoljavaju da priušte ikakva ljudska osjećanja. Zarobljenike čine uglavnom srbi i ostali pristigli sa južnog fronta, četa šarenih šinjela i oficiriskih kapa
Poručnik Ivo koristi slabe kontrole da se promigolji kroz bodljikavu žicu i ukrade nekoliko bresaka. To ne bi bio toliki problem da poručnik koji upravlji varošicom nije posebno vezan za svoju voćku. Strogi karijerni vojnik teško se miri sa svojim stradanjem koje nije doprinjelo u kampanji sa neprijateljem. Najviše trpi njegova supruga Lisa koja osuđena na život neuzvraćene ljubavi. A onda vojnik strane vojske uskače u vrt i svojim vedrim pogledom na život uspije da joj rastopi srce i ukrade par trenutaka sa njom.
Osim sveprisutnog zadaha poraza koji se osjeća u svim slojevima bugarskog društva veliki motiv je i mučan život u zatočeništvu. Ivovoj romantizovanoj viziji svijeta kroz obične dijaloge kontrira cinizam i depresivni realizam francuskog kapetana. Ti razgovori na francuskom dodaju šmek novog talasa koji osavremejuje priču i izdiže je iznad obične socijal realistične ljubavne melodrame. Između poteza i iščekivanja susreta sa voljenom udatom ženom ti razgovori pokreću teme humanizma, pogleda na rat i neminovnosti mirenja sa faktom da rat žvaće i ispljune svoje učesnike. Prijateljstvo dva muškarca jednako je vitalno za duh kao i ljubavna romansa koja se prenijela sa filmskog platna na stvarni život – Nevena Kokanova je bila u romantičnoj vezi sa Radem Markovića nakon snimanja.
Simbolika breskve je dvojaka – Dok za Iva ona, sa jedne strane znači težinu krivice ali, sa druge, označava i nadu, prkos i opiranje uma zatočeništvu; Lisa čeka da neko ukrade te breskve i sa njima njeno srce, da se izmjesti iz zajednice bez ljubavi sa rigidnim oficirom; pukovniku je voćka statusni simbol i barem iluzorni prikaz blagostanja. Ona povezuje njihove sudbine otkrivajući različite slojeve emocija i socijalne stvarnosti.
Ništa manje interesantan kao žrtva okolnosti nije pukovnik Michal. Vjera u pobjedu strane koju zastupa mu se ne može uzeti za zlo a za probleme u bračnom odnosu potrebno je dvoje. Jaz u krevetu se produbio da su se utopili u mehaniku svojih svakodnevnih obaveza. Ljubav je jednako opasna kao rat zato što jedna strana mora biti povrijeđene i nadolazeća tragedija je neminovna. Junacima ostaje trenutak koju su uspjeli da otmu za sebe i dokažu da srce ne može zaustaviti ni žica, ni ograda ni metak.