-
Slums of Beverly Hills (1998)
Viv je, kao i većina tinejdžera, nezadovoljna svojim tijelom i promjenama kroz koje prolazi sredinom 70-ih u Los Angelesu. Grudi koje su joj naglo porasle je stavljaju u centar (ne)poželjne pažnje muškog svijeta a ona odrasta u porodici okružena muškarcima. Srednje je dijete Murraya koji sa 65 godina nije u cvijetu mladosti. Stariji brat Ben voli da maltretira svoju sestru jednako kao što voli i mjuzikle za koje pokušava da dobije ulogu na audicijima, a tu je i najmlađi brat Ricky, još jedan muškaraca da potpuno brojčano nadjačaju isfrustriranu tinejdžerku.
Tata Murray svoju porodicu pokušava po svaku cijenu da ostavi u otmenom naselju Beverly Hills, često se seli kada ne može da plati kiriju i pokušava da se ogrebe za novac svog bogatog brata Mickeya. Mickey ima svojih problema sa neobuzdanom ćerkom Ritom i splet okolnosti dovodi rasijanu Ritu u porodicu Abramovitz, koja za finansijsku nadoknadu treba da izvede problematičnu, uskoro tridesetogišnju razuzdanu djevojku na pravi put.
Svaki dan za oca je nova borba za novac, makar to značilo pronalaženje novog smještaja upitnog kvaliteta ili izlazak sa imućnom udovicom Doris koja bi pronašla partnera sa kojim bi se skrasila, jer je već dva muža sahranila. Tegobe odrastanja dodatno su otežane uvrnutom disfukncionalnošću nomadsko jevrejske porodice koja na blef obitava u bogatim miljeima Los Angelesa, a i Rita svojom ekscentričnošću unosi savršenu protiv-težu tupavoj muškoj energiji. Rita pohađa školu za medicinske sestre na nagovor strica dok pokušava da saopšti momku da je u drugom stanju. Mlada Viv je zadužena da starija, na papiru odgovornija Rita ne odluta sa puta a tu joj pomaže komšija simpatija, mladi diler trave Eliot.
Prirodnost scena i bizarna uvrnutost dolaze iz scenarija sa biografskim elementima, ono što će krasiti opus talentovane rediteljke Tamare Jenkins tokom cijele karijere, uz naravno, jake izvedbe vodećih uloga, krema holivudskog glumišta. Alan Arkin dominira svakom scenom kao pretjerano ozbiljni Murray dok Marisa Tommei i Natasha Lyonne potvrđujuu svoj glumački potencijal. Bizarni likovi koji okupiraju svijet Abramowitza su tvorevine društva; oni jednako igraju važnu ulogu u priče čime rediteljka daje kompletnu sliku jednog klasnog uzdignutog društva u odnosu na ostatak Los Angelesa. Kosturi u ormaru su jednako zastrašujući kao u svakoj porodici, a gdje ima ljubavi, razumijevanja i tolerancije lako je pronaći i način na se prebrodi svaka poteškoća.
Iz muškog ugla je teško razumjeti komplekse koje djevojke vuku zbog velikih grudi. Osim problema sa leđima djevojčice od malih nogu na sebi osjećaju poglede perverznjaka raznih uzrasta. Natasha Lyonne je bila uzbuđena što je za potrebe uloge trebala da nosi vještačke grudi, ali je na insisitranje rediteljke debitantkinje morala da ih nosi cijelih 24 sata, nakon čega joj je splasnuo entuzijazam.
Drama sa crnokomičnim elementima kojom se autorka predstavila filmskom svijetu prepuna je originalnih scena koje gradacijski postaju sve luđe i upečatljivije uz eksplicitnu golotinju (korištenje tjelesnih dublerki umjesto glavnih junakinja), neprikladne šale i tjelesni humor. Žena je prikazana u inferiornom položaju u odnosu na muškarce odgojene uz rasističke, mizogine ideologije. Na damama je da pronađu način da dođu do svog glasa a to često dovodi i do žmurenja na brojne šovinističke ispade i to od najbližih članova porodice.
-
Suburban Birds (2018)
U prigradskom naselju tim geodeta pod nadzorom zvaničnih vlasti studiozno ispituje uzroke erozije koje su evakuisale stanovništvo. Monotoni posao obavljaju profesionalno a slobodno vrijeme provode uz alkohol i ni po čemu posebne dijaloge. Tek kada glavni junak Xia Hao prilikom ispitivanja terena nailazi na pustu, u žurbi napuštenu školu, pronalazi dnevnik dječaka Xia Haoa i priča se seli u prošlost na dječaka i njegovu grupu. Da li se radi o prisjećanju u prošlosti nikada nismo sigurni jer djeca prođu pored usnulih geodeta jasno ostavivši fizički dokaz svog postojanja.
Djeca kroz svoju prizmu percipiraju obećani urbanistički bum i rušenje starih kuća koje će da ustupe mjesto futurističkim soliterima i brzoj željeznici. Raspon dječijih emocija je širok a reditelj se ni ne trudi da nešto razriješi kroz linearnu radnju na koju je publika navikla. Prve avanture bez roditeljskog nadzora, prva ljubavna iskustva i sve ostalo što donosi lakoća djetinje bezbrižnosti. U društvu su i djevojčice od kojih mu jedna postavi zagonetku koja se ispostavlja kao važan detalj u zbunjujećem arthouse mozaiku. Čitav kvart koji je trebao da bude dom velikom broju ljudi nije uspio da otjera sve ptice koje se tu nalaze i u scenama je sveprisutan živi ptičiji cvrkut.
Čestitost dječije misli reditelj nikada ne dovodi u pitanje a isto prikazuje klince kao ružne nus pojave zanemarivanja prirode – kroz uništavanje rijetkih ptičijih gnijezda. Ogroman je priliv novca u metropole pa je očekivana i nagli rast prigradskih naselja na štetu majke prirode. Stanovništo namamljeno u građevine izgrađene na zemljištu sa podvodnim rijekama prinuđeno je da se suoči sa gubitkom domova a djeca, nažalost, kao krajnje žrtve spoznaju na teži način kratkotrajnosti sreće i prolaznosti zadovoljstva. Problem konstantne gradnje pod okriljem napretka mijenja teren do nepreznonavanja ne ostvavši ljudima koji tu žive čak ni uspomene za koje se mogu uhvatiti.
Dva preplićuća prikaza vremena ne vode gledaoca ni do kakvog logičnog zaključka ili razrješenja ali to nikada nije ni bila namjera već introspekcija stvarnosti kroz oči običnih ljudi koji nikako ne utiču svojim djelima na radnju. Misaoni procesi koji se odvijaju u junacima su bitniji od fabule kao i mjesto na koje oni stižu.
Izvor kinematografske vrijednosti leži upravo na rediteljevoj sposobnosti da pripovijeda priču a da je ne razrješava. Egzatkni posao kao premjeravanje zemljišta je nezahvalno za karakterizaciju a čak mu i to uspješno mu polazi za rukom jer jer lako poistovjetiti sa uobičajenim muškim društvo sa svojim rutinama a još lakše sa stanjem djeteta neopterećenog brigama i ozbiljnim problemima.
Djeca glumci su na visini zadatka i ta zamka je uspješno izbjegnuta. Gledalac nakon projekcije nije siguran da li je gledao egzistencijalnu dramu sa jako naglašenim umjetničkim elementima ili unikatni naučno fantastični svijet u kome se prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Dva mlada ornitologa u potrazi za rijetkom plavom pticom vide djecu dodatno komplikuju ionako zamršene paralelne narative.
-
Lammbock Lammbock (2001)
Kategorija stoner flickova predstavlja podžanr komedije u kojem su situacije i humor prilagođene predstavljanju i živopisnijem dočaravanju kanabis kulture. Često su meta kritike zbog svoje banalnosti i jednostavnosti zapleta, ali uživaoci kanabisa su veoma široka ciljna grupa, pa kritika ‘struke’ ne ometa u uživanju ogromni auditorijum ljubitelja zelene biljke i stila života koji sa sobom nosi. Naslov iz Njemačke potrvđuje univerzalnost jezika trave, najpristupačnije opojne biljke koja je na zlom glasu zato što se ‘sa travom počinje’ kako rekoše predstavnici autoriteta i neželjenog normiranja.
Stefan i Kai su dva ortaka kojima je napušavanje sve u životu. Oblak dima i smrvljene hedove su uglavili svoje živote pa se Stefan bori sa ispitima na pravnom fakultetu slijedeći stope oca sudije, a Kai je zaokupljen zakulisnim pričama o zvijezdama Baywatch serije i ulozi ugrađenih silikona u društvu, kao i njihova bezbjednost prilikom avio transporta. Momci troše dane pušeći enormne količine marihuane, igrajući igrice (ovdje se stvara prilika za moticaionu analogiju u finalnoj trećini a sa kojom je u vezi vrhunski fudbaler Mehmet Scholl) a novac obezbjeđuju dilovanjem pririvenim iza legalne dostave pica.
Kai ne želi da sve uvijek bude isto, da se nikad ništa ne promijeni, a Stefan nije zadovoljan ni sa čim – uvijek je nešto trebalo da uradi drugačije, što mu se obija u glavu u incestoidnoj sceni koja prelazi granice dobrog ukusa, ali ako se neko odluči za duvačku komediju kao odabir filmske projekcije je spreman da snosi odgovornost svojih postupaka. Problem u priči nastaje kada biljne vaši napadnu njihovu malu plantažu van grada i u potrazi za sredstvom protiv štetočina sretnu Achima, detektiva na tajnom zadatku koji je predstavnik specijalnog policijskog odjeljenja (urnebesno komična obuka u motanju džointa) za borbu protiv narkotika. Achim zna sve duvačke finte i ne treba mu dugo da zadobije povjerenje neopreznih i stalno naduvanih glavnih junaka.
Obojica momaka imaju problem da se suoče sa svojim životima a trava je njihova sigurno bjekstvo od dosadne stvarnosti. Stvari polaze dodatno po zlu kada povedu policajca na svoju nezakonitu farmu koja je jedini izvor prihoda a tu je i lovac da dodatno zakomplikuje život momcima. U panici se sučeljavaju sa svojim nedostacima i taj trenutak na obojicu djeluje otrežnjujuće i odagnava sumnje u vezi ispravnosti sopstvenih izbora. Originalnost mlade generacije u svoj svojoj ludosti je bitna kontra uštoglenjim predstavnicima umjerenijih, zastarjelih pogleda na svijet.
Konvencionalni oprobani komični šabloni sigurno ne znače mnogo ljudima koji ne razumiju subkulturu opojne biljke, ali svakom ko je ikada konzumirao najpopularniju laku drogu na svijetu zna koliko su situacije u kojima se dva nerazdvojna prijatelja nalaze realne. Počevši od individualnih tripova Stefana, preko čudaka koji ispunjavaju njihovo okruženje koji žive u kultnom wolkswagenovom Transporteru do Dopexa koji koristi travu da bi ‘pogurao’ bijeli prah na koji je navučen. Otpadnici društa se kose sa idealom generacija čije je vrijeme prošlo ali nije na mladima da naprave taj korak prilagođavanja, već upravo na starom svijetu da shvati da novo vrijeme u kojem su kanabis i bilo koje ostale različitosti svakodnevnica koja se podrazumijeva.
Dobro je vidjeti da se naduvane ekipe ne razlikuju od ostatka svijeta pa se film njemačkog reditelja lako pridružuje serijalu Cheecha & Chonga i Friday kao i individualnim žanrovskim biserima poput Pineapple Express, This is the End, Strange Wilderness, Grandma’s Boy, High School, Puff Puff Pass, Half Baked… (od kojih će o većini / svima ovima biti riječi na blogu #stay tuned)
-
Humane (2024)
Svijet filma bogatiji je za još jedan horor naslov sa potpisom Cronenberg; nakon saradnje sa ocem Davidom i bratom Brandonom na njihovim projektima Caitlin debituje sa porodičnom dramom krcatom užasima ljudskog uma, smještenom u distopijskoj bliskoj budućnosti, tvorevinom ljudske ruke. Globalno zagrijevanje je uzelo maha, prirodni resursi su iscrpljeni i prenaseljena planeta ne može da opstane ako svaka država ne izvrši kontrolu (smanjenje) broja stanovništva. Kroz programe eutanazije i subvencije bez poreskih opterećenja vlasti mame siromašne i ugrožene da daju sopstveni život za zadovoljenje kvote.
Tendencija jačanja desnice sveprisutna je globalno i zatvaranje granica i pojačavanje primarnih nacionalističkih nagona suprotna je pravcu u kojem je cijela planeta djelovala za opšte dobro. Ogromnu štetu univerzalno prihvaćenom sistemu zajedničkih vrijednosti donijela je lična korist pojedinaca i korporacija i ekstremistički pogledi na različitost rase i boje kože ponovo su pobudili najprizemnije ljudske porive i još jednom su bogate povlašćene bijele elite su oni koji odlučuju o sudbini planete, a upravo njihovo djelovanje dovelo je do urušavanja prirodnog i društvenog poretka.
Povlašćene elite uživaju u zgrtanju novca i glava porodice York, čuveni penzionisani spiker Charles nije ni po čemu drugačiji od ostalih. Četvoro biološke djece i usvojeni sin Noah pokazuju da nije mnogo mario o planiranju budućnosti za njih, već je samo zadovoljao svoje sebične potrebe – da se ostvari kroz porodicu i da ima uspješnu karijeru. Njegova druga supruga Dawn, nekad vlasnica elitnog restorana sprema večeru na kojoj par treba da saopšti djeci da su se odlučili na ekstremni potez eutanazije koji se propagira kao herojski. Spikerova djeca su u njegovim očima neuspjesi – Jared se pretvorio u marionetu vlasti i na TVu bifla unaprijed naučene govore o pozitivnom efektu apsurdno rigoroznih zakona; Rachel je zatrpana svojom karijerom dok joj ćerka Mia trpi vršnjačko nasilje zbog majkinih svjesnih zlodjela; Ashley je zanesena ljepotom i želi da bude glumica ali nema dubine u njenim emocijama a Noah je protraćio svo bogatstvo i dobro obrazovanje jer se predao narkoticima koji su ga odveli u tešku saobraćajnu nezgodu.
Niko od junaka nije imao adekvatnog roditelja koji bi im pomogao da iskanališu svoje vrline i zauzdaju svoje nedostatke – ono što je trebala da bude večera u kojoj kvalitetno provode vrijeme sa ocem pretvara se u birokratsku noćnu moru. Dawn se predomislila i pobjegla da bi izbjegla eutanaziju što ostavlja problem izvršitelju koji u ime vlade obavlja pogubljenja – nedostaje jedno tijelo. Braća i sestre će morati da donesu odluku ko će se od njih odreći patetičnog života za koji su očajnički vezani.
Najvećom manom mogao bi se smatrat opravdani nedostatak empatije sa glavnim likovima, što se može pripisati neuvjerljivom karakterizacijom. Sve muke i borba sa kojom se suočavaju ovi antipatični junaci djeluje kao malo u odnosu šta stvarno zaslužuju, ili je teško poistovjetiti se sa ugroženošću bogatog bijelca rođenog sa kašikom u med. Nezasluženi srećni kraj djeluje teško uvjerljivo, ali treba ostaviti i minimalni procenat da je žrtva oca u djeci dostojnoj prezira probudila iskru ljudskosti koji nikada nisu imali za njegovog života.
Impresivan je debi rediteljke koja treba opravdati slavu prezimena koje u filmskoj industriji nosi ogromnu težinu sa kojom se ona nosi originalnošću i odstupanjem od očekivanja – zaobilazi fizički deformitet i fascinaciju anatomskim anolamijama, pa čak odbacuje i bratov naučnofantastični elemenat. Njena glavna karta je dramska postavka a horor je nuspojava sukoba ljudi koji međusobno dijele krv ali nemaju ništa zajedničko. Obračun na koji ih tjera preživjavanje ogolijeva njihove prave namjere a splatter i crni humor dopunjuju distopijsku sliku koja je toliko bliska da se može opipati. Totalitarni režimi se zatvaraju i svaka nacija postaje izolovana sredina, prepuna mržnje i predrasuda prema različitosti.
-
All of us Strangers (2023)
Pisac sa kreativnom blokadom izolovan u svom stanu pokušava da probudi uspomene na djetinjstvo uz fotografije iz kutije i adekvatnu muzičku podlogu. Jedna od protivpožarnih uzbuna tjera Adama napolje odakle posmatra Harrya koji ne vidi potrebu da se evakuiše, pa makar se radilo i o pravom požaru. Glavni junak je na početku previše oprezan da bi spustio gard ali sve se mijenja kada počne dublje da tone u sopstvenu podsvijest da bi pronašao inspiraciju za svoje književno djelo.
Iz ugla pisca svjedočimo karakterizaciji roditelja koji su godinama i likom mlađi od samog pisca povratnika rodnoj kući, što ne umanjuje prisnost sa kojom ga majka i otac dočekuju. Dok im govori o svom životu spušta gard i upušta se u odnos sa Harryem koji voli alkohol i buran provod u diskotekama. Nakon površne tjelesne satisfakcije odnos se produbljuje dubokim iskrenim razgovorima o osjećaju pripadnosti queer zajednici, outovanje i kako težina sopstvenih izbora nastavlja da pritiska pojedinca.
Harry je naišao na ravnodušno prihvatanje svoje porodice dok Adam nije dobio šansu da povede nijedan sličan razgovor sa svojim roditeljima, što objašnjava njegove zamišljene razovore sa ocem i majkom u kojima po svojoj duši da bi prisjetio likova svoje primarne porodice koji su ga tako naglo napustili sa 12 godina usled tragične saobraćajne nezgode. Da bi mogao da se pomjeri sa mrtve tačke u kojoj je već dugo vremena mora se vratiti u prošlost i svesti račune, rastati se sa svojima a staviti im do znanja da su neraskidivi dio njega. Prava ljubav koju ostvaruje sa Harryem ima iscjeljiteljsku ulogu ali dolazi previše kasno jer se mimoilaze tajminzi u kojem shvate da ne mogu jedan bez drugoga. Adamov život postaje bogatiji za još jednu nezamislivu tragediju sa smrtnim ishodom ali može da kroči dalje, u neki bolji svijet, živjevši u znanju da može da bude voljen i da su ljudi koji mu znače zajedno na onom svijetu.
Tok svijesti pisca ispunjen fantazijskim elementima savršeno je prikazan u razgovorima sa mladolikim roditeljima a svaki dijalog između ljubavnika je ispunjen čistotom i iskrenošću koja razara barijere obojice i ujedinjuje ih u spoznaju prave ljubavi. Izostanak srećnog kraja zapravo je šamar realnosti života u kojem ništa nije onako kako planiramo. To je i jedina stvar koju pojedinac može da uradi povodom svoje prošlosti: da se vrati u period svoje mladosti i da kaže mladom sebi da sva osjećanja koja u njemu haotično kuljaju se normalna i prirodna.
Hemija između Harrya i Adama je nesporna i glavni junaci u slatkim čijukanjima kakvo mogu samo da razmjenjuju zaljubljeni parovi otvaraju dušu jedan drugome i pružaju šansu da konačno budu srećni. Ožiljci iz prošlosti i posljedice destruktivnog stila života ipak ovu sreću naglo skraćuju ali jednom kada Adama shvati da zaslužuje da bude voljen i srećan, Harryev nagli odlazak ne djeluje tako tragično.
Snažni prisutni biografski elementi pojačani su i izborom rodne kuće za lokaciju kuće Adamovih roditelja. Muzika je veoma intiman element i trake su pažljivi izbor upravi samog reditelja Andrew Haigha. Prema njegovih riječima naročito značajna je pjesma od Franke Goes to Hollywood – Power of Love: ‘Ideja da sam volio tu pjesmu kao queer jedanaestogodišnji klinac u predgrađu Londona i da mogu da je stavim godinama kasnije u filmu nešto što nisam mislio da je moguće. Sada govorim otvoreno o svojoj seksualnosti, snimam film queer sadržaja, opet, i to sam mislio da je nemoguće. I u vezi sam, što je još nešto za šta sam mislio da je nemoguće. Je*iga, staviću tu pjesmu na kraju filma pa makar se nikome ne svidjela. Nije postojala šansa da to ne uradim.’
-
Arrebato (1978)
Za analizu eksperimentalnog umjetničkog horor filma likovnog umjetnika Ivan Zuluete potrebno je razumjeti i okolnosti u kojima je stvarao talentovani, a nesrećni umjetnik koji je bolest zavisnosti platio preuranjenom smrću od prevelike količine narkotika. Lakše je razumjeti likove imajući u vidu problematičnu istoriju sa drogama umjetnika koji je radio postere za filmove Pedra Almodovara, jednog od najvažnijih predstavnika pokreta o kojem će biti više riječi.
Stanje u španskom društvu u to vrijeme bilo je rezultat tranzicije iz autoritarnog režima Franca prema demokratskom uređenju. Smrt diktatora Franca 1975. Španiju je uvela u razdoblje političke, društvene i kulturne promjene poznato kao “La Transición” – razdoblje obilježeno živim političkim raspravama, traženjem novih identiteta i oslobođenjem iz stega fašističkog jednoumlja. Pokret La Movida bio je kulturni fenomen koji se pojavio u Španiji krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina i krasio ga je eksperimentalizam, karakterizirao je slobodni duh i odbacivanje tradicionalnih normi, što je rezultiralo širokim spektrom umjetničkih izraza, uključujući muziku, film, književnost i likovnu umjetnost.
Umjetnici su kroz pokret istakli svoju oštru reakciju na godine represije i cenzure pod totalitarnim Francovim režimom. Mladi umjetnici, muzičari, pisci i aktivisti isticali su slobodoumlje, seksualnost, drogu i druge teme koje su bile tabu u prethodnom režimu. Ono što reditelj vješto preispituje je gdje pojedinac prelazi granicu u jurenju za individualnim slobodama i kako se to odražava na stvaralački identitet umjetnika stvaraoca.
Struktura priče je jednostavna, ali se iza nje krije kompleksno značenje, disekcija kreativnog procesa i ophođenja umjetnika prema svome djelu. Pedro je uznemireni reditelj amater koji šalje poznaniku svoje rođake Joseu, proslavljenom reditelju horor filmova svoje djelo sa kasetom na kojoj je snimljeno objašnjenje i ključ od stana. Mladić ima teoriju da njegova Super 8 kamera zarobljava ljude i neprekidnim snimanjem samog sebe to pokušava da dokaže.
Uloga narkotika velika je spona u povezivanju dvoje junaka a i privijena homoseksualna naklonost obojice. Jose je udavio svoj talenat u opijatima i trajnom stanju ustondiranosti, a Pedro je kroz poročnost došao do ništavila koje mu je onemogućilo da racionalno sagleda probleme u snimanju na koje je naišao. Haos proistekao iz zastupljenosti narkotika pomračuje um obojici stvaraoca – i početniku i dokazanom reditelju, samo što je spasenje moguće za pravog ljubitelja sedme umjetnosti koji nije svoj žar ugasio željom za kratkoročnim zadovoljstvom.
Kompleksnost kreativnog procesa obuzela je i progutala mnoge stvaraoce a eksperimentalna kritika reditelja plod je uticaja njujorške scene i snažnih ličnih iskustava miješanja narkotika sa umjtenošću. Pred nama je bezkompromisni stvaralac neopterećen mišljenjem kritike, ograničen jedino vjerom u sopstveni projekat, smješen u ogoljeno okruženje kao i junak iz Driller Killera Abela Ferrare ili Fessendenovog Habita. Mikrouniverzumi iz kojih junaci premišljanjima preispituju svoj stvaralački proces snimljen neubičajenim tehnikama nema za cilj široki auditorijum, već odabranu grupu pojedinaca koji razumiju šta se krije iza gotovo banalno amaterski snimljene priče o nezavršenom filmu umišljenog umjetnika.
Pedrovi nedostaci savršeno se preslikavaju na Josea koji ima kreativnu blokadu i u destruktivnoj je vezi sa Annom, zavisnicom koju ne može da ostavi ali njegov položaj je mnogo ozbiljniji. On ne zaslužuje da se vaznese kao što je to čistotom umjetničkog duha uspio neostvareni reditelj Pedro – Joseova kazna je da bude mediokritetni stvaralac – nedovoljno poseban da bi ga proždrala kamera.
Metahoror preispitivanja stvaraočevih namjera je ostvarenje daleko ispred svojeg vremena i na žalost nije imalo zadovoljavajući odjek u trenutku objavljivanja. Srećom kao što je i Pedro uspio da se potpuno preda svom stvaralačkom geniju koliko god bio uvrnut osjeća se i rediteljeva posvećenost i razumijevanje filozofije, umjetnosti, slobodne misli i neizostavno filmske tehnike. Jezivo je precizno razotkrivena histerija masovne proizvodnje i lake dostupnosti filmske opreme ljudima koji nemaju mentalnog kapaciteta da se sa tim izbore. Stvarlac kao i u Hanekeovom Bennys Video lako gubi konce sa realnošću nauštrb snimljenog materijala i jednako je lud kao Friedrich u Lisbon Story; gotovo Lynchovska atmosferičnost sa elementima Cronenbergove obeshrabrujuće futurističke distopije pritiska prave tastere i filmske fanatike ostavlja zadivljenim kako jedan bezbudžetni naslov ne toliko prijatan za oko i težak za svariti može rezonovati u umu gledaoca.
-
Corruption (1968)
Uspješnom hirurgu Jack Rowanu se život mijenja iz korijena nakon tragedije koja je zadesila njegovu djevojku, poznatog top modela Lynn (Sue Lloyd). Na psihodeličnoj žurci u Londonu 60ih kod Mikea, fotografa sa kojim sarađuje nesrećna žrtva umorni doktor pravi ljubomornu scenu, ulazi u fizički sukob sa slatkorječivim fotografom, a sve to se (bukvalno! XD) obija o glavu njegovoj djevojci kada joj užareni reflektor padne na lice, uništvivši joj navrjedniji atribut – zadivljujuću fizičku ljepotu.
Vođen grižom savjesti doktor predano radi na studiji koja bi mogla rekonstruisati djevojčin nekadašnji lik, ali svi eksperimenti sa transplantacijom žlijezde mrtve osobe daju samo kratkotrajni rezultat. Sledeći korak na koji se odvažuje zastranjeni junak kojeg tumači nenadmašni Peter Cushing se kosi sa svim doktorskim načelima, jer pokus želi nastaviti sa žlijezdom žive djevojke. Kada počini gnusni zločin i odrubi glavu žrtvi koju je sam izabrao kasno je za povratak na pravu stazu i sve dobre namjere padaju u vodu. Kolega mu uludo dobronamjerno pokušava skrenuti pažnju na etički problem sa igranjem sa prirodnim zakonima ali je do manijakalnog doktora vođenog ljubavlju teško doprijeti, što rezultira uzbudljivim, krvavim finalnim okršajem.
Inovativna rješenja rukovanja sa kamerom i zanimljivom montažom živopisna fotografija predstavlja jednu zaboravljenu eru divljih hipi žurki i opsesije koja vlada beat kulturom. Doktor svoje neuklapanje i trku za ljepotom plaća skup a njegova supruga je pravi zlikovac u priči koja ne odustaje od svog fizičkog izgleda pa makar i gazila po leševima nevinih djevojaka. Prisustvo bandita iz komune donosi podzaplet sa home invasion elementima i bizarna priča dobija još bizarniji zaokret.
U tipičnom eksploatacijskom maniru miješanjem žanrova reditelj Robert Hartford-Davis želi da učini interesatnim priču za širi bioskopski auditorijum, što, nažalost dovodi do razvodnjavanja prvobitne poruke o čovjekovom poigravanju sa zakonima prirode. Naslov koji nije ni prinijeti kultnim klasicima kao što su Les Yeux Sans Visage, Awful Dr. Orloff, pa ni Scalpelu, ali koji svojim autentičnim vizuelnim identitetom eksplozivnim bojama i autentičnom modom hipi stila pokazuje da britanska kinematografija ima mnogo toga da ponudi eksploatacionom žanru. Glave u kesi, divlje žurke, ruralni krajolici pokraj okeana, moderni laser za operaciju su samo neki od elemenata koji nadoknađuju scenarijske propuste i zadovoljaju sladokusce sa izraženom sklonošću ka diskutabilnoj kinematografiji. Lijepo je vidjeti Petera Cushinga van tipične Hammer Film zone komfora kako juri za žlijezdama opčinjavajućih djevojaka ne bi li omogućio drugi život svojoj voljenoj.
Detaljni prikaz hiruških zahvata nadomješta izostanak velikog broja žrtava zajedno sa postepenim ludilom jadnog doktora pritisnutog teškim bremenom obećanja datog ljepotom opterećenoj partnerki. Orkestar koji izvodi muziku stvara misterioznu loungy atmosferu koja savršeno dočarava eru u kojoj je film nastao. Dvosmisleni kraj unosi zabunu u jasno zaokruženu tragediju ali prema riječima glavne zvijezde došlo je do kreativnih razmirica među članovima filmske ekipe. Da li je sve što se desilo samo neizbježni niz događaja koji će uslijediti ili je sve plod mašte hirurga opterećenog poslom?
-
Vermiglio (2024)
Svi ležajevi u kući seoskog profesora ispunjeni su djecom jedno drugom do ušiju; Svakodnevne aktivnosti koje donosi ruralni život djeca obavljaju paralelno pohađajući i nastavu kod tate u jednoj učionici pri. Ćaskanjem radoznali mališani prečešljavaju aktuelne teme sa kojima se porodica suočava, time razvijajući (samo)svijest dok postavljaju vremenski okvir radnje – kraj Drugog svjetskog rata. Brojnost učiteljeve djece omogućava razlaganje različitih psiholoških tipova italijanskog društva suočenih sa nastavkom života nakon propalog osvajačkog konflikta koji su njihovi predstavnici započeli.
Najstariji sin Dino je za oca oličenje neuspjeha, uživa u vinu, prikazuje buntovnu prirodu i ne interesuje ga sticanje znanja koje mu otac nameće. Za mladoga muškarca je prirodna da izađe iz sijenke čvrste očinske figure pa je učitelj primoran da u nekom od druge djece traži onog koje je isto kao on XD. Lucia je nježna punoljetna djevojka koja se zaljubljuje u dezertera Pietra i sa njim osjeća sve čari i blagodeti zaljubljenosti i prepuštanja voljenoj osobi, što naravno vodi do neizbježnog vjenčanja. Ada je najinteligentija od sve djece ona kradomice preispituje sopstvenu seksualnost a svjesna da su njene misli kontradiktorne moralističkim načelima Svetog Pisma kažnjava se za grešne misli, ubijajući svoju prirodu. Splet okolnosti kao što su ool a zatim i nemaština, siromaštvo i brojna usta koja treba prehraniti lomi se o njoj. Flavia je radoznala ali brljava klinka koju otac odluči isforsirati za dalje školovanje. Ona je istinski posvećena svojoj porodici da čak samoinicijativno poželi da odbaci povlasticu da bi pomogla svojima.
Priča počinje usred zime kada Zatrpani debelim snijegom Dolomitski Alpi ne djeluju kao humano mjesto za život a ipak ovi ljudi čine funkcionalnu zajednicu na ogromnoj nadmorskoj visini. Izolacija mladima zaista ne ostavlja mnogo prostora za ikakvu ekspresiju i ograničene mogućnosti u pogledu budućnosti im predodređuju živote, mogu da se pretvore u skromne planinske ljude kakvi su njihovi roditelji. Vojnik dezerter Atillio je učiteljev nećak i njegova majka zahvaljuje nebesima i saborcu Pietru koji ga je na ramenima donio. Komšije i mještani ne gledaju blagonaklono na dezerterstvo ali ipak su sve to njihova djeca kojima je potrebno skrovište.
Radoznali mladalački um ostaje zarobljen fizičkom izolaciojom u perfektnoj prirodi; u svijetu mira, gdje se otvaraju bezbrojne mogućnosti njih zaobilazi i fizički rad i kućni poslovi su sudbina ovih mladih ljudi. Tragedija se u porodici glavnih junaka priče ušunjava neprimjetno, ostavljajući devastirajuće posljedice za njene članove. Sve to racionalni učitelj i njegova stasita žena koja je rodila desetoro djece podnose dostojanstveno i podignute glave. Problem je što njihova najbolja namjera nije uvijek ono što je i najbolje za njihovu djecu pojedinačno – Dino ostaje bez potvrde diplome jer tata želi da mu dokaže da se za taj nivo znanja mora potruditi. Ada sabija svoju pravu prirodu i seksualnost opterećena dogmama i bremenom koje njeno – otkrivanje stvari u vezi sebe ona je zamijenila samokažnjavanjem koje vremenom postaje sve gore, dok i sama ne počne da razmišlja o monaškom životu.
Lucija doživljava najveći šamar i dobija žig zajednica kada shvati da je njen voljeni Pietro stradao od ruke prve supruge koja je saznala za nju. Ona u poodmakloj trudnoći nije u stanju da podnese činjenicu da je ostala bez čovjeka kojeg voli, što vodi u postporođajnu depresiju i suicidalne misli. Ni ne čudi njeno psihičko posrnuće kada sve što joj je ostalo od srećnog života je crno bijela fotografija sa vjenčanja? Susret sa prvom ženom snažno djeluje na nju i u emocinalnoj sceni sa sopstvenom ćerkom odlučuje da se vrati na pravu stazu.
Nikada nije kritika rediteljke Maure Delpero upućena na račun roditelja kao pojedinaca; ona je samo podvukla očiglednu činjenicu da su oni jedna prosječna hrišćanska patrijarhalna porodica ni po čemu različita iz ostalih. Društvo je nametnulo poglede na svijet sa kojima su se oni srasli i prihvatili ih neupitno a nova generacija ipak ima pravo da preispita te zastarjele poglede na svijet. Svrha podizanja djece nije puka reprodukcija već omogućavanje svojim potomcima da ostvare sav svoj potencijal u skladu sa sobom, a ne sa željama i normama iz nekih drugačijih vremena. Situacija se ne može promijeniti i neophodno je izvući maksimum iz teških okolnosti, a to je nešto u čemu su ljudi koji naseljavaju sjevernu regiju Vermiglio nenadmašni. Priroda je na njihovoj strani da ih podsjeti da sve trivijalnosti koje muče ljudsku egzistenciju su ništavne u odnosu na impozanost samoodrživog sistema Majke Prirode.
Scenario za Elena Ferri, koja se inspirisala stvarnim pričama iz ruralnih područja Italije neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Direktor fotografije Luigi Bianchi koristi prirodno svjetlo i statične kadrove kako bi dočarao osjećaj vremena koje se polako proteže, a istovremeno naglašava intimnost porodičnih trenutaka, a sve je snimano, naravno, na autentičnim lokacijama. Kombinacija širokih pejzaža i uskih, intimnih kadrova u uskim seoskim prostorima simbolično prikazuje unutrašnju borbu likova. Boje su uglavnom hladne – dominiraju plavi i sivi tonovi (čak i tokom proljeća i ljeta), što dodatno naglašava osjećaj već utvrđene izolacije. Istovremeno, topliji tonovi koji se pojavljuju u intimnim porodičnim scenama pružaju kontrast i simbolišu emotivnu povezanost uprkos surovim spoljnim uslovima na koje ne mogu da utiču.
-
Big Night (1996)
Ljubav prema hrani predstavlja centralni motiv nezavisnog debitantskog ostvarenja Stanleya Tuccia. Kuhinja u životima Italijana nije samo način ishrane, već i simbol zajedništva, identiteta i tradicije. Obroci su dnevna prilika za porodično okupljanje a za stolom se dijele priče, raspravlja se o aktuelnostima i dodatno se učvršćuju ionako snažne porodične veze. Italijanska kuhinja je izrazito regionalna – svaki dio Italije ima svoje specifične recepte i sastojke koji odražavaju lokalnu istoriju, klimu i kulturu. Stariji podučavaju svoje potomke tajnama porodičnih recepata, stvarajući kontinuitet u gastronomiji i održavajući tradicionalna jela živim. Mnogi Italijani se ponose time kako pripremaju određene specijalitete što objašnjava obsesivnu opterećenost Italijana / junaka priče procesom spremanja.
Američki san dovodi dva brata Prima (Shalhoub) i Seconda (Tucci) u New Jersey 50-ih godina prošlog vijeka gdje otvaraju restoran sa isključivo tradicionalnom italijanskom kuhinjom, što ne nailazi na prijem kod Amerikanaca sa specifičnom paletom ukusa. Dvije godine je prošlo od otvaranja a oni i dalje nisu uspjeli da nađu pobjedničku kombinaciju kao Francuz Pascal (Holm) sa restoranom prekoputa. Primo želi da istraju sa originalnim receptima i smatra da je mušterijama potrebno da se naviknu ali Secondo zna da nemaju vremena i da hitno moraju da stvore novac za kredit koji otplaćuje restoran.
Jedina šansa da se mlađi brat, sposobniji za bisnis, domogne novca upravo je dovitljivi, praktični komšija Pascal koji umjesto zatražene pozajmice Primu obećava dolazak na večeru poznate muzičke zvijezde Louiea Prime. Braća spremaju raskošnu gozbu sa velikim brojem zvanica, ljudi iz njihovog okruženja. Rastrzani Secondo pokušava da balansira vezu sa Phyllis (Driver), djevojkom koja želi da se uda za njega i Gabriellom, pjevačicom iz Pascalovog restorana. I tu se, još jednom pokazuje neodlučnost mlađeg brata da napravi samostalni korak i makne se iz sijenke i po rednom broju starijeg brata. (Primo – Prvi, Secondo – Drugi) Primo ne koristi mnogo od dolaska u Ameriku i vrijeme provodi sa frizerom Antonijom dok se boji da priđe Ann (Janney), djevojci koju posjećuje u cvjećari. Ni stariji od dvojice junaka nije u boljem položaju jer, uprkos svemu što su žrtvovali da bi se domogli šanse u Americi on jedino u povratku kući vidi nastavak svoje karijere. Rad u Americi slama svaki osjećaj slobode u njemu, a i dalje treba da se prilagođava i mijenja recepte za koje smatra da su sveti.
Često se sve u životu svedne na tu jednu šansu, veliku noć iz naslova gdje se određuje dalja sudbina protagonista i potvrđuje sposobnost sa visoke domete. Mnogi čekaju tu priliku da se ukaže ali taj trenutak nikada ne dođe (kao Primo) ili idealizuju tu veliku šansu ubijeđeni da će im ona radikalno promijeniti život (kao Secondo). Secondo je licimjerniji od svoga tvrdoglavog brata zato što ne može da se opredijeli i egzistira između tradicije stare domovine i željom za asimilacijom u najvećem kulturnom loncu na svijetu.
Pošteni rad na sopstvenom biznisu nikada nije nikome donio brzu zaradu, osim satisfakcije proistekle iz predanosti ispunjavajućem radu za sebe. Noć koji iščekuju se nikada ne dešava i Louie Prima se nikada ne pojavi, što je bila vješto skrivena laž Pascala. U obojici braće se odvija burna reakcija i neminovno sukobljavanje dovodi do emotivnog pražnjenja, a nevolje za Seconda su još i veće kada Phyllis sazna za Gabriellu. Nakon emocionalno potresnog kraja večeri novi dan ne donosi drastičnu promjenu u odnosu likova koje savršeno vjerodostojno dočaravaju Tucci i Shalhoub. Oni se jednako vole i poštuju bez obzira šta im donosi neizvjesna budućnost.
Kraj se može posmatrati kao otvoren jer ostavlja mogućnost i za zajednički nastavak puta Prima i Seconda ili konačni rastanak u kojem svako odlazi svojim putem u različitim pravcima. Glumački ansambl je krcat filmskim ikonama što priču čini lako prihvatljivom i za običnog gledaoca a italijanske note savršeno komplementarno djeluju sa jelima od kojih ide voda na usta. Naslov se slobodno može smjestiti u kategoriju food porn uz filmove kao što su Como Agua Per Chocolata, Soul Kitchen i Eat Prey Man Woman.
-
The Monkey (2025)
Još jednom u centru pažnje, kao glavni motiv u filmu Osgood Perkinsa se nalazi Smrt. Famozni Kosač koji nasumice ubira svoje žrtve dok preživjeli ostaju da se češkaju po glavi i pokušavaju da uhvate bilo kakvu nit smisla, za koju bi razum mogao da se drži poslije neobjašnjivog gubitka. Nemogućnost spremnosti za suočavanje sa tako intenzivnim iskustvom sin Anthonya Perkinsa, oprkhan svojim ličnim teretom manifestuje kroz nešto bezsmisleno kao što je lutkica majmuna. Kada se jeziva igračka na navidavanje aktivira i drvene palice u njenim rukama dodirnu doboš nemile smrti se događaju ljudima koji je okružuje. Može li nasumičnije i teže za prihvatiti, a naročito za uznemirene blizance koji rastu bez oca koji je napustio njih i majku?
Bill i Hal su dva potpuno suprotna blizanca – stariji je i starmali i dobro uklopljen dok je mlađi ujedno i narator onaj koji ne može da izađe iz sijenke svog brata. Hala zlostavljaju u školi a ni situacija nije bolja ni kod kuće gdje ga surovi brat dodatno ubija u pojam. Smrt u njihovom životu došla je sa igračkicom majmuna a momci su odmah shvatili da se radi o nečem mnogo ozbiljnijem od puke igračke. Ono što dožive momci u ranoj mladosti ne bi trebalo nikome da se desi ali jednostavno, to je život u svojoj banalnoj jednostavnosti. Svi jednoga dana moramo umrijeti a Smrt nas i dalje uspijeva uhvatiti nespremne. Bilo da je riječ o gubitku roditelja, brata ili sestre, supružnika ili djeteta sva težina nestanka voljene osobe ostaje onome ko ih nadživljava.
Psihički još uvijek nezreli blizanci imaju različite za suočavanje sa smrtnošću i takva vrsta tragedije im neizbježno određuje tok života. Ne treba od silnog šoka i originalnim bizarnim nezgodama prilikom kojih umiru voljeni u njihovom životu zaboraviti da nemaju oca koji bi im pomogao da se suoče sa stvarnošću.
Odlučnost reditelja da promijeni ozbiljni scenario koji je imao pred sobom ispostavlja se ključna: ‘Ljudi oko majmuna umiru na bizarne načine. Ja sam ekspert za to. Oba moja roditelja su umrla na lude načine sa naslovne strane. Proveo sam život oporavljajući se od toga i osjećajući se loše. Personalizujete tugu – zašto se ovo meni događa?. Ali kao stariji shvatiš da se ovo sranje dešava svima. Svi umiru i mislio sam da je najbolje prići toj ideji s osmijehom.’ (Dobro je imati Osgooda na umu njegove riječi ako se neko odvaži za novu ekranizaciju Dylana Doga XD)
Za razliku od proceduralne drame mračnih tonova kakav je Longlegs demonska igračka ovoga puta prikazana je na crnokomični način uz mnoštvo ukusnih kempi elemenata koje otkrivaju originalnost rediteljevog izraza. Bespotrebni splatter je spekatularan i najraznorsnije nasumične smrti nadmašuju očekivanja horor obožavatelja. U igračkici majmuna spakovana je osim smrtnosti i metafora tereta smrti koju kada živi spoznaju nikada ne mogu da se otresu, jedinstvena vrsta boli koji niko drugi ne može razumijeti osim njih samih.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 