-
The Substance (2024)
Nemilosrdna strana šou biznisa leži u činjenici da glamurozni, dobro plaćeni posao ne trpi neizbježno fizičko propadanje koje dolazi sa godinama. Sve markentinške kampanje zasnivaju se na građenju nerealističnog ideala ljepote, nedostižnog standarda fizičkog izgleda za većinu konzumenata finalnog proizvoda koji se reklamira na velikom ekranu. Osobe koje se i nađu pod reflektorima pozornice rigoroznom ishranom i spartanskim treninzima održavaju svoje tijelo dopadljivim za golo oko krajnjeg potrošača.
Elisabeth Sparkle se suočava sa najtežom mogućom stvarnošću – za 50. rođendan joj producent saopštava da više nije dovoljna poželjna da bi se našla pred kamerama i poklanja joj gurmanski kuvar za penzionerske dane. Da bi stvar bila još gora postaje žrtva saobraćajne nezgode ali srećom, bez ozbiljnijih ozljeda. U ambulanti dobija kontakt od medicinskog brata koji joj može pomoći sa problemom u vezi nezadovoljstva godinama narušenim fizičkim izgledom.
Upustva za korištenje su jasna i precizna: substanca koju ubrizgava u sebe jednom aktivira reprodukuju ćelije kreirajući bolju verziju nje same: da bi proces bio održav bitno je ‘stabilizovati’ se svakog dana, a stara Elisabeth i njena mlađa, ljepša, bolja verzija Sue moraju da se smjenjuju na nedjelju dana. Važna stvar da iako je riječ o dvije osobe suprotnih fizičkih i psihičkih osobina riječ je o istoj osobi.
Naravno da apetiti brzo porastu i velika diva u novom tijelu želi da produži svoje magične trenutke, naročito kada se uvjerila u čudotvorni efekat transformacije. Mlađa, nikad ljepša sa svim fizičkim atributima koji zadovoljavaju visoke kriterijume razuzdanog producenta kojeg tumači Dennis Quaid i matorih, sijedih dioničara koji svojim novcem finansiraju cijeli medijski cirkus. Svaki od sve dužih perioda pojavljivanja lijepe i zavodljive Sue odražava/ preslikava se na Elisabeth a tu je i ogromni portret u divinom penthausu, sa očiglednom aluzija na Vajldovog Dorijana Greja, ukoliko nekome nije bilo jasno odakle inspiracija rediteljki da na svoj način obradi priču krađi fizičke ljepote od zuba vremena.
Mlađa Sue koju tumali Margaret Quagley zaljubljena je u sebe i u lakoću kojom manipuliše masama i obezbjeđuje nastup na novogodišnjem specijalu pred višemilionskim auditorijumom. Svoju nezaježljivu želju za slavom plaća kada shvati da je upropastila svoje originalno omraženo tijelo, čime se kritikuje i udio plastične hirurgije u stvaranju mita o trajnoj ljepoti. Film spaja mračan humor i satiru kako bi razotkrio eksploatativnu prirodu celebrity kulture. Lik beskrupuloznog producenta simbolizira industriju koja nemilosrdno odbacuje žene kad ih smatra “zastarjelima”.
Svi elementi modernog filma (fotografija, montaža, scenografija, specijalni efekti, gluma, moderna elektronika kao dio soundtracka) inkorporirani su u žanr tjelesnog horora uz obilje krvi, subjektivnih kadrova u kojim dvije strane glumice uče da ne mogu da žive jedna bez druge i u komplementarnom su odnosu, što, ukoliko se isključi magično jedinjenje može označavati narušeni odnos majke i ćerke. Disbalans u smjenama tijela kulminira sa katastrofalnim nuspojavama, prvo po Elisabeth a Sue bolno shvati da joj nema života bez svake bore, strije, celulita, podočnjaka. Nesvjesna toga do samog kraja Sue čini očajnički korak ponovne aktivacije rezultira u Elisasue, nastale deformacijom obije verzije dovodi do splatter finala: – o izraženih tjelesnom deformitetom na kojem bi pozavidjeli cijela familija Cronenberg i Brian Yuzna.
-
Joshy (2016)
Mladom i nedavno tragično preminulom američkom reditelju Jeff Baeni crni humor nije nepoznanica jer u debitantskom ostvarenju Life Afrer Beth (2014), u kojem njegova buduća supruga Aubrey Plaza glumi nedavno preminulu djevojku koja se vraće da posjeti svog momka. Fascinacija smrću je jakoprisutna u njegovim djelima i upravo zbog te činjenice nije iznenađenje mračna tema koju obrađuje na bizarnom momačkom vikendu koji to i nije, ali možda najbolje krenuti od početka.
Joshy je srećno vjeren sa Rachel i dogovaraju proslavu njegovog rođendana i ništa od toga ne bi bilo neobično da se par trenutaka kasnije djevojka nije objesila o kvaku i tako dočekala slavljenika sa treninga. Nekoliko mjeseci kasnije se naslovni junak nalazi u unaprijed plaćenoj i iznajmljenoj kućici u Ojai, Kalifornija za nesuđeno momačko veče. U tim trenucima se širi slika i upoznajemo momačko društvo: novopečeni roditelj Ari koji svaku priliku koristi da se naduva, hipohonder Adam koji se traži nakon raskida desetogodišnje veze, luckasti Eric koji voli sve da isplanira i njegov suludi ortak Greg.
Pred šarenolikom ekipom različitih afiniteta je buran vikend a svi zajedno imaju cilj – da se nađu prijatelju u teškim trenucima na način na koji momci to rade najbolje – izbjegavanjem dijeljenja emocija i razvratnim ventiliranjem uz obilne porcije alkohola , narkotika i svih ostalih ovozemljaskih poroka. Joshy, osim što je pretrpio šok nosi se sa nerazumijevanjem roditelja od djevojke koja je digla ruku na sebe, koji u pokušaju racionalizacije nezamislivog postupka njihove ćerke su spremne da okrive nesrećnog mladića. Bahanalije koje su priredili svakako nisu adekvatne ali svako ima svoj proces bolovanja. Uprkos tome što je otvoreni razgovor normalno i često najpraktičniji način suočavanja sa problemima, luda zabava nekad je jedino rješenje jer svaki pojedinac zaslužuje da da sebi oduška.
Svaki od junaka bije svoje bitke u ovom filmu vođenom spontanim dijalozima talentovane mlade ekipe. Ari juri za idejom idealne žene koja ga čeka daleko od supruge i djeteta, Eric se ponaša kao neodgovorni mladić iako je i on u braku, a Greg je Greg koji puca pod dejstvom halucinogenih pečurki i doživljava unutrašnji preporod. Na uvrnuti način ovo je najbolja podrška koju muški čopor može da pruži svome članu: dostojanstveno razglavljivanje uz konstantnu podršku kroz prisutnost. Jedan od članova društva dođe sa suprugom i porodicom ali iako logično neke stvari ni ne trebaju da imaju smisla. Čin druge osobe ne bi smio i ne može da određuje tok života drugog čovjeka.
Komedija ne oduzima od ozbiljnosti života nakon suicida bliske osobe, samo govori o delikatnosti pojedinačnih senzibiliteta i koliko je svako osjećanje pa i bol lično i pojedinačno. Joshy se emotivno prazni nakon agresivnog nastupa djevojkinih roditelja u kojima se otkriva koliko su okrutni prema jadnom mladiću koji je jednaka žrtva kao i oni. Roditeljska nemoć donekle je razumljiva ali simpatije odlaze na stranu momka kojem se tuđe breme sručilo na leđa i mora da se sa njim nosi do kraja života.
Ozbiljnoj dramskoj postavci suprostavljene su brojne komične scene pa je nezaboravna scena u kojoj Aaron sa suprugom i djetetom zatekne Erika krvavih nozdrva ispod stola, Adama pronalazi saosjećnog sagovornika u majstoru za đakuzi koji on ni ne koristi, neodgovorna upotreba vazdušne puške i pijana / nervozna Aubrey Plaza u epizodnoj ulozi. Sve ove situacije samo dodaju na spotnanosti ove ni po čemu posebne grupice muškaraca koji imaju zajednički dodirnu tačku: međusobno prijateljstvo i uzajamno razumijevanje.
-
Naopako momačko: Stag (1997) & Very Bad Things (1998)
Izraz “stag party” potiče iz engleskog jezika, a riječ “stag” označava muškog jelena. Sam izraz se koristi kao sinonim za momačku zabavu, koja se organizuje prije vjenčanja kako bi se proslavila posljednja faza slobode mladoženje. Etimologija ovog izraza nije sasvim jasna, ali se vjeruje da potiče iz viktorijanskog razdoblja u Engleskoj. Ideja momačke zabave pred vjenčanje ima dugu istoriju i vjerovatno je evoluirala kroz različite kulturne tradicije.
Momačke zabave su prilika da se okupi čopor muškaraca i proslavi svoje prijateljstvo uz obilnu konzumaciju alkohola, narkotika i dodatnih usluga koje su mogu doplatiti kod voljnih striptizeta. U kinematografiji su češći primjeri komičnog pristupa ritualnoj zabavi dok oba naslova sa kraja 90-ih daju mračnu perspektivu na poslednje razvratno veče prije plovidbe u mirne bračne vode.
U godinu starijem i manje poznatijem ostvarenju reditelj Gavin Wilding se odlučuje za dramsko jedinstvo mjesta, vremena i radnje, čime ostavlja prostor brojnim poznatim velikanima glume za razradu široke palete raznovrsnih muškaraca koji imaju zajedničku dodirnu tačku: sami sebi su najbitniji.
Mladoženja Victor (Stockwell) ne zna za iznenađenje koje mu je priredio poslovni partner Michael (Van Peebles) u njegovoj privatnoj vili. Na jednom mjestu su se našli svi muškarci / prijatelj razne dobi, 10 muškaraca različitih profila koji imaju zajedničku želju za provodom i egzistencijalne problematike odraslih osoba. Iskusni Frank (Gazzara) i njegov prijatelje Ben (Blum) su predstavnici starije generacije. Ed rado vara svoju suprugu a prvi je koji je spreman da pobjegne sa mjesta zločina kada zagusti zajedno sa uspavanim pijanim Timanom. Pete ima kriminalnu prošlost, John je poznati glumac u sapunicama; Taylor (Kevin Dillon), bivši fudbaler brine o majki a najrazumniji među njima je Dave, veteran sa PTSPom iz Zalivskog rata.
Kada egzotična plesačica (XD) u tragičnoj nezgodi slomi kičmu njen prijatelj zadužen za bezbjednost potegne pištolj i tragično strada. Muškarcima se najveseliji trenutak pretvara u pakao, dok sestra striptizete pruža posebne usluge jednom od gostiju u spavaćoj sobi. Djevojka predstavlja teret jer je svedok nesrećnog slučaja, a ekipa je svjesna da ni najliberalnija porota im ne može progledati kroz prste i da se suočavaju sa barem par godina u zatvoru biraju da sami pokušaju da riješe situaciju. Kao da sve nije dovoljno, klima uređaji ne rade i spoljna temperatura dovodi junake do tačke ključanja.
Egzistencijalna drama koja prikazuje heterogenu grupu muškaraca kako pokušavaju da se izvuku iz situacije koje bi se mogla desiti bilo kome. U teoriji su spremni da idu do kraja da bi zaštitili sebe i svoje porodice ali kada riječi treba sprovesti u djela ne pokazuju se snažni kao na priči.
Lik prostitutke služi da prikaže klasnu razliku između uglavnom imućnih, situiranih muškaraca i mizoginiju koja vlada društvom. Život jedne dame noći nije jednako vrijedan kao njihov u zlatnom mjehuru. Neminovna tragedija slijedi i momci neminovno ispaštaju za svoje grijehe. Uzbudljiva i dobro napisana priča drži pažnju cijelo vrijeme iako se događa uglavnom u jednoj prostoriji. Sjajno raspoređene uloge doprinose pažljivoj, pozorišnoj karakterizaciji i nemoguće je ne poistovjetiti se sa motivacijom barem jednog od mnoštva likova.
Realistični pristup situaciji je potpuno odbačen u crnokomičnom, popularnijem naslovu Petera Berga. Slična tema je puka slučajnost i scenaristi su se potrudili da naprave dovoljno izmjena da se priča razlikuje. Mladoženja i kum nestrpljivo iščekuju početak ceremonija kada se retrospektivno vraćamo na događaje koji su prethodili: skupljanje ekipe i zajednički odlazak iz Los Angelesa na nezaboravni vikend u Las Vegasu. Neiživljeni mužjaci kanališu frustraciju destrukcijom hotelske slove i konzumiranjem neograničene količine alkohola i narkotika dok Michael (Piven) ne usmrti striptizetu tokom seksualnog odnosa.
Muška ekipa je karikaturalno jednodimenzionalna i od samog starta dostojna prezira. Lucidnost Boyda (Slater) koji je agent za nekretnine je zastrašujuća a brzina kojom svi potrče da zaštite svoje lične interesa nas tjera da se pitamo zaslužuju li uopšte naše simpatije ovi poremećeni egocentrici. Jedini glas razuma je najstariji muškarac Adam (Stern) koji vjeruje u dobrotu i predstavlja jedini moralni kompas u društvu ljigavaca koji su spremni na sve za svoju ličnu korist. On je taj koji ih tjera da razdvoje uračunato potrpane ostatke mrtvih osoba u kofere i prvi koji mentalno popusti iako su uspjeli da zataškaju krvavi zločin.
Griža savjesti i postepeno ludilo se nastavljaju i po povratku normalnim životima a krug ljudi koji postaju uključeni postaje sve širi i sve je teže kontrolisati laž. Ništa od toga ne umanjuje entuzijazam Boyda koji je preuzeo sve u svoje ruke pa i moralna dilema mladoženje Kylea (Favreau) i tihog Charlesa (Orser) dolazi prekasno. U svemu su već preduboko da bi pokušali da se izvuku.
Bitnu ulogu u cijeloj priči igra i planiranjem opsjednuta mlada koja zaslijepljena željom za udajom je spremna da i sama gazi preko leševa kompletirajući sliku poremećenog društvenog poretka. Iz idealizacije i projekcije dolazi razočarenje i neminovni krah pri kontaktu sa realnošću. Kraj predstavlja kulminaciju svih zlodjela nesimpatičnih heroja priče koji pravedno ostaju trajno osakaćeni i fizički i psihički, zarobljeni u svijetu zlobe koji su sami kreirali.
Humor i prenaglašavanje izopačenosti uz vidno veliki budžet čini Very Bad Things zabavnim mainstream naslovom koji je dopadljiv za širu publiku. U Stagu je akcenat stavljen na realističnost priče i zrelije je od dva ostvarenja. Zajedno predstavljaju odličnu kombinaciju za duplu projekciju u unikatnom podžanru u kojem momačko veče polazi po zlu.
-
Monster (2023)
Požar usred u noći koji guta par spratove zgrade u obalskom gradu u prefekturi Nagano nalazi se u centru narativne strukture reditelja Horekazu Koreeda; to je centralni događaj u nelinearnom narativu koji uvodi u komplikovanu priču sa mnoštvo zanimljivih likova čiji se životi mijenjaju iz korijena kao posledica međusobne interakcije.
Mugano i njegova samohrana majka se muče da prihvate realnost iznenadne smrti i gubitka oca i supruga. Majki naročito teško pada kada vidi da njen sin ima problema da se nosi sa životom bez oca i njena prva, razumno zaštitinička reakcija navodi je na zaključan da je problem u nastavniku u školi koji je, navodno zlostavljao mališana. Neugodan položaj prosvetnih radnika je sistematski problem, nastao iz godina oštrog zaštitničkog stava prema djecu, koja su uvijek u pravu i uvijek je njihovim roditeljima neko kriv za neuspjeh ili neispunjene ciljeve.
Jadni nastavnik se usiljeno ponizno izvinjava frustriranoj majki, iako je njegova verzija događaja znatno drugačija, ali ozbiljne optužbe ga suočavaju sa gubitkom posla i reputacijom zlostavljača, tako da on mora da se uhvati za svoju verziju istine ne bi li pokušao da sačuva obraz. Nalik na čuveni Rašomon, to je njegov drugi ugao iste priče – Mugano je nasilnik protiv kojeg ne smiju / žele da svjedoče studenti u šta vjeruje i svojim očima. Kolege nastavnici nisu od pomoći kada sve žele da zataškaju zato što bi djetetu upropastili budućnost – sa nasilništvom kao trajnom mrljom u dosijeu Mugano ne bi mogao da se upiše u drugu školu.
Direktorkina tajna je najmračnija jer osim suočavanja sa smrti unuka mora da se nosi sa činjenicom da je njen sin preuzeo odgovornost da bi je poštedio odlaska u zatvor pod stare dane. Izjedena krivicom i ona iskazuje skrivenu frustraciju ka zaštićenoj djeci koja se nedolično ponašaju. Toliko dugo je u obrazovnom sistemu i sa lakoćom dopire do đaka, pa i Muganu otkriva umjetnički izražaj kao način kanalisanja nagomilanog bijesa i nezadovoljstva.
Istina iz ugla dječaka zapravo je mnogo okrutnija i jednostavnija – dva otpadnika, zlostavljani Yori i tužni Mugano pronalaze uzajamno razumijevanje i zajedno proživljavaju perfektno harmonične trenutke djetinjstva. Za jednog od njih dvojice ta veza je dublja od običnog prijateljstva i predstavlja prvo osvještavanje seksualnih instikta iako se nikad ništa među njima ne dogodi. Još jednom se pokazuje da je sistem odraslih nakaradan i da čistoća dječije duše nikada ne može biti uprljana svim nesvjesnim elementima sistema koji i da su savršeni ostavljaju mlade ljude izložene izazovima koje nisu u stanju sami da savladaju.
Roditelji i obrazovni sistem jednako zakazuju iz najbolje namjere ostaju u sijenci posljedica štetnog djelovanja iz najbolje namjere. Često ta najbolja namjera krije sebičnost osjećaja ličnog zadovoljstva da je pojedinac uradio nešto korisno. Teško je razlučiti šta je najbolje za samostalnu jedinku a šta ono što mi mislimo da je najbolje.
Pitanja koja se postavljaju tokom na prvi pogled jednostavne priče o zlostavljanju dosežu duboko u istinsku, nesvjesnu ljudsku prirodu. Koreeda prikazuje djece kao sposobnih da se nose sa gnusnim svijetom oko sebe dok naglašava kompleknost roditeljstva u modernom dobu, prihvatanje queer identita u rigidnom društvu, suočavanje sa dezinformacijama i uljepšavanja istine zarad boljeg javnog imidža. Svaki ugao gledišta ima svoje validne strane ne ostavljajući prostora za bilo kakvo drugo tumačenje. Čovjekov mozak programiran je tako da su prve, impulsivne reakcije utemeljene u predrasudama i ograničavajućim stereotipima.
Tajfun koji se obrušava i zatrpava dječake u vagonu dok zajedničkim snagama roditelji i prosvetni radnici pokušavaju da ih otkopaju ne može biti slikovitiji prikaz društva. Vješta naracija nekoliko puta mijenja ugao gledišta obmanjujući gledaoca do samoga kraja kad razumijemo da su pravi monstrumi odrasli, a djetinjstvo je tako lagano da taj ružni svijet može sačekati još koju godinu.
-
Morvern Callar (2002)
Badnje veče se pretvara u lični pakao za naslovnu junakinju kad u zajedničkom stanu pronađe svog momka prerezanih vena. Razorena šokantnim prizorom leži pored beživotnog tijela u katatoničnom stanju. Razuma pomućenog od bola odlučuje da ne prijavi zločin i nastavi da se ponaša kao da je sve u savršenom redu, nalazi se sa drugaricom Lannom i odlaze u lud praznični provod. Sav alkohol i opijati ovoga svijeta ne mogu izbrisati devastirajući efekat smrti partnera koji brižljivo čeka kada sredstva za anesteziranje uma prestanu da djeluju.
U istom stanu sa lešom i djevojki dolazi na misao da bi trebala da digne ruke na sebe, ali se predomišlja i šok efekat sa početka postaje svjesno kreirana laž koja ublažava činjenicu da je James izabrao smrt prije nje, iako je u oproštajnoj poruci oslobađa sve krivice. Jedino što je ostalo za njim je muzička kolekcija ploča i cd-ova, svježe završeni roman spreman za štampu i slanje izdavaču i otvoreni bankovni račun sa par hiljada funti na raspolaganju. Kada je prećutana istina otišla predaleko briše momkovo ime iz romana i šalje ga izdavaču potpisano svojim imenom. Realno gledano, njemu više nikada neće koristiti a ona mora da nauči da živi sa ranom iščupanog srca.
Svjesno nametnuke Iluzija i Morvernina proračunata isključenost, uz ponašanje kao da je sve i dalje normalno se može lako razumjeti jer ljudski mozak je spreman na brojne kompromise kada je u pitanju samoodržavanje. Problem suicida je što bol ostaje onima koji su preživjeli dok je počinilac, okrutno rečeno, oslobođen patnje. Stotine pitanje zašto, potencijalnih scenarija kako se to moglo izbjeći ostaju da iživljavaju žrtve koje ostaju za osobama koje su počinile suicid i to je jedan od razloga zbog kojih se takav čin može smatrati kukavičkim potezom. Niko ne može da krivi djevojku za to što je napravila ma koliko gnusno i hladnokrvno izgledalo.
Odmor u Španiji je u početku ventil za Morvern i Lannu ali i pokazatelj koliko ju je smrt momka odaljila od prosječne percepcije djevojke njenih godina. Među drugaricama se pojavio jaz što zbog boli koji Lanna ne može da razumije a naročito zbog činjenice da je Lanna spavala sa Jamesom. Ta informacija je ujedno i poslednja veza nove Morvern sa starom i spremna je da se preda ljepotama nepoznatog, dugim šetnjama tropskim krajolikom osluškujući šapat svoje duše. Za nju više nema povratka u ‘normalu’ – jedino što može je da od krhotina pokuša da sklopi neku vrstu mozaika koji će je izvući u najtežim mjesecima.
Rediteljka Lynn Ramsay prema romanu škotskog autora Alana Warnera kreira stilizovanu dramu o boli nakon smrti partnera koji je sebi oduzeo život, naročito stavljajući akcenat na važnost muzike u životu i pokojnika i njegove djevojke. Mikstejp koji je James ostavio Morvern je poslednje nematerijalno sjećanje na njega i prilika za jadnu curu da se duhovno poveže sa mrtvacem u kojeg je još uvijek zaljubljena. Ne treba potcijeniti ni iscjeliteljsku strane muzike imajući u vidu raznovrsnost izbora pjesama.
Samantha Morton se zadivljuje svojom upečatljivom glumom i neodoljivo njena ljubav podsjeća na lik Emily Watson u Breaking the Waves (Emily ne ostane bez supruga ali postane kvadriplegičar usred povrede na poslu, jednako nisu krive ni jedna ni druga za nesreću koja se na njih sručila) a njene prekretnice pri unutrašnjoj promjeni podsjećaju na neobičnu mješavinu Ferarine Zoe Lund u Ms. 45 i Juliette Binoche u Kieslowskovom Three Colours Blue.
-
Wake in Fright (1971)
Početak raspusta željno iščekuju po evidentom žaropeku jednako i učenici i nastavnik John Grant koji se sprema da za sobom ostavi varoš Taboondu i australijski outback i nađe se sa djevojkom u Sydney-u. Noć provedena u drugoj varoši Yabbi u iščekivanju leta za urbanu metropolu značajno mu mijenja planove i ostaje zakovan za mjesto u kojem mu pretjerano prisni šerif Jock nudi turneju čudnim svijetom muškog testosterona, neumjerenih količina alkohola i rekreacionog kockanja. Početnička sreća i zarada veća od njegove plate mu donosi nalet adrenalina prije otrežnjujućeg bolnog gubitka svog kapitala koji ga prikucava za pakao na zemlji zvani Yabba.
Ono što izaziva odbojnost kod Johna u oholom manijakalnom ponašanju razuzdanih mužjaka koji su nazadovali u evoluciji, da bi se prilagodili nemilosrdnom životu u australijskom outbacku. Jedino mozak anesteziran žestinom i hladnim pivom može da racionalizuje bilo kakav opstanak u ovom mjestu gdje trava na raste. Žene u ovoj sredini predstavljene su kao statistkinje, zanemarene sluškinje, primjer kratkotrajne objektifikacije zarad zadovoljstva.
Gostoprimstvo mu nudi Doc, obrazovani alkoholičar, kojem je dovoljno da ga prihvataju u zajednici ne obaziruću se na njegov problem sa alkoholom. Ponor ljudske duše nije tragičan kada si okružen sebi sličnima. Razumljive su Johnove frustracije profesijom vezanom za ministarstvo obrazovanja koje ga šalje po sličnih pustara i gdje je svaki angažman od danas do sjutra pa i njegova želja za promjenom dolazi prirodno. Pretjerano obrazovanje ga čini svjesnim beznađa u kojem se zadesio sa živim mrtvacima, ispranih mozgova čije se život sastoji od izliva bijesa, anesteziranja alkoholom do obamrlosti. Sam je nesposoban da bilo šta preduzme da li zbog letargije ili nezadovoljstva proisteklog iz ličnih frustracija koje je u njemu implodiralo.
Slaba je utjeha to što je Yabba krcata dušama ogrezlim u poroke upokavanim u normalno, svakodnevno bivstvovanje. Zajednica alkoholičara svjesno odobrava jedni drugima destruktivno ponašanje zato što ni ne znaju za bolje, a ko smo mi, obični gledaoci da iz komfora naših domova i kakvih takvih gradskih centara sudimo ovim neobičnim samotnjacima. Demonstracija ličnog nezadovoljstva ispoljena je u svirepom lovu na kengure koji je upravo zbog autentičnosti ostavljen necenzurisan a iživljavanje nad životinjama samo je jedna manifestacija prigušenog libida, a pijanstvo do besvijesti oslobađa i homoerotične nagone koji ostaju suptilno podvučeni.
Realistične izvedbe glumačke postavke, naročito glavnog junaka i Doca prikazuju sve mračne strane uma pomračenog porocima. Koliko god bila jezivo naslikana zajednica Yabbe, to je samo jedna od strane ljudske prirode i uznemirijući podsjetnik da koliko god daleko bježali od sebe uvijek i svugdje ostajemo zarobljenici svojih slabosti.Iako je film imao ograničenu distribuciju pri prvom izlasku, stekao je kultni status i bio ponovno otkriven 2009. godine, kada je restauriran i objavljen na međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu. Zasluženo je stekao naslov kultnog naslova bogate australijske kinematografije.
Iznenadna jeziva tišina i prigušenje svjetla u baru prikazuju ritual koji se još uvijek događa većinu večeri u klubovima Returned & Services League (RSL) širom Australije. Svake večeri svijetla se nakratko priguše i od posjetilaca se očekuje da stoje u tihom sjećanju na poginule nacionalnih oružanih snaga. Obično se ceremonija poklopa sa recitovanjem na razglasu ‘Ode of Remembrance’, strofe Laurencea Binyona ‘For the Fallen’ koja glasi:
“They shall not grow old,
as we that are left grow old.
Age shall not weary them,
nor the years condemn.
At the going down of the sun
and in the morning,
We will remember them.”
-
The Green Knight (2021)
Srednjevjekovna poema o Sir Gawainu i Zelenom Vitezu spada u najveća usmena dostignuća engleske književnosti koja na romantičan način govori o najvećem saksonskom kralju Arturu i njegovim nadaleko čuvenim vitezovima okruglom stola. U doba praznika, krajem kalendarske godine bogata proslava se organizuje za sve dvorane i ljude bliske mudrom kralju i kraljici. Dok pričama i anegdotama pokušavaju da prekrate i uljepšaju sebi vrijeme provedeno između ugodnih obroka pojavljuje se zastrašujuća prilika Zelenog Viteza koji predstavlja neobičan izazov – traži junaka dovoljno hrabrog koji bi mu prvi zadao jedan udarac a on bi mu ga uzvratio godinu dana kasnije.
Čudan zahtjev djeluje dovoljno lako za obaviti SIr Gawainu koji se po čuvenju i renomeu razlikuje od najslavnijih vitezova kralja Artura kao što su Galahada, Lancelot i Bedever. Za ovu avanturu se prijavljuje i sa lakoćom odscijeca glavu impozantnom ratniku koji hladnokrvno izlaže vrat udarcu sjekire. Ali Zeleni Vitez nije obično smrtno biće tako da kidanje glave ne označava kraj njegov život na zaprepašćenje Gawaina i svih ostalih prisutnih na dvoru. Odjednom mladić se suoči sa surovom realizacijom da je njegova smrt neizbježna a njegov vijek trajanja brzo ističe sa smjenama godišnjih doba.
Godina dana kasnije Gawain odlazi u potragu za Zelenom Kapelom u kojom se nastavlja neobični novogodišnji izazov ali pronaći tu građevinu je znatno teže nego što je mislio ali neustrašivi vitez savladao je svaku prepreku da bi se našao oči u oči sa svojom sudbinom. Na dvoru dobrog domaćina Bertilaka uz čije gostoprimstvo i izdašnu pomoć ponovo izlazi na pravi put nakon putnih izazova koji su ga potpuno fizički iscijedili. Bertilak i Gawain se upuštaju u igru koja traje tri dana i u kojoj razmjenjuju darove – ono što Bertilak ulovi u šumi donosi Gawainu a ono što Gawain dobije za to vrijeme u dvorcu daje Bertilaku. Zavodljiva žena, domaćica dvorca predstavlja iskušenje za hrabrog viteza ali je on dorastao njenom šarmu sve dok mu ne ponudi magični pojas koji bi mu sačuvao glavu.
Želja za životom čestitog i jakog viteza kao što je Gawain je učinila slabim i sakrio je činjenicu da je dobio pojas od svog čestitog domaćina Bertilaka, koji je ustvari Zeleni Vitez omađijan činima Morgane La Fay. Zeleni Vitez samo simbolično zasijeca vrat Gawainu i ostavlja ga u životu a sam vitez kao sjećanje na svoju prizemnost i slabost odlučuje da nosi pojas oko vrata da bi ga zauvjek podsjećao da čist obraz i mirna savjest nemaju nikakvu cijenu.
Kinematografska verzija čuvenog epa iz kanonove produkcije vrijedna je spomena samo u trashy kontekstu, dok naslov Davida Lowerya iz 2021. se ističe kao jedan od najozbiljnijih fantazijskih epova i jedan od najzrelijih epskih blokbastera XXI vijeka. Osnova priča je u principu ista sa bitnim, odmah primjetnim razlikama – Gawain, iako je manje iskusan u poemi nije razuzdan kao junak kojeg tumači Dev Patel. Sve zemaljske slabosti mladog viteza su dio njegove svakodnevnice. U bordelu svoj novac ostavlja na alkohol i prostituku Essel sa kojom provodi puno vremena ali je svjestan da tu nema nikakve ozbiljne veze, iako je vidno da se mladi vole. Izazov Zelenog Viteza koristi priliku da stekne ličnu slavu i dokaže se da nije samo kraljev sestrić koji živi u sijenci majke za koju kruže glasine da je vještica.
Osim što poema na romantičan način govori o jednom svijetu davnih vremena, prepunom ljudi sa natprirodnim moćima i čudesnim bićima iz šume film ne dijeli romantičarsku viziju sa originalnim djelom. Svijet magije je mnogo turobnije i manje skladno mjesto; iako vizuelno impresivno krije mračne tajne u svojim zabačenim ćoškovima. Viteza je praktično kralj Artur morao da natjera na put da bi obavio svoju časnu dužnost. Muke sa kojima se sureće na putu mu samo pojačavaju odlučnost a nakon pljačke u šumi nailazi na svoju spiritualnu životinju lisicu koja ga vodi do finalnog dijela puta i ljudskim glasom mu pojašnjava da hrabrost mrtvom čovjeku ništa ne znači i da je goli život pa i sa sramotom mnogo važniji od ideje časti.
Gawainovo preispitivanje smrtnosti je takođe potpuno suprotno ideji koju publika ima o vitezovima ali ponašanje koje se tumači kao kukavičluk je apsolutno prirodno i normalno. Najvažnija od svih razlika ogleda se u završnici koja je znatno surovija od blagog srednjevjekovnog srećnog kraja. Dva života prolaze pred oči rastrzanom junaku – onaj u kojem je podvio rep i vratio se lagodnom dvorskom životu. Sam je svjestan da takav život nije dostojan njegovog potomstva i konačno je spreman da hrabro nastavi ka svojoj sudbini. Kako je rekao i sam kralj Artur – nije ni prvi ni jedini mladić koji se odlučno bacio u naručje smrti.
Spoljni ambijenti i svijet srednjevjekovne fantazije je zapanjujuć i u njemu se konstantno prepliću – mašta i stvarnost. Kao i Boormanu što polazi za rukom da, uz mnogo umjetničke slobode naslika sagu o kralju Arturu u Excaliburu tako Lowery upravo zbog skupljene hrabrosti da odstupi od uobičajene priče donosi novi element koji umnogostručuje kvalitet. Eksplozija boja šumskog svijeta i raskoš enterijera Bertilakovog dvorca predstavljaju savršeni balans specijalnih efekata, kvalitetne postprodukcije i vizuelnog identiteta koji zadovoljava standarde najizbirljivijih gledalaca.
Mitski elementi kao što je Zeleni Vitez, duh obezglavljene djevojke Winnifred i džinovi koji lutaju dolinom ka nekom nepojmljivom svijetu nikada nisu ni objašnjeni ni rasvjetljeni do kraja. Magija je dio svakodnevnice života ljuti u ovom svijetu za šta je potvrda i Gawainova majka koja gleda budućnost u životinjskim kostima i sinu priprema pojas za zaštitu od magije.
-
Silent Night (2023)
Vjerni čitaoci bloga (ako ta kategorija postoji igdje sem u mojom glavi XD) znaju da među izabranim novijim filmovima rijetko ima akcionih naslova jer su na radaru uvijek dramski kompleksniji naslovi. Čitaoci takođe znaju i za slabost ka akcionim spektaklima sa kraja prošlog vijeka a naročito u režiji velikog majstora John Wooa koji je u Holivudu popularizovao podžanr gun fu. Poslednji projekat slavnog hongkonškog majstora akcionih spektakla. osim što se razlikuje od ostalih filmova iz žanra, zbog nedostatka tipičnog dijaloga priključuje se kanonu netipičnih božićnih filmova jer je vremenski okvir radnje, kako naslov nagovještava za najsvetiji hrišćanski praznik.
Junak u šarenom božićnom džemperu juri dva auta koji pokušavaju da izbace jedno drugo sa puta i pokušava da ih jureći ka njima zaustavi što rezultira metkom pravo u grlo. Kroz bolan proces oporavka saznajemo da je Kevin zajedno sa suprugom izgubio sina od zalutalog metka tokom banditskog obračuna u predgrađu Los Angelesa. Ženina ljubav i razumijevanje su samo breme koje ga slama i gura u zavisnost od alkoholizma dok izolovan u podrumu pokušava da procesuira kako mu se promijenio život iz korijena i zašto.
Život nije nikakvo čudo i svoj ostanak u životu racionalizuje potragom za kriminalcima koji su, naravno, slobodni na ulici bez ikakve optužnice. Osvetu je spreman da servira lucidan i pribran, vjestan da vjerovatno neće doživjeti satisfakciju koju bi mu donijela pravda koju je sam sproveo i koju je adekvatno isplanirao za Badnje veče godinu dana nakon tragedije.
Kriminalci koriste blagdane da bi se međusobno istrebljivali a policija izvlači deblji kraj u protiv dobro naoružanih surovih gangstera. Pometnju koristi Kevin da sprovede svoj iscrpljujući trening u djelo. Kid Cudi u ulozi detektiva je jedina prijateljska figura predstavlja jedinu svijetlu tačku u ovom morbidnom svijetu i razumije junaka ali je i sam nemoćan da išta preduzme.
Majstorski ritam priče bez dijaloga ne ostavljaju prostor za suvišnu patetiku, otrcane dijaloge i gubitak vremena na podzaplete koji ne vode nikuda. Osveta je jedino što može da Keviny donese iole spokoja. Film je podijeljen u tri dijela: uvodni u kojem upoznajemo junaka i šta ga navodi na djelovanje, srednji kada se priprema za sprovođenje nasilne pravde i treći dio u kojem zlikovci na svojoj koži osjećaju bol oca koji je izgubio cijeli život u jednom trenutku.
Jurnjave kolima su koreografisane kao igrice što se može reći i za akcione scene u kojima Kevin demonstrira svoje vladanje vatrenim oružjem. Prije finalnog obračuna sa vođom bande se suočava i sa dva mini bossa u stilu igrica sa automata. Nasilje je beskrupolozno vizuelno a poznavaoci opusa reditelja znaju da mu karikaturalni negativci nisu nepoznanice (gledam u tebe Nicolas Cage iz Face Offa XD). Nije pretjerano logično kako je mogao da priušti bogati arsenal oružja i da restaurira forda mustanga ali traženje logike u testosteronskoj zabavi bez mozga je izgubljena bitka. Neprekidna napetost traje od početka do samog kraja i pomoć za čovjeka armiju dolazi u pravom trenutku upravo od detektiva kojem je uspio i sam da izmami osmijeh svojim samoinicijativnim sukobom sa moćnim kriminalcima.
Mali scenarijski propusti su zanemarivi u odnosu na količinu zabave koju donosi bezumna akcija bez prestanka. Zločinci su dostojni mržnje a poistovjećivanje sa herojem dolazi prirodno. Nasilni osvetnik, samozvani pravednik priključuje se galeriji znamenitih antiheroja kao što su Punisher, Paul Kersey, John Wicka i QT-eve Mlade. Naslov koji bi se utopio u more mediokriteta da nije odigrao na kartu nijemog filma što pokazuje rediteljevu sposobnost prilagođavanja i spremnost da se udalji od sopstvenih metoda, a da i dalje zadrži autentični pečat koji toliko nedostaje novim žanrovskim naslovima novije generacije.
-
Carny (1980)
Prvi muškarac se priprema za nastup i pred ogledalom nanosi na lice ratničke boje, pretvara se u klovna Bozoa koji izaziva posjetioce vašara da pokušaju da pogode metu i potope arogantnog provokatora. Drugi lik se kreće kroz masu i vodi računa da sve protiče glatko od podmićivanja lokalnih vlasti do kontrole situacije na štandovima. Frankie i Patch su već decenijama u poslu koji nije lak ali im donosi lagodan stil života, nove djevojke u svakom novom gradu i zabavu sa uvrnutim čudacima sa druge strane karnevalskog štanda.
Putujuća atrakcija prigodnog naziva ‘The Great American Carnival’ nudi raznovrsni sadržaj za sve grupe i uzraste na konzervativnom istoku. U zabavnom parku upozajemo i Donnu, ambicioznu djevojku željnu većih saznanja od onih koji pruža život sa zatucanim vjerenikom u gradiću bez perspektive. Između Frankiea i Donne se rađa ljubavna veza, što počinje da komplikuje odnose sa uglavnom tihim, od posla umornim i namćorastim Patchom.
Zajedno sa Donnom se upoznajemo sa navikama i rutinama jedne neobične porodice, otpadnika / prevaranata i sitnih varalica koje su pronašli svoj dom i sklad među šarenolikim vašarskim različitostima. Uzajamno poštovanje i zaštitnički duh koji posjeduju ovi izopštenici iz društva je poštovanja vrijedno i govori mnogo o njihovoj blagoj prirodi koja se krije iza grube, odbojne fasade.
U smislu konkretne fabule ne dobijamo mnogo, akcenat priče je na atmosferi i osjećaju zajedništva ovih bezbrižnih nomada. Kroz odnose sa lokalnim vlastima i grebatorima političarima shvatamo da život ovih ljudi od danas do sjutra ali upravo to ih čini slobodnim da žive kako hoće u svojoj maloj veseloj skupini, iako sačinjenoj od prevaranata, vrlo visokih moralnih načela. Pokušaj halapljivih mještana da iznuđuju novac od karnevalskih radnika im se obija o glavu a pokazuje još jednom kako su čvrsti temelji ove grupe uvrnutih, sebi dovoljnih čudaka.
Ljubavni trougao je više trougao prijateljstva i uzajamne podrške koja je izostala u svijetu ‘normalnih’. Iako su sva tri glavna lika savršeno oslikana posebno se izdvojio Gary Busey koji je nagrađen nominacijom za zlatni globus. Srećni kraj je zapravo samo nastavak puta i iščekivanje novog mjesta koje čeka da ugosti ove šarmantne, bezazlene varalice. Jodie Foster sa svega 17 godina ravnopravno stoji uz skoro duplo starijeg Buseya i gitaristu legendarnog The Band Robbie Robertstona koji koristi karnevalsko iskustvo iz mladosti u svojoj debitantskoj ulozi na velikom platnu, a fanovima benda poznata je pjesma inspirisana iskustvom iz mladosti pod imenom Life is a Carnival.
U SAD-u, pojam “karneval” često se koristi ne samo za označavanje maskenbala i šarenih parada već i za događaje koji uključuju sajamske štandove, atrakcije, igre, hranu i druge zabavne aktivnosti. Ovi događaji se obično organizuju na otvorenom prostoru, a često se nazivaju i sajmovima ili vašarima. Karnevali u SAD-u često imaju širok spektar zabavnih sadržaja, uključujući vožnje na rolerkosterima, točkove sreće, štandove s hranom, izložbe životinja, koncerte i druge atrakcije.
U okviru karnevala možete pronaći i razne igre na sreću ili veštine koje posetioci mogu igrati u nadi da osvoje nagrade. Takođe, prisutni su i štandovi s hranom koji predstavljaju tradicionalni karnevalski meni poput kokica, bombona, sladoleda, prženih tijesta, hot dogova, pamučnog šećera i drugih poslastica.
Postoji i tradicija angažovanja šibicara na karnevalima – oni obično rade na namještenim igrama vještine ili na štandovima gde posjetioci pokušavaju da osvoje primamljive nagrade. Tradicija uključuje razne smicalice ili trikove kako bi privukla / odvratila pažnja žrtvama (žargonski naziv – pigeon) i zabavili publiku. Širom SAD-a, karnevali su često povezani sa zajednicom i tradicijom, pružajući priliku za okupljanje ljudi, zabavu i razbijanje monotonije i učmalosti malih periferija na putu ka velikim gradskim centrima.
U istoriji kinematografije postoji nekoliko poznatih filmova koji imaju temu sajmova ili cirkusa, gdje se često prikazuje šarenilo, čuda i izazovi života na putu. Ovi filmovi istražuju različite aspekte života na putu, dinamiku cirkusa i sajamske atmosfere, pružajući gledaocima uvid u svet čuda, izazova i zajedništva koji se često vezuju za ove specifične okoline a izdvajaju se naslovi kao što su The Freaks, Dumbo, Nightmare Alley, Fun House, Malatesta’s Carneval of Blood, Circus of Fear.
-
Sing Sing (2023)
Jedna od ozloglašenih američkih kaznionica, sa istorijom koja doseže početak devetnaestog vijeka je Sing Sing u saveznoj državi New York. Pažljivo izabrana lokacija za zatvor maksimalne bezbjednosti predstavlja dom i dan danas ogromnom broju žitelja SAD (rekorderi po broju zatvorenih po procentu u odnosu na broj stanovnika). Da li je to krivica basnoslovnih ulaganja u DEA i Nixonovu suludu RICO borbu ili Clintonovog pooštravanja mjera prema povratnicima jedno je sigurno: i demokrate i republikanci su jednako odgovorni za sos u kojem su ogrezli zajedničkim propustima.
Svijetla tačka u beznadežno sporim danima, ispunjenim brojnim rizicima i iskušenjima proisteklim iz dokolice je RTA program koji je ustanovljen 1996. godine. Rehabilitation through the Art omogućuje profesionalcima iz svijeta pozorišta da pruže zatvorenicima nastavni plan i program u trajanju od cijele godine. Program je omogućio izvođenje brojnih predstava otvorenim za javnost a trenutno se izvodi u 5 federalnih zatvora; programom je dokazano da upotreba dramskih tehnika dovodi do značajnih poboljšanja u kognitivnom ponašanju učesnika programa i doprinosi smanjenju recidiva nakon uslovnog otpusta. To je prilika da zatvorenici izađu iz svoje kože tokom proba i predstava koje pripremaju pažljivim odabirom, ne samo za kolege zatvorenike već i za članove zajednice i sopstvene porodice.
Priča zasnovana na istinim događajima dramatizovana je uz pomoć pravih polaznik RTA programa. Divine G je obrazovani dramaturg sa urednom bibliotekom i nepokolobljivošću kojoj mnogi zavide na tako depresivnom mjestu. Prijem novog člana Divine Eyea koji ima problem da sa sebe odlijepi etiketu žestokog momka i prepusti se daskama koje život znače. Srećom po ove pozitivne ljude koji iz teške situacije izvlače najbolje imaju i koordinatora programa Brenta spremnog da udovolji svim njihovim suludim zahtjevima i režira koherentnu predstavu u kojom svaki od njih pronalazi ulogu za sebe.
Borba na koju pokreće Divine G sve ostale oko sebe je trn u oku Divine Eyeu koji je cijeli život išao podignutog garda i nije dozvolio nikome nikada da mu priđe i istinski ga upozna. Kroz predavanje umjetnosti Danny uspijeva da razoruža gangstera ali i on ima mnogo da nauči od prekaljenog borca kao što je Divine Eye – jedan od drugog uče da na mjestu na kojem su se našli najlakše je prepustiti se primalnim nagonima i pojuriti u konflikt za potvrdu teritorijalne nadmoći. Teži put je mnogo češće i onaj pravi, pa je sloboda uma i katarza nakon uspješno postavljene predstave sa zadovoljnom publikom je toliko ispunjavajuća da na pravi način rehabilituje zatočenike i vraća im dostojanstvo i ljudskost koje su izgubili gubitkom slobode.
Toliko je života promijenio glavni junak da kada posustane u teškim trenucima cijela trupa spremna je da mu pomogne da se ispravi i nastavi dalje podignute glave. Nije lako snimiti zatvorski film bez uobičajenih klišea i problematika, a kamoli prikazati ljepotu življenja na tako jednom mjestu – to je ono što donosi apsurdna priča o egipatskom princu koju putuje kroz vrijem za svojom mumijom dok iz sijenke vrebaju Hamlet, Fredi Kruger i Petar Pan i rimski gladijatori. Ultimativna svrha umjetnosti je da se gledalac prepusti zamišljenoj priči, zaboravi na svoje brige i tih nekoliko sati uživa u multimedijalnom nastupu, a glumci se predavanjem likova izmještaju iz okova, bukvalnih ili metaforičkih a krajnji proizvod je uzajmna egzaltiranost i slatka satisfakcija koju donosi konzumiranje umjetnosti.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 