San u kojem stranac ostrvskog porijekla Arthur (O’Connor) vidi crvenokosu djevojku se naglo prekida i otrežnjujuća sunčeva svjetlost budi junaka u kupeu voza. Obrazovan mladić zapuštenog izgleda i u prljavom odijelu je nervozan i odbojan prema okolini, što je razumljivo, imajući u vidu da je tek izašao iz zatvora. Nesposoban za osmijeh mrzovoljni junak pokušava da bezuspješno upali cigaretu u svakoj sceni dok staro društvo pokušava da ga nagovori da se vrati starom poslu i tek tu shvatamo šta je njegov životni ‘poziv’.

Trupa otpadnika koju plaća nepoznati biznismen Spartaco zadužena je za pronalazak i pražnjenje grobnica ertrućana kojih ima na hiljade u području današnje Toskane, sjevernog Lacija i zapadne Umbrije. Arthur je mozak operacije i uz pomoć rašlji i svojeg šestog čula pronalaze arheološke artefakte i ispod cijene ih prodaju na crnom tržištu. Sve u Arthurovom životu jednako je crno kao i posao kojim se bavi, a jedina osoba koja stvarno vjeruje u njega je stara Flora koja iskreno voli mladića i nada se još uvijek povratku Beniamine, djevojke koja je predmet njegove patnje i koja opsjeda njegove misli.

Nikada jasno nije povučena vremenska linija da bi znali o kojoj je tačno godini riječ i rediteljka nikada ne zloupotrebljava činjenicu da je radnja smještena 70. godina, što možemo suptilno zaključiti iz suptilnih tragova poput dostupnih tehnologija i modela automobila koje junaci koriste. Vrijeme je bitno da bi bolje percipirali motivaciju lokalnog stanovništva da se upušta u krivično djelo koje je protivno strogom katoličanskom ustrojstvu. Vječna vatra Pakla mala je cijena koju su spremni da plate za skrnavljenje grobova starih nekoliko hiljada godina, ali oni nikada ne razmišljaju na taj način već sa novcem dobijenim od preprodaje vrijednih predmeta žive kao lutalice od danas do (s)jutra, od jedne čaše vina do druge u potrazi za pjesmom i veseljem, koja je neizostavno dio folklora siromašnog stanovništva.

U oronuloj kući svoje rođake Arthur se upoznaje sa Italijom kojoj je Flora velikodušno ustupila kuću djevojci na korišćenje. Italia, sa svojim prtljagom iz prošlosti (dvoje djece raznih boja puti) u Arthuru vidi iskru koju je duboko u sebi zakopao sa gubitkom svoje drage. Ona uspijeva da probudi plamen u njemu da bi konačno uvidio da ga je jurnjava za bogatstvom koje ‘nije pravljeno za ljudske oči, već za dušu pokojnika’ pretvorila u zvijer koja ne preza ni od čega da bi otela od mrtvih. Smicalice među strvinarima koji žive od pljačkanja nemjerljive kulturne baštine su nedostojne civilizovanih ljudskih bića i junak uspijeva to da shvati, iako ne može da se lako otkači od stila života koji je u njemu ugasio plamen života (zbog toga stalna jurnjava za upaljačem da bi pripalio cigaretu).

Tehnički snimljeno kombinacijom modernih objektivnih kadrova i subjektivnih pogleda sa efektom izlizane trake dolazi do preplitanja stvarnosti i ličnih percepcija junaka. Izbor soundtracka je izvanredna mješavina modernog zvuka i klasična umjetnosi a glumci su perfektno integrisani u priču i vjerodostojni u svojim izvedbama a naročito se ističu Arthur i Italia u glavnim ulogama a zapažene su role i Isabele Rosellini stare baba tetke kao i rediteljkine rođene sestre Albe Rohrwacher kao vođe lanca trgovine umjetninama.

Arthurovo polubudno sanjarenje ima bitnu ulogu u priči, naročito u završnici kada u novom vozu koji se ne vidi kuda putuje srijeće junake koji traže izgubljene artefakte iz grobnice. Glavni junak je srećom uspio da ukapira da za spasenje svoga razuma mora da se odmakne od posla koji konstantno navlači lošu karmu ali ne uspijeva da se iščupa iz destruktivnih navika koje mu se (bukvalno) obijaju o glavu. 

Etrurci su bili napredna i moćna civilizacija pre nego što su postali deo rimske države. Njihova kultura je ostavila značajan trag u arhitekturi, umetnosti, religiji, i posebno u pogrebnim običajima. Njihovi su gradovi mrtvih (nekropole) često bili bogati ukrasima i umjetničkim djelima, što odražava vjerovanje u zagrobni život. Poznate nekropole, poput onih u Tarquiniji, Cerveteriju i Veji, sadrže hiljade grobova, od kojih su mnogi isklesani u stijeni ili izgrađeni kao podzemne komore. 

Ertrurci su vjerovali u život posle smrti, pa su grobnice služile kao svojevrsne “kuće” za pokojnika, gdje bi duša nastavila svoje postojanje. Često su bili sahranjivani s dragocjenostima i svakodnevnim predmetima, u skladu s vjerovanjem da će im ti predmeti biti potrebni nakon smrti. Takođe, grobnice su bile locirane van gradova, a nekropole su bile planski uređene. Grobnice su često bile opremljene freskama, posuđem, oružjem, nakitom i statuama, koje su bile zamišljene da pokojnicima služe u zagrobnom životu. Freske prikazuju svakodnevne scene, bankete, igre i religiozne obrede. Grobnica lavova i Grobnica leoparda u Tarquiniji oslikane su živopisnim scenama, prepoznatljivim primjercima etrurske umjetnosti.

Danas, Etrurske grobnice i nekropole su važno arheološko blago i deo UNESCO-ve svetske baštine. Italijanska vlada i lokalne vlasti ulažu napore u očuvanje ovih lokaliteta. Međutim, kroz istoriju, odnos prema ovim grobnicama nije uvijek bio takav. Tokom dugog perioda, mnoge grobnice su opljačkane i ova praksa je, nažalost, značajno osiromašila kulturno nasleđe i oštetila mnoge lokalitete.

U popularnoj kulturi ertrurska civilizacija može se pronaći u avanturama dva strip junaka iz svijeta Bonelli – detektiv nemogućeg Marti Misterija ima i sam ima priliku da se suoči sa jednom od pljačkaša grobova dok ispituje tehnološka dostignuća napredne civilizacije; Mister No je čak u jednom od prisjećanja na ratne dane u američkoj vojsci učestovao u nekoliko pljački grobnica koje su ga dovele u opasnost a Armando Crispino u svojoj filmografiji ima film giallo podžanra po imenu L’ertrusco uccide ancora.