-
Black Zoo (1963)
Zoološki vrt noću obasut pljuskom i tijelo čovjeka koji nepomično leži dok oko njega nervozno poskakuju egzotične divlje mačke. Kasno uveče djevojka se vraća pustim gradskim ulicama i nelagodni osjećaj se u sledećoj sceni pretvara u smrtonosni napad tigra. U Kaliforniji autobus prepun turista posjećuje Conradovo životinjsko kraljevstvo gdje zajedno sa oduševljenim posjetiocima saznajemo više o svakoj mački ponaosob. Turu predvodi Michael Conrad (Gough). vlasnik lično, a osim džinovskih krznenih ljubimaca tu je i opaka gorila i pozorište šimpanzi kojim upravlja njegova supruga Edna. Gluvonijemi Carl je još jedna od žrtava oholog zaljubljenika u životinje kojima se obraća životinjama kao djeci i svira im orgulje dok ga one pripitomljene pokorno slušaju.
Posvećenost životinjama vrlo brzo prelazi u fanatizam i agresivni, ogorčeni junak pokušava da spasi zoološki vrt od uticajnog preduzetnika koji mu prijeti oduzimanjem životinja. Izdaje naređenje svojim životinjama i uz Carlovo saučesništvo demonstira svoju psihološku nadmoć nad krvoločnim zvjerima. Supruga Edna pokušava da dopre do svog supruga koji živi opsjednut životinjskim carstvom, ali Neupitna ludost kod antagoniste oko kojeg se i vrti priča kulminira kada surovo kazni jednog od radnika za smrt tigra po imenu Baron.
U rituelnoj seansi sa zaluđenim istomišljenicima, zaljubljenicima u kult krznene zvijeri, prebacuje duh Barona u mlađeg tigra. Sahrana za krznenu grabljivicu kojoj prisustvuju sve divlje mačke iz zlokobnog zoo vrta ostavlja bez daha i iz današnje perspektive izgleda zapanjujuće. Neznavena policija uspijeva da poveže životinjske tragove sa nekoliko mjesta zločina tek nakon što i gorila počini ubistvo Ednine prijateljice, pozorišne agentice. Obračun na kiši i tijelo koje ostaje da leži u parku nas vraću na početak i krug se zaokružuje, a Edna i Carl mogu da pođu u novi život, daleko od harizmatičnog, ali poremećenog Michaela.
Michael Gough je ukusno zloban dok svira orgulju i kontrolom životinja eliminiše svoje protivnike. Fenomenološki je zanimiljvo posmatrati opsjednutost divljim zvijerima i njihovim angažmanom u svijet šou biznisa, pravom okrutnosti čovječanstva zbog koje je sa pravom bijesan vlasnik Conradovog carstva životinja. Velike mačke su prave i pripadaju čuvenom treneru životinja Ralphu Helferu koji je svoje egzotične zvijeri ustupao za brojna snimanja u Holivudu dok gorilu igra glumac u kostimu za (uvijek) urnebesno komični efekat.
Ubistva nisu naročito krvava ali jednostavno postavljena radnja dobro funkcioniše uz par životinjskih tačaka koje se mogu označiti kao okrutnost nad životinjama ali su svakako zabavne kao jedan od elemenata drive in / filmova b produkcije, a ne odmažu ni gotički elementi i neočekivani obrt ka okultnom. Reditelju Robert Gordonu koji je rijetko snimao igrane filmove nije strana eksploataciona kinematografija, jer osim režije velikog broja serija za sobom ima i jedan od čuvenih naučnofantastičnih naslova It Came from Beneath the Sea (1955).
Ljubitelji životinja sa osjetljivim stomakom i borci za prava životinja bi trebalo da zaobilaze ovaj naslov dok ljubitelji eko terora mogu da uživaju u uvijek aktuelnoj priči o ljubavi prema životinjama koja prerasta u opsesiju. Na kraju u liku okrutnog zoo čuvara vidimo istinite likove Netflixove dokumentarne serije Tiger King, koji kroz evidentnu ljubav prema životinjama racionalizuju okrutnosti koje nad njima sprovode.
-
Resurrection (2022)
Bitna karika uspješne firme je Margaret, oličenje snažne, uspješne žene sređenog života, ustaljenih rutina i površnih seksualnih odnosa sa oženjenim kolegom Peterom. Tinejdžerka Abbie je blizu punoljetstva i pokušava da se otrgne od majkinog zaštitničkog uticaja ali je normalna djevojka u svakom smislu. Margaret čak ima vremena da udijeli savjet mlađoj pripravnici koja je u destrukvnoj vezi. Sve to je vješto uigrana predstava koja prikriva duboki psihički poremećaj izazvan traumom iz prošlosti.
Cijeli svijet stabilne junakinje se ruši kada ugleda starijeg muškarca koji je podsjeća na bolne posljedice zlostavljanja iz prošlosti. Zadivljujuća Rebecca Hall nezaboravnim osmominutnim monologom prosipa sve emocije koje su decenijama bile zatvorene i kamuflirane srećnim sređenim životom.
Zlostavljač David je zaveo naivnu djevojku i tjerao je da ispunjava najgore zahtjeve koje bi on nazivao ljubaznostima. Toliko je vješti manipulator i narcis zamađijao curu da je Margaret sve sve slijepo slušala. Tragedija je nastala kada je ljubomorni David ubio njihovu bebu Bena a ona je koristio smrt djeteta da bi još više stegao jadnu junakinju.
Djevojci je bilo dovoljno da ugleda siluetu mračne figure iz prošlosti i svi mehanizmi odbrane razumom su porušeni. Paranoična junakinja opsesivno kontroliše ćerku tinejdžerku dok pokušava da se obračuna sa nasilnikom i nosi sa traumom koju je teško pojmiti. Ćerka bježi od neuravnotežene majke i Margaret još jednom ostaje sama sa demonima u svom plakaru. David uvijek zna da upotrijebi prave riječi, da baci udice kojim će upecati i privući svoju žrtvu i sa njom se poigravati do kulminacije sadističkog zadovoljstva. Nesrećna junakinja nije dovoljno snažna da odbije nalete vješte psihičke kontrole.
Prvi dio filma ukorijenjen je na razumu i po automatizmu ne dovodimo misli glavne junakinje u pitanje. Preokret dolazi u drugoj polovini kada se mijenja ritam i priča postaje potpuno subjektivna, i svjedočimo hororu iz ugla, tragedijom psihički ruinirane Margaret. Halucinacije su poslednji stadijum teških mentalnih oboljenja i otkucaji srca davno umrle bebe su plod uvrnute njene fantazije.
Kada konačno doživi oslobođenje od zlostavljača koji joj je upropastio adolescenciju, život i majčinstvo ona racionalizuje šta je sve doživjela. Ali mi, kao publika, postajemo svjesni bolne realnosti nakon njenog teškog uzdaha koji trza i podsjeća da je patnja jedina stvarnost. Dvosmisleni kraj ostavlja slobodan prostor za tumačenje ali jedno je sigurno: Nema veće strave i užasa od ljudskog uma.
Psihološki horor koji nosi glavna glumica i savršeno prati Tim Roth uvjerljiv u ulozi lukavog manipulatora. Jedna od glavnih tema, nadmoć muškaraca je slična kao i u The Men sa bitnom i osnovnom razlikom da se ovaj naslov koncentriše specifično na traumu a ne na kompletan odnos društva prema ženama. Bolna stvarnost je da suočavanje sa bolnim iskustvima iz prošlosti zlostavljanima rijetko donosi razrješenje i psihički sklad jer je nekad rana toliko duboka da ostaje svježa uprkos proteklom vremenu.
-
La Prima Notte di Quiete (1972)
Životne okolnosti su Daniele Dominicija natjerale da se naseli u Rimini, turističko mjesto na sjeveru ispod Ankone i Venecije. Oblačni mjeseci i turobno vrijeme sa čestim padavinama ukazuju na život van najprometnijih mjeseci kada grad preuzmu turisti. Junak koga tumači Alan Delon je u braku bez ljubavi, dok on provodi vrijeme kockajući sa novim poznanicima i u dugim šetnjama pustim šetalištima.
Naslov filma je ujedno i ime zbirke junakove poezije sa aluzijom na prvi spokojni san bez snova. Neotkriveno, i do samog kraja nejasno je breme prošlosti, koje kao da je ubilo životnu iskru u vrsnom poznavaocu umjetnosti i pjesniku koji preuzima posao profesora najvišim razredima u srednjoj školi. Kroz mlade adolescente nošene jakom socijalnom sviješću i ohrabrene borbom kolega studenata širom svijeta dobijamo još jedan sloj društva – mladu inteligenciju koja predstavlja najsvjetliji dio socijalnog realizma koji je krasio italijansku kinematografiju dugo u posleratnim godinama. Učenica Vanina je sličnog, turobnog raspoloženja kao i profesor iako ima momka koji dolazi za njom brzim sportskim kolima.
Između studentkinje i profesora se kroz duboke razgovore i vrijeme provedeno u muzejima duž cijele obale Italije rađa uzajamno poštovanja i veza mnogo dublja od tričave fizičke privlačnosti. Način na koji je siromašni, cinični profesor dopro do njenog srca probudio je u obamrloj Vanini osjećanja koja nije ni znala da posjeduje. Vanina je svjesna da je samo jedan od trofeja svoga momka Gerarda i nema ambiciju da završi srednju školu kada joj bogati sponzor može obezbijediti sve ovozemaljske luksuze.
Iskra koja je usahnula u Danieleu je probuđena mladim slomljenim srcem djevojke tako depresivne za svoje godine. Odnos koji Daniele ima sa suprugom Monicom je otvoren – bez tajni, prevare znaju da se vatra ljubavi ugasila ali iz poštovanja i godina provedenih zajedno, iz navike ostaju jedno drugom utjeha. Rastanak djeluje kao logično rješenje za oboje jer se upuštaju u odnose sa drugim, ali u trenutku kada Daniele istinski prelomi da treba da napusti nestabilnu Monicu shvata da ne može da nastavi bez nje. Da li je u pitanju poštovanje proisteklo iz dugog boravka zajedno ili je prava ljubav ne ostaje nikada razjašnjeno jer tragične okolnosti se ispriječe na putu karakterističnog, ćutljivog a mudrog Delonovog junaka kojeg u kontemplativnim lutanjima prati jazz ansambl melanholičnim instrumentalnim kompozicijama.
Mentalitet male sredine predstavlja okov za junake iz kojeg je nemoguće otrgnuti se – svako zna sve o najbližim susjedima, dugogodišnjim prijateljima i dokle god su u toj sredini sa tim ne mogu da se nose. Umjetnost je instrument izdizanja iznad tjelesnih užitaka, način plivanja uzvodno, protiv vjerovatnoće i mase, i iz nje se rađaju najiskrenija prijateljstva. Daniele to uviđa kada ga prijatno iznenadi poznavanjem poezije jedan od ‘primitivnih’ drugova sa kartanja. Junaci u priči su izgubljeni u izmaglici primorskog grada i lutaju u potrazi sa sobom. Kada je smogao snage da konačno ode od psihički ‘oštećene’ supruge Daniele je uvidio da ono što sa njom ima mnogo dublje i iskrenije od bilo čega što je do tada radio. Nažalost, kako je dugo lutao hodnicima podsvijesti saznanje dolazi prekasno i razrješenje ostaje prekriveno gustom maglom.
-
Longlegs (2024)
Fenomen serijskog ubice u pop kulturi vuče korjene iz SADa – nemilosrdno, realno otrežnjenje nakon uljuljakanosti u komfor izazvano psihodeličnim hipi pokretom koje je uslijedilo od 1970. nadalje nastavilo je da prožima i opterećuje američko društvo. Putem medija i sveobuhvatnim naporima FBI obruč se stezao oko ubica koji su nezauzdano harali kontinentom pa su rođene ikone subkulture: Charlie Manson, Jeffrey Dahmer, Gary Ridgway, Ted Bundy, John Wayne Gacy, Henry Lee Lucas, Otis Toole i naravno neuhvatljivi Zodiac koji načinom djelovanja, (da ne kažem ‘stilski’ jer bi zvučalo da ove ljude posmatramo kao umjetnike XD) najviše podsjeća na dugokosog čudaka iz naslova glumca/reditelja Osgooda Perkinsa.
Intimnim razmjenama subjektivnih kadrova djevojčica iz svoje snijegom zavijane kuće prilazi automobilu i, kako je svako sjećanje krhko i nejasno, tako i njena prisjećanja na bizarnog čudaka gledamo na treperavoj filmskoj traci. Lee Harker, djevojčica sa početka odrasta u FBI agentkinju sa zadatkom na terenu. Očigledno uznemirena i uvijek namrštena junakinja predaje se poslu i pokušava da riješi slučaj star 30 godina: smrti cijelih porodica koje uvijek završavaju samoubistvom patrijarha počinioca. Neko, najvjerovatnije osoba od povjerenja ulazi u domove ljudi, krči put za Nečastivog koji sugestijom tjera patrijarha na krvavi pokolj. Na mjestu zločina uvijek čeka ista kodirana ceduljica od Longlegsa. Problem u istrazi nastaje kada detektivi shvate da Longlegs nije bio sam i da rade za nekoga ko se zove Mister Downstairs.
Djevojčina veza sa ubicom je duboka, zato što joj zna ime i ostavlja tragove koji joj pomažu da istragu pokrenu sa mrtve tačku uz pomoć pragmatičnog kolege, detektiva Kartera. Lee je ključ cijele slagalice i što više kopa po svojoj podsvijesti, više se događa tragičnih stvari oko nje ali istraga se barem konačno pomiče sa mrtve tačke. Lutka na koju nailaze navodi na to da je možda riječ o nekoj crnoj magiji pa se proceduralna potraga za ubicom transformiše u horor okultnog. Šizofrene eksplozije Longlegsa kojeg maestralno tumač svestrani pogodak/promašaj heroj Nicolas Cage našminkan kao Bob Dylan sa Rolling Thunder turneje (odmah je rekao da neće više da glumi serijske ubice).
Nic Cage ima sposobnost da prepozna koliko visoko ili nisko može govoriti a da je glas dobro snimljen, što je korisno za ulogu sumanotg, raspjevanog glam rock serijskog ubice, Sataninog sluge Longlegsa. Najbolja stvar kod muzike je što je Osgood Perkins prvi put čuo za bend T. Rex, psihodelični rock sastav koji se transformisao u glam rock krčeći put novim, popularnim trendovima. Tako se adekvatno motivaciju Satane i realizacija komplikovanog plana njegovih poslušnika može slikovito objasniti i stihovima Killer Mikea:
I had to run from the wrong to the right
I had to run to the sun and the light
For if I should perish, my kids would have nothing inherited
And that’d be the Devil’s delight
Đavolje zadovoljstvo je da stavi djevojku u sve ove teške situacije željan da joj dokaže svoju nadmoć planom koji nadmašuje jednostavno razmišljanje. Ni tragično razrješenje, ni otkačivanje od uticaja mračnih sila, ni spašavanje jednog nedužnog života ne donosi junakinji spokoj zato što osim što treba da žive sa traumom satanski kult nastavlja da živi. Sve porodice su same prizvale Nečastivog u svoj dom, čime je podvučena još jedna sfera koja je uznemiravala javnost: nasilni upad u dom.
Reditelj nikada nema namjeru da jeftinim trikovima zloupotrijebi godinu u kojoj se zbiva priča, naprotiv, atmosfera podsjeća na slične naslove kao što su Silence of the Lambs, Insomnia, Manhunter, Seven, True Detective, a onda sa pojavljivanjem lutke i nagovještaj Profonda Rosa, sa zaokretom u priči nalik na Dollmana. Borba junakinje reflektuje Osgoodov komplikovan odnos sa roditeljima (sin Anthony Perkinsa i tragično stradale glumice Berry Berenson).
Turobni ambijent negostoljubivog terena Oregona i osjećaj izolacije pojačani su prelaskom na tamnu stranu pričom o satanističkim kultovima željnim da zadovolje svog gospodara. Djevojka Lee je uvijek sama u ambijentu i nema nikakvih zvukova, pa se radnja sporo razvija i osjećamo njen rastući unutrašnji nemir u išečkivanju proročkih vizija koje se otkrivaju kao komadići slagalice u briljantno realizovanom scenariju.
black magic, bleak, devil, dolls, fbi, grim, horror, in 70s, maika monroe, murder, nicolas cage, osgood perkins, paranormal, police, procedural, psychic, ritual, satan, serial killer, thriller, vision -
Io Non Ho Paura (2003)
Sunce je visoko na nebu, obasjavajući zlatna žitna polja koja se prostiru koliko oko može vidjeti. Djeca trče kroz visoke stabljike pšenice dok njihovi bezbrižni glasovi ispunjavaju vazduh gledajući oblake koji lagano prolaze. Povjetarac lagano njiše stabljike, stvarajući nježan šum nalik morskim talasima. Bez obaveza i briga, Michele i društvo uživaju u toplini ljeta i slobodi koja dolazi s dugim, sunčanim danima. Jedan trenutak u kojem se sve mijenja dovodi do haosa u dječakovim mislima, jer nevina, dječija radoznalnost dovodi do otkrivanja mračne tajne odraslih.
Radnja se odvija u malom, izolovanom selu gdje su svi međusobno povezani. Izolacija pojačava osjećaj tjeskobe i beznađa, dok zajednica djeluje kao jedinstvena cjelina s vlastitim zakonima i moralom. Svijet odraslih je prikazan kao mračan i pokvaren, gdje su kriminal i pohlepa uobičajeni a cijela Micheleova familija i susjedi su saučesnici u bezdušnom zločinu, što dodatno komplicira njegovu percepciju svijeta.
‘Siroti’ mještani rade za okorelog milanskog kriminalca Sergia i lako prelaze granicu između sitnog kriminala i transformisanju u organizovanu kriminalnu grupu. Dva mjeseca odvojen od roditelja, silom okovani dječak Filippo u rupi se, tipičnom dječijom racionalizacijom miri sa sudbinom i prihvata sopstvenu smrt i cijele svoje porodice. Slijep od mraka podruma jedva može da otvori i potpuno je iznuren nedostatkom hrane i vode, toliko da misli za Michele koji ga je pronašao da je anđeo čuvar. Michele preuzima odgovornos na sebe i, u okviru svojih skromnih mogućnosti, počinje da se brine za vršnjaka, nesrećnu žrtvu kriminalnog umišljaja odraslih, predstavnika autoriteta u njegovom životu.
Kako odmiče vrijeme, pravi odrasli u priči Michele postaje sve zamišljeniji i otuđeniji kada postane svjestan užasa oko sebe i moralne dileme koju nosi njegova odluka da izabere pravi, teži put. Imajući u vidu djetinju nevinost ne može mu se zamjeriti da je prepuštanje bezbrižnim čarima djetinjstva. Dugi, ljetnji dani u momentu postaju teški jednom desetogodišnjaku jer je odrastao prije vremena i raspršio sliku o uzorima u svojem životu, uključujući i uvijek idealizovanu (+ Italia, hello :D) majku. Vizuelni elementi prirode i ljepote svijeta oko Michelea dodatno ističu mračnu stranu ljudske prirode s kojom se mora suočiti. U prirodi je sve ujednačeno i ne postoji svijest da kompromituje prirodno uspostavljeni balans.
Prijateljstvo između Michelea i otetog dječaka Filippa razvija se uprkos teškim okolnostima. Michele pokazuje izuzetnu hrabrost i empatiju, rizikujuću vlastitu sigurnost da bi pomogao Filipu. Prijateljstvo među djecom je čisto i neupitno pa i odnos Michelea i drugog dječaka iz sela Salvatorea ostaje neukaljan uprkos Salvatoreovoj izdaji, jer se dječak iskupljuje otkrivši novu lokaciju otetog dječaka. Film ističe snagu dječje odanosti i kako prijateljstvo može biti izvor moralne jasnoće i hrabrosti.
Zahtjev iskusnog, kritički priznatog italijanskog reditelja Gabriele Salvatoresa za direktora fotografije je bio jednostavan – za prikaz iz ugla dječije percepcije kamera cijelo vrijeme treba da snima sa dječije visine. Veliki broj dinamičnih scena u kojima kamera prati glavne junake snimljena je tehnički besprekorno, a idilični pejzaži suncem okupane žitne doline savršeno dobro kriju vrijeme dešavanja radnje, što se otkriva iz dnevnika koji mještani pomno prate.
Otmica obrađena u filmu je insipirisana istinitim događajem, a iz vješto skrivenih tragova (seoska izolacija i opijajuća kinematografija ruralnog kraja nas drži u neznanju većinu vremena o kojem je razdoblju riječ) zaključujemo da se radi o kraju 70. godina prošlog vijeka, što koristi razumijevanju motivacije za djelovanje Micheleovih roditelja i njihovih komšija. Radnička klasa je debelo ispaštala ubrzani zbog razvoj kapitalizma i naglog bogaćenja pojedinaca. Da bi obezbijedili osnovne uslove za život radili su za male plate donoseći ogromno bogatstvo svojim poslodavcima. Sindikalne organizacije su se štrajkom pošteno borile za svoja prava, dok su odrasli antiheroji ove priče izabrali lakši put, koji skupo plaćaju njihova djeca.
-
The Outwaters (2022)
Na snimcima hitne pomoći se čuju histerični vrisci dok se upoznajemo sa činjenicama o četvoro nestalih mladih ljudi: dva brata Robbie i Stan i dvije djevojke Angela i Michelle. Jedini dokaz o njihovom nastanku pohranjen je na memorijskim karticama koje je zaplijenila policija.
Amaterski video zapisi iz perspektive Robbiea koji proslavlja rođendan svoga brata i zajedno sa djevojkom Michelle prave emotivnu muziku i namjeravaju da snime spot u pustinji Mohava. Robbie je povezan sa šminkerkom Angelom i karakterizacijom se upoznajemo sa ovim mladim svijetom koji se ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka.
Konstantni zemljotresi prije nego što krenu u pustinju praćeni su nevremenom sa olujnim vjetrovima i to je samo jedan od mnogih tragova koji nas navodi da razmišljamo šta je moglo da pođe po zlu. Svjetlost koja ih obasjava u pustinji dovodi do nelagode koja se pretvara u totalnu histeriju i borbu za opstanak. Skroman budžet nadmoješten je upravo snimcima u mraku a dnevno svjetlo je iskorišteno za postavljanje nepripremljene gradske djece na surovom terenu nemilosrdne pustinje.
Lako je pratiti priču koja dovodi do haosa a onda treća memorijska kartica predstavlja najsnažniji dio priče iako najmanje otkriva ili, još gore, dodaje nove tragove ne koristeći već postavljene. Namjerno otvoren kraj račva priču u nekoliko potpuno različitih pravaca govoreći dodatno u prilog o efektnosti korištenja budžeta i vještog korištenja found footage podžanra za hororičnu postavku.
Zavisno od naših afiniteta biramo racionalni završetak priče u kojoj su mlade, nespremne osobe izgubile razum i tragično stradale usled ludila izazvanog nekom vrstom cabin fevera. Tu je zasljepljujuća svjetlost koja navodi na prisustvo izvan zemaljskih organizama a kada obliven krvlju Robbie posmatra sebe i svoje prijatelje i putovanje kroz vrijeme postaje jedna od realnih opcija. Tabla koja govori o zabranjenoj zoni pored gas maski u kojoj se vrše eksperimenti navlači sumnju na još jedan trag o potencijalnom trovanju nepoznatom materijom. A da se sve začini sa dozom naučno fantastičnog ludila tu je čudovišno pipkoliko stvorenje koje ispušta užasavajuće krike.
Šta je prava istina ostaje da nagađamo i tapkamo u mraku kao i nesretni junaci. Ono što je zadivljujuće je paleta opcija koju pruža poluamaterski projekat vrijedan svega 15 000 $. Muzika koju slušaju i prave ovi mladi ljudi razlikuje ih običnih žrtava u horor filmovima. Obično su žrtve bahati mladi nedostojni simpatije publike dok naši junaci sa svojim težnjama, snovima, strahovima, strepnjama i problemima koji ih muče su stvarni, te je grozna sudbina koja ih je zadesila utoliko užasnija kad uvidimo koliko je nelogična.
Naslov koji svakako nije za svakoga, a naročito ne za ljubitelje filmova sa linearnom strukturom i konkretnim zaključkom. Strpljenje gledaoca biva nagrađeno kada se naizgled jasna priča eterializuje u finalnom činu koji je čvrsto spojio strukturu dokumentarnih snimaka u naučno fantastičnu eksploziju. Podžanr found footage bogatiji je za još jedan naslov reditelja debitanta Robbiea Banficha.
-
Ixcanul (2015)
Vulkan iz naslova Ixcanul, takođe poznat kao Volcán de Fuego, nalazi se u Gvatemali, u području koje je naseljeno žiteljima plemena Kaqchikel i drugim lokalnim zajednicama; nalazi se u lančanom planinskom području Srednje Amerike i jedan je od najaktivnijih vulkana u zemlji. Za lokalno stanovništvo, vulkani poput Ixcanula imaju duhovni značaj – oni su često smatrani svetim mestima, i ljudi ih povezuju s bogovima ili duhovima koji kontrolišu prirodu. Neki ljudi čak idu na vulkan da bi se molili ili obavljali rituale kako bi dobili blagoslov, zaštitu ili kako bi razgovarali sa višim silama, duhovima iz ključale magme.
Kaqchikel su autohtono pleme koje danas živi u regionu oko jezera Atitlán u Gvatemali. Oni su jedno od 21 plemena iz grupe Maya koje naseljavaju Gvatemalu i Meksiko. Tradicionalno su bili poljoprivrednici koji su gajili kukuruz, pasulj, bundeve i druge usjeve. Takođe su bili poznati po tkanju tekstila i izradi keramike. Pleme je imalo razvijenu civilizaciju prije dolaska španskih osvajača a njihov jezik, takođe nazvan Kaqchikel, još uvijek se koristi u njihovoj zajednici. U sadašnjosti jedinstveni jezik stvara barijeru u komunikaciji sa državnom administracijom što se pokazuje kao vitalan dio zapleta u prvijencu Jayra Bustamantea. Nakon španske kolonizacije, Kaqchikel su prošli kroz teškoće, ali i dalje čuvaju svoju kulturu i tradiciju.
Rediteljski debi Jayra Bustamantea je istinita priča koju mu je ispričala djevojka Maria koja je poslužila kao inspiracija za glavnu junakinju istog imena. To je priča o prostoj curi koja je društvenim normama uokvirena u domaćicu svog obećanog supruga, vlasnika plantaže Ignacija, koji joj obećava lagodan život u zamjenu za ljubav. Mlada djevojka željna spoznavanja života odbija da se pomiri sa činjenicama, naivno slijedi srce i upušta se u vezi sa sezonskim radnikom Pepeom koji mašta o odlasku u SAD. Maria želi da pođe sa Pepeom ali mladić ima drugačije planove nakon što iskoristi djevojčino neiskustvo i nevinost i ostavi je trudnu na cjedilu.
Jedini ljudi koji brinu o Mariji su roditelji a oni ne znaju ni za šta drugo osim život na farmi i ne mogu da joj pruže sve neophodne slobode koje osoba njenih godina ima u urbanim sredinama. Osvetoljubivi Ignacio ne zaboravlja tešku, pretrpljenu uvredu i prekršenu riječ roditelja pa koristi djevojčin nezavidan položaj da bi izvukao ličnu korist. Zastrašujuća je surovost, proračunatost i snishodljiv odnos bogatog zemljoposjednika prema svojim potčinjenima.
Nezavidan položaj žena u društvu osim kroz lik Marije prikazan je i muškim pogledima na svijet – otac komentariše nesrećan slučaj što je dobio ćerku, djevojka mora biti nevina, sačuvana za brak i ne smije nigdje da izlazi bez nadzora, a naravno da je sve to nemoguće postići u svijetu manipulativnih, nezasitih muškaraca koji u djevojkama vide novu recku u svom notesu.
Narativna struktura filma ima puno sličnosti s biblijskom pričom o Djevici Mariji i Isusu Kristu: djevojka po imenu Maria izgubi nevinost sa svetim entitetom (prikazana junakinja masturbira s drvetom u planini), zatrudni, ali izgubi dijete , a zatim pronalazi djetetovo tijelo nestalo iz groba – vješta rediteljeva referenca na mješavinu starosjedilačkim vjerovanja obožavanja prirode i katolicizma u kulturi Maja perfektno dočaranih u samom filmu.
Prisutnost magijskog realizma i slijepe religioznosti pomiješane sa paganskim ritualima su okovi ovih jednostavnih ljudi koji iz neznanja se prepuštaju predaju višoj sili kroz puko vjerovanje da će im se vratiti dobro. Praznovjerno ubjeđenje da trudna žena može otjerati zmije iz polja kafe da bi farmeri mogli da nastave sa žetvom je upravo Mariju osudilo na nemilosrdnu sudbinu gubitka djeteta, odbacivanje zajednice a u očima zakona jedino je ona odgovorna za nerođeno dijete. (Pravoj Mariji joj je nestala beba i završila je 4 mjeseca u zatvoru). Svi ritualni obredi iz bogatog folklora nisu dovoljni da raskrče put nesrećnoj junakinji, već se suočava sa realnošću situacije na najokrutniji mogući način.
Osjećaj bespomoćnosti je toliko snažan da i nama gledaocima zastaje knedla u grlu pri pomisli na realni užas sa kojim se suočila. San o boljem životu u Americi je ništa drugo do sanjarenje zanesene mladosti a početak identičan kraju pokazuje da djevojka nije nigdje odmakla od okvira iz kojih je pokušala da se iskoprca. Gledaocima ostaje satisfakcija i nada da je izbavljenje iz okova generacijske traume i predrasuda neznanja moguće, jer je reditelj potekao iz zemlje bez filmske škole a uspio je da se oslobodi predrasuda i stvori svoj savremeni unikatni filmski izraz koji cijeni i publika i kritičari.
-
Bloodbath aka Nightmare aka Sky is Falling (1975)
Novi talas u filmu je preplavio Evropu i Holivud i iznjedrio je ogroman broj originalnih naslova kojima fabula nije najbitniji elemenat. Nezavisni filmski stvaraoci su se odvažno upuštali u istraživanje novih formi a kritika društva se podrazumijevala, usled razvijene samosvijesti podstaknute seksualnim i studentskim revolucijama koje su prethodile dekadu ranije. Američki reditelj italijanskog porijekla Silvio Narrizano se odlučuje da svoju surealnu priču smjesti u malenom španskom selu, koje je pozornica za karakterizaciju američkih turista, otpadnika iz svoje zemlje. Oni predanost primitivnim vjerovanjima mještana smatraju banalnim i nedostojnim svog gospodskog odgoja.
Četiri priče govore a anglo disidentima: propala holivudska glumica Treasure (Carole Baker) pokušava da naglasi svoju nepostojeću važnost u svijetu šoubiznisa; destruktivni heroinski zavisnik Chicken (Dennis Hopper) koji juri za novim fiksom i poezijom koja pogađa dušu; Britanac Terrence (Richard Todd), pilot sa PTSD-om i frustriranom suprugom alkoholičarkom koja ga ne razumije; homoseksualac Allen (Win Wells) potisnutih nagona u lokalnim momcima pokušava da nađe ljubav dok ih sve posmatra misteriozni Njemac. On je vlasnik kafane koji se lakše saživio sa mještanima španskog seoceta koje izlazi na more.
Priča nije najsnažniji element, već upečatljiv vizuelni identitet mjesta u kojem su izgubljeni posrnuli bjegunci iz domovine, stranci koje izjeda praznina i nerazumijevanje lokalaca iako sve mogu kupiti novcem. Sa raznovrsnim preplićućim fabulama, koje se ujedinjuju u mističnost običaja jednostavnih seljaka pokriven je cijeli intelektualni milje tog doba. Pagansko praznovjere u kojem žrtvuju su ljudske žrtve normalna pojava neshvatljivo je oholim predstavnicima razvijene civilizacije. U njihovoj nesvijesti i leži njihova nesreća: životne stranputice su ih skrenule sa puta i ni sami ne znaju kako su se tu našli i jedno po jedno klize u neizbježnu smrt koja dolazi kao karmički balans, u skladu sa stilom života kojim su junaci živjeli.
Sve živopisne i više nego prikladne smrti se mogu okarakterisati kao nesrećne okolnosti iako su junaci opsjednuti tajnovitošću predanih hodočasnika. Unutrašnji nemiri koji na različite načine protagoniste pokreću na autodestruktivno djelovanje su proizvod nesrećnih okolnosti ili duboko ukorijenjenog nezadovoljstva a religijski kult služi kao izvršitelj kazni i dželat za istinski nesrećne protagoniste.
Glumačka ekipa je upečatljiva u svojim rolama: Carol Baker je zadivljujuća kao diva koja plače za svojom mladošću; Dennis Hopper u duhu svojih uloga iz Easy Ridera, The Trip i Apocalypse Now izgleda kao da se ne trudi mnogo da dočara ulogu zavisnika; Win Wells je sjajan kao ogorčeni homoseksualac a Richard Todd, zvijezda zlatnog doba Holivuda je sjajan kao traumatizovani ratni veteran koji traži publiku za svoje ratne priče.
Distributeri često naslove koji ne dožive planirani uspjeh ponovo plasiraju na tržište pod različitim imenom. Takav slučaj je i sa surealnim Narrizanovim ostvarenjem koje predstavlja mješavinu ruralnog gialla i najboljih naslova iz nouvelle vague žanra. Nightmare ili Bloodbath ili Sky is falling se preporučuje samo potkovanim gledaocima koji znaju šta rade i poznaju istoriju kinematografiju da bi mogli da razumiju vrijednosti vremena u kojem je nastao ovaj naslov daleko ispred svog vremena.
-
I Saw the TV Glow (2024)
Tragično samoubistvo najmlađe sestre koja je bila starija od mene 12 godina zatekla me na početku drugog polugođa završnog razreda osnovne škole, sa 14 godina. Palanački mentalitet je odmah došao do izražaja, pa su nepoznati ljudi iz okruženja analizirali zbog čega se to desilo a stariji, pred penzijom, roditelji zaokupljeni svojim poznim godinama i nemjerljivom boli nikada nisu uspjeli da se do kraja iznesu sa time, pa je nakon četvrt vijeka taj događaj u našoj porodici i dalje tema o kojoj se slabo ili ne govori uopšte.
Prirodna i jedina reakcija mladog adolescenta je dodatno zatvaranje u sebe, jer ionako krhko samopouzdanje i društvena prilagođenost iščupani su iz temelja. Stajao sam pod upitnim reflektorima radoznalaca i sažaljivih pogleda vršnjaka koji su proživljavali svoju adolescenciju ne hajući za suočavanje sa smrtnošću i gubitkom najbližeg člana porodice. Jedina utjeha dolazila je iz topline katodne cijevi, kada bi počeo TV program u svom udarnom terminu na mladoj televiziji. Sva bol bi se istopila u spokoju naivno banalnih priča o biciklistima na plažama Los Angelesa (Pacific Blue / TV IN). Uljukanost u komfor pripremljenog scenarija i zapleta koji se iščekuje; to je nešto što je poslužilo mom razumu u teškim trenucima suočavanja sa ambisom podsvijesti.
Rediteljka se na sličan način ophodi prema svetoj svjetlećoj kutiji koja je bila jedini izvor zabave u vrijeme prije interneta, reelsova i streaming platformi. Ono što se prikazuje je sveto, čeka se iz nedjelje u nedjelju, nestrpljivo i ljudi nagađaju kroz žive rasprave šta bi moglo da se desi u narednim epizodama. Eterično prisustvo umjetnosti nastavlja da živi realnije u životima obožavalaca nego što su pisci zamišljali u najluđim i najoptimističnijim snovima.
Zaluđenost TV serijom stvara iskrenu, bliskost između dječaka Owena, odgojenog po strogim pravilima očinske figure od koje prvobitno osjeća strah, pa tek onda ljubav; i Maddy, dvije godine starije djevojke koja se teško nosi sa pubertetom jer osjeća teret tjelesne i psihičke metamorfoze. Strogi otac ne dozvoljava Owenu da ostaje do kasno (serija je u udarnom terminu u 22:30) a bolešljiva majka nema dovoljno snage da se suprostavi čvrstom patrijarhu. Srećom pa Maddy posjeduje video rekorder i svake nedjelje na dogovorenom mjestu ostavlja kasetu sa novom epizodom, dodatno romantizijući i idealizijući opčinjenost video produkcijom u najranijoj mladosti.
Tinejdžerka otpadnica i dječak bez društva postaju ujedinjeni upravo tom neraskidivom vezom – kolektivnim nesvjesnim, kanonom niskobudžetne serije The Pink Opaque. Kada počne program sve drugo iz svijeta koji ih okružuje djeluje blijedi, djeluje minorno i zanemarljivo i nije vrijedno njihove pažnje. Tokom trajanja tv programa u periodu od par s junaci iz spoljneg svijeta počinju da osjećaju pritisak karakterističan za odrasle osobe. Bezbrižno djetinjstvo naglo je prekinuto kao i serija koja nije obnovljena za novu sezonu.
Na različite načine se nose junaci sa težinom stasavanja samim tim jer potiču iz različitih klasnih struktura. Za Owena roditelji brinu iako on ne osjeća pripadnost čovjeku sa kojim je majka posrednik u komunikaciji. Maddy ima nervoznog očuha koji se van ekrana istresa na nju i njeni problemi su mnogo ozbiljniji i toliko teži jer je kao žena izloženija zlostavljanju i uznemiravanju drugarica vršnjakinja. Čitava atmosfera izgrađena je jakom karakterizacijom dva glavna lika koji ne gube vrijeme nego koncizno predstavljaju svoje egzistencijalne i misli o svijetu oko sebe.
Sva surovost adolescenata i izgubljenost proistekla iz samospoznaje davi Owena i Maddy – a različit način suočavanja sa istim problemom ne znači da je jednom teže od drugoga. Spremnost momka da se suoči sa turobnom zbiljom suprotnom od šljaštećih svjetala ostavlja nadu za spasanje; nažalost, djevojka nije te sreće i zbog izgubljenih bitaka sa sobom plaća skupu cijenu upadanjem u ludilo. Apstraktni otvoreni kraj i epilog bez razrješenja samo su jedan od putokaza da se junaci nalaze na stazi života odraslih jer niko ne dobije sve odgovore koje traži. Varijabilnost sjećanja je uz ljudski faktor uvijek najveći problem pri objektivnom sagledavanju stvarnosti. A šta je to uopšte i objektivno, i iz čijeg ugla? Jedino što preostaje Owenu je da hoda svojim putem znajući da je uz njega Maddy, čuvar iz paralelnog svijeta.
Priča o subjektivnim osjećajima i percepcija neprilagođenih klinaca nekada su teški za gledanje jer nema tipične fabule i dugi su kadrovi u kojima Owen, u funkciji naratora pojašnjava šta se dogodilo. Fantazijski detalji sa elementima psihološkog horora tjeraju gledaoca da iz tamnih hodnika svoje podsvijesti ponovo preživljava sopstvene traume. Preživljavanjem iskustava iz prošlosti u prilici smo da sebi oprostimo i osvijestimo negativna osjećanja vezana za pojedine događaje, a prigodne tv emisije djeluju terapeutski za video generacije modernog doba.
a24, drama, fantasy, female director, friendship, glow, growing pains, horror, loneliness, memory, misfit, new, outcast, psychological, solace, solitude, teenage, tv guide, tv show, vhs, vintage -
Losing Ground (1982)
Nadarena profesorka logike Sara opčinjava svojom ljepotom muškarce oko sebe, iako je optužuju da je uvijek pretjerano uzdržana i hladna. Ona je zapravo staložena osoba duboko uključena u naučni rad živi u skladu sa svojim poslom predano preispitujući teme koje su zaokupljale interesovanje filosofoskih škola. Kod kuće je čeka suprug Victor koji u apstraktnom stvaralaštvu traži svoj kreativni izraz, pa je spreman i da se izmjesti iz svog gradskog ateljea i ljeto provede u elitnijem dijelu grada slikajući neodoljive Portorikanke.
Kriza srednjih godina pripitom zanesenjaku Victoru pomućuje lucidni pogled na stvarnost i predaje se stvaralačkoj ushićenosti proistekloj iz promjene stila i okruženja. U njegovom svijetu malo ima prostora za Saru, pa ni ne haje mnogo što ljeto provedeno van grada odaljava junakinju od sopstvene profesije kojoj je strastveno predana. Njena uzdržanost pogrešno je protumačena kao nezainteresovanost a ona mora mukotrpno da se bori za svoj jedinstveni pogled na svijet i izađe iz sijenke majke, poznate filmske dive. Victor se udaljuje od uticaja svog mentora Carlosa, sa kojim dijeli atelje u gradu i preispituje svoje poglede na umjetnost.
Jaz između supružnika se produbljuje kada Victor muzu pronađe u tempertamentoj Celiji, što uzdržanu Saru gura ka studentu reditelju opčinjenu njom koji joj nudi ulogu u svom filmu, a tu je i njegov harizmatični ujak Duke, bivši glumac sa razumijevanjem za filosofiju i sličnim afinitetima i pogledima na svijet. Zajedno na setu vode iscrpne razgovore o stvarima o kojima ne bi mogla sa svojim suprugom, koji na njen posao gleda sa nipodištavanjem.
Gluma često nije na najvišem nivou i montaža je amaterska, ali ovo je jedan od naslova koji dobrom postavkom i razradom priče nadomještabočigledne nedostatke. Afroamerički par intelektualaca sa egzistencijalnim i bračnim problemima je slika potpuno suprotna od uobičajenih slika iz Hollywooda i uloga namijenjenih za ‘obojene’ glumce. Ozbiljne teme kao što su potraga za identitetom, inspiracijom i kreacijom kao i preispitivanje kompleksnosti bračnih odnosa humanizuje rasnu manjinu.
Ogroman je značaj drugog igranog filma spisateljke, profesorice i rediteljke Kathleen Collins koja,osim što je druga rediteljka afričkih korijena, je uspjela da naslika portret stvarnih pripadnika svoga naroda bez eksploatacionog predznaka. Kao i Rohmerovim filmovima junaci su vođeni jakom željom za samospoznajom i do tančina razlaganjem iskonskih unutarnjih nagona. Fotografija i snažni vizuelni identitet nadomještaju drvenu glumu i nefluidnu montažu. Sa junacima se lako identifikovati jer su svi ostvareni u svojim profesijama iako dolaze iz manjinske pozadine, često obilježene pogrdnim stereotipima.
Kao i većina umjetnika Collins nije za života doživjela priznanje ali restauracija iz 2015. omogućila je novim generacijama da uvide ‘crne’ pionirke među filmskim stvarateljkama. Pored rada u svijetu filma, Collins je bila angažovana i u obrazovanju, predajući filmske studije na raznim univerzitetima i inspirišući mnoge mlade umetnike i umetnice. Njeno nasleđe živi kroz njen rad i doprinos u otvaranju vrata za buduće generacije afroameričkih rediteljki.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 