-
In a Violent Nature (2024)
Semantička dvosmislenost naslova nije slučajna, pa iako priroda jeste okrutna, opstanak u njoj predstavlja često smrt i neprestanu borbu za preživljavanje; drugo značenje se više koncentriše na nasilnu stranu ljudske i animalističke prirode. Osim okrutnosti u prirodi u prirodi živih bića je da se iživljavaju nad dominantnijim od sebe, što dovodi do vršnjačkog nasilja, zlostavljanja, traumatičnog odrastanja a na kraju bezumne, surovo sprovedene osvete.
Kampovanje i šumski ambijent oduvijek su bili inspiracija i poprište krvoprolića plodonosnog podžanra – slasher horora. Nesigurnost koja proizilazi iz boravka na nepoznatom terenu koji je živ i svaki put drugačiji, gdje svaki šum označava novu borbu za opstanak i opasnost vreba iz mraka. Priroda je uvijek refleksija stanja ljudskog uma, pa za ubicu koji se pokrene nakon uklanjanja medaljona koji ga je držao upokojenog priroda je domaći teren, kreće se sa lakoćom neutabanim stazama dok sračunato masakrira kampere.
Specijalni efekti su fantastični i egzekucije su obilato krvave, ali nikada i usiljene, pa se neke događaju van ekrana, što ne znači da za ljubitelje živopisnih prosipanja utroba i mrskanja lobanja baštenskim alatima ostaju uskraćeni za bilo šta. Upravo delikatno uspostavljena mjera kasapljenja i preciznog kretanja ubice – grabljivca kroz šumu je suprotna uobičajenom haosu koji nastane u sličnim naslovima. Reditelj ne gubi vrijeme na karakterizaciju žrtava već kroz prirodni ambijent subjektivnom kamerom u trećem licu pokazuje superirornost tihog dječaka Johnnhya koji je stradao nakon smicalice koja je pošla po zlu.
Maska iza koje se krije čini ubicu gnusnijim nego što jeste iako je sav deformisan i očigledno jedan od ‘nesuperiornih’ primjeraka ljudske vrste. Sve što je različito ili odudara od društvenih normi predmet je ismijavanja a na terenu Majke Prirode se šanse izjednačavaju, pa napadači i zlostavljači postaju lak plijen za život u prirodi adaptiranog samotnjaka. Pozadinska priča i način na koji je zaustavljen ubica mogli bi upasti u oči probirljivim gledaocima kao neuvjerljivi, ali snaga slešera nikada nije ležala u konciznim fabulama.
Manijak koji pred nama istrebljuje sve ne može biti zaustavljen zato što je on proizvod ljudskog društva i djevojka koja jedina preživi nezgodu nailazi na ženu (Vicky iz Friday the 13th Part 2) koja u antiklimaktičnom, jezivo efektnom epilogu obrazlažu ponekad i pretjeranu okrutnost životinja u prirodi. Demonstracija sile, nadmoći i pomračenje svijesti se podrazumijeva za bića koja imaju svijest, međutim i životinje kasape jedna drugu bez želje za hranom, već dokazajući da i instiktom vođeni stvorovi u netaknutoj prirodi mogu da skrenu sa puta što čini čovjeka nemoćnijim nego što bi želio da prizna.
Ambijentalni zvuci bez ikakvog soundtracka i duga lutanja ubice praćena kamerom u trećem licu pojačavaju osjećaj beznađa dok broj ubijenih žrtava raste. Nagon za samoodržanjem je toliko jak da ovakva i slična iskustva preživjeli moraju obrisati iz sjećanja jer to je jedini način na koji se čovjek nosi sa ovom i sličnim tragedijama.
-
Hot Chili (1985)
Južna granica SAD sa Meksikom oduvijek je u mislima američke nacije predstavljala ideal raskalašnog jeftinog provoda u zemlji tekile, marijačija i sombrera. Četiri mladića traže sezonsko zaposlenje i priliku da steknu dragocjeno, (XD) seksualno iskustvo pred odlazak na koledž. Čitava priča se odvija u hotelu što je jasna indikacija da je film snimljen u studiju ali raskoš setova poput džinovskog bazena, rustičnog hotela i nekoliko stereotipnih ruralnih lokacija, sinonima Meksika uspijeva da dočaraju željenu sliku.
Ličnim iskustvom se pripovjedač Ricky, mišićavi drugar Jason, dežmekasti Arnie i štreber Stanley upoznaju sa ekscentričnim, seksualno nezasitim gostima i brzo se stapaju u ambijent jer i zaposleno osoblje ima svoje nastranosti. Muzičkarka nudistkinja spremna je da ponudi časove iz raznih instrumenata i još neke lekcije koje više interesuju momke; par prastarih mladenaca sa unukom bilderkom, stidljiva ćerka i stroga majka, nimfomanka njemica sa svojim sturmfuhrerom Fritzom (titula iz nacističke Njemačke, jer predrasude, zašto ne), hladna, distancirana, razvedena bogatašica – za svakog od momaka moguće je da pronađu ono što su tražili i ostvare svoje bezobrazne snove.
Ni osoblje hotela nije mnogo bolje – menadžer je pretjerano strog i isfrustriran dok se za njegove potrebe ne pobrine vozač her Fritza (Robert Zdar lično), recepcioner Pedro spreman da zadovolji starije klijentkinje i kuvarica Chi Chi koja koristi kecelju da zaštiti svoje golo tijelo u kuhinji i ništa više od toga.
Komični zapleti su banalni, kao što se i može očekivati u seksploatacionoj komediji o mladićima željnim jedne jedine stvari. U formi razglednice roditeljima Ricky izvještava o događajima u odmaralištu i preuzima ulogu naratora, dok i sami roditelji ne odluče da posjete ekskluzivno ljetovalište, i to je vrijeme da njegova sestra zablista u kratkoj ali upečatljivoj ulozi. Kada vidimo ponašanje odraslih osoba sa pojačanim libidom na ovakvoj destinaciji onda nije ni čudo što su tinejdžeri prioritizovali seksualni pohod. Šokantni podzaplet (eto, ima prostora i za šok poslije svega viđenog) sa voajerističkom sestrom Sheilom i krađom videokamere služi kao dobra uvertira za seksi kulminaciju.
Svaki od momaka ima priliku da stekne željeno iskustvo koje će mu značiti u stvarnom svijetu. Kroz slapstick, zvučne efekte i svim mogućim zamislivim klišeima komedije situacije priča o odrastanju predstavlja jedan od znakova vremena kada su seksi komedije kao što su Porky’s, Revenge of the Nerds, Private Resort punile bioskopske sale. Međutim, ne iznenađuje korištenje trenda kada se ima na umu da iza naslova sumnjive produkcije stoji Cannon produkcija predvođena kultnim producentskim dvojcem Golan / Globus.
Gomila scena danas ne bi bila ni razmatrana zbog uvredljive prirode ali to više govori o degradaciji žanra komedije i osjetljivosti krajnog korisnika, posjetioca bioskopskih sala. Sva raskošna golotinja, pa čak i tinejdžerska, mogu zasmetati čistuncima ali naslovi koji kao temu imaju ljeto upravo moraju da se posluže svim mogućim motivima vezanim za najvreljije godišnje doba. Definitivno jedna od komedija stvorenih za veliko društvo uz obilne količine alkohola i psihoaktivnih supstanci za pomjeranje praga tolerancije. ::)
-
El Conde (2023)
Kako bolje prikazati krvnika jednoga naroda, moćnog tiranina odgovrnog za poharu, smrt, nestanak desetina hiljada ljudi nego kao krvožednog vampira, vječno željnog krvi nedužnih? Čileanski reditelj Pablo Larrain odrastao je za vrijeme Pinocheovog režima i na svojoj koži osjetio užase tiranske strahovlade. Kreativni stvaralac kreira fantazijsku pozadinu i krvožednost surovog oligarha racionalizuje i opravda krvopijskim porodičnim korijenima.
Isfrustrirani, vječno usamljeni, iako okružen najmilijijima Grof (jasna aluzija na Stokerovog Drakulu) preispituje svoju besmrtnost i odlučuje da prestane da se hrani ne bi li umro prirodnom smrću. Naratorka britanskog akcenta (sa jasnim indikacijama o kome se radi) u maniru svog sunarodnika Davida Atenborougha upoznaje nas sa navikama evo neobične krvoločne zvijeri u ljudskom obliku sa šiljatim očnjacima. Okrutnosti nečastivog Augusta Pinochea su prikazane grafički a veoma su uznemirijuće što nije najstrašniji dio priče – strašna je racionalizacija nepočinstava i stavljanje sebe u prvi plan, uz prigodno izigravanje žrtve. Nakon bjekstva u samosvjesno izgnanstvo vampir je i dalje žedan krvi i nikada ne prestaje da je pije nedužnom narodu Čilea i uz pomoć vjernog asistenta nastavlja da krade srca građanima Santjaga. Grozote koje je počinio ostavile su duboke psiho sociološke posljedice na cijelo društvo i potrebna je smjena nekoliko generacija ne bi li se zaboravila u svijesti integrisana trauma.
Dok pokušava da napusti svoje izmrcvareno ali neuništivo tijelo ostrvo Grofa Pinochea posjećuje časna sestra Carmen, izvrsna računovotkinja koja je tu da popiše sva bogatstva koja je prikupio za života prljavim mahinacijama, otimanjem i masakriranjem. Popis bogatstva služi kao magnet koji privlači halapljivu djecu, Grofove nasljednike.
Ništa manje okrutna žena Grofa tiranina ima aferu sa njegovim najvjernijim slugom, ogorčena jer je muž nikada nije preobratio u besmrtnu zvijer. Carmen ima svoju skriveni zadatak koji je po naredbama klerikalnih vođa otišla da bez odlaganja izvrši. Implikacije crkve u prljave poslove i odobravanje Pinocheovih zlodjela nad čilenaskim stanovništvom uvijena je u borbu sa Nečastivim, dok njihove prave, pritajene namjere ostaju skrivene do uzbudljivog razrješenja u poslednjem dijelu.
Dok Carmen intervjuiše članove porodice i samog Grofa koji pronalazi drugu mladost kada baci oko na privlačnu časnu sestru reditelj razotkriva i pod mikroskopom stavlja individualnu odgovornost generalove porodice, naviknute na lagodan život i troškaranje bogatstva umrljanog krvlju i suzama.
Reditelj u svom stvaralačkom opusu već ima dvije biografske priče koje se najvećim dijelom prepliću sa fikcijom – o pjesniku Nerudi i poslednjim danima zajedničkog života Diane Spencer i princa Čarlsa, a u ovom stvarenju odlazi korak dalje – fantazijskom pričom o stvorenju koje se hrani mukom drugih dobijamo i presjek prosječnog diktatora sa kojim je, nažalost, većina društava imalo prilike da se susretne. Svi instrumenti koje je mogao da iskoristi u svoju korist iskorišteni za sticanje lične dobiti i zadovoljavanje sopstvenih sebičnih interesa. Umnogome je tužnija činjenica da je takav režim na vlast dovela SAD, samoproklovana zagovornica ideje slobodnog svijeta, da bi nadmašila svoje sovjetske rivale u globalnom uticaju. Podršku zarad jeftinih političkih poena totalitarnom vladaru dala je i druga perjanica sloboda, Velika Britanija i tu se krije istina o tome ko je naratorka. Ni ona nije ništa bolje od krvomutnika iako se smatra jednom od najuticajnijih političarki uopšte.
Kinematografija podsjeća na mješavinu Dreyerovog Vampyra sa primjesama simetrije kadrova Wesa Andersona. Prisutne su brojne reference na filmove sa vampirima koje sigurno ne promiču vještom sinefilskom oku. Pozamašna doza morbidnog humora izvrgava ruglu ne samo prikazane ličnosti, već i ljude koji su podržavali njih i njihove saveznike. Svi su dostojni prezira i bez pretjerivanja zaslužuju da provedu svoje živote ( a i naredne reinkarnacije) u najgorim mukama.
-
Ghost World (2001)
Iz pera Daniela Clowesa dolazi intimna, satirična priča o dvije ekscentrične tinejdžerke i njihovom ljetu ispunjenom dokolicom u predgrađu Los Angelesa. Strip umjetnik je sarađivao i na scenariju za igrani film sa rediteljem Terry Zwigoffom. Izbor Zwigoffa da režira stripovsku polubiografsku priču o odrastanju je bila pun pogodak, imajući u vidu rediteljevo poznavanje devete umjetnosti kroz blisko prijateljstvo sa najvećim strip stvaraocem XX vijeka u SAD Robertom Crumbom. Sve kockice su se sklopile i nakon savršenog kastinga stekli su se uslovi za snimanje najuspješnije stripovske ekranizacije ikada do tada.
Enid Coleslaw (anagram od imena strip autora Daniel Clowesa) tokom ljeta mora na popravni iz Umjetnosti ukoliko želi da maturira. Prijateljica Rebecca djeluje odlučno da nađe stan i konačno napravi važan iskorak sa drugaricom o kojem maštaju još od osnovne škole. Njihovi dani su ispunjeni uobičajenom tinejdžerskom razonodom – pljuvanjem svakoga i svačega uz obilne donose uvrledljivih ciničnih komentara. Lutaju svojim predgrađem u nedođiji okruženi mještanima koji su u njihovim očima čudaci, luzeri i ljudi dostojni prezira. Takvo mjesto je premalo za svijet prilika koji se otvara pred ljudima koji su na početku života u svijetu odraslih. U mladosti je najteže donijeti odluku o izboru karijere i biti pragmatičan kada ni sami ne znamo šta želimo, a kamoli od čega zarađivati sopstveni novac i plaćati troškove.
Enid prolazi kroz formativnu metamorfozu u odraslu osobu, sve oko nje se drastično mijenja a ona nije spremna za promjenu – trenutak napuštanja porodičnog doma se primiče a ona nema nikakvu ambiciju da se pokrene i nešto preduzme vezano za svoju budućnost. Tinejdžerskoj sklonosti negativnim stavovima suprostavlja se otrežnjujuća realnost prostih životnih aksioma i mora da nauči da prihvati i balansira oboje. Djetinje šale i nezreli pogledi na svijet predstavljaju način na koji odbija da se pomiri da su stvari u njenim rukama i da postaje gospodarica svoje sudbine.
Kreativno preisputuje svoje stvaralaštvo nakon što joj profesorica skrene pažnju da strip nije duboka umjetnost čime se jasno vide muke sa kojim se Daniel Clowes suočavao u potrazi za svojim originalnim umjetničkim glasom. Cijeli život na tinejdžerki je da se prilagođava željama roditelja, nastavnika, pa i prijatelja, što je, razumljivo izavalo buntovnički, kontrašku prirodu. Dvije drugarice su otpadnice, svjesno samoizopštene iz zajednice. Pripadnost masi nije odlike slobodne misli pa djevojke, a naročito Enid, moraju da zauzdaju svoju namćorastu prirodu.
Kada naiđe na Seymora, sredovječnog gubitnika, kolekcionara starih ploča Enid prvo iz šale, onda iz radoznalosti i zainteresovanosti stupa u platonski odnos sa njim. Trenuci utjehe i stabilnosti koji pružaju jedno drugom je neodrživ osim zbog razlike u godinama, ali ih spaja ljubav prema zajedničkim interesovanjima. Moglo bi se reći da junakinja vidi sebe u Seymouru što je u prvu ruku privuklo, a nakon zadovoljenja ženskog osvajačkog nagona i odbilo. Steve Buscemi je toliko bio uznemiren likom koji je tumačio da se odmah presvlačio i mijenjao izgled u odnosu na kancelarijskog štrebera neuspješnog u ljubavi.
Svijet duhova iz naslova je idealizovana vizija svijeta subjektivnih percepcija, nestvaran prostor kreiran a prožet negativnivnim i nesigurnim stavovima proisteklim iz frustracije ličnim nedostacima. Samo upuštanje u stvarni život je izlaz a taj korak je najteže načiniti, bilo odrasloj osobi sa formiranim navikama, bilo tinejdžerki koja traži svoj poziv i stazu kojom hoda. Neprijatne situacije i duge ćutnje u njima zasmijavaju gledaoca, a nelagoda izazvana brojnim frikovima koji čine dio američkog sna je još jedan od načina tumačenja spomenutih duhova – stvarni svijet je mjesto gdje svako sebično luta u svojoj potrazi za nečim posebnim uz puku borbu za egzistenciju u stvarnom svijetu.
based on comic, comedy, coming of age, daniel clowes, drama, friendship, geek, girls, graduation, hate, middle age, nerd, outcast, school, summer, teen, vinyl, yard sale -
Kajillionaire (2020)
Porodica sitnih prevaranata sačinjena je od odraslog muškarca, žene i mlade žene kao ćerke. Hladna interakcija ni sa čim ne ukazuje da su u krvnom srodstvu, naročito imajući u vidu ravnomjernu raspodjelu skromnog plijena, ali je fizička sličnost između dvije žene nepobitna i zapanjujuća. Nenuklearna familija živi od pilićarenja, varanja i sitnih krađa dok svakoga dana u isto vrijeme moraju da jure kući da bi očistili pjenu koja im se spušta kroz zidni otvor od smještaja, jer im se prostorije za život nalaze pored servisa za pranje. Vlasnik servisa je neodređenog slovenskog porijekla i ima problema sa kontrolisanjem emocija ali ipak (nevoljno, naravno) toleriše izostanak rente ove bizarne grupe ljudi.
Djevojka nikada nije na pravi način prilagođena društvenom životu i roditeljima je sredstvo za sticanje sitne, lične koristi od trenutka kada se rodila. Njeno ime – Old Dolio pokazuje odlučnost roditelja da se dodvore istoimenom beskućniku, dobitniku na lutriji ne bi li joj ostavio nešto u testamentu. Na njihovu žalost od toga nema ništa, kao i od većine planova koje pokušaju da sprovedu. U jednoj od epizoda jurnjave za lakom zaradom djevojka odlazi na kurs roditeljstva na kojem prvi put pomišlja o svom materinskom iskustvu ali i okrutnosti svoje majke koja ju je uskratila za bilo kakvu pažnju.
Roditelji Robert i Theresa svoje sitne prevare pokušavaju da racionalizuju a zapravo prikrivaju svoju lijenjost i želju za lakim životom parazitirajući i hraneći se mrvicama otpalim od poštenih ljudi koji su mete njihovih smicalica. Izgovor za izostanak osnovne motivacije je da ne žele da postanu jedni od onih ‘kadžilionera’ koji stalno jure za bogatstvom.
Old Dolio postaje svjesna nemara svojih roditelja, ali je čvrsto zarobljena u njihovim manipulativnim čeljustima da ni ne primjećuje štetnost njihovog uticaja na kvalitet njenog života. Problem u dinamici neskladne familije nastaje kada roditelji u svoje planove uključe pričljivu, naivnu portorikanku Melanie i njoj poklanjaju pažnju koju su uskratili svojoj biološkoj ćerki. Neodgovrni interesdžije ne razmišljaju dalje od trenutnog fizičkog zadovoljstva i prava je tuga što jedna mlada osoba ostaje uskraćena za mnoga životna zadovoljstva da bi bila pion za džeparenje i lopužanje u maniru Olivera Tvista.
Toksičnost supružnika odbija Melanie od prvobitne ideje da se učlani u bandu i doprinese svojim idejama o lakoj zaradi i svoju pažnju usmjerava na žrtvu odnosa – djevojku slijepljene, neraščešljane kose koja se ne osjeća lagodno u svojoj koži i nosi par brojeva veću trenerku. Mlađe junakinje nekako uspijevaju da pobjegnu od prekaljenih, starijih prevaranata a tokom jednog od jačih zemljotresa karakterističnih za kalifornijsku regiju Old Dolio u napadu panike otkriva svoje skrivene namjere da opljačka Melanie.
Roditelji poslednjom velikom manipulacijom sjajnim poklonima mažu oči svojoj odbjegloj ćerki koja naivno pada na materijalne stvari. Srećom odnos između Melanie i Old Dolia je snažan i pun uzajamnog poštovanja pa šteta koju načine svojom poslednjom velikom prevarom predstavlja samo razrješenje i daje mogućnost jadnoj djevojci da iskusi život iz prve ruke.
Ljubitelji uvrnute komedije prepoznaju ime Mirande July proslavljene po kultnom ostvarenju Me and You and Everyone We Know pa im tema i ponašanje junaka nije iznenađujuća. Glumački ansambl predvođen iskusnim Richardom Jenkinsom i Debrom Winger dopunjen je sjajnom Evan Rachel Wood sa karakterističnim dubokim glasom i Ginom Rodriguez u ulozi senzualne mlade hispano djevojke Melanie.
Sličnost tematike se može vidjeti i u Koreedinim Shopliftersima jer i on obrađuje temu sitnih prevaranata ali u ostvarenju sjajnog Japanca su oni toplog srca i puni međusobnog uzajamnog poštovanja. Ekipa prevaranta podsjeća i na trojac iz Griftersa ali su oni komplikovanom seksualnom trouglu pa se i tu završava sličnost. Prevara u stilu američkog niskog staleža osim rediteljkinog ličnog pečata šalje snažnu poruku da se od malignih uticaja pojedinac mora osloboditi, pa makar oni bili i članovi najuže porodice.
-
Faraon (1966)
Dok se u Holivudu 1960. spremao prelaz iz zlatnog doba u novi val, evropski reditelji su kroz antičku dramu tražili priliku da mikroskopski precizno seciraju i kritikuju moderno doba. Priča o fiktivnom faraonu Razmesu XIII (Poslednji iz dinastije Ramzes je bio Ramzes XI) je realistična disekcija oronulog carstva koje je odavno doživjelo vrhunac i klizi ka neizbježnom padu nakon vjekova dekadencije i robovlasničke eksploatacije.
Mladi naslednik razočaran je kratkovidošću i primitivnim pogledima na svijet sveštenika koji uživaju ogromni uticaj kod njegovog oca i još veći kod njegove majke koja ni ne odobrava mladićevu vezu sa Jevrejkom Sarom. Velika moć je ležala upravo u manipulaciji izaslanika paganskih bogova pred neobrazovanom pukom sirotinjom koja nema vremena da razmišlja o filozofskim pitanjima koja muče vlastelu. U djetetu iz mješovitog braka gramzivi duhovni stalež vidi novog izraelskog kralja i sve je na prodaju i na dohvatu ruke u bjelini saharskog pijeska. Manipulacijom običajima tumačenje predskazanja u sopstvenu korist vladajući klerici su čvrsto stegli za vrat i Faraona kao vrhovnog simbola vlasti i narod koje drže u kontrolisanom strahu.
Ambiciozni princ nasijeda na manipulacije moćnih Feničana, lukavih trgovaca i sveštenika koji sarađuju sa asirksim kraljem čija vojska je trostruko brojnija od faraonove. Sveštenica Kama i njegov dvojnik Lydon su sredstva obmane vještih manipulatora koji su spremni da sve urade da bi se domogli poluga moći, odvoje ga od žene i natjeraju da razmišlja kako oni žele. Misli mladog plemića su dobre ali jedno je stvarnost koju on percipira a drugo je realni položaj snaga na terenu. Nakon smrti oca i vojnog podviga na bojnom polju Ramzes XIII je ohrabren u ispravnost svog cilja i kao dobar vladar želi da osnaži carstvo.
Sveštenici predvođeni prepredenim Herhorom koriste i poznavanje astrologije da bi obmanuli naivni narod koji je faraon htio da upotrijebi protiv njega i ostalih božijih izaslanika pa se bitka mladog faraona pokazuje uzaludna – uzde vlasti koje su jednom preuzeli hierofanti ne žele da prepuste nekom ambicioznom balavcu koji sa velikim idejama posmatra Keopsovu piramidu i želi da je nadmaši svojim djelovanjem, suprotno volji većine dvorskih predstavnika.
Priča bazirana na romanu poljskog pisca Boleslawa Prusa obrađuje izmišljeni nastavak postojeće dinastije Ramzes, a istorijske činjenice o krahu dinastije se doslovce podudaraju sa fikcijom, potvrđujući tezu o cikličnim periodima ujedinjavanja teritorija, a nakon toga i neizostavnog cjepkanja. Sa stanovišta istorije, u periodu XI vijeka prije nove ere egipatska dinastija Ramzesa je krenula da gubi snagu iako su postojali faraoni kao isturene vođe sa njim su vješto upravljali klekiralni manipulatori.
Epski spektakl dobija novu dimenziju kroz fantastičnu fotografiju eksterijera pustinje snimano u ruskoj pustari do zatvorenih prostora ukrašenih prepoznatljivim egipatskim obilježjima i klaustrofobičnosti lavirinta u kojem je sakriveno blago o kojeg nastaje finalni sukob i neizbježni tragični kraj faraona željnog uspjeha, nesvjesnog da se ne može suprostaviti sili točka vremena.
Posvećenost detaljima je izuzetna – filmska ekipa je provela pet mjeseci u sovjetskoj pustinji Kyzylkim boreći se surovim uslovima nepogodnog terena a varšavsko brodogradilšte je napravilo repliku broda prema nacrtima starim 4000 godina.
-
The First Omen (2024)
Visoko postavljena ljestvica očekivanja originalnih horor naslova iz 70. i horde obožavalaca predstavljaju teško, gotovo neizdrživo breme sa kojima se suočavaju stvaraoci koji bi obradili poznatu tematiku sa drugačijim pristupom. Toliko je neuspjeha umjetnike odvelo u ideju da ne treba prepričavati uspješnu, jezivu priču uklesanu kao kanon filmskih fanatcima već da moraju napraviti dostojan nastavak ili dočarati događaje koji prethodi voljenim originalima. Rediteljka Arkasha Stevenson se odlučuje za drugu opciju i osim što njeno ostvarenje dotiče sve tematike obrađene u nastavku sama razgranava priču u novom pravcu.
Radnja smješta priču u glavni grad Italije gdje Margaret Dano, djevojka problematične prošlosti, iz američkog sirotišta dolazi u Rim da bi položila zakletvu Gospodu. Samostan u kojem radi junakinja vodi opatica Silva koja pokušava da prikrije tajnu mlade tinejdžerke Carlite. Jedna od priča prati Margaret i njeno snalaženje u spoljnom svijetu kao i izolovanost koju osjeća među, na prvi pogled, prijateljski nastrojenim opaticama. Druga priča navodi na trag da je Carlita žrtva užasnih nepočinstava izvedenih od strane visokih klerikalnih predstavnika; priče su razdvojene do tačke kada se događa se implozija horora pri spajanju.
Otac Brenan kao glas razuma pokušava da dopre do djevojke i ukaže joj na neizbježno rođenje Nečastivog ali veo misterije i mračne tajne zakopane u slijepu vjeru u Stvoritelja prikazaju crkvu kao slijepo fanatičnu vjersku organizaciju koja je spremna da učini sve, ne bi li se iščupala iz kandži sekularizma. Snažni sindikalni i radnički pokreti prikazani su kroz štrajkove praćene neredima a sveopšta atmosfera i autentični filteri na kameri daju perfektan prikaz 70. Sablasno tamnim enterijerima crkve i neizbježnom poznatom hrišćanskom ikonografijom oslikan je svijet koji kontrolišu predstavnici crkvene dogme, a djevojka Margaret treba da pronađe nit između fantazije koju joj je usadio crkveni otpadnik Brenan, i svog istinskog osjećaja da nešto nije u redu.
Veliki broj živopisnih ubistava zadovoljava sve fanove željne krvoprolića uz zapanjujuće specijalne / praktične efekte, uz dobru mjera između iznenadnih strašnih trenutaka i neizbježne strave koja tiho prilazi i uvlači se pod kosti je samo još jedna od potvrda uspješno obavljenog nezahvalnog posla koji je uradila rediteljka. Poznavanje horora i ljubav ka originalu su utkani u priču a lični pečat krije se u priči o jakoj ženskoj volji za preživljavanjem uprkos životu u surovom svijetu muškaraca. Snažne žene plivaju uzvodno i uspijevaju da se istrgnu iz čeljusti pomračenih umova časnih sestara i sveštenika, ostavljajući prostor za potencijalni nastavak u istom svijetu.
Fanovi žanra osim mnogih paralela sa originalom iz 1976. prepoznaće i omaž jednoj od najupečatljivijih scena iz filma Andreja Zulavskog The Possession. Žanr klerikalnog horora je često dovođen u kontekst eksploatacione kinematografije ali estetika svijeta koji kreira rediteljka je školski primjer kako stvaralac može iskaže poštovanje originalnom naslovu a zadrži svoj autentični stvaralački izraz. Glumačka ekipa krcata je iskusnim zvijezdama poput Sonie Brage, Charles Dancea, Bill Nighya, Ralph Inesona a naspram njih su se istakli predstavnici mlađe generacije Neil Tiger Free, Ishtar Currie-Wilson, Maria Caballero i mlada Nicole Sorace.
Rođenje Damiana i događaji koji prethode prepoznatljivom visoko kotiranom hororu opravdavaju sva očekivanja i puno više, pa ne kvari opšti dobri utisak ni loše sakriven obrt u priči. Brojnse su scene koje se izdvajaju kao kvalitetne: demonski obrisi dobro utopljeni u tok svijesti djevojke sa istorijom mentalnih bolesti, overkill samoubistvo, krvava saobraćajka i živopisno grafička zarezivanja prilikom porođaja. Klasik za novije generacije i povratak horor vrijednostima iz doba kada je žanr bio na vrhuncu.
-
Virgin Witch (1972) / Satan’s Blood (1978)
Britanski reditelj Ray Austin je poznat po radu na uglednim televizijskim serijama i iza sebe ima nekoliko tv filmova, 70. prošlog vijeka. Snimio je i nekoliko zanimljivih eskploatacionih ostvarenja koji su se našli pod lupom obožavaoca zahvaljujući dragocjenim restauracijama, među kojima i naslov koji vrlo slikovito najavljuje što nas očekuje.
Brzi rezovi i prikazivanje velikog broja kadrova u kratkom vremenskom periodu ostavljaju utisak veće dužine trajanja i intenzivnije preživljavamo događaje sa kojima se susreću junaci koji se, haotično a ritmično, bez prestanka nižu uz izostanak uobičajene radnje. Zanimljiva su i rješenja sa kamerom koja često mijenja ugao posmatranja pa dobijamo perspektivu fotografa kroz objektiv, a učestali su i snimci odraza junaka u ogledalu za produbljivanje osjećaja napetosti i gotskog tona u modernom ambijentu.
Radnju ovog euro sleaze dragulja je teško jednostavno opisati: dvije djevojke Kristy i Betty (prva uloga Michelle iz ‘Allo ‘Allo) završe na imanju van grada kod Sybil, vlasnice modne agencije koja, naravno, ima skrivene namjere i mračnu tajnu. Sa doktorom Ambroseom, bijelim vještcem vrbuju sledbenice za svoju satansku ložu. Zainteresovana Kristy želi da postane dio sekte i nagovara Betty da i ona. Fotograf Peter je bacio oko na Kristy i može pomrsiti planove nezaježljivoj dami i proračunatom doktoru.
Scenarijo je haotičan i rasut u više pravaca pa je teško poistovjetiti se sa bilo kojim junakom. Reditelj koristeći uglavnom nepotrebnu golotinju odluta od glavne teme ali detaljnim prikazom satanističkih rituala i istorijatom vještičarenja uspijeva da kontekstualizuje golotinju. Iako prosječnog trajanja od 90 minuta zbog nedostatka jasnog fokusa se oduži druga polovina filma ali sve ono što je prikazano nadomještava par sporadičnih propusta u radnji nauštrb korišćenja golotinje kao glavnog eksploatacionog instrumenta. Satanistički rituali dodaju na zlokobnosti i ovaj se naslov sa prvobitnim obilježjem X ističe u britanskoj sleaze sa kinematografiji uz Assault (1971), Frenzy (1972), Satan’s Slave (1976) (sniman bukvalno u istoj kući) i naravno, naslove nenadmašnog Španca Jose Ramon Larraza koji je slavu stekao upravo u Engleskoj.
Naslov koji je komplemetaran ovome dolazi upravo iz Španije i to šest godina nakon Virgin Witch. Carlos Puertos potpisuje priču o prizivanju đavola i izolovanom imanju na kojem se vrše zastrašujući obredi po imenu Satan’s Slave (Escalofrio). Svoje prste u ostvarenje je umiješao i legenda opskurne kinematografije Juan Piquer Simon.
Dokolica natjera mladi par – Andresa i Anu na akciju i impulsivni izlazak iz stana. Srijeće ih drugi par – Bruno i Berta koji su prijateljski nastrojeni preko granice dobrog ukusa. Bruno tvrdi da je poznanik sa fakulteta iako se Andres ne sjeća navalentnog muškarca. Nakon dosta negodovanja i upornog insistiranja prihvataju poziv da zajedno sa novim poznanicima provedu vikend na selu. Ubrzo shvataju da su se našli među ljude opsednute prizivanjem nečastivog i dio u kojem Bruno niže imena za Đavola su posebno zapanjujući jer su mnoga jedinstvena: Prince of Fornication, Master of Hate, Serpent of Genesis, Prince of Necrophilia, Father of Incest and High Master of the Black Arts.
Stvari ubrzo postaju uvrnute i prizivanju duhova na ouija tabli mjesto ustupaju duge scene orgija. Par zgrožen pokušava da pobjegne ali niz banalnih okolnosti ih sprječava da krenu i postepeno im popušta odbrana i sami se hvataju u kolo sa đavolom. Kompletirani krug skromne postavke u kojoj se Andres i Ana pretvaraju u predatore koji traže nove parove kao potencijalne žrtve krvničkih obreda. (Postoji određena sličnost i sa modernim naslovom Speak No Evil tako da žanrovska postavka i dalje funkcioniše). Skromni glumački ansabl iznosi zamisao reditelja i atmosferični horor o udruženju poklonika crne magije kojom prizivaju palog anđela
Raskošni rituali i naročito bizarna završnica filma dopunjuju spomenutu prenaglašenu golotinju i čine savršeni pandan gorespomenutom britanskom ostvarenju. U oba slučaja scenarijski propusti i nerazvijena radnja su mala cijena koju spremno plaćaju poznavaoci materije, a obični kinemografski entuzijazasti uživaju u šarolikosti fenomena zvanog euro sleaze, gdje razvrat, golotinja i nemoral zasjenjuju obrađenu temu, u ovom slučaju crne magije. Dvije vizuelne poslastice koje ne treba propustiti zbog par logičnih nedoslijednosti scenarija
-
Chihirosan (2023)
Jedna od najvećeg spoznaja proisteklih iz odrastanja i sticanja iskustva je ujedno bolno otrežnujuća – najveće dostignuće koje pojedinac može da ostvari – prosječan život u skladu sa sobom i poslom koji mu donosi neophodnu svrhu i sposobnost izdržavanja sebe sopstvenim radom. Chihiro je najneobičniji primjer ostvarene osobe, a da ni sama nije svjesna koliko je blizu savršenoj harmoniji na izazovnom životnom putu.
Svjesna da su joj neophodne promjene djevojka mijenja svoj poziv noćne dame (seksualne radnice) kako ona to otvoreno svima priznaje i pronalazi zaposlenje u prodavnici brze japanske hrane bento (Bento je tradicionalni japanski način posluživanja hrane koji se sastoji od raznovrsnih jela posluženih u maloj, prenosivoj kutiji i sadrži različite vrste hrane, uključujući pirinač, meso, ribu, povrće, jaja i soseve) u ribarskom mjestu daleko od gradske vreve. Životi jednostavnih ljudi neopterećenih jurnjavom karakterističnom za urbane sredine nisu lišeni problema pa Chihiro služi kao mikroskop za posmatranje ovog interesantnog univerzuma.
Junakinjina prirodnost i toplina prema ljudima nije uopšte usiljena, već dolazi direktno iz srca i pomaže svakome živom biću i sa poštovanjem se odnosi prema mladima i starima što oslikava njenu emocionalnu inteligenciju i proniciljvost poznavanja ljudskog uma. Živopisne ličnosti koje srijeće govore i o njoj puno pa u svakom susretu sa paletom karaktera saznajemo i nove detalje o njoj. Od starog beskućnika, preko dvije neuklopljene srednjoškolke do klinca prepuštenog sebi sa prezaposlenom majkom, pa i kolege iz brze hrane, zajedno sa bivšim šefom i koleginicom iz promiskuitetne prošlosti. Za njih pronalazi topline u svom srcu iako je udaljena od svoje biološke porodice; svi oni su fragmenti Chihirinog sistema, njeni sapatnici na planeti koji joj pomažu da shvati da jedino ono što je ograničava je njen um.
Kao u najboljim ostvarenjima japanske kinematografije iz prošlog vremena atmosfera ustupa mjesto fabuli i karakterizacija dobija na snazi kroz minimalistička uklapanja junaka u živopisne ambijente. Umjesto uobičajenog junaka koji je lutalica kao i Suzukijevim i Kurosavinim filmovima Chihiro je ta koja čini priču kompaktnom i snažnom zahvaljujući snažnoj izvedbi Kasumi Arimura, čiji optimizam ne iscrpljuje nego Sally Hawkins u Mike Leighovom Happy Go Lucky već hrani ljude oko sebe.
Svi koji su imali priliku da budu u kontaktu sa prirodno vedrom djevojkom koja nije dopustila da je slomi breme podzemlja i predrasuda društva postaju bolje osobe, jer im ona daje priliku da vide sebe u najboljem svijetlu, uvijek pokazujući razumijevanja za individualne osobenosti svakog od njih. Pred nama je drama inspirisana manga serijalom (postoji omaž mangama i animama kao identiteskim dijelom japanske kulture) praćena prigodnim jazz soundtrackom koja podstiče dobro raspoloženje u kojoj toplina duha, pozitivan stav sa skromnim a snažnim pogledom na svijet nadjačavaju sve ostale prizemne nagone koje predstavljaju zamke uma.
Porodicu čine ljudi sa kojima dijelimo slatkoću uživanja i tegobe tereta a njih svaki pojedinac sam bira a time i kroji svoju sudbinu – ukoliko postoji nezdravi element u životu treba ga odstraniti ili promijeniti navike jer jedino individualni rast garantuje sreću koju Chihiro tako zrači. Iz najgorih situacija je spremna da nauči lekciju a to joj omogućuje i jasniji uvid u stvarnost time pomaže i svima oko sebe. Svijet bi bio bolje mjesto kada bi više ljudi revidiralo svoje stavove i dalo šansu uvjerenjima suprotnim od njihovih ličnih na način na koji to radi naslovna junakinja.
-
Mister Designer (1987)
Debitantsko ostvarenje ruskog reditelja Oleg Tepstova prikazuje svijet iz ugla virtuoza, umjetnika predvodnika jedne generacije i kroz njegove promisli preispituje kompleksne procese unutar stvaraoca i komplikovane filosofoske i etičke dileme koje proces u njemu pokreće.
Platon Andreyevich je najpoželjniji svestrani stvaralac svoga vremena, 1908. u Sankt Petersburgu. Genije sa fotografskim pamćenjem potpuno je posvećen svom radu i njegove misli konstantno preokupira snažni stvaralački naboj, želja za usmjerenjem svoga talenta i vizije. Za juvelira antikvara po ugovoru izrađuje lutku za izlog, modelovanu po uzoru na teško bolesnu siromašnu djevojku kojoj Platon nije ni platio za poziranje. Postaje opsjednut borbom sa Bogom, vrhovnim stvoriteljenjem i željom da popravi Njegovo djelo a to ga gura u siromaštvo i beznađe.
Nekoliko godina kasnije imućni gospodin Grilyo zatiče Platona na podu zatrpanog u haosu ateljea kako čeka da mu pomoćnik ubrizga spasonosnu dozu morfijuma. Na nagovor Grilya i za izdašni honorar ispijeni dizajner odlučuje se da mu uredi životni prostor koji bogataš želi da zove domom. U supruzi svoje mušterije prepoznaje Anyu, sirotu djevojku iz prošlosti. Ali ona tvrdi da se zove Marija i tu se potpuno urušava inače nestabilni svijet Platon Andreyevicha. Želi da zaprosi djevojku koju zove pogrešnim imenom, ali ona ga odbija zbog siromaštva u kojem živi. Kada nakon dokazivanja i mentalnog nadmetanja u partiji karata sa Grilyom stekne bogatstvo djevojka ga ponovo odbija i Platonov um misli samo na jednu stvar. – kako da dokaže da je to Marija Anya?
Rijetke objektivne kadrove reditelj koristi da smjesti mučenu centralnu ličnost priče (teško bi se moglo reći da je heroj) na spoljne ili unutrašnje u kojima je jednako izgubljen što svjedoči ostatak subjektivnih kadrova i česta promjena efekata fotografije, uključujući i česte krupne planove koji prate izbezumljeno lice umjetnika u potrazi sa savršenstvom.
Misterija djevojke istog lika a različitog imena je neiznenađujuća što ne umanjuje fantastični surealni naučno fantastični rasplet, preteča Alex Garlandovog Ex Machine. Šta se događa kada kreacija dobije svoju volju i odvoji se od stvaraoca? Da li je spreman da proguta istinu koja mu je sasuta u oči? Igranje sa zakonima prirode umjetnik mora da plati glavom.
Viktor Avilov je fenomenalan u glavnoj uloz dizajnera Platona Andreyevicha i svojim fotogeničnim karakterističkim izgledom plijeni i duge scene u kojima je samo on maestralno iznosi sa velikom lakoćom (fizičkim izgledom podsjeća na rođaka Klausa Kinskog). Scenografija igra veliku ulogu u naraciji a ambijentalni zvuci zloglasnih vrana se smjenjuju sa operskim pjevanjem i sint temom koja. Manje poznat naslov koji dotiče i triler i horor i naučno fantastični žanr a ustvari je arthouse drama ljudskog uma, arhetipske borbe umjetnika željnog da se uzdigne iznad mediokriteta, ostavi trag i suprostavi se okrutnosti neizbježnog zaborava.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 