-
Nurse Sherri (1977)

Lavina filmova o zaposjednosti uslijedila je nakon Friedkinove ekranizacije čuvenog romana William Peter Blattya The Exorcist (1973) i do danas podžanr je iznjedrio brojne kvalitetne naslove, al ovdje nije o njima riječ XD. Al Adamson se rijetko dovodi u vezi za riječju kvalitet jer njegovi niskobudžetni filmovi su uvijek promiskuitetni, sa haotičnim scenarijama i upravo zbog toga su postali neizostavni dio kanona Z produkcije kod najokorelijih obožavalaca.

Eksploataciona kinematografija je doživljavala procvat 70. a tzv grindhouse filmove široj publici je približio i Quentin Tarantino, što svojim filmovima a što enciklopedijskim poznavanjem sumnjivih naslova iz doba kada je radio u video klubu. Sama riječ eksploatacija označava često i ne tako suptilno ‘naslanjanje’ na već postojeće ideje, a njihova najčešća bezbudžetna realizacija i tehnički siromašna produkcija kamuflira nedostatke bizarnim pričama koje ostavljaju čak i poznavaoce žanra zatečenim i zapanjenim. Nurse Sherri je idealan primjer da nešto tako nesređeno i haotično može da bude – veličanstveno loše.

Dva čovjeka u odijelima se nalaze usred planine u kalifornijskoj pustari: jedan je vođa kulta Reanhauer i bratom Stevensom. Sa njima je grupa ljudi koja gordo stoji pokraj leša starog tri nedjelje i pokušavaju da ga horskim dozivanjem ožive iz mrtvih. Jednog po jednog Satanin podanik ih uvjerava da je neophodna vjera prije nego što ga izda srce i hitna pomoć ga odvodi do bolnice a niko se i ne pita zašto se desetak ljudi nalazi u pustinji pored leša starog 21 dan.

Radnja u bolnici posvećena je upoznavanju sa osobljem. Masne šale medicinskih sestara pomažu nam da bolje upoznamo afroamerikanku Taru, nimfomanku Beth a Dr Stevens ne može da skine ruke sa naslovne junakinje Sherii. Kada se gledalac pomiri sa tim da djelovanje junaka ne snosi gotovo nikakve posledice ‘uživanje’ može da počne.

Sherri je zaposjednuta od strane spektralnog identiteta Reanhauera i kroz nju počinje da sprovodi svoju osvetu. Nepovezana radnja se simbiotično pretapa u skromnu ali učinkovitu bezbudžetnu priču o satanskim kultovima i moći nadprirodnog nad naukom. Afroamerički tandem, uz lik sestre Tare, je bivši fudbaler Marcus Washington, pacijent u bolnici koji je ostao bez vida. Ogrlicu koju nosi oko ruke mu je poklonila haićanska baka i pravovremeno ga spasila od surove smrti. U nizu haotičnih preokreta, između snimaka bespotrebne golotinje, kreće prisjećanje na zajedničkog pacijenta i jurnjava za lešem. Čak i seksom opsjednuta Beth ima svoju ulogu u završnom činu a u prepoznatljivom stilu horora Al Adamsona scena na groblju u mrklom mraku sa katastrofalnim osvjetljenjem zauzima glavno mjesto u priči.

Više načetih podzapleta koji nikada ne dobijaju razradu ne smanjuju sveukupni osjećaj nenamjernog ‘dobro’ lošeg filma. Drveni dijalozi i bezizražajna gluma većine ansambla se miješaju sa haotičnim efektima klavijature iz naučno fantastičnih filmova iz 50. godina. Na kraju za one koji nisu bili sigurni šta se dogodilo slijepac medicinskim radnicima pojašnjava u epilogu, ali to ne mijenja činjenicu da je Sherri oduzela život nekolicini ljudi. Da li se radi o sugestiji ili o stvarnoj zaposjednutosti demonom reditelj nam vješto ostavlja na razmišljanje. Ko kaže da originalnost i upornost ne mogu da zamijene talenat i standardno poznavanje filma?
-
Fury Road (2015) & Furiosa (2024)

Nepoznati apokaliptični događaj uništio je svijet poredak kakav poznajemo, doveo ga do naglog kraha i svaki čovjek je prinuđen da se bori za sebe, rušeći dobro poznati civilizacijski poredak iznutra. U novom svijetu jedino je važno preživjeti po svaku cijenu u nemilosrdnom okruženju. Prva tri tijela snimljena su u prošlom vijeku, kao glavnog junaka imali su Mel Gibsona u naslovnoj ulozi policajca Maxa, koji luta svijetom u potrazi za opstankom i nekim osjećajem za pravdu u univerzumu koji je sam sebe proždrao iznutra. Međutim, glad publike za glasnim mašinama željnim benzina, čudacima u maskama koji se međusobno sukobljavaju do istrebljenja natjerala je George Millera da se vrati svojoj omiljenoj franšizi i u 21. vijeku napravi najbolji akcioni film svih vremena, a zatim i da snimi priču koja prethodi bombastičnoj, spektakularnoj akciji koja oduzima dah.

Maxa proganjaju slike poginulih članova porodice dok ga nemilosrdna banda odvodi u Citadelu, vještački kreiranu oazu kojom upravlja ratni zapovjednik, jezivi Immortan Joe. Svi resursi su u njegovim rukama – ima kontrolu nad vodom za piće, proizvodnjom hrane, majčinim mlijekom i raznomožava se sa najljepšim ženama dok njegovi podanici moraju da se zadovolje mrvicama i milostinjom oholog strahovladara. Armija War Boysa spremna je da pogine za njega i potrošna su roba kao i sve u ovom svijetu beznađa i nabudženih mašina sa V8 motorima. Mladići opsjednuti oktanom i prolaskom kroz kapiju Valhale čine sve da bi ih primijetio njihov surovi, samoživi tiranin. Sav gnijev frustriranih, preživljavanjem izmorenih bandita i razbojnika spreman je da se sruši u nemilosrdnu jurnjavu koja nikada ne prestaje.

Redovna tura odlaska za dragocjeno gorivo i municiju pretvara se u potjeru koja ne prestaje do samog kraja kada odmetnuta šoferka Ratne Cistijerne Imperatorka Furiosa odluči da potraži Zeleno mjesto iz kojeg je oteta kao djevojčica. Lutala je beznađem pokrivenim pijeskom 9000 dana da bi se odmetnula i pronašla svoj dom, mjesto za novi početak, ako je tako nešto i moguće u ovoj nepristupačnoj pustoši.

Akcione sekvence kakve do sada nisu viđene snimljene su bez specijalnih efekata a koreografije su zahtjevne kaskaderske akrobacije koje oduzimaju dah i gledaoca drže prikovanog za veliko platno. Dio potjere je i Max koji služi kao živa transfuzija za Nuxa, jednog od War Boysa spremnih da život spektakularno ostave na paklenom drumu. Max se priključuje Furiosi i odmetnutim djevojkama koje služe Joeu za rasplod i mužu. Svi manijaci i čudaci su se priključili potjeri a Furiosa i Max su dovoljno snažni kao vođe da se suprostave potjeri koja ima svoju koncertnu pratnju.

Nada je najveća varka u oktanskom paklu na zemlji. Jedino što je stvarno je žeđ za zalihama namirnica. Kretanje pustarom moguće je jedino uz obilne deficitarne resurse koje kontrolišu samoproglašeni moćnici. Veliki većina filma sačinjena je od praktičnih efekata, kaskaderskih vratolomija i šminke i setova. U Furiozi pribjegao je reditelj većoj upotrebi specijalnih efekata ali to ništa ne škodi priči i dobro poznatom vizuelnom identitetu.
Priča o Furiosi čak je nastala prije nego što je snimljen Fury Road, a George Miller opisuje razvoj fabule: ‘Kako bi priču ispričali kohezivno, morali smo znati sve što se dogodilo u prethodnom vremenu, pa smo napisali priču o Furiosi od vremena kada je odvedena kao dijete, kao što spominje u Fury Roada, dok nije postala Imperator Furiosa. To je završilo kao cijeli scenario, sa konceptualnom umjetnošću, a glumci, dizajneri i sva ekipa dobili su scenario za to prije snimanja Fury Roada.”

Događaji koji su prethodili bespoštednoj trci nabudženih mašina ispropivjedani su iz ugle otete djevojčice iz Raja na Zemlji. Kao mlada se suočava sa užasima svijeta koji se progresivno degradira u pustaru koju vidimo u FR. Dementus je vođa bande koji joj ubija majku i vodi je sa sobom kao svoje dijete. I sam je pretrpio ogroman gubitak porodice, što ga gura u demenciju i čini ga sposobnim vođom.

Sve što je postavljeno u FR biva racionalno objašnjeno u Furiosi. Upoznavanje sa Immortan Joeom i kako je sagradio imperiju situiran u Citadeli, istorijat i krvavi sukob za vlasništvo a Petrol Towna i Bullet Farma, sastavljanje Ratne Cistijerne, otkrivanje misterije iza War Boysa, Furiosin gubitak ruke, Maxovo pojavljivanje od par sekundi i završetak Furiose početkom Fury Roada. Reditelj plan je bio da vrati Charlize Teron u ulozi Furiose kompjuterskom tehnikom podmlađivanja ali je od toga odustao kada je angažovao Anyu Taylor Joy za ulogu mlade ratnice. Nakon početnog razočarenja južnoafrička glumica pozdravila je tu odluku sa oduševljem jer je Anya ‘jedna od najtalentovanijih glumica danas’. Djevojka je toliko nadarena da je većinu fizički zahtjevnih scena snimila sama a reditelj je imao problem da uoči razliku između nje i njene dublerke.

Nikada klinka, a kasnije mlada djevojka ne gubi nadu da će se vratiti domu iz kojeg je oteta. Vođena mržnom i željom za osvetom ulazi u sukobe sa Dementusovom bandom. Osveta, iako moćna motivacija uvijek ostavlja gorak ukus u ustima i skupo je plaća gubitkom sopstvenog dijela tijela. Taj gubitak predstavlja i fizički manifestaciju žestoke traume pretrpljene u mladosti. Toliko je snažna želja za pronalaskom boljeg svijeta da je osveta samo mali stepenik ka izvršenju tog cilja. Reputacija koju je stekla osvetivši se Dementusu osigurala joj je povoljan položaj i povjerenje kod Joe koji svu svoju svojinu obilježava žigom kao stoku.

U Furiosi prikazana je druga strana pustinje i prašnjavi vjetrovi i turobno nebo ima značajniju ulogu u kreiranju jednog svijeta nepristupačnog za bilo kakav oblik života. Pješčana pustinja je slikovito dočarana kao pakao na zemlji za razliku od FR gdje je poprište adrenalinske jurnjave.

Toliko je fluidna i komplementarna priča između dva preplićuća preplićuća da ne znamo gdje prestaje jedan dio a počinje drugi. Prostora za romansu i ljubavne podzaplete nema i kratka razmjena emocija između Furiose i Pretorian Joea, vozača Ratne cistijerne, kao i Furiose i Maxa u prethodnom dijelu je potpuno lišena patetike i lažnih srceparajućih površnih emocija. Prikazana ljudskost u nakaradnom svijetu je vrhunac sentimentalnosti i to je najbolje što možemo dobiti od izmrcvarenih junaka. Saga Mad Maxa je u sigurnom rukama dokle god je pod palicom njenog originalnog kreatora a sa nestprljenjem očekujemo i Wasteland!
-
Pariah (2011)

Riječ iz naslova vodi porijeklo iz tamilskog jezika i označava onoga koji je ‘ništavan’ ili ‘ništa vrijedan’, a često se koristi se engleskom jeziku u kontekstu stigmatizacije ili diskriminacije i ima negativne konotacije. Sinonimi za riječ “pariah” mogu uključivati izraze poput odbačenika, izopštenika, otpadnika, nepoželjnih ili osoba na marginama društva.

Tinejdžerka Lee u gej striptiz klubu sa drugaricom Laurom pokušava da pronađe partnerku da bi osvijestila sopstvenu seksualnost. Dok juri da stigne kući na vrijeme presvlači mušku odjeću u kojoj se osjeća udobno i oblači ženstvene stvari da ne bi razočarala strogu majku opsjednutu kontrolom. Mlađa sestra iz neznanja gnjavi Lee ali su zajedno u istom sosu. Majka želi da ima odnos sa ćerkom Alike (to joj je pravo ime) kakav je ona zamislila da treba da imaju, i sve drugo su dječije maštarije dok joj nausput objašnjava da ne želi da se druži sa problematičnom Laurom, koja je ujedno jedina prava podrška zbunjenoj djevojci.

Lee je genijalna u školi, bilježi poeziju u svoju sveščicu i najbolja je u razredu ali dvostruki život koji mora da vodi stalno krijući svoju seksualnost je udaljava od prijatelja i sama provodi dane u školi, a jedina prijateljica joj je profesorica književnosti. Zbog stidljivosti i nedostatka samopouzdanja ne može da uspostavi komunikaciju sa prijateljima iako osjeća snažne seksualne nagone, kao i svi adolescenti tog uzrasta ka svojim vršnjacima. Da bi je udaljila od nepoželjne drugarice Laure majka je povezuje sa ćerkom koleginice sa posla Binom. Djevojke postepeno postaju prijateljice i stupaju u intimni odnos koji različito percipiraju. Lee bi željela pravu vezu a Bina nije ‘skroz gej’ već je udovoljavala svom hiru.

Najbolja drugarica Laura ima svoje probleme. Ona je osvijestila svoju homoseksualnu stranu i plaća visoku cijenu jer nema nikakav odnos sa roditeljima i živi sa sestrom. Uprkos poteškoćama uspijeva, zahvaljujući sopstvenim naporima da se izbori za diplomu srednje škole paralelno sa poslom koji radi.

Više je izopštenika koji su predmet analize rediteljke Dee Rees. Osim očigledne glavne junakinje Lee i njene drugarice koje su suočavaju sa isključivanjem iz društva tu su i roditelji od Lee sa teretima svojih problematika . Oboje su usamljeni u braku jer otac policajac koristi svaki trenutak da provede van kuće sa ljubavnicom, daleko od posesivne supruge koja ličnu frustraciju kanališe maltretiranjem ćerke. Teret predrasuda društvene sredine se ogleda u očevom homofobnom društvu iz diskonta pored gej kluba koji negativno komentarišu mlade posjetioce. U dubini je i otac zna i svjestan da je njegova ćerka lezbejka a sopstvenoj istini je najteže pogledati u oči.

Ručnom kamerom i gotovo dokumentarnim pristupom pratimo suočavanje sa tegobama odrastanja talentovane tinejdžerke koja mora da pliva uzvodno, protiv roditelja, društva i okoline da bi mogla da funkcioniše u skladu sa sobom. Roditelji je uvlače u ličnu dramu a svađa i bolni trenutak doživljavaju vrhunac sa djevojčinim otkrivanjem prave prirode što nailazi na potpuno nerazumijevanje i odbacivanje majke. Drama o odrastanju prepuna biografskih elemenata završava upravo rediteljkinom pjesmom ‘I am not Broke, I am Free’ govori o delikatnosti stanja u kojem se glavna junakinja nalazi:
Heartbreak opens onto the sunrise
For even breaking is opening
And I am broken,
I am open.
Broken into the new life without pushing in,
Open to the possibilities within, pushing out.
See the love shine in through my cracks?
See the light shine out through me?
I am broken,
I am open,
I am broken open.
See the love light shining through me,
Shining through my cracks, through the gaps.
My spirit takes journey,
my spirit takes flight,
could not have risen otherwise
and I am not running,
I am choosing.
Running is not a choice from the breaking.
Breaking is freeing,
broken is freedom.
I am not broken,
I am free.
-
Late Night With the Devil (2023)

Živi televizijski program i talk show emisije predstavljaju srce i dušu svakog vlasnika katodne cijevi. U vremenu kada je televizor bio jedini izvor pokretnih slika televizijske mreže su se nadmetale ko će imati boljeg domaćina sa što interesantnijim gostima i živopisnijim gostima. Horor priča o zaposjednosti na teliviziju koju potpisuju i režiraju braća Colin i Cameron Cairnes. Kako sami reditelji ističu ‘tokom 70. i 80. postojalo je nešto misteriozno/opasno u kasnonoćnoj televiziji. Posebno su talk show-ovi bili prozor u uvrnuti svijet odraslih. ”Mislili smo da bi kombinacija te nabijene atmosfere uživo s nadnaravnim mogla stvoriti jedinstveno zastrašujuće filmsko iskustvo”, izjavili su autori.

U maniru tv dokumentarca prati karijeru izmišljenog uspješnog voditelja Jack Delroya. Biografski podaci Delroya prepuni su sočnih detalja kao i većine javnih ličnosti a suptilno je podvučena povezanost sa tajnim udruženjem uključenim u obredne rituale koju nikada nije demantovao. U borbi za gledanost sa žestokom konkurencijom svoju emisiju pretvara u šou neobičnosti a sve to kulminira u emisiji emitovanoj uživo na Noći Vještica 1977.

Podžanr horora sa pronađenim snimcima dobija novu dimenziju sa lažnom emisijom koja progresivno postaje bizarnija dok ne kulminira krvavim pirom u drugoj polovini filma. Delroyovi gosti bazirani su na stvarnim ličnostima i u raspravi o svijetu duhova imamo medijuma, skeptika, psihologa a domaćin je spreman sve da učini da bi podigao gledanost i konačno nadmašio ljutog rivala Johnnya Carsona.

Ono čega ni on ni je svjestan da je upravo on centar prizvanog spektralnog,nečastivog stvorenja. Kreatori satanistički kult koriste da prikažu i sliku doba u kojem se dešava radnja kada su svi bili opsjednuti prorocima i vođama kultova, a sve pod utisckom masakra koji je počinila Charlie Mansonova sekta a ludilo je kulminiralo i kolektivnim samoubistvima u Jonestownu.

Zahvaljujući prisustvu skeptika i psihologa dobru većinu vremena gledalac ima konce realnosti u svojim rukama ali pred očima ekipe zadužene za produkciju počinju da se nižu neobjašnjivi užasi. Nestanak struje, bizarna scena sa prvim gostom koji je hitno transportovan u bolnicu su samo uvod u priču o zaposjednosti koja prerasta u satanističku ritualnu naplatu trgovine dušom.

Grafičko nasilje vrijedi strpljivo čekati a nova dimenzija pronađenog materijala postignuta je smještanjem u formu jedne neprekidne emisije. Racionalno objašnjenje koje se krije iza paranormalnih fenomena i dalje je utemeljeno u obredima krvi pa i razum ostaje ogoljen i nemoćan pred neobjašnjivom pojavom nečastivih sila.

Oprobani je manir majstora horora da radnju smještaju u najplodonosniju dekadu za žanr pa braća Cairnes idu stopama James Wana, Rob Zombiea, Ti Westa, Lakashe Stevenston i radnju smještaju u 70., nikada ne pretjeravši u kopiranju stila toga vremena. LNWTD je savršeni primjer uspješne mješavine horor podžanrova koji zadržava autentični glas a istovremeno odaje poštovanje velikim naslovima toga vremena kao što su Amityville i The Exorcist.
-
Zirneklis (1992)

U hrišćanskom internatu sveštenik sa umjetnikom dogovara da za praznik Blagovijesti naslika Djevicu Mariju. Neobični slikar odmah primjećuje djevojku Vitu i uslov mu je da mu ona bude akt za Djevicu. Čedna djevojka Vita živi sa svojom majkom u skladu sa strogim religijskim obrazovanjem. Zadivljujuće ljepote i visokih moralnih kvaliteta u osamnaestoj godini počinju fizičke promjene i javlja joj se instinktivna privlačnost ka muškarcima. Zbog dogmatskog obrazovanja koje na bilo kakvu požudu gleda kao grijeh u djevojci se javlja osjećaj krivice zbog snažne požude koja je preplavljuje.

Kada u ateljeu umjetnika vidi da se čak i užasne stvari mogu prikazati na dopadljiv način u njoj se odvija unutarnja borba radoznalnosti i straha, javlja se želja za ispitivanjem nepoznatog sa užasnim posledicama koje ni ne može da nasluti. Njena čednost i ljepota opčinjavajuće djeluju na muškarce a da toga nije ni svjesna. Duboko u njenoj posvjesti seksualnost je nešto zlo i predstavljeno u obliku čudovišno velikog pauka. Griža savjesti zbog lijepog osjećaja koje u njoj bude sanjarenja o animalističkom sladostrašću sa zvijerima je guraju u ludost a jedini lijek je putovanje kod rodbine na izolovano ostrvo.

Vita ne može da pobjegne od same sebe i noćne more se nastavljaju na ostrvu. Djevojka je iako je morena teškim mislima uvijek je dobro raspoložena i plijeni pozitivnom energijom koja je i privukla oholog slikara koji ne žele da je pusti iz svoje mreže. U razgovorima sa svještenikom objašnjava svoje poimanje dobra i zla, koje su kao paukove niti i kada se otpletu ne vidi se razlika između njih. U konačnoj borbi za spasenje duše nevine djevojke obračunavaju se mitsko dobro i zlo a prava ljubav odnosi pobjedu nad silama mraka.

Erotska visoko stilizovana drama letonskog reditelja Vitali Massa preispituje odrastanje i formiranje mlade djevojke u svijetu požudnih grabljivica, nezasitih muškaraca. Svi je posmatraju kao objekat čežnje, a osim sveštenika i Jurisa niko ne primjećuje njene prave kvalitete, osim primalne seksualne privlačnosti. Stendalov sindrom koji muče predivnu junakinju kada ugleda otjelotvorene naslikane užase u ateljeu pokreće u njoj lavinu osjećanja. Sama nesvjesna efekta kakvog ima na muškarce mora da se upozna sa mišlju da će često biti predmet muške, šovinističke objektifikacije.

Raskoš seta, ljepota spoljnih prostora na ostrvu i perfektne igre sijenki i prigušenih svijetala razdvajaju ovaj naslov od običnih erotskih trilera i klasifikuje ga kao arthouse dramu živopisni prikaz prelaska iz adolescencije u svijet odraslih. Kroz Vitinu borbu reditelj filozofski preispituje odnos umjetnosti i vjere, ljubavi i sladostrašća, svjesnog i ponora ljudske podsvijesti u kojoj se krije sveo ono što se ne može vidjeti golim okom.

Košmari kroz koje djevojka prolazi i u kojima je džinovski aranhid obavija pipcima su nezaboravni i svrstavaju se u legendarne scene sa tjelesnim deformitetima a sama priča na originalan način kombinuje poznate elemente iz Valerie’s week of Wonders i Repulsion. Zanosna ljepota glavne glumice oduzima dah i njena mladost nas opija jednako kao i magijski svijet u kojem se junakinja (ne)svjesna zatekla.
-
Civil War (2024)

Sve ratne kampanje koja je američka vojska vodila, poduprta vojnom industrijom vrijednom stotinu milijarda dolara, bile su na stranom tlu. Pravog sukoba, (osim sporadičnih masovnih pucnjavi XD) od građanskog rata (u ovom kontekstu Prvi) u XIX vijeku praktično da nije ni bilo ukoliko se izuzme 9/11 i napad na Capitol Hill. Zemlja čija je uzlazna trajektorija trajala nekoliko vjekova u najnovijem ostvarenju Alexa Garlanda je duboko ogrezla u krvavi bratoubilački pokolj.

Ispitivati koja strana je ispravna jednako je izlišno kao i smrt koja proždire pojedince u krvavim okršajima zabilježenim kroz objektiv iskusne ratne reporterke Lee West (Kirsten Dunst). Mlada Jessie (Cailee Spanee – Priscilla) željna je dokazivanja i želi da ide stopama svoje starije i mnogo poznatije heroine. Lee se nagledala ubistava i ratnih okrutnosti što ju je učinilo ciničnom i lišenom empatije. Sve je to vješto postavljena fasada jer u mladoj djevojci vidi neiskusnu i naivnu sebe koja je skupo platila cijenu odabranog poziva – fotografije do kojih dolaze donose joj slavu i priznanje ali treba naučiti živjeti sa grozotama koji se urezuju duboko u sjećanje i koje postaju dio njenog ličnog tereta i sa njima mora da nauči da živi.

Misija na koju su se obreli junaci sa mladim novinarom Joeom (Wagner Moura) a kojoj se priključio stari jedva pokretni reporter Sammie (Stephen McKinley Henderson) ih vodi preko čitavog kontinenta i iz prve ruke se upoznaju sa situacijom na terenu. Sile Zapadnih Snaga Kalifornije i Teksasa neuzastavljivo probija odbrane američkih snaga na putu ka Washingtonu gdje je konačna meta predsjednik u trećem mandatu koji zloupotrebljava svoje ingerencije. Poslednji intervju prije neizbježne smrti vođe nacije je zapravo jedina reportaža koja je preostala da se obavi da bi se precizno zabilježio uzrok sukoba.

Tražiti bilo kakav smisao u morima mrtvih tjelesa i raskomadanih civila jednako je izlišno kao i traganje za uzrokom obračuna koji je do toga doveo. Jessie se na teži način kali direktno u žižu sukoba i samo izlaganjem opasnosti može da testira sebe da li je stvarno spremna za profesiju za koju tvrdi da je njeno životno opredeljenje. Ratna surovost ne može ostaviti ravnodušnima ni prekaljenje reportere kao što su Sammie, Joe i Lee koji su se nagledali raznih tragedija tokom bogatih karijera a kamoli zelena djevojka zaštićena blaženim spokojom neznanja.

Dokumentarni pristup distopijskoj fantaziji dodaje na realističnosti a nikada ne objašnjavajući koja je od dvije zaraćene strane ‘ispravna’. U ratu stradaju nedužni civili i vojnici koji su samo instrumenti za izvršavanje naredbi. Osim sukobljenih strana tu je i treća strana, koja uprkos haosu koji se oko njih dešava odbija da izabere stranu i normalno nastavlja svoje živote.

U doba kada bukte ratovi u Evropi i na Bliskom Istoku više nego ikada se globalni sukob nadvija nad čovječanstvom. Stvarnost nije daleko od filmske fantazije sa porastom ekstremističkih sukcesionih pokreta koji jačaju u Teksasu a za vrijeme mandata Donalda Trumpa zaslijepljena neobrazovana rulja je postala još bučnija i bjesnija. Svi ratovi koje su vodili po svijetu da bi donijeli mir i demokratiju su im se višestruko obili o glavu i skupo plaćaju prioritizaciju vojne industrije.

Glavna junakinja Lee je cijelo vrijeme zaokupljena teškim egzistencijalnim mislima koje je samo pojačalo prisustvo mlade Jessie koja ima istu predodređenu putanju kao i ona. Pod pritiskom metaka koji fijuču pored glave u presudnim trenucima Lee gubi lucidnost i pokazuje ljudskost. Kroz sopstvenu žrtvu otvara vrata Jessie da nastavi njenim putem na kojem ni pobjednika ni gubitnika – samo nepregledna mora leševa i rijeke krvi.
-
Circus of Fear (1966)

Bez mnogo uvoda, detaljisanja i uljepšavanja, direktno se uključemo u napetu, vješto koordinisanu pljačku blindiranog vozila sa novcem, sprovedenu do najsitnijih detalja i praćenu budnim okom mrzovoljnog Manfreda (Klaus Kinski). Tokom akcije, Mason, jedan od članova ekipe gubi prisebnost i tragično strada čuvar. Mora da se sakrije na maloj farmi slijedeći instrukcije svoga šefa i stiže do štale u kojoj se nalaze divlje životinje. Prije nego što je išta mogao da ukapira dobio je nož u leđa. Ko je počinilac koji je poremetio uzbuljivu akcionu jurnjavu?

Policija je na tragu pljačkašima zahvaljujući sposobnosti glavnog inspektora Elliota koji u cirkus odlazi predstavljajući se kao fotograf, a taktički pravi istinu o pljački i nestalom novcu otkriva vlasniku Barberiniju koja je voljan da sarađuje.

U cirkusu je atmosfera napeta i prepuna karaktera koji su cijeli svoj život proveli pod šatrom: Bacač noževa i automatski prvi osumnjičeni Mario, plahe naravi koji ljubomornim okom motri na svoju ženu Ginu (Margaret Lee); Krotitelj lavova sa crnom kukuljicom dželata Gregor (Christopher Lee) i njegova nećaka i pomoćnica Natasha (Suzy Kendall). Tu je i, Mr. Big , patuljak koji ucjenjuje misterioznog čovjeka sa maskom jer zna neku njegovu mračnu tajnu; tu je i Carl Flemming koji se tek odnedavno priključio cirkusu a Manfred dolazi u potrazi za novcem i nestalim saučesnikom da dodatno zakomplikuje situaciju. Gregor pokušava da sačeka priliku da šmugne sa torbom novca koju je pronašao.

Krimi triler sa horor naslovom inspirisan je romanom Edgara Valasa, jednog od najvećih pisaca palp romana i slučajeva rješavanja misterioznih ubistava. Čak ni taj podatak ne priprema gledaoca za sve zaplete i sadržajne događaje prepune obrta i čestih brzih rezova u kojima reditelj skriva svog počinioca. Jedan od filmova koji drži napetim gledaocima do samog kraja iako nije ni najjasnije da li se radi o krimi akciji sa raspodjelom plijena, traganju za ubicom ili pričom o tragičnoj smrti iz daleke prošlosti, koja je motiv za osvetu među cirkusnim radnicima iz svih krajeva svijeta.

Neobična uloga za Christophera Lee koji je skoro cijelo vrijeme maskiran, naročito imajući u vidu da su imali probleme da nađu dublera voljnog da kroti lavove glumčeve visine (1.96m). Klaus Kinski puši cigarete i prezrivo gleda na sve oko sebe i čini se da ni on ni Suzy Kendal nisu dovoljni iskorišteni u priči.

Zbog ogromnog broja preokreta i velikog broja likova koji su neravnomjerno podijelili vrijeme na ekranu nemoguće je predvidjeti kako se priča završava ali upravo neizvjesnost nadomještava nedostatak očekivanog horora iz naslova. Reditelj uz pomoć raskošne ekipe glumaca (i glumica sa sleazy replikama, mjau!) prikazuje svijet pljačkaše i proširuje ga na novu grupu antiheroja: ljudi koji žele da sakriju svoju prošlost u varijeteu i u kavezima okruženi divljim zvijerima.
-
Beyond the Infinite Two Minutes (2020) & River (2023)

Vremenske anomalije u svijetu reditelja Junta Yamaguchija su centralni elementi zapleta priča vezanih za jedinstvo vremena i mjesta radnje, u tipičnom pozorišno dramskom maniru. Talentovani stvaralac koristi mali glumački ansambl za preispitivanje efekta cijepanja vremenskog kontinuuma i kako se obični ljudi nose sa saznanjem da su naišli na tu specifičnu anomaliju.

Na kraju radnog vremena Kato zatvara kafić i odlazi u svoju sobu koja se nalazi tik pored radnog mjesta i zatiče sebe na kompjuteru koji pokušava da mu objasni da su televizor iz njegove sobe i kompjuter sa radnog mjesta povezani sa 2 minuta razlike. Zbunjeni junak pokušava da shvati o čemu se radi i za tili čas se u priču uključuje cijelo društvo i brižljiva koleginica. Oduševljeni ispituju efekte anomalije dok ne otkriju način da produže koliko daleko mogu otići u budućnost tako što će postići Drostov efekat, imenovan po nizosemskom brendu kakaa, a koji je kao stil proslavio umjetnik Maurits Cornelis Escher.

Radi se o optičkoj iluziji koja se pojavi kada se slika ali crtež ponavlja u sebi. Na primjer, kompjuter na slici prikazuje 2 minuta unaprijed i svaki kompjuter pokazuje dva minuta dalje u prošlost. Ova slika stvara iluziju neskončnog ponavljanja, gdje se čini da se slika ponavlja u sve manjim detaljima, stvarajući zanimljiv hipnotički efekat.

Ne treba spominjati da petljanje sa vremenskom ravni donosi družini nebrojene komične peripetije od problema sa gangsterima do razrješenja situacije sa vremenskim policajcima zaduženim za sprječavanje paradoksa. Glavni junak ima ogromni problem sa čitavom akcijom jer na svojoj koži osjeća da budućnost nije zapisana kada ga odbija simpatija iz radnje pored. Zajedno sa njom kroz uzajamno razumijevanje shvata da je potpuno bespotrebno gledati u budućnost i biti opterećen prošlošću i da je život u sadašnjem momentu jedini ispravni put.

Paradoks je jedini način na koji par može da se suprostavi zamci poznavanja budućnosti u ovoj kratkoj ali urnebesno haotičnoj i dinamičnoj naučno fantastičnoj komediji malog budžeta. Upotreba mikro kamere zalijepljene za mobilni telefon ostavlja prostora snimatelju da prikaže subjektivne uglove svijeta u kojem se junaci kreću i da dinamično brzo juri između dvije ravni. Debitantsko ostvarenje kojem se mladi stvaralac predstavio kinematografskom auditorijumu je vrijedan uradak u podžanru vremenskog putovanja i lako se može smjestiti sa čuvenim naslovima kao što su Groundhog’s Day Nowhere, Cronos Crimenes, FAQ about time travel, Nowhere (1997).
Sledeći igrani projekat se takođe bavi vremenskom problematikom, sa bitnom razlikom da osoblje i gosti banjskog hotela nalaze u neprestano ponavljajućem dvominutnom ponavljanju iznova i iznova. Svi se nakon stodvadeset sekundi zatiču na svom startnom mjestu dok jure po hotelu i pokušavaju da umire uznemirene goste a da pritom sačuvaju svoj razum.

Banja poznata po toplim vodama sinonim je za spokojan odmor sporog ritma bez mnogo akcije sve dok ponavljanje ne postane problem kojem u vješti hotelijeri nalaze problem da se snađu. Zajedničkim snagama moraju da prokljuve uzrok ovog neobičnog fenomena koji je samo zadesio njihovo malo naselje.

Dva gosta moraju stalno jesti isti tanjir riže, djevojka ne može ugrijati sake, pisac nikad ne može završiti svoj roman a njegov agent nikad ne može uzeti procenat od prodaje. Svi likovi, zarobljeni u ponavljajućem začaranom krugu imali su intimnih razloga da požele da vrijeme ostane zauvijek zamrznuto a zbog snažne mitološke uloge u odgoju i kulturi Japana lako prihvataju teoriju da je za fenomen zadužen riječni bog.

Djevojka Mikoto je ubijeđena da je ona kriva jer njen momak, kuvar Taku ne može da se skrasi u učmalom turističkom raju za opuštanje i želi da se usavršava u spremanju francuskih jela u Parizu. Razlog djeluje dovoljno logično da isfrustrirane žrtve vremenske nepravilnosti lako prihvate objašnjenje i pomisle da je rješenje tako jednostavno. Ali ipak je rješenje problem fizičke prirode izazvano kvarom svemirskog broda jednog od posmatrača vremenskih anomalija. Još jednom disrupciju vremenske niti reditelj koristi da ogoli svoje junake i razotkrije prave probleme koje se kriju iza prostog naučno fantastičnog zapleta.

Gdje je reditelj stao u prvom dijelu nastavlja još kompleksije i tehnički složenije u drugom igranom filmu. Komične situacije su neizbježne dok brižni hotelski radnici pokušavaju da zauzdaju svoju maštu i sa pravom isprepadane goste kojima se odmor pretvorio u pakao. Još jednom se razrješenje krije duboko unutar ovih jednostavnih a likova sa kojima se lako saosjećati zbog toga što su obični ljudi, od krvi i mesa. Svako od njih koristi problem u kojem su se zadesili da se suprostavi svojim slabostima da nastave jači kada se konačno vrijeme vrati u normalu.

Drama sa komičnim elementima iz bizarne situacije dostojna uvrnutog japanskog stila a moderna i pristupačna za sve gledaoce, jasno ispričana koncizna naučno fantastična priča koja na zanimljiv način razlaže problem vremenske nepravilnosti (naročito je urnebesan detalj kada kuvar naučnik objašnjava svome šefu razliku između vremenskog skoka i vremenskog ponavljanja). Putnici iz druge dimenzije su samo ulozi posmatrača nalik na vilenjake i vile iz i grčkih drama i Šekspirovih komada. Maštovito, originalno, kreativno sa skromnim budžetom koristi maksimum iz scenarija i od opreme stvarajući vizuelno moderna ostvarenja koja zaslužuju priznanje širokog auditorijuma.
-
Les Galettes de Pont-Aven (1975)

Francuski novi talas revolucionarizovao je svijet filma 60ih godina a na talasu talentovanih mladih američkih reditelja dospio je i do Hollywooda. Nadareni stvaraoci, ohrabreni tehničkih inovacijama, predočavali su publici intimne priče običnih ljudi, bez junaka u tipičnom smislu riječi i glamura filmskog platna koji je krasio zlatno doba Holivuda.

Trgovački putnik Henry Serin (kanarinac u bukalnom prevodu sa francuskog) se budi usred noći željan suprugine nježnosti. Nadaren je za slikanje ali njegova supruga nema razumijevanje ni za konstruktivno kanalisani seksualni nagon. Na putu seoskim krajolicima junak nailazi na atipične mještane a ponekad se i okoristi o slabosti usamljenih gospođa koje padaju na njegov nesporni slikarski talenat.

U tipičnom drumskom filmu kroz subjektivne kadrove iz ruke se upoznajemo se sa navikama sredovječnog muškarca. Kada ga bezazlena saobraćajna nezgoda i kvar na automobilu vežu za kraj u kojem se obreo pronalazi prijateljstvo profesionalnog slikara, razvratnog Emila. Slikareva kuća postaje junakov dom a pijani prepotentni stvaralac demonstrira bahatost nad Angelom, svojom djevojkom i muzom iz Kanade.

Zaštitvši djevojku od nasilnika Henri razbija bračnu učmalost, prepušta se nagonima i sa djevojkom odlazi u selo pokraj mora gdje ponovo pronalazi svoju mladost. Njegova sreća je kratkog daha jer djevojka odlazi bez riječi, što ga tjera na mučni povratak kući gdje zatiče suprugu sa ljubavnikom.

Pijani Henry napušta porodicu dok na biciklu pijan luta sa slikarskim priborom, progonjen sjećanjem na mladu ljubavnicu. Ne primjećuje da se u njegov život ušunjala brižljiva mlada sobarica Mary sa kojom razvija emotivni ljubavni odnos i vraće mu se poletnost jer je ispunio svoju svrhu. Ostavio je za sobom stari život da bi radio ono što voli sa ženom koju voli za konvencionalni ali neotrcani srećni kraj.

Jean Pierre Marielle fantastično prikazuje sopstvenim životom nezadovoljnog Henrya prinuđenog da u nesigurnosti nepoznatog potraži svoj identitet i seksualnu energiju konstruktivno iskanališe kroz umjetnost. Reditelj smatra da iako je ostavio porodicu za sobom zaslužuje drugu šansu jer je život previše kratak da bi ga potrošili prepuštanju inerciji rutina.

U susretu sa žiteljima ruralnih zajednica u kojima glavni junak boravi reditelj Joel Seria intimnim, gotovo voajerskim potezima kamere slika heterogenu zajednicu bogobojažljivih ljudi. Oni svoje dane troše u sigurnosti rutine kao i sam junak. Susret sa slikarom Emilom daje priliku da stvari posmatramo iz modernijeg ugla ali razočarenje dolazi brzo jer umjetnici nisu nužno dobri ljudi samo zato što stvaraju vanvrmeneska djela zbog kojih ih obožavaoci bespotrebno idealizuju.

Živopisni francuski krajolici sa obalom u blizinu predstavljaju savršeno mjesto dešavanja radnje a tehnika snimanja koja spaja subjektivne kadrove sa netipičnim objektivnim kadrovima čini priču zanimljivom i lakom za praćenje. Pažljivo korišćenje određenih muzičkih numera daje još jedan modernistički efekat u vizuelno impresivnoj erotskoj drami sa obilnim satiričnim elementima. Banalno jednostavno poruka na kraju glasi da je zdrav seksualni život uz voljenu osobu baveći se poslom koji voliš najbolji lijek protiv poroka, nezadovoljstva i depresije, a protiv takvog zaključka je teško pronaći kontra-argumente! XD







