-
Les Galettes de Pont-Aven (1975)
Francuski novi talas revolucionarizovao je svijet filma 60ih godina a na talasu talentovanih mladih američkih reditelja dospio je i do Hollywooda. Nadareni stvaraoci, ohrabreni tehničkih inovacijama, predočavali su publici intimne priče običnih ljudi, bez junaka u tipičnom smislu riječi i glamura filmskog platna koji je krasio zlatno doba Holivuda.
Trgovački putnik Henry Serin (kanarinac u bukalnom prevodu sa francuskog) se budi usred noći željan suprugine nježnosti. Nadaren je za slikanje ali njegova supruga nema razumijevanje ni za konstruktivno kanalisani seksualni nagon. Na putu seoskim krajolicima junak nailazi na atipične mještane a ponekad se i okoristi o slabosti usamljenih gospođa koje padaju na njegov nesporni slikarski talenat.
U tipičnom drumskom filmu kroz subjektivne kadrove iz ruke se upoznajemo se sa navikama sredovječnog muškarca. Kada ga bezazlena saobraćajna nezgoda i kvar na automobilu vežu za kraj u kojem se obreo pronalazi prijateljstvo profesionalnog slikara, razvratnog Emila. Slikareva kuća postaje junakov dom a pijani prepotentni stvaralac demonstrira bahatost nad Angelom, svojom djevojkom i muzom iz Kanade.
Zaštitvši djevojku od nasilnika Henri razbija bračnu učmalost, prepušta se nagonima i sa djevojkom odlazi u selo pokraj mora gdje ponovo pronalazi svoju mladost. Njegova sreća je kratkog daha jer djevojka odlazi bez riječi, što ga tjera na mučni povratak kući gdje zatiče suprugu sa ljubavnikom.
Pijani Henry napušta porodicu dok na biciklu pijan luta sa slikarskim priborom, progonjen sjećanjem na mladu ljubavnicu. Ne primjećuje da se u njegov život ušunjala brižljiva mlada sobarica Mary sa kojom razvija emotivni ljubavni odnos i vraće mu se poletnost jer je ispunio svoju svrhu. Ostavio je za sobom stari život da bi radio ono što voli sa ženom koju voli za konvencionalni ali neotrcani srećni kraj.
Jean Pierre Marielle fantastično prikazuje sopstvenim životom nezadovoljnog Henrya prinuđenog da u nesigurnosti nepoznatog potraži svoj identitet i seksualnu energiju konstruktivno iskanališe kroz umjetnost. Reditelj smatra da iako je ostavio porodicu za sobom zaslužuje drugu šansu jer je život previše kratak da bi ga potrošili prepuštanju inerciji rutina.
U susretu sa žiteljima ruralnih zajednica u kojima glavni junak boravi reditelj Joel Seria intimnim, gotovo voajerskim potezima kamere slika heterogenu zajednicu bogobojažljivih ljudi. Oni svoje dane troše u sigurnosti rutine kao i sam junak. Susret sa slikarom Emilom daje priliku da stvari posmatramo iz modernijeg ugla ali razočarenje dolazi brzo jer umjetnici nisu nužno dobri ljudi samo zato što stvaraju vanvrmeneska djela zbog kojih ih obožavaoci bespotrebno idealizuju.
Živopisni francuski krajolici sa obalom u blizinu predstavljaju savršeno mjesto dešavanja radnje a tehnika snimanja koja spaja subjektivne kadrove sa netipičnim objektivnim kadrovima čini priču zanimljivom i lakom za praćenje. Pažljivo korišćenje određenih muzičkih numera daje još jedan modernistički efekat u vizuelno impresivnoj erotskoj drami sa obilnim satiričnim elementima. Banalno jednostavno poruka na kraju glasi da je zdrav seksualni život uz voljenu osobu baveći se poslom koji voliš najbolji lijek protiv poroka, nezadovoljstva i depresije, a protiv takvog zaključka je teško pronaći kontra-argumente! XD
-
Io Capitano (2023)
Ratna dešavanja u Ukrajini i nova zvjerstva u pojasu Gaze odvratila su pažnju sa uvijek problematičnog afričkog kontinenta. Nije tajna da su evropske metropole preplavljene migrantima sa Crnog kontinenta koji prodaju lažno brendirane torbice, nakit i satove kojih su krcati migracioni centri. Okolnosti u zemljama trećeg svijeta je teško percipirati iz komfora zapadnjačkih domova – puko bivstovanje u siromaštvu u okrutnim uslovima tjera ljude da se okreću od kuća i odlaze u nepoznato, često i u sigurnu propast da bi pokušali da promijene svoje nepovoljne uslove.
Priča koju pripovijeda italijanski reditelj Matteo Garrone ima fantazijske elemente uprkos realističnom početku – Seidou i Musa vrijedno skupljaju novac da bi iskoristili priliku da se otisnu preko Sredozemnog mora u Evropu u potrazi za boljim uslovima da razvijaju svoje umjetničke talente. Majkino upozorenje o težini puta mladić ne shvata za ozbiljno jer je prevelika želja da pomogne njoj i svojim mlađim sestrama.
Prirodno je, iako naivno, djetinje fantaziranje i razmišljanje o boljem svijetu koji ih čeka nakon iskušenja koje imaju pred sobom u Sahari. Udaljenost od zapadne obale Atlantika gdje je smješten Dakar do glavnog grada Libije iznosi 3600 km i to većim dijelim van puta kroz oblasti koje kontrolišu razbojnici i raznorazni pripadnice gerile.
Pakao pustinje brzo osjećaju na svojoj koži i ono od čega su pokušali da pobjegnu se sprema da ih dograbi i čvrsto zakuje za tlo koje su tako željni da ostave za sobom. Magijski realizam pomiješan sa halucinacijama izazvanim sunčanicom Seidouu spašavaju razum, a dobrota stranaca, uz neophodni faktor sreće i čeličnu odlučnost mu omugućuju da prevaziđe iskušenja. Na kraju je maloljetnik poslužio švercerima migranata kao kapetan broda i prevezao brod svojih sapatnika do zrna nade u bolje sjutra. Toliko je sa svojih šesnaest godina već preturio preko leđa a dolazak na Stari kontinent mu nije nikakva garancija uspjeha. Katarzično olakšanje dolazi kada se konačno ukaže kopno mladiću koji je samo želio bolju priliku za sebe.
Realistični elementi u drami dočaravaju muke koje moraju da prođu ljudi koji su ostavili sigurnost svog doma da bi (možda) dobili šansu u tuđem domu. Zvjerska surovost ljudi koji žive u golemoj pustari Sahare ni ne treba puno obrazloženja – ljudski život je i dalje najvrjedniji za trgovinu. Melodramatični pronalazak rođaka od kojeg je surovo razdvojen je nagrada za Seioduovo požrtvovanje i ne djeluje previše stvarno, ali je to rediteljev način da uspostavi protivtežu užasima prikazanim iz realnih iskustava pojedinaca koji su se usudili na ovakvu putešestviju.
Momci u glavnim ulogama nemaju pretjerano glumačkog iskustva a i ostatak kastinga su uglavnom amateri, što uvećava realnost događaja (Zavidan broj fudbalskih i košarkaških dresova među masom iseljenika XD). Potvrda ispravnosti rediteljske vizije stigla je kroz italijansko odbijanje vize kasting direktoru da bi prisustvao venecijanskom festivalu jer nema dokaza da bi se vratio kada bi napustio zemlju. ‘Da sam bijel sigurno ne bih imao ovakvih problema’ izjavio je rezignirani Henri-Didier Njikam, stalno zaposleni u Marokanskom filmskom studiju.
-
The Last Horror Film (1982)
Glumac David Winters je rediteljski zanat ispekao radeći TV filmove i muzičke spotove a zagarantovano mjesto na listi kultnih ostvarenja je zaslužio upravo meta hororom koji obrađuje uticaj velikog ekrana na labilne pojedince, njihov odnos ka idolima i prevrtljivu prirodu šoubiznisa.
U tami bioskopske dvorane zgroženi obožavalac gleda novo horor ostvarenje sa užasom u očima i mašta o sopstvenom filmskom projektu. Vinny (Spinell) je taksista, samoproglašeni stvaralac koji živi sa majkom i odlučuje da pođe na kanski filmski festival i snimi film sa svojom omiljenom glumicom, svjetski popularnom Janom (Munroe). Majka (stvarno Spinellova majka) je sumnjičava, prema riječima svoga sina, zato što je mladić oduvijek imao čudne fiksacije.
Dok luckasti i vidno psihički nestabilni Vinny sa svojom kamerom bilježi čari glamura crvenog tepiha dešavaju se nerazjašnjena ubistva filmskih radnika a svi su dobili poruku od njega da im je to poslednji horor film. Fascinaciju Janom ne prikriva dok pokušava da iskoristi svaki trenutak da bi je kradom snimio za svoj projekat. Djelovanje psihotičnog ubice se poklapa sa njegovim naporima da upozna obožavanu divu cijelo vrijeme navodeći nas na progešan trag.
Raskošna golotinja, krvava upečatljiva ubistva, synth pop rock soundtrack (svi horor i eksplatacioni elementi koji se traže) su prisutni u izobilju ali nije riječ o tipičnom predstavniku žanra. Reditelj je većinu scena snimljenih u Kanu snimio na divlje, bez dozvole vlasti i dugim snimcima mediteranskog raja prikazuje svu raskoš i glamur filmske industrije. Ljigavi producenti, reditelji, agenti, scenaristi spletkare i tračare jedni drugima iza leđa dok se pred kamerama svi zadovoljno smješkaju i prave se fini spremni da zablistaju u noći velike premijere. Ćaknuti Vinny pored ovih skarednih likova djeluje naivno bezazleno iako policija otkriva nove žrtve gdje god se on pojavi.
Uloga radija u priči je značajna zato što označava vezu sa spoljnim svijetom bombardujući junake informacijama o atentatima i porastu kriminala dok i sama Jana odgovarajući na pitanja novinara potvrdi poruku koju reditelj šalje – filmsko nasilje mnogo zabavnije od realnog.
Uzbudljiv naslov sa početka 80-ih koji savršeno bilježi duh vremena na satirično/morbidni način i kritički se osvrće ka filmskoj industriji i njenim zaposlenima, naročito festivalskoj sceni. Tanka linija između stvarnosti i fikcije je gotovo neprimjetna i to ne samo u glavi očiglednog manijaka (mig mig) Vinnya. Joe Spinell nevjerovatno zabavan, jeziv, smiješan i vrijedan sažaljenja u svojoj drugoj i poslednjoj glavnoj ulozi. Halucinacije inspirisane sedmom umjetnošću prikazuju njegovu otkačenost od stvarnosti a njegova koleginica Caroline Munro (treći film na kojem su sarađivali Spinell i Munro – Starcrash i Maniac prva dva) očarava svojom prirodnom ljepotom u ulozi ugrožene dive.
Pravi filmofili će uživati u posterima aktuelnih ostvarenja koji se pojavljuju u montažama nalik na muzičke spotove dok ljubitelji žanra neće moći da maknu osmijeh sa lica gledajući znojavog, dementnog Vinnya kako pokušava da se bori sam sa sobom i ušunja se u dopadljiv svijet šou biznisa. Mlađe generacije koje nisu imale priliku da osjete duh 80-ih imaju jedinstvenu priliku da se u 90 minuta upoznaju sa najživopisnijom od svih dekada.
-
Fremont (2023)
Razarajuća okrutnost ratnih zbivanja primorava obične ljude da migriraju iz svojih domova ostavivši živote i porodice za sobom, u novo društvo koje ih gleda sa nepovjerenjem i otvoreno iskazanim predrasudama a pritom jadni migranti počinju sve ispočetka dokazajući se ponovo u novom okruženju.
Donya je prevoditeljka koja radi u kineskoj fabrici kolačića sudbine, osjeća se usamljeno i ima problem sa nesanicom. Živi u posebnom naselju iz naslova Fremont u Kaliforniji gdje je smještena većina avganistanskih izbjeglica. Okružena je muškim figurama svoga naroda koji različito tumače njenu poziciju u društvu, a samim tim i drugačije reaguju na nju. Konzervativni Soyleman je smatra izdajnicom zbog prevodilačkog angažmana za američku vojsku koji ne voli da vidi ni suprugu za problematičnom djevojkom. Srećom drugi muškarci u njenom životu su otvorenih vidika izbjegli nametnutu netrepeljivost prema pripadnicima drugog naroda. Selim joj čak ustupa svoj termin kod psihijatra koji je veoma zainteresovan da pomogne djevojci a treći muškarac je i vlasnik restorana u kojem Donya gleda beskonačne sapunice i lamentira nad svojom nimalo veselom sudbinom.
Glas starine ne morališe i ne primorava je da se prihvati uokvirenih normi, već da je u ovom velikom ‘ključalom loncu’ zvanom SAD sve na dohvat ruke, pa i muškarci druge vjere. Daljina od doma i svjedočenje svim nedaćama avgantistanskog društva se nadvijaju kao crni oblaci nad Donyinom blistavom budućnosti ali je starac prvi koje te oblake rastjera.
Bitna je uloga najbolje prijateljice Joanne, koleginice iz fabrike, u motivaciji flegmatične i na sve ravnodušne Donye. Hrabri je da mora zagristi život i poželjeti više od singl kreveta. Vlasnik radnje Raymond u kojoj je zaposlena joj nudi posao jer, za razliku od njegove žene, ne posmatra sve kroz prizmu materijalnog. Toliko je veliko njegovo povjerenje u djevojku bez samopouzdanja da joj nudi da i sama piše proročanstva u kolačićima sudbine i spreman je da oprosti njenu malu omašku u svom zadatku, jer u kolačiću sudbine koji je Donya poslala sa svojim brojem telefona vidi da joj je potreban barem razuman sagovornik.
Djevojčina ličnost, koja je sve u društvu sazdanom od predrasuda postigla iz debelog minusa mora da smogne snage da počne ponovo da traga za sobom na novom kontinentu. Komične situacije, ako se tako mogu nazvati, proizilaze iz dugih, neprijatnih pauza u dijalogu, koji su jedan od načina da naglase junakinjinu odsječenost. Doktorova želja za pomoći je nesporna ali njegova nesvakidašnja priroda ostavlja djevojku zatečenom na njegovo insistiranje o važnosti tumačenja romana Džek Londona – Bijeli Očnjak kao analogiji za djevojčinu situaciju.
Ono što preispituje Donya je iskonsko ljudsko pitanje da li ona ima pravo na drugu šansu nakon što je vidjela stvari koje niko ne bi trebao da vidi, užase rata i stradanje vršnjaka i kolega u vrtlogu obračuna? Da li može biti srećna sa saznanjem da je njena familija i dalje ugrožena i da se više nikada ne može vratiti kući i svi je posmatraju kao izdajnicu? Kalifornija je dobro mjesto za one koji žele da zaborave i upuste se u izazove modernog uređenog društva širokih paleta mogućnosti.
Tek onda kada razumije da ne mora biti rob svoje prošlosti oslobađa se okova i rješenje za usamljenost se spontano pojavljuje na benzinskoj pumpi kao usputnoj stanici. Dugi trenuci junakinjine introspekcije prožeti su miniminalnim instrumentalnim jazz komadima sa orijentalnim prizvucima; prikazuju kompleknost unutrašnjeg konflikta uspješne žene koja je trnovitim putem, grčevitim naporima izborila svoju drugu šansu i to je njena jedina ‘krivica’. Američko društvo sazdano je upravo od ljudi koji su utočište pronašli u Novom Svijetu i svojim doprinosom ga učinili boljim mjestom.
-
Stir of Echoes (1999)
Krajem XX vijeka odrasli muškarac iz radničke klase Tom shvata da život nije onakakav kako ga je zamišljao i da se pretvorio u ‘običnu’ osobu, što naravno vrijeđa njegovu ženu Maggie, naročito imajući u vidu da čekaju drugo dijete, na Tomovo razočarenje jer je taman našao prostora za svoj gitarski bend, dok dječak Jake razgovara sa nevidiljivom prijateljicom. Idealna porodica Poljaka u mirnom kraju Chicaga pronalazi razumijevanje u usko povezanoj lokalnoj zajednici.
Nasuprot skeptičnom i prizemljenom glavnom junaku nalazi se Lisa, sestra od Maggie koja zastupa otvoreni pogled na svijet i živi razuzdanim stilom života otvoreno kritikujući Tomovu neposvećenost i nedostatak vjere u nešto više od ovozemaljskog. Nakon pijane rasprave Tom pristaje da ga Lisa, inače amaterka psihološkinja, hipnotiše pred društvom. Košmar iz kojeg se budi je stvaran i Tom počinje da vidi djevojku, a ključ misterije je, naravno, klinac koji i zna ime djevojka i može da čuje glasove.
Vrata koja je Lisa otvorila u glavi Toma ga čine otvorenim za nepojmljiva iskustva koja je teško objasniti riječima naročito nekome kao što je on. Žena posmatra kako mu se pogoršava stanje dok pokušava da uspostavi kontakt sa djevojkom koja je prijavljena da je nestala prije nekoliko mjeseci. Vizije postaju sve življe dok konačno nakon potpunog nervnog sloma Tom uspijeva da dozna istinu koja ga umalo košta života jer je tragično stradala djevojka žrtva razmaženih bahatih tinejdžera iz kraja. Duh djevojke može spokojno da nastavi ka onom svijetu nakon krvavog obračuna u finalnom činu i otkrivanja okolnosti pod kojim je preminula.
Efekti su za današnje uslove blagi i zastarjeli što ne umanjuje sveopšti dobri utisak. Mnoge horor reference od Shininga preko Changelinga do Curse of the Mummy i Night of the Living Dead na TVu zabaviće horor sladokusce i natjerati da zažmure na scenarijske previde sa bespotrebno komičnim elementima koji, iako su znak vremena u kojem je film nastao, oduzimaju od stvarne jezivosti priče.
Najveći problem sa kojim se ovaj triler sa natprirodnim horor elementima suočava je trenutak u kojem je izašao: objavljen je svega nekoliko nedjelja nakon naslova slične tematike i prvog blockbustera M. Night Shyamalan-a Sixth Sense (1999). Skeptični obožavaoci će možda kao zamjerku pronaći i sličnost sa Kingovim ‘Isijavanjem’ , ali je roman Richard Mathesona nastao 1958. a Kingov klasik 1977 pa je moguće da je poslužio kao inspiracija velikom majstoru horora.
Dvije teme koje dominiraju su izjednačene u svojoj suprotnosti pa imamo mirni kraj bijelaca emigranata koji pokušavaju da održe sliku pristojnog dijela grada dok nasilje vreba na svakom uglu, pa i iz dvorišta najuglednijih predstavnika zatvorenog kruga ljudi. Druga tema je ono što ne možemo da zapazimo običnim čulima već osjećajima, istina koja teži da bude izrečena iako je pažjivo zataškana. Jakeove urođene sposobnosti olakšavaju razrješenje misterije i koliko god bili bića razuma moramo da se pomirimo da postoje stvari koje uopšte ne možemo da pojmimo.
-
Enys Men (2023)
Radnja filma smještena je u 1973. i reditelj snima na oštećenoj traci za originalni žig vremena, nikada ne pribjegavajući kopiranju, uvijek gradeći autentičnu atmosferu koja predstavlja specifičnu mješavinu Eggersove izolovanosti iz Lighthousea i Larazovog / Rollinovog oslanjanja na psihički neuračunljive junakinje. Cijela priča je ispričana u poludokumentarnom karakteru sa dugim ekspozicijama i važnom ulogom flore i faune u građenju atmosfere, izraza sličnog Hertzogovom stilu uz umjetničku nepovezanost visoke vrijednosti nalik na tipična arthouse ostvarenja. Cijela priča zaokružena je nagovještajem ostrvske paganske misterije nalik na The Wicker Man i Midsommar kojoj se kao realistična antiteza suprostavlja tragična sudbina radnika stradalih u nerazjašnjenoj nezgodi.
Linearnost radnje ne postoji i jedini koncizni obrisi su da je žena stvarno zatočena na ostrvu u proljeće 1973, ako je vjerovati dnevniku koji vodi. Kadrovi često ostavljaju glumicu zagledanu u pučinu ili kako ispituje nepristupačni teren pronalazeći dokaze o postojanju prikazanja koja joj se ukazuju. Priča o duhovima mrtvih ljudi ili o sijenkama prošlosti koje se i dalje nadvijaju nikada nam nije do kraja razjašnjeno a u tome i leži ljepote režiserovog izraza.
Starija gospođa uzima jednostavne mjere temperature zemljišta i prati promjene na cvijeću smještenom na obodu litice. Njen život na pustom ostrvu je satkan od sitnih rutina: šetnja istom stazom, bačen kamenčić u isti bunar, ritual slušanja radija uz čaj prikazuju osobu koja ni sa čim ne nagovještava ono što će uslijediti, a to je postepena degradacija psihičkog zdravlja, iako tačni razlozi ostaju nejasni.
Lišajevi koji se pojavljuju na cvijetu nalaze se i na njenom ožiljku a kroz fragmentisana prisjećanja nalik na snove saznajemo više o njoj kao mlađoj. Izolacija ju je primorala na introspekciju a pod pritiskom otuđenosti razum joj izmiče kada duhovi ostrva počinju da joj se ukazuju u samotnim večerima. Strašna je nezgoda koja je zadesila ostrvo i izazvala smrt 7 radnika. Prisnost koju razvija sa jednim od preminulih nagovještava da tražimo izvor njene patnje u smrti partnera ali godina u kojoj su potonuli mornari se ne poklapa sa tom teorijom. Od silnoga samovanja spustila je ljudske odbrambene mehanizme i neupokojeni duhovi ostrva komuniciraju sa njom dok ignoriše glasove sa radio veze. Da li je išta stvarno ili je sve gledamo iz ugla jedne dementne starice koja je nakon godina izolacije počela da gubi razum?
Ostrvo predstavlja čistillište samo što glavna junakinja još nije shvatila da treba da produži dalje. Unutrašnjim posmatranjem joj se poslednje racionalne slike smjenjuju sa prikazanjima rudara i puritanskih gospođa. Sebi vidi kao mladu djevojku preispitujući svoju želju za samoubistvom nakon koje je zaradila džinovski ožiljak na stomaku. Traumatična iskustva su se, racionalno gledano nagomilala u svijesti jadne žene i potpuno gubi konce razuma.
Bez dijaloga, a uz pomoć fenomenalne glavne glumice reditelj priča priču o tragičnosti gubitka, prolaznosti ljudskog vijeka i teškim posledicama dugog vremena provedenog u potpunoj izolaciji. Svaki pa i najzabačeniji krajevi zemaljske kugle, makar bili i bez ljudi, nose sa sobom teret prošlih vremena, suze i znoj onih što su se suočavali sa istim egzistencijalnim i ezoteričmim pitanjima mučili kao i mi. Jedino je snaga prirode neupitna demonstrirana lišajem, sitnom bolesti koja nastavlja da izjeda svaki komadić tla. Gospođa nikada nije ni imala šansu za izvabljenje a kada lišajevi pobiju cvijeće i blokiraju joj um to predstavlja i njeno konačno sretanje sa uma.
-
The Station Agent (2003)
Mrzovoljni Fin radi u prodavnici maketa vozova sa svojim jedinim prijateljem Frankom i posao obavlja sa pedantnom preciznošću. Sastanak kluba ljubitelja vozova i projekcije filmove su jedine interakcije za mladića rođenog sa dvorfizmom koji je meta ismijavanja ostalih ljudi ‘normalne’ veličine. Iznenadna Frankova smrt mu razbija rutinu, a kao jedini nasljednik od prijatelja dobija železničku stanicu u Newfoundland, New Jersey.
Newfoundland je nepripojena zajednica (ne pripada ni jednoj opštini) i nalazi se između West Milforda u okrugu Passaic i grada Jefferson u okrugu Morris, u sjevernom New Jerseyu. 25.850 ljudi živi u gradu West Milford i 21.000 u gradu Jefferson. Oba grada u kombinaciji sadrže površinu od oko 123 kvadratnih kilometara. Napuštena željeznička stanica iz filma je i dalje u Newfoundlandu i popularno je mjesto za obožavatelje vozova koji ih slikaju dok prolaze kroz New Jersey obalom rijeke Susquehanne.
U malenoj stanici Fin pronalazi svoj novi dom dok upoznaje uličnog prodavca, brbljivog Kubanca Joea koji preuzima biznis od bolesnog oca. Dva lika su potpuna suprotnost i na svaki pokušaj Joevog produbljivanja odnosa Fin reaguje defanzivno. Dok glavni junak pokušava da izbjegne druželjubivog Kubanca u priču se uključuje i rasijana slobodna umjetnica Olivia. I prema njoj Fin ima odbrambene mehanizme koji počinju da popuštaju kada se Olivia osjeti slobodno da sa Finom podijeli svoju intimnu tragediju vezanu za gubitak maloljetnog djeteta pri nezgodi na igralištu. Njih dvoje su slični jedno drugom u smislu da pokušavaju da pobjednu od sebe u ovom zapačenom mjestu a mještatin dobroga srca Joe je spona koja ih spaja i među troje različitih ljudi se rađa razumijevanje i iskreno prijateljstvo.
Reditelj Tom McCarthy je, pisajući scenarijo za svoj prvi igrani film, imao na umu svog velikog prijatelja Petera Dinkleagea, poznanika Bobby Canavalea i Patriciu Clarkson sa kojom nije imao prilike da se upozna prije snimanja. Harizmatični glumački ansambl ličnim pečatima bogati likove i dodatno produbljuje njihovu karakterizaciju. Glavni junaci su obični ljudi moreni svakodnevnim brigama koje donosi život i zajedno pokušavaju da podijele teret kroz prijateljstvo i uzajamnu podršku.
Lik Petera Dinkleagea inspirisan je irskim monahom iz VI vijeka po imenu Finbar koji je podigao manastir na udaljenom mjestu koji je privukao stanovnike i tako je nastao grad Cork. Zamračen u svojoj lošoj percepciji sebe zbog učestalih uvreda junak nije svjestan harizme kojom plijeni dok ne upozna ljude koje ga stvarno vole zbog njegove prave prirode. Joe traži bjekstvo od surove realnosti njege starijeg bolesnog lica, spontano se predaje trenutku i uživa u sadašnjosti. Olivia mora da otkači teret bivšeg supruga koji ni nakon gubitka djeteta ne pokazuje razumijevanje za njene prave potrebe. U trenutku slabosti suicidalne misli joj srećom sprječava novi prijatelj Fin sa kojim je lakše provoditi vrijeme nego sa čovjekom koji je poznaje punih 20 godina.
Osim Joea i Olivie koje su ravnopravne figure sa njim tu je i djevojčica Cleo koja mu postaje prijateljica i bibliotekarka Emily koja se osjeti dovoljno slobodnim sa njim da i ona sa njim dijeli intimnu tajnu. Kao i stanični agent prilikom razvoja pružnog sistema koji je omogućio ubrzani razvoj SAD-a u XIX vijeku svestrani Fin pronalazi svoj komadić raja na zemlji.
Važnu ulogu u jednom od najznačajnijih filmova nezavisne produkcije igra uloga željeznice. Osim što se Fin kreće pješke po pruzi on posmatra i bilježi dnevnik prolazaka vozova. Pruga je i simbol osvajačke prirode čovjeka i pobjede tehnologije nad prirodnih poteškoćama a sam voz kao simbol označava prolazak ka nekog boljem mjestu ili iščekivanje nekog novog elementa u životu. Debitantsko ostvarenje Tom McCarthya je psihološka drama sa crnokomičnim elementima i prikazuje sav raskošni potencijal koji reditelj posjeduje sa naročito dobrim osjećajem za kasting i kompleksnu razradu likova dubinskom karakterizacijom.
-
American Honey (2016)
Moderni socijalni realizam u američkom filmu iznio je ružni prikaz američkog sna na svjetlost dana. Od kultnih naslova 70-ih Midnight Cowboya i Panic in the Needle Parka preko Larry Davidovog Kidsa, Harmony Korinovog poludokumentarnog Gummo i razvratnog Springe Breakersa do Sean Bakerovih radova i oskarom nagrađenog Nomadlanda, najniži staleži, siromaštvom dovedeni do očajanja, su netipični junaci koji nose privatne drame u kojima sa likovima dijelimo osjećaj intime.
Rediteljka Andrea Arnold svoj doprinos podžanru je dala inspirisana tekstom iz New York Timesa o ekipama koje su zadužene za prodaju pretplata na časopise. Mladim ljudima od 18 do 25 godina, najčešće bez radnog iskustva, se nudi prilika za lakom zaradom i čestim putovanjima, što je veća prilika nego što će mnogi od njih imati za života. Ono što ne znaju je da je njihovo zaposlenje uvod u moderno ropstvo zbog malih dnevnica i psihofizičkog nasilja koje trpe od svojih menadžera ukoliko ne ispune zatraženu, visoko postavljenu nedeljnu kvotu.
Mlada Star sa dvoje maloljetne djece pretura po kontejnerima u potrazi za hranom dok je kod kuće čeka pripiti očuh. Kontakt očima sa Jakeom u kombiju joj daje tračak nade jer odmah dobija priliku za posao od hiperaktivnog, entuzijastičnog mladića. Bez mnogo razmišljanja djevojka prihvata ponudu i upoznaje se sa mladim kolegama iz svih saveznih država. Zajednički cilj im je prodaja časopisa po svaku cijenu, jer se u suprotnom moraju suočiti sa okrutnošću fizičkog obračuna sa ostalim članovima, čin kojim poslodavci kažnjavaju lijene i nezahvalne radnike. Oštroumna Star odmah shvata da se radi o prevari i jedino je zanima veza sa Jakeom koji služi šefici Krystal kao igračka za seks.
Razuzdani stil života i konstantno putovanje propraćeno je ogromnim količinama alkohola, narkotika i trep muzike. Dok se mladi ljudi upecani u zamku lakog novca voze po Srednjem Zapadu prava bliskost proizilazi iz zajednički provedenog vremena na putu. Laki novac je samo iluzija i nakon prvih par nedjelja svi se mire sa realnošću da moraju da kradu, varaju i otimaju pored uobičajenih metoda prodaje da bi zadovoljili apetite nezaježljive šefice Krystal. Većina njih, uključujući i Star, nema gdje da se vrati a sumnjive persone opijene moći kao Krystal ih drže u šaci za nekoliko dolara. Ljepota faune i flore ostaje u sijenci kontinuirane jurnjave za novim žrtvama za šišanje.
Uprkos bliskosti vršnjaka i imajući u vidu da je to jedina intima koji će ovi mladi ljudi spoznati, mjehur u kojem žive brzo puca, jer je tanka linija između bezazlene prodaje i teških razbojništva, prostitucije i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Sva energija koju troše na besmisleno zaposlenje im ne omogućava da vide pozitivnu stranu i sve ljepote krajeva kroz koje prolaze. Uloga životinja u priči je velika, jer rediteljka često prikazuje insekte, ptice ili veće sisare u svojoj instinktivnoj borbi za preživljavanje; one se ne razlikuju mnogo od ovih mladih ljudi koji samo žele da potraže djelić svoga sna u zemlji mogućnosti i totalnih krajnosti kao što je SAD.
American honey je žargonski naziv za djevojke sa juga iz pjesme Lady Antebellum i savršeno odgovara glavnoj junakinji koja se (ne slučajno sigurno) zove Star i porijeklom iz Teksasa. Osim što je zvijezda simbol saveznih država to je i nadimak površinski najveće savezne države Lone Star (usamljena zvijezda), pa je u debitantkinji Sashi Lane oslikala tip djevojke stasale na konzervativnom, siromašnom jugu. Upravo stvari koje je definišu predstavljaju joj najveće opterećenje koje katarzično odbaci na kraju kroz ritualno pročišćenje vodom.
Rediteljka planski bira junake koji nisu profesionalni glumci, cijeli film snima ručnom kamerom, oslanjajući se potpuno na dnevnu svjetlost kao osvjetljenje. Sami glumci ni ne znaju scenario, kao dio rediteljkinog plana da se dobije na spontanosti – znaju samo ono što treba da snimaju toga dana što je impresivno imajući u vidu hronološki tok snimanja radnje i improvizaciju većine dijaloga. Svi ovi elementi doprinose dokumentarno, koncizno realističnom, uvrnutom suživotu omladine spojene željom za avanturom i zaradom. Umjetnički detalji prikazani malim stvarima kao što su svitanje prelijetanje ptica i rashlađenje psa u lokvi pred motel usred ničega prikazuju jednu sliku koja omladina ne može da vidi od vrtloga u koji ih je nanio splet životnih okolnosti.
-
Palmetto (1998)
Harry Barber (Woody Harelson) je propali pisac koji se našao iza rešetaka i proklinje malo mjesto na Floridi iz naslova koje je njegov rodni grad. Usled novih dokaza sudija ga oslobađa zatvorske kazne ali to ne može da umanji bijes koji osjeća zbog dvije godine koje je izgubio zajedno sa svojom reputacijom.
Od Palmetta sve i da hoće Harry ne može da pobjegne a na to ga podsjeća zet, pomoćnik državnog tužioca, jer mu je tu supruga Nina (Gina Gershon), konceptualna umjetnica koja pravi skulpture od starog gvožđa. Glavni junak ne može da se pomiri sa nedostatkom posla i dokolicom malenog primorskog mjesta.
Susret sa fatalnom plavušom Rheom Malroux (Elisabeth Shue) osim seksualne tenzije donosi priliku i za posao: treba da posluži kao ucjenjivač u lažnoj otmici pastorke, sedamnaestogodišnje Odette Malroux (Chloe Sevigny), ćerku bogataša narušenog zdravlja Felixa Malrouxa.
Neodoljiva plavuša manipuliše lakomislenim muškarcem u potrazi za lakom zaradom, te se Harry koji se smatra profesionalcem brzo nalazi u nezavidnoj situaciji. Iz kancelarije javnog tužioca stiže poziv u pomoć i otmičar se uključuje u lov na samog sebe. Ali Rhea i Odette imaju saučesnika u tjelohranitelju njihovog oca i supruga Donellyu (uvijek zabavno iritantni Michael Rapaport). Komplikovana mreža laži i obmana postavljena je za naivnog izvršitelja, piona bez svoje volje Harrya.
Glavni junak je dostojan prezira i njegovo iskupljenje dolazi prekasno i bez rezultata. Kao novinar radio je na slučaju raskrinkavanja korupcije u opštini i zbog toga je završio u zatvoru. Za sebe misli da vlada situacijom a i njegovo privremeno otpuštanje na slobodu je dio vješto skovanog plana u kojem je on krajnja žrtva dijaboličke prevare. Sve poteškoće u koje upada su zaslužena kazna za sistemom isfrustriranog junaka.
Dominantan motiv koji se ponavlja je palmetto buba koja predstavlja vlažno i okrutno tropsko mjesto kao i pesimistički pogled na stvarnost indisponiranog antiheroja. Smjena tropskih vrelina sa obilnim padavinama na slikovit način dočarava sumornu stvarnost mjesta koje spaja siromašne i skromne ljude sa trulim bogatašima. Samo najvrijednijii mogu da prežive od mukotrpnog rada u luci.
Glumačka postavka se odlično snalazi u erotskom trileru sa noir elementima prepunom preokreta i iznenadnih šokantnih otkrića. Pozadinska muzika igra značajnu ulogu u dočaravanju atmosfere urbanizovanog tropskog pakla. Woody je sjajan kao propali novinar kojeg paranoja i loše odluke guraju u propast, Elisabeth Shue je ukrala svaku scenu u kojoj se pojavila a kao pojačanje glavnim zvijezdama tu su i Gina Gershon, Chloe Sevigny i Michael Rapaport.
Tragični ishod neuspjele otmice šalje Harrya na mjesto odakle je krenuo sa pričom, iza rešetaka zajedno sa bubašvabama. Rediteljeva zadivljenosti noir žanrom crno bijelih filmova iz prošlog vijeka ogleda se i u uzbudljivoj finalnoj sceni predaje policiji fatalne Rhee koje neodoljivo podsjeća na nenadmašni Billy Wilderov Sunset Boulevard.
-
They Cloned Tyrone (2023)
Sasvim običan dan u afroameričkom naselju kalifornijskog grada Glen, mjestu gdje je sve ispunjeno izlizanim stereotipnim slikama – momci se prepiru ispred prodavnice dok auto sa hidraulikom poskakuje pored zaposlenih noćnih dama a naravno, za kompletan ugođaj, tu je i starac alkoholičar koji sipa svoje nepovezane misli prolaznicima dok oni njemu sipaju koji gutljaj pića. Da li je sve tako mirno kao što se na prvi pogled čini?
Spletom okolnosti Fontaine, narogušeni diler droge, završi izrešetan ispred motelske sobe makroa Slick Charlesa, a cijelom prizoru je posvjedočila Slickova službenica Yo Yo. Sve to ne bi bilo neobično da Fontaine nije i dalje živ i zdrav u krevetu nakon što je popio 6 metaka noć ranije. Na dileru droge, makrou i prostitki pada odgovornost da riješe misteriju kao u klasičnim detektivskim krimi pričama.
Spoji nespojivo ekipa brzo otkriva neobičnu teoriju zavjere i pronalazi liftove koji vode u džinovsku laboratoriju u kojoj se vrše monstruozni opiti nad lokalnim stanovništvom. Ali, to nije sve – U kriogenskim cijevima se nalazi klonovi lokalnih dilera i makroa. Šta se krije iza neobične prevare iza kojih stoji zlokobna sijenka arheneprijatelja – državnog establišmenta sa svim vladinim strukturama poznatijeg kao The Man?
Jednostavna priča za ispratiti o otkrivanju teorije zavjere donekle podsjeća na Jordan Peelov Us ali debitantski naslov Juel Taylora je mnogo učinkovitiji kao satira, uopšteno bolje zaokružena cjelokupni projekat. Ono što pravi bitnu razliku između dva naslova je to što Taylor nikada sebe ne uzima za ozbiljno a Peele banalnim razrješenjem u mlakom finalu slabi poentu koju je sam želio da istakne.
Sistem je tu da učini sve da afroameričko stanovništvo ostane začaureno u kalupu koji im je sam pripremio i to vrši pomoću kontrole uma. Jedini bijelac u filmu, predstavnik vlade Kiefer Sutherland u govoru prepunom patriotskog naboja obrazlože motive zvjerskog projekta. Ništa od toga ne bi bilo moguće da originalni Fontaine, razočaran tragičnim gubitkom člana porodice pokušao da poboljša položaj pripadnike svoje rase kroz asimilaciju sa superiornim bijelcima. Uništenje zajednice vidi kao dobru stvar jer ti ljudi nisu vrijedni spasenja na prvom mjestu.
Iako se radnja događa u modernom vremenu svi likovi su obučeni kao iz 70ih a zamrljani filter koji podsjeća na bioskopsku traku auto bioskopa daje omaž klasicima blacksplatacionog žanra. Malo Chew, malo Brave New World, malo Black Dynamite – brojne reference na popularnu kulturu i film su toliko često da ih možete propustiti a sitni detalji u kadru skrivaju male tragove za razrješenje misterije ili su omaž scenama iz drugih klasika afroameričkog filma.
Reditelj se suočavao sa tehničkim problemima jer se scenario 2019. našao listi neuspješnih bez producenata. Srećom po krajnje korisnike, nezavisna produkcija je dodatno dobila na težini u vremenu kada se striming platforme otimaju za projekte da bi svojim korisnicima pružili što obimniju ponudu naslova, pa i ovakva vrsta naslova postaje dostupna širokom auditorijumu.
Nepretenciozno se razvija učinkovita satirična priča pojačana jakim performansama glavnih junaka čije profesije, osim što su pežorativne ograničavaju njihov stvarni potencijal, pa je i stisak opresora oličenog u državnom aparatu utoliko suroviji. Kraj u kojem tek shvatamo naslov označava hepiend samo u mikrokosmosu trojca koji nosi priču uz adekvatno pojašnjenje naslova i neizbježnu numeru Erykah Badu, koju je legendarna pjevačica otpjevala i izmijenila stihove pjesme, prilagodivši ih fabuli filma. Originalni stihovi “And every time you come around/You gotta call Jim, James, Paul, and Tyrone.” u verziji snimljenoj za film – “And every time you come around/You gotta call Jim, James, Paul, and Tyrone.”
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 